Egipat
Zašto Zapadu nije lako da otpiše
Hosnija Mubaraka
Neke piramide može da
sruši samo vreme
U
Egiptu se u ovim trenucima bije bitka koja će odlučiti o daljoj ulozi SAD u
celom arapskom svetu. Od Tunisa do Jemena krenule su pobune u svim državama čije
je diktatorske režime štitila američka administracija i jedino pitanje koje se
sada postavlja glasi: da li će jedina globalna sila uspeti da na vlast dovede
neke nove marionete
Marko Vasić,
dopisnik iz Vašingtona
Na
Bliskom istoku i u Severnoj Africi
ključa. Narod se pokrenuo i već
uspeo da sruši tuniskog
diktatora Ben Alija,
dok je odlazak Mubaraka iz Egipta pitanje pravog trenutka. U hašemitskoj kraljevini Jordanu takođe je smenjen premijer kako bi se udovoljilo demonstrantima i bar sačuvao presto trenutnog kralja Abdulaha II.
Jemen, decenijama podeljen na severni
i južni,
izgleda kao sledeće mesto gde
bi pobunjeni narod mogao da svrgne
režim.
Strane sile
koje odlučuju iza kulisa u ovom
trenutku niko ne pominje ni u jednoj
pomenutoj zemlji. Profesor Mihel Hosudovski, jedan odličan poznavalac prilika u arapskom svetu, nedavno je za nemačke medije
izjavio da bi pravi cilj demonstranata
trebalo da bude proterivanje američkih savetnika i dušebrižnika, a ne samo formalna zamena
jednog diktatora drugim.
"Diktatori dolaze i odlaze", piše Hosudovski u svom članku od 5. februara.
"Kada su politički diskreditovani do mere da više ne mogu da služe interesima
svojih američkih zaštitnika, bivaju
zamenjeni novim vođama koji neretko
dolaze iz redova opozicije." Zvuči nam poznato.
Smeši li se novi Homeini
Na
vrhuncu Prvog zalivskog rata 1991. godine Međunarodni monetarni fond nametnuo je Egiptu razarajući privredni
program. Kao posledica toga došlo je do odustajanja od državne kontrole cena prehrambenih proizvoda koje su u poslednjim godinama, doslovce, eksplodirale. Sveobuhvatna privatizacija i drakonske mere štednje doveli su do galopirajućeg siromaštva
egipatskog naroda koje je rezultiralo nedavnom pobunom.
Iza scene, skriveno od očiju
javnosti, vodila se tada, u stvari, bitka Sjedinjenih Država da svog,
inače, odanog saveznika, Egipat, uvuku u vojnu avanturu
u Iraku. Američka administracija je Egiptu oprostila nekoiko milijardi dolara kredita datih za
nabavku oružja, a zauzvrat se Kairo priključio antiiračkoj koaliciji. Sporazum sa MMF-om je bio samo dimna bomba
za domaću upotrebu.
U
Tunisu je režim Ben Alija
izabran da sprovede smrtonosnu terapiju MMF-a koja je za nešto više od dve decenije destabilizovala
privredu i tuniski narod gurnula
u teško siromaštvo.
U poslednje 23 godine privredna i socijalna
politika bile su usmeravane Vašingtonskim konsenzusom odnosno zajedničkim programom MMF-a i Svetske banke
o strukturalnom prilagođavanju.
Iza tog rogobatnog opisa krije se, u stvari, stravična štednja na uštrb
najslabijih u zemljama trećeg sveta.
Hosni Mubarak i Ben Ali održavani su na
vlasti jer su sprovodili program MMF-a. Kada su prestali da budu od koristi,
jednostavno su zamenjeni. Razlika je u tome što je u Tunisu već postojao
opozicioni pokret po volji Amerike i sprosoban da preuzme vlast. U Egiptu je
situacija nešto složenija, zbog čega se Mubarakov odlazak stalno odlaže.
Sve je više svetskih analitičara koji
upozoravaju na to da je i pobuna protiv iranskog šaha Reze Pahlavija
počela kao socijalni bunt, a završila se ustoličenjem verskog režima i
proglašenjem islamske republike. U ovom trenutku, međutim, u Egiptu nema
ličnosti koja bi kao ajatolah Homeini mogla oko sebe da okupi islamske
fanatike, ali postoji jedna organizacija iz čijih bi redova takva ličnost mogla
da se pojavi.
Reč je o pokretu Islamska braća, koji je,
istina, poslednjih godina prilično pacifikovan, ali koji se i dalje zalaže za
vladavinu šerijata i uspostavljanje verske države. Islamska
braća imaju snažan uticaj i u proiranskom Hezbolahu na teritorijama
koje je Izrael okupirao, zbog čega se veruje da još uživaju podršku zvaničnog
Teherana.
Samo nekoliko nedelja pre izbijanja nemira, u
Egiptu je došlo do jedne tragedije kakve se u ovoj zemlji sekularnih
pogleda retko dešavaju. Ispred jedne crkve tradicionalne hrišćanske zajednice
Kopta postavljena je bomba. Veliki broj mrtvih i ranjenih pokrenuo je talas
protesta članova ove crkve, kojih ima oko osam miliona.
Još tada su analitičari ukazivali na mogućnost
izbijanja nemira većih razmera. Danas se sve više veruje da je taj događaj bio
jedna od inicijalnih kapisli za najnovije nemire kada je većinskom stanovništvu
poslata poruka: "Ako mogu manjinski Kopti da idu na barikade tražeći veća
prava, šta mi čekamo?" Onda je došao uspešni ustanak u
Tunisu i kola Hosnija Mubaraka su krenula nizbrdo.
