Feljton
Dr
Zoran Petrović Piroćanac: Geopolitika energije (2)
Nafta je
sile pravila magarcima
Nesumnjivo, energija je jedan od glavnih problema 21.
stoleća. Oduvek je čoveku bila potrebna, a od industrijske revolucije njena
potrošnja neprestano raste. Ništa danas ne ukazuje na to da će se u budućnosti
ta potrošnja smanjiti. Osim ako ne dođe do neke revolucije, danas nezamislive,
ali ipak moguće. Pre industrijske revolucije, drvo je isporučivalo energiju.
Ono za neke nerazvijene zemlje i danas predstavlja bazu zbog zakašnjenja u razvoju. Potom je usledila epoha uglja, pa nafte,
pa prirodnog gasa. Najzad je stigla i "naučna energija" - nuklearna.
Piše:
dr Zoran Petrović Piroćanac
U novije vreme jedan od
najtežih poslova u američkoj industriji bio je napor da se promeni percepcija
uglja, od industrijskog relikta iz 19. stoleća u energetski izvor za 21.
stoleće. Kompanija General Electric je započela 2005. ekomaginaciju
- reklamnu kampanju, nudeći svoju novu čistu tehnologiju uglja. U reklami se
pojavljuju glamurozni muški i ženski modeli koji kopaju ugalj, dok se Tenesi
Erni Fordova verzija pesme 16 Tons, slavna melodija o teškom
radu i korporativnoj eksploataciji, čuje u pozadini. Gotovo na kraju reklame
glas najavljuje: Iskorišćavanje energije uglja svakog dana izgleda
lepše.
Dok mnogi ekolozi smatraju da nema ničeg lepog u uglju.
Američka asocijacija za
pluća procenjuje da 24.000 ljudi godišnje umire prerano zbog zagađenja iz
elektrana. U Apalačima rudnik uglja je svojim metodom da se planina "ljušti"
zbog uglja upropastio oko 380.000 atara zemlje u regionu i uništio više od
700 milja vodotokova. Fabrike uglja proizvode više od 130 miliona tona
otpada od goriva godišnje. Zato se javljaju i teški metali, koji mogu da
cure iz napuštenih
ugljenokopa u vodotokove.
I još važnije,
termocentrale na ugalj su odgovorne za gotovo 40 odsto ugljen-dioksida
oslobođenog u SAD, što znači da ako se želi rešavanje globalnog zagrevanja,
mora da se rešava
i problem s ugljem i drugim gorivom.
Ugalj opet na ceni
Poslednjih godina zbog
eksplozije cena prirodnog gasa i zabrinutosti u vezi s isporukom nafte ugalj je
ponovo privlačan. Uglja ima relativno u izobilju. Više od polovine električne
energije proizvedene u SAD proizvodi se iz uglja. SAD često nazivaju i
Saudijskom Arabijom uglja, s ogromnim rezervama. Poboljšanja u kontroli
emitovanja čine najnovije generacije centrala na ugalj znatno čistijom
tehnologijom nego stari sagorevači uglja. Sada ima u upotrebi blizu 120 novih
centrala te vrste. Suština nove tehnologije je u tome što omogućava da
ugalj bude doveden u tečno stanje kao dizel, što je moguća supstitucija za
naftu.
Postoji i jaka kulturna
povezanost sa ponovnim izranjanjem uglja, posebno u proizvodnim regionima.
Uvidelo se da u skoroj budućnosti solarni paneli ne mogu da proizvedu ni
približno dovoljno energije za industriju. Na mestu gradnje nove centrale na
ugalj na Srednjem Zapadu, lobisti pevaju: "Coal is U.S.A! Coal is U.S.A!"
Industrija uglja zna da ma koliko Amerikanci vole jeftin kilovat-čas oni neće
podržati eksploataciju uglja ako to rezultira patnjom, bedom i umiranjem ljudi
u Apalači rudnicima. Industrijalci se upinju da dokažu kako danas ugljeno
rudarstvo nema puno zajedničkog sa mračnom i eksploatatorskom prošlošću.
