Kosovo
Domagoj Margetić: "Operacija Durres"-Kosovo
i novi balkanski poredak
Putevima islamizma i droge
Poznati zagrebački
novinar-istraživač Domagoj Margetić, objavio je knjigu "Operacija Durres"-Kosovo
i novi balkanski poredak, čiji je izdavač magazin Tabloid. Knjiga je izašla
neposredno uoči besramnog "kompromisa" koji je srpsko rukovodstvo
potpisalo, praktično predajući Kosovo u ruke dojučerašnjih terorista, koji su,
uz pomoć Amerike i NATO pakta, nasilno uspostavili narko-državicu na delu
teritorije Republike Srbije. U svojoj knjizi, Margetić detaljno opisuje
ekstremni islamizam i vehabizam među Albancima, njihove klanove i porodične
zadruge, i upozorava da ratovi na Balkanu još nisu završeni i da će se Kosovo
tek pretvoriti u veliki međunarodni problem, ravan onome n Bliskom istoku.
Tabloid u nekoliko nastavaka objavljuje najvažnije delove ovog izuzetno važnog
istraživanja, jer mnogim lažnim autoritetima u Srbiji ni danas nije jasno šta
je albanski ekstremizam.
Domagoj Margetić
Budućnost Kosova ovisi o odnosu četiri
muslimanske grupacije. Prije bilo kakve ozbiljnije analize okolnosti oko
proglašenja tzv. „neovisnog Kosova", kao i analize posljedice ovakvog
razvoja događaja na Balkanu, moramo izdvojiti bitne cinjenice iz povijesne kronologije
tog prostora. Godine 1824. Sultan Kalifa je zabranio Šijitski sufijski red Bektašija,
pa je u tom dijelu današnje Europe započeo vjerski rat Sunita i Šijita koji je
kao rat niskog intenziteta trajao do 1912 g., tj. dok "Srbi nisu
ujedinili Muslimane".
(Najveći intenzitet sukoba je bio u
Makedoniji, izmedu Gostivara i Debra, tj. na dominantno Šijitskom području).
Sukobi Šijita i Sunita obnovljeni su 1936 g. tj. kad je Amedi-bey Zogu,
kao sunitski kralj, uz podršku kršćana (rimokatolika i pravoslavnih, s kojima
je do tada bio u lošim odnosima) zaratio sa Šijitima. Sukob se stišao 1939. kad
je Musolini "smirio strasti".
Loši odnosi Šijita i Sunita ponovno su
izbili na površinu 1942. g., i to tako da se tajnim dogovorom Hitlera i
Musolinija, Italija počela dezangažirati u dijelu svojih okupacionih zona, i to
u korist Njemačke, i to prvenstveno SS trupa, koje je iz Zagreba vodio bliski suradnik
Himmlera, Siegfried von Kasche.
Tada se transformira ranije formirana
"Borbena grupa Skenderbeg" u prvenstveno Šijitsku formaciju, (pleme Lekaji..),
iz koje nedugo nakon toga nastaje "Šijitski SS", tj. 21. SS divizija Skenderbeg,
koja je kasnije uključena u vojsku NDH, (Luburić), i koja je razbijena
11.-13.5. 1945. kod Zidanog Mosta u Sloveniji.
Po "legendi" je od 12. 000
boraca Šijitskog SS-a, preživjelo njih 12, odnosno "jedan na tisucu".
Nakon pada Rankovića "Zagrebacki centar" jugoslavenskih tajnih službi
organizira novu islamsko-komunisticku kvazi-državu "SAP Kosovo", i u
njoj postavlja Šijitskog poglavicu Fadilla Xoxu (Fadilja Hodžu)
za marionetskog šefa klijentske kvazi-države. On potiče iz obavještajnih
krugova koji su surađivali sa Krajačićem 1930-tih. Tko je on točno bio do 1945.
nije poznato. Čini se da je bio povezan sa: a) Nijemcima i 21. SS divizijom, b)
predratnom trgovinom opijumom, i c) - ovo je nesumnjivo - Stevom Krajačićem i
dr. Pavlom Gregurićem u Zagrebu.