Organizovane grupe Islamske braće primećene
su i na poslednjim demonstracijama u Kairu i oni su istinski razlog zašto se
odugovlači s odlaskom diktatora sa Nila. Problem Vašingtona je ne toliko da
pronađe prozapadnog naslednika, već da bude siguran da će on uspeti da zadrži
vlast u svojim rukama i spreči stvaranje još jedne islamske republike.
Cajtnot
Dok je Amerika poslednjih tridesetak godina
podržavala vlast Hosnija Mubaraka, američke "nevladine organizacije"
sa odličnim kontaktima u Stejt departmentu i Pentagonu pomagale su političku
opoziciju i pokret za stvaranje građanskog društva. Javna deklaracija
organizacije Freedom House glasi: "Egipatsko civilno društvo
je istovremeno i živahno i prigušeno. Postoje stotine nerežimskih organizacija koje
se zalažu za poboljšanje građanskih i političkih sloboda i koje su aktivne u
jednom snažno kontrolisanom okruženju". Zaboravlja se samo da se napomene da je
snažna kontrola nadgledana i inicirana od samih Amerikanaca. Tako je Freedom House
još 2008. godine organizovao susret tadašnje američke sekretarke za spoljne
poslove Kondolize Rajs s vođama građanske opozicije iz Egipta. Ista
grupa je imala i susrete s velikim brojem kongresnih lidera.
Još tada je, dakle, bila javna tajna da je režim
Hosnija Mubaraka neodrživ i da je potrebno pronaći novog čvrstorukaša za
najmnogoljudniju arapsku zemlju, čija je uloga nezamenljiva u regionu.
Poverljivi izveštaji CIA, međutim, govorili su da je Mubarakova budućnost
još uvek osigurana i da ne treba žuriti sa smenom. Inspirisana ovim pogrešnim
procenama američke administracije su propustile da u poslednje tri godine potraže
novog partnera na Nilu, zbog čega je ova današnja dospela u cajtnot -
nedostatak vremena.
Pitanje svih pitanja u Kairu zato ostaje: ko će i
na koji način smeniti Mubaraka. Da li će to biti neki novi general privržen
Americi, ali ne i njenim demokratskim tekovinama, koji će moći da obuzda razne
islamističke pokrete?
Odgovor na pitanje kredibiliteta i mogućnosti
Mubarakovog naslednika leži u samom načinu preuzimanja vlasti. Ako se ono desi
vaninstitucionalno i revolucionarno, kao što je pre tri decenije bilo u
Teheranu, nema te armije koja će moći da obuzda narod u njegovom ushićenju i
osećanju moći da upravlja svojom sudbinom. Do otkrića novog ajatolaha Homeinija
onda ostaje još samo mali korak.
Zbog toga kanadski globalresearch.ca
otvoreno poziva egipatski narod da smenom jedne američke marionete na vlast ne
dovede drugu. "Obustavite neoliberalne privredne reforme i zatvorite
američke vojne baze u arapskom svetu", stoji u proglasu.
Vetrometina
Egipat
je najmnogoljudnija arapska zemlja, ali i jedina koja nema značajnije izvore
nafte. Njegov značaj proizlazi ne samo iz snage i brojnosti njegove armije već
i iz geografskog položaja na međi između Afrike i Azije. Mali deo zemlje,
Sinajsko poluostrvo, geografski pripada Aziji, dok je ostatak u Africi.
Kroz
Egipat prolazi i moderna pomorska žila kucavica - Suecki kanal, kroz koji
dnevno prolaze stotine brodova sa crnim zlatom za Evropu. Već tokom poslednjih
nemira u Kairu, barel nafte na londonskoj berzi je skočio iznad 100 dolara
pokazujući koliko finansijsko tržište nervozno reaguje na svaku pomisao da bi u
Egiptu na vlast mogla da dođe neka antizapadna struja.
Dok
su milijarde petrodolara nesmetano stizale u arapske despotije, uvek je bilo
dovoljno para za veštačko održavanje Mubarakovog režima.
Samo njegov klan, da podsetimo, na privatnim računima poseduje između 40 i 70
milijardi dolara. A egipatski narod gladuje.
Kada
je izbila aktuelna finansijska kriza na udaru su se našli i bogati arapski
režimi. Dubai, jedan od Arapskih Emirata, nema neke značajne izvore nafte, ali
ima komšiju Abu Dabi, koji doslovno leži na
nafti i prirodnom gasu. Abu Dabi, za razliku od Dubaija, želi da sačuva svoj
tradicionalni način života, pa je rado investirao u megalomanske planove emira
iz komšiluka.
Za
manje od dve decenije Dubai je tako postao najznačajnija destinacija u
Persijskom zalivu sa nizom superluksuznih hotela, poslovnih oblakodera i veštačkih
ostrva u moru, gde se baškare vile sa bazenima. Odmah po izbijanju svetske
krize, emirat je dospeo u blokadu, jer susedi više nisu mogli da finansiraju
njegovu megalomaniju. U jednom trenutku je samo hitna pozajmica saudijskog
dvora veća od 12 milijardi dolara spasla Dubai bankrota.
Finansijske
nedaće kod kuće sprečile su arapske kraljeve, šeike i emire da nastave sa
upumpavanjem novca u diktatorske režime od Tunisa do Jemena, zbog čega više
nije mogla da bude održavana ni onako krhka socijalna ravnoteža. Zbog
nedostatka demokratskih institucija jedina mogućnost naroda da izrazi svoje nezadovoljstvo postale su ulica
ili oružana pobuna.
Centralna
vlast u Jemenu, zemlji u kojoj se sprema tunisko-egipatski scenario, ionako
odavno ne kontroliše dobar deo sopstvene teritorije. Na krajnjem severu zemlje,
u oblasti pod kontrolom plemenskih vođa, već je primetno prisustvo Al-Kaide.