Stari dani, tzv. breaker
boys, deca koja su odvajala stene od uglja, i eksplozija metana, prošlost
su, a vađenje uglja je bezbedno, dobro plaćeno i profesionalno. Promociona
literatura National Mining Association i drugih industrijskih grupa
obično pokazuju rudare čistih lica, koji su obučeni za haj-tek mašineriju,
kompjuterske ekrane, GPS, svetla žuta vozila. Prosečna godišnja rudarska plata
je 55.000 dolara. Čak se na sajtu rudara tvrdi da je taj posao siguran koliko i
u bakalnici. Ali, nije svuda tako. U Talmansvilu još uvek rade na stari, prljav
način. Ugalj jeste i dalje prljav, ali se vraća potražnja za njim. Očekuje se
da će evropske zemlje u narednih nekoliko godina pustiti u rad blizu 50
termoelektrana koje rade na ugalj i biće u upotrebi narednih 50 godina. Od
2003, ugalj je postao "fizički regulator" svetskog energetskog
sistema.
Upotreba čiste tenologije
Ugalj uspešno
opstaje i u Velikoj Britaniji. Dok vlada hvali zasluge obnovljivih energija,
proizvodnja uglja na Ostrvu ne samo da nije zamrznuta već i napreduje. U
dolinama Škotske
i u zemlji Gejla, kao u Midlandsu, proizvodnja uglja sasvim dobro stoji, čak
raste. U 2008. godini proizvedeno je 18 miliona tona, na koje se pridodaje uvoz
od 43 miliona tona. Evropska komisija procenjuje da će električne centrale na
ugalj ostati glavni izvor električne energije na svetskoj razini, za još
neko vreme. Smatraju da su s obzirom na tehnološku evoluciju predviđanja
koja se tiču uglja danas pozitivnija nego godinama unazad. Ali
eksploatacija uglja treba da bude praćena redukcijom oslobađanja CO2. Od istraživača,
industrijalaca i država članica EU, traži se da pokažu kako ugalj može da
doprinese održivoj energiji, koja je sigurna i kompetitivna za Evropu.
O lepšoj budućnosti
uglja govore i Nemci. U energetskoj kompaniji STEAG tvrde da će ugalj
ostati izvor važne energije zato što mu je cena dostupna, a na
raspolaganju su i značajne količine. Smatraju da je, sa tehnološkog i ekološkog
stanovišta,
prirodni gas znatno interesantniji od uglja, ali je i znatno skuplji i
mora da se uvozi, dok je ugalj izvor domaće energije.
Istovremeno, priznaje se
da još
predstoji rešavanje
problema emisija CO2. Razvijanje centrala na gas koje gotovo ne emituju CO2
trebalo bi da obezbedi Nemačkoj lidersku poziciju u svetu u tehnologijama
čistog uglja.
I u Velikoj Britaniji se
bave ovim problemom. Radna grupa čistog uglja, sačinjena od eksperata
različitih horizonata, predstavila je jedan izveštaj Bleru, 2006. godine.
Grupa podržava razvoj tehnologija čistog uglja kako na industrijskom planu,
tako i iz ekoloških
razloga. Izveštaj
kaže, pored ostalog: Ambicija vlade mora da bude barem da sačuva aktuelni
kapacitet proizvodnje energije na osnovu uglja (29 GW), istovremeno transformišući
sve instalacije kako bi ona funkcionisala na čisti ugalj i ne bi
emitovala štetni otpad.
Ova ambicija mogla bi da
postane realnost zahvaljujući izgradnji novih instalacija i normiranju već
postojećih, kao i postepenom prilagođavanju instalacije na tehnologiju CCS. U
Centru za studije evropske politike (CEPS) u Briselu smatraju da
značajno redukovanje emitovanja CO2 iz centrala na ugalj nije moguće na kratki
rok. Sadašnja tehnologija nazvana tehnologijom čistog uglja nesposobna je,
kažu, da postigne redukciju emitovanja CO2 od 50 do 80 posto, što su
ciljevi za dostizanje do 2050, kako bi se uspešno borilo protiv
klimatskog zagrevanja. Najnovije centrale na ugalj izgledaju kao da su vrlo
efikasne, ali one i dalje izbacuju puno CO2. Ali, na duži rok, tehnika kaptaže
i stokiranja CO2 mogla bi da izvuče svoju slamku u igri izvlačenja. Međutim,
ova tehnologija verovatno neće postati kompetitivna barem još 20 godina.
Predviđa se da će vlasti usvojiti specifične mere radi podržavanja ove tehnike
kaptiranja i stokiranja, kao što je to bio slučaj s
obnovljivim energijama.