Fahimovi autobusi
Valja naglasiti da su neki Albanci suradivali
sa jugoslavenskim komunistima i borili se u partizanskoj vojsci. To je povijesna
činjenica. Ali ti su Albanci bili Suniti (pleme Shalla i Rugovske klisure, Peći
i Dečana, Albanci sa Šar-Planine, tj. Dragaša i okolnih sela, te "slavenofono"
pleme Goranaca). To je mali postotak Albanaca, sigurno ispod 10%, ali medu
njima gotovo svi Suniti. Međutim, nakon rata, odnosno dvadeset i dvije godine
nakon rata, dolazi Albansko rukovodstvo u Pokrajinu, i to regrutirano od Šijita,
i to Šijita sa potpuno nejasnom biografijom, koji su plemenski povezani i sa
21. SS divizijom, i sa predratnim trgovanjem opijumom. Nakon rata, neki Albanci
- Šijiti - "kuće koje su dale borce u 21. SS diviziju" - odlaze u
Tursku.
Neki od njih odmah nakon toga u Siriju,
gdje se naseljavaju u selo Arnaut. Ime sela na Turskom jeziku znači:
"Albanac", a selo su osnovali Šijiti iz Makedonije koji su u 19. stoljeću
pobjegli pred progonom Sunita. Selo Arnaut razvija se postepeno u predgrađe
grada Damaska.., i to kao dvojezično predgrađe gdje se govori albanski i
arapski.
Čini se da je baš u tom selu roden Fahim
Sejari, i da je on po porijeklu iz klana Pojari (Požari), koji je Šijitski,
i potiče iz okolice Đakovice. 1970-tih, Krajačić dovodi Sejarija kao
"studenta kemije" u Zagreb, gdje on (na Plesu i u Markuševačkoj cesti)
biva obučavan od KOS-a i SDB-a. Kasnije upravo Sejari postaje jedna od
najvažnijih ličnosti u "zelenoj transferzali" na liniji Damask
Zagreb-Munchen/Pullach, gdje se (u Munchenu) smješta Fahim Sejari kao
"trgovac autobusima". Godine 1990. general Martin Špegelj
"prelazi na hrvatsku stranu" i dovodi Fahima Sejarija u Zagreb. Tko
je htio raditi u cestovnom prometu, (putnički promet..) morao je raditi sa Fahimom
Sejarijem.
„Operacija Durres"
Kosovo je danas albansko i muslimansko.
Srbi su iseljeni, s izuzetkom krajnjeg sjevera (Kosovska Mitrovica, Zubin
Potok, Leposavić), isto tako su iseljeni i Romi. Etnički Turci su se iselili u
Tursku, isto tako i "slavenofoni", s izuzetkom plemena Goranaca, koje
živi u najizoliranijem dijelu Kosova (Šar-Planina). Rimokatolici -
Albanci su uglavnom raseljeni (Zagreb, Istra, Njemačka, Austija, čak i SAD), a
isto tako i Hrvati (Janjevci u Zagreb, Letničani u Slavoniju). Ostali su samo
Albanci - muslimani.
No oni su podijeljeni na Šijite (oko 20
posto) i Sunite (oko 80 posto). Točan omjer nitko ne zna. Osim toga, Suniti su podjeljeni
na a) obične Sunite, b) Sunite Sufije, od kojih su najvažniji Hadije
(pogledajte ratno ime šefa Al-Kaide u Iraku: "Abdul Hadi Al-Iraki"),
tj. Hadije su vrlo radikalni Suniti, a srodni su Senusitima koji vladaju Libijom
i Mahditima koji vladaju Sudanom, te Čečenskim Muridijama. I najzad, tu su Vehabije,
naročito u siromašnim predgrađima - npr. u notornom Vranjevcu u Prištini.
Medutim, glavnina položaja u
administraciji pripada Šijitima. Suština budućnosti Kosova ovisi upravo o
odnosima ovih cetiriju grupa muslimana (Šijiti, Suniti, Haditi, Vahabiti
...). Simptomatično je da su u vrhu paravojnih struktura OVK, ključni
bili kadrovi iz redova međunarodnih terorista, o čemu postoje merodavni podaci međunarodnih
agencija i organizacija.