Svetska organizacija za
zaštitu
prirode WWF smatra da su centrale na ugalj najbogatije ugljenikom i, dakle,
najviše zagađuju. Prema toj NVO, sektor energije je odgovoran za 37 odsto
emitovanja CO2 porekla. U Evropi je svojevremeno WWF objavio studiju u
kojoj je klasirao centrale prema količini CO2 koje proizvode. Čak 27 centrala
od prvih 30 funkcioniše na ugalj. Zato se traži zamena te tehnologije čistijom
energijom poput gasa, koa i obnovljivom energijom. Dve studije, takođe, su
privukle pažnju Evrope od 2007. godine. Jednu je izdala Grupa za posmatranje
energije (Energy Watch Group), a drugu Zajednički centar za
istraživanje Komisije (JRC). Studije su potvrdile da ako ugalj ostane važan
izvor energije u 21. stoleću, poznate rezerve bi zauzvrat mogle da se iscrpu
brže no što se predviđalo, a cene ekstrakcije i proizvodnje morale bi da skoče,
što ide u korist korišćenja nuklearne energije, čiji lobi nikada ne sedi skrštenih
ruku.
Nafta, kao oružje, izvor napetosti,
upozorenje za nezavisnost
"Pukovnik"
Edvin Drejk izbušio
je prvi bunar koji proizvodi naftu, 30. avgusta 1859, u Titusvilu u
Pensilvaniji, što
je najavilo novu eru, eru hidrogoriva, koja danas čini više do 60 odsto utrošene
energije u svetu. U SAD je stvorena naftna industrija, kao i njena praksa,
pravni koncepti, tehničke definicije, čak i mere i jezik koji se koristi u toj
oblasti. Sve je to američkog porekla. Od Titusvila groznica je zahvatila
spekulatore koji su postali i tragači za naftom. Bila je to nova trka za
zlatom, ovog puta za "crnim zlatom". To se odigralo u anarhičnoj
atmosferi, u odsustvu pravnih normi usklađenih za ovu novu industriju. Samo je
postojao sistem lizinga, leases, začinjen uslovima rudarskog uobičajenog
reda, tj. suštinski plaćanje royalty vlasniku zemljišta koji, prema
američkom zakonu, poseduje i ono što je pod zemljom, čak s "pravom na
kaptiranje" onoga kod suseda. Doći će, od tada, do proliferacije naftnih
kompanija, od čega 300 samo u Njujorku. Bušotine se umnožavaju i
brojna ležišta su brzo iscrpljena, jer su njihovi vlasnici bili u žurbi da
konvertuju naftu u dolare. Ova situacija objašnjava s jedne strane veoma veliki
broj bušotina
u SAD, te broj proizvodnih bunara. Danas je SAD treći svetski proizvođač sa 6-7
miliona barela na dan, tj. 300 do 350 miliona tona godišnje, srednja
produktivnost bušotina
je 17 barela na dan, sa više od 400.000 proizvodnih
bunara.
Uspostavljena je, dakle,
u SAD moćna naftna industrija, dok su malo-pomalo izronili na površinu veliki
genijalni grabljivci koji su okončali anarhiju i stvorili velika naftna carstva
koja su proizvodila, rafinisala, transportovala i prodavala svoju proizvodnju
ne samo u SAD već i u inostranstvu.
Jedno ime rezimira ovu
epohu - Džon D. Rokefeler, sa kompanijom Standard Oil, koja, počev od
1880, drži 75 odsto rafinerija i 90 odsto naftovoda i obezbeđuje do 95 odsto
svetskog tržišta, koje će zatim deliti naročito sa kompanijom Royal Dutch
Shell Henrija Deterdinga, tj. njegovim glavnim konkurentom.
Nemačka trgovačka flota
doživela je ogroman rast pred kraj 19. stoleća i zauzela drugo mesto na svetu,
ozbiljno ugrožavajući Britance. Prednosti Nemačke u čeličnoj industriji i
gradnji, takođe, su bili očiti. Godine 1910. bilo je jasno da nešto treba da se
učini kako bi se Nemci zaustavili zbog rastuće pomorske snage, a nafta je već
postala faktor. Počinje globalna bitka za kontrolisanje nafte. Britanski
admiral, lord Fišer
(Fisher) prvi je uočio potencijal nafte kao kvalitativno superiornog goriva u
odnosu na ugalj. Ona je zauzimala četvrtinu prostora po toni, trećinu težine
mašine, a širila je "akcioni radijus" flote četvorostruko. Prvi put
je korišćena 1885. godine, pošto je Gotlib Dajmler razvio motor s unutrašnjim
sagorevanjem. No, prošlo je još 20 godina pre no što je
istinski pojmljena njena važnost i realizovana u ekonomiji. Tada je eskalirao
suštinski problem! Britanija nije posedovala naftu i hitno joj je trebalo
snabdevanje.
Otkrićem nafte u Masdžed
Solemanu, u tadašnjoj Persiji, 1908. godine Bliski istok je postao važan region
u svetu. Britanci tada sebi daju to izvanredno pravo na naftna nalazišta.
Operater će biti britanska novoosnovana kompanija Anglo-Persian Oil Company
(APOC). Ali Nemci su u regionu bili prisutni i ranije, od 1899, kada
nemački bankari i industrijalci dobijaju od Porte, vladara Bliskog istoka,
dozvolu za izgradnju železničke linije Berlin - Bagdad. Želeli su
uspostavljanje čvrstih ekonomskih veza sa Turskom i otvaranje novih tržišta na
Istoku. Videli su da, kada se stigne do Kuvajta, najbrže i najjeftinije se ide
na Indijski potkontinent, što je alarmiralo Britance. Nemci traže učestvovanje
Britanaca, koji kažu "da", ali zapravo čine sve da odugovlače
projekat. Boje se Nemaca, promišljaju kontraudar. Dolazi
Prvi svetski rat i Britanci obezbeđuju ekskluzivni razvoj naftne industrije,
"lizing do beskonačnog" (lease in perpetuity) za teritorije
Iraka i Kuvajta.
Nemci su od Otomanskog
carstva dobili dozvolu za formiranje Bagdadske železničke kompanije. Najvažnije
je to što ta železnica dobija potpuna prava nad naftom i rudama, u paraleli od
20 km zemljišta
sa svake strane železničke pruge. Do 1912. godine, važnost nafte je očigledna,
a nova otkrića su registrovana između Mosula i Bagdada.
Izbijanjem rata
zaustavljeni su nemački naftni projekti, koji su bili konkurent Rokefeleru.
Geopolitika crnog zlata
Pre prvog svetskog
konflikta započinjanje i vođenje geopolitike nafte, doduše, ograničene na neke
regione sveta i izvesne aktere, među kojima je Velika Britanija, koja je
nesumnjivo bila prva koja je pojmila stratešku važnost nafte. Ko drži naftu,
drži svet, tvrdio je lord Fišer, prvi lord u Kraljevskoj
mornarici početkom 20. stoleća. Istorija mu je dala za pravo.
Važnost nafte i
pojavljivanje kontinentalnih ekonomija (na prvom mestu Nemačke) uzrokovali su i
Prvi svetski rat, koji nije kratko trajao, kako su se mnogi nadali, i nafta je
postala jedan od najvažnijih faktora. Tek u Prvom svetskom ratu države
generalno postaju svesne koliku nafta ima ulogu. Na zemlji, u vazduhu i na moru
snabdevanje naftom se pokazuje kao odlučujuće oružje. Setimo se samo Francuske,
koja umalo nije kolabirala zbog nedostatka nafte, koju su kontrolisali drugi.
Francuska je prinuđena da pozove Amerikance kako bi uspela da obezbedi
snabdevanje gorivom, pošto su Nemci stavili pod kontrolu rumunska
naftonosna polja 1916. godine.
U Drugom svetskom ratu
teškoće u vezi sa snabdevanjem nafte predstavljaju hendikep za sile Osovine i
delom upravljaju njihovom vojnom strategijom. Nafta postaje oružje, a Bliski
istok bojište. Prvi svetski rat je imperijalistički, za teritorije i zbog
ekonomskog rivaliteta. Rat je imao za cilj obezbeđivanje i kontrolisanje
najvažnijeg resursa - nafte, koja je bila suštinska za dobijanje rata uopšte.
Ilustracija je i tajni sporazum iz 1916, Sajks - Piko, koji pokazuje namere
Britanije da kontroliše nerazvijene naftne rezerve Arapskog zaliva
posle rata. Zato Britanci pokreću 1,4 miliona vojnika ka Zalivu i istočnom
Mediteranu, tokom sukoba Francuza i Nemačke u Evropi. Izgovor je bilo pomaganje
Rusima, zbog Bakua. Posle okončanja rata, do 1919. godine, čak milion
britanskih vojnika je još uvek stacionirano u
zoni tzv."britanskog jezera", u regionu sa naftom. Tek kasnije su
Francuzi shvatili da su namagarčeni, kada se saznalo o potencijalu
bliskoistočne nafte.