Popis pripadnika OVK za koje se sumnja da
su surađivali sa terorističkim organizacijama i sudjelovali u teroristickim
aktivnostima broji oko 170 stranica, visoko pozicioniranih pripadnika OVK, među
kojima je i sadašnji premijer Kosova, kao i mnogi njegovi politički suradnici.
Međunarodne posljedice priznanja Kosova
Međunarodno priznanje Kosova moglo bi
imati ozbiljne posljedice u međunarodnom poretku. Cijeli niz teritorija mogao
bi slijediti kosovski primjer i proglasiti neovisnost, te potom zatražiti međunarodno
priznanje svojeg novog statusa. Prema nekim procjenama čak je dvjestotinjak
takvih teritorija u svijetu. U Danskoj bi tzv. „Ovčji otoci" mogli tražiti
otcijepljenje, a to bi mogli učiniti i sljedeći teritoriji: u Velikoj
Britaniji, prije svega Škotska, a onda eventualno i Wells. Ovo će također zaoštriti
stanje u Sjevernoj Irskoj, gdje većina stanovništva još uvijek ne želi otcjepljenje.
U Španjolskoj, i to simultano u Baskiji i Kataloniji. No još četiri pokrajine
bi mogle tražiti promjenu svojeg statusa, i to: Baleari, Valencija i Galicija.
(na Balearima i u Valenciji se u suštini govori Katalonskim
jezikom).
U Italiji, prije svega kroz zahtijev za otcjepljenjem
Sjevera, ili, kroz zahtjev za federalizacijom. Taj zahtjev bi ozbiljno ugrozio
sigurnost Europe, jer bi Jug, inače potpuno disfunkcionalan, odvojio od efektivne
vlasti Rima. To bi značilo stvaranje potpuno mafijaške države, koja bi bila -
poput npr. današnje Hrvatske, Srbije, prostor slobodnog krijumčarenja i
slobodni prostor za mudžahedine.
Međutim, tu će biti i zahtjeva za otcjepljenjem
Južnog Tirola i pripojenjem Austriji, te zahtjevi za promjenom statusa Sardinije,
Val d'Aoste, te možda i Furlanije. Na Cipru (uz vrlo moguce priznanje Sjevernog
Cipra od strane islamskih zemalja). U Francuskoj (nakon presedana npr. Škotske
ili Baskije), i to kroz zahtjeve Alzasa, Bretanje i Korzike, a nakon otcjepljenja
Baskije i tzv. "Francuske ili Sjeverne Baskije").
U Belgiji kroz zahtjev za otcjepljenjem Flandrije,
a potom i razdruživanja germanofonih distrikta od Valonije i pripojenja Njemackoj
i Luksemburgu. U Češkoj, kroz zahtjeve Moravske i Južne Šleske. U Bosni, kroz zahtjeve
sva tri naroda. Medutim, zahtjevi Banja Luke i Širokog Brijega sad su legitimizirani
od strane NATO pakta. U Makedoniji, kroz zahtjeve (Sunitskog dijela) albanskog
stanovništva. U Crnoj Gori (Raška ili Sandžak). U Srbiji (isto kao i u Crnoj
Gori). U Bugarskoj (pogranična područja sa muslimanskim, pretežito Turkofonim
stanovništvom, te područje Rodopa sa slavofonim Muslimanima - Torbešima). U
Moldaviji - otcjepljenje autonomne Gagauzije, te izvjesno rusko priznanje Transinistrije.
U Gruziji (izvjesno Rusko priznanje Adžarije, Abhazije i Južne Osetije). U Azerbajdžanu
(mogćce priznanje Karabaha i njegovog prava na pripojenje Armeniji) (ovaj
zahtjev - s obzirom na genocid nad Armencima 1915.-1920. bi bio od svih tih zahtjeva
moralno izrazito opravdan, ali je i taj zahtjev suprotan međunarodnom
pravu).
U Ukrajini gdje se zemlja od 54 milijuna
stanovnika može raspasti. Od ta 54 milijuna, 12 milijuna su Rusi, a
nepunih 6 milijuna grkokatolici. Oni imaju jasan identitet. No to je svega 18 milijuna.
Preostalih 36 milijuna tek ce tražiti svoj identitet, i kaos dezintegracije
Ukrajine može stvoriti neizmjerne probleme, te ga, uz mogući raspad Italije
smatram najvećom prijetnjom međunarodnom poretku. U Ruskoj Federaciji (uz
pretenzije islamističkih pokrajina: Adigistan, Čerkezistan, Karačajistan, Kabardinistan,
Balkaristan, Ingušistan, notorna Čecenija (Čecenistan) i najzad: Dagestan.
Najviše problema vidim u Dagestanu, i to
zbog terena (planine preko 5 km visoke, i jedan od najegzotičnijih i najtežih
terena na kugli zemaljskoj, a u klancima između tih planina živi dvadesetak narodica,
svaki sa svojim jezikom, svi od reda u ranom srednjem vijeku, obogaćenom kalašnjikovima,
i velika većina pripadnici vrlo ratoborne sufijske sljedbe Muridija (zajedno sa
Čecenima i Ingušima). U Kazahstanu (dok je sadašnji diktator na vlasti nece se
ništa dogoditi, ali bi promjena vlasti, a diktator je star čovjek, mogla
dovesti do krvavog sukoba Sjevera i Juga, tj Rusa i Muslimana i borbe za naftna
i plinska polja). U Kini, kroz slučaj Srednje Azije ("Istočni Turkmenistan,
ili Sinkjang, ili Ujguristan"), te Tibet.
Zatim problem Taiwana, premda je isti
momentalno u fazi sve veće integracije s Kinom, no ovo sigurno ne pomaže
stabilizaciji. U Indiji (počevši od Kašmira, pa nadalje ...). U Šri Lanki - otcjepljenje
Tamilskog područja ("Elama").
Redefiniranje Balkana
Balkanski poluotok, odnosno njegovo tranzicijsko
područje, je područje vrlo slabe, ili gotovo nikakve ekonomske aktivnosti, područje
neuspjeha, siromaštva i gospodarskog iseljavanja. No, ipak, na tom području
postoji jedna oaza razvoja, oaza brzog protoka novca, oaza luksuznih
automobila, užurbane građevinske aktivnosti, razvoja, uspjeha. Ta oaza uspjeha
nastala je na mjestu malenog gradića (koji je prije petnaestak godina bio
veličine primjerice kao Siska u Hrvatskoj), a u kojem tada nije bilo ekonomije,
gdje su ljudi gladovali i iseljavali se. To je albanski grad Durres (u izvorima
na hrvatskom poznat i pod imenom Drač), danas grad hotela, apartmana, razmjerno
luksuznih kuća; grad u koji se useljavaju doseljenici (gotovo isključivo
muslimani) iz cijele Albanije, ali i Kosova i zapadne Makedonije.
Durres - balkanska enigma
U užurbanoj, kaoticnoj, kulturološki bliskoistocnoj
atmosferi Durresa teško je naci koja to
gospodarska grana stoji iza ovog razvoja.
Albanija je prakticki bez funkcionirajuce ekonomije, Durres kao lučki grad, iz
tog razloga praktički i nema neki značaj, transparentnih stranih investicija tamo
nema, industrije nema, a u okolici Durresa su sela koja su po stupnju razvoja
znatno bliža srednjem vijeku nego modernom dobu. Osim toga u Durresu nema
nikakve ozbiljne financijske infrastrukture, nema razvijenog sektora usluga,
stranih banaka i slično. Albanska dijaspora, koja se ranije iseljavala, nije se
vratila; osim toga, današnji Durres je izrazito muslimanski, sa malo gostoljubivosti
prema albanskim katolicima sa sjevera, ili albanskim pravoslavcima sa juga
(premda su povijesno u tom gradu postojali centri obje grane kršćanstva).
Povratnici iz "dijaspore" su
uglavnom ljudi koji su nekoliko godina radili vrlo slabo plaćene poslove o Europi,
da bi se nakon toga vratili u Albaniju i u Durresu uložili novac kojeg očito
nisu zaradili.