Zato je i britanski
sekretar za spoljne poslove lord Kurzon (Curzon ) rekao: Saveznici su došli
do pobede na bujici nafte. Na kraju rata Britanija je praktično bankrotirala. Njeno
"tajno oružje" za posleratni period bila je specijalna veza
ministarstva finansija Krune sa Kućom Morgan u Americi.
U britanskim poslovima
je tradicionalno odlučujući državni thinktank, deo elite, Royal
Institute for International Affairs, ili Chatham House. Tu je smišljena
strategija povezivanja britanskih kolonija od Južne Afrike (zlato, dijamanti),
do Egipta i Sueckog kanala, preko Mesopotamije (Irak, Kuvajt), Persije (Iran) i
Istoka, do Indije i do današnjeg Pakistana i
Bangladeša. Pokazalo se da je kontrolisanje čitavog tog pojasa krucijalno za
vladanje svetskim tokovima. Pre svega, to znači dominaciju nad strategijski
najvrednijim resursom - naftom, i to pre no što drugi shvate širinu
tog potencijala. Zato su Amerikanci brzo postali takmaci Kruni, koja je u
dugovima do guše, u koju stiže Depresija, dok Amerika, naprotiv ustaje, čak i
protiv tri britanska imperijalna stuba: kontrole svetskih pomorskih linija,
bankarstva i finansija, kao i strateških sirovina. Posle
otkrivanja nafte u Tampiku, 1910. godine, Vudrou Vilson šalje trupe da preuze
kontrolu od Britanije nad Mexican Eagle Oil Company, koja je dobila
koncesije na polovinu meksičke nafte na 50 godina. Rat je učinio da se Britanci
povuku i Amerikanci ostvare ogroman prihod.
Posleratna Britanija je
imperija sa četvrtinom planete pod kontrolom. Trideset godina kasnije to se
potpuno dezintegrisalo. Drugi svetski rat je sve odneo, britanska finansijska
moć se istopila, Kruna je postala potpuno zavisna od SAD.
U posleratnom periodu
angloamerički naftni interesi imaju ogromnu moć, koju je doneo sistem Breton
Vuds od 1944. Od tada postoje tri nova stuba: MMF, Svetska banka i dogovorena
"slobodna trgovina" GATT-a.
Partneri ove grupacije
poznate kao Big Oil postaju Volstrit i njujorške međunarodne banke. Oni
su glavni profiteri kapitala koji dotiče bez prestanka, posle početka
funkcionisanja sistema Breton Vuds. Čim je počela naftna saga, "crno
zlato" je postalo predmet svih pohlepa. Bliski istok, gde su uočena prva
nalazišta nafte, pre Prvog svetskog rata, biće privilegovano bojno polje, jer
su tamo koncentrisane dve trećine poznatih rezervi. A bez nafte zaustavlja se
industrijska mašina planete, pa nadalje ne možemo da je smatramo sirovinom
poput svih drugih.
Nastaviće
se
Ugalj u
Evropi
Nemačka je prvi potrošač uglja u Evropi, sa 82 miliona tona
ekvivalent nafte (Mtep). Slede Poljska (57 Mtep), Ujedinjeno
Kraljevstvo (39 Mtep), Španija (21 Mtep), Češka Republika
(20,5 Mtep), Italija (17 Mtep) i Francuska (13 Mtep).
Poljska je prva zemlja proizvođač uglja u EU (69 Mtep)
i sedma u svetu. Slede: Nemačka (53 Mtep), Češka Republika (23,5 Mtep)
i Ujedinjeno Kraljevstvo (12,5 Mtep). Udeo uglja u proizvodnji
električne energije je, u 2002. godini, u Poljskoj, čak 92 odsto uglja, Češka
Republika 65 odsto, Grčka 62 odsto, Nemačka otprilike 50 odsto.
Nafta u
brojkama
U Persiji je nafta pronađena 1904. godine, a otkriće se
pripisuje Englezu Viljemu Noksu d' Arsiju (Knox d' Arcy), i to otkriće će
zapečatiti sudbinu regiona u čitavom 20. stoleću.
Iako proizvodnja nafte u tom regionu ostaje marginalna u
prvoj polovini prošlog stoleća, kontrola njegovim podzemljem u velikoj meri
upravlja politikom podela kolonijalnih sila i kompanija, koje se dogovaraju o
eksploataciji naftnih nalazišta.
Priroda je bogatije obdarila neke regione, i taj disparitet