Durres - novi grad heroina
Premda ekonomisti nemaju odgovora na ovu enigmu,
medunarodni krugovi kriminalisti i
promatrači medunarodnog organiziranog
kriminala smatraju da je Durres "novi grad heroina", odnosno
"novi centar međunarodne trgovine drogom", i da "uspon Durresa označava
strateško redefiniranje međunarodne trgovine drogama". U ovome
"usponu Durresa" treba vidjeti i ključ za novu preraspodjelu odnosa
na Balkanu, odnosno u ovome je naznaka kraja jedne ere na Balkanu i početak
neke druge ere.
Balkan, odnosno zapadni dio tog poluotoka,
je do sada bio obilježen naslijedem nekadašnje države Jugoslavije, te se do
sada uglavnom govorilo o zemljama bivše Jugoslavije kao o jednoj grupi zemalja.
Medutim, nekadašnje Jugoslavije nema vec 17 godina, a ona se i prije toga
raspadala skoro cijelo jedno desetljeće, a i dok je postojala imala je enormne
regionalne različitosti. Stoga je potrebno zemlje zapadnog dijela Balkana,
odnosno zemlje bivše Jugoslavije, promatrati svaku posebno, te uočiti naznake
bitnog geostrateškog redefiniranja snaga i odnosa na tom području.
Glavna trasa međunarodnog krijumčarenja
droge
Jedno od glavnih obilježja Jugoslavije, od
sredine hladnog rata, pa do njenog kolapsa, bilo je to da je preko Jugoslavije
išao glavni dio međunarodnog krijumčarenja droge. Naime, Jugoslavija je bila komunistička
država koja je 1948. ispala iz sfere ruske dominacije, ali je zadržala komunistički
režim. Pri tome je taj režim bio izuzetno nestabilan sa stalnim unutrašnjim obračunima
(1948., 1953., 1966., 1971/72.), pri čemu je svaka serija unutrašnjih obračuna prijetila
padom režima i "ulaskom Rusa". Stoga je zapadni svijet Jugoslaviju
obilato darivao kreditima, te je komunistički režim, financiran iz Europe i
Amerike, u kratkom vremenu stvorio relativno obilnu infrastrukturu, te je omogućio
većini stanovništva da prijeđe sa ruralnog na urbani stupanj razvoja. Pri tome
nije stvoreno stabilno društvo niti stabilna ekonomija, vec se sustav održavao isključivo
stranim kreditiranjem. Problem tog režima je bio i taj da je kao komunistički
režim u svađi sa Moskvom, bio istovremeno paranoično sumnjičav i prema Zapadu i
prema tadašnjem Sovjetskom bloku, te se okretao prvenstveno tzv. nesvrstanim
zemljama, a naročito ako su te nesvrstane zemlje pri tome bile večinom radikalno
islamističke.
Krajačićev Centar u Zagrebu
Ovakva ekonomska, politička i geostrateška
definicija tog režima, dovela je postepeno do toga da je lokalna komunisticka
elita shvatila da joj je najunosniji, najlakši i najisplativiji način za bogaćenjem
i stjecanjem moći u međunarodnom krijumčarenju. Jugoslaviju je Zapad priznavao
i prema njoj bio izuzetno benevolentan. Pri tome je zemlja imala potpuno nezapadni
režim, kojeg su mnogi nazivali "našminkanim", odnosno "malo uljepšanim"
komunizmom. Taj "blaži komunizam" bio je pri tome dobro povezan sa
otprilike 70 do 80 zemalja u razvoju, od kojih je u to vrijeme ogromna većina
bila pod diktaturom, a većinom su to bile ili pseudokomunističke ili
muslimanske zemlje trećeg svijeta.
Na taj način su kriminalne organizacije i
režimi koji su se bavili međunarodnim krijumčarenjem otkrili da je najjednostavniji
način da se droga ili bilo što drugo prokrijumčari na Zapad upravo taj da se to
odradi preko Jugoslavije. Tako su se klanovi jugoslavenskih komunista tijekom desetljeća
hladnog rata specijalizirali za krijumčarenje. Centar ovoga je bio u Zagrebu, i
to iz vrlo jednostavnog razloga što je osnivač komunističkih jugoslavenskih obavještajnih
službi Stevo Krajačić (koji je te službe vodio kroz punih pola stoljeća, tj. od
1936. do 1986.) bio Zagrepčanin.
(Nastaviće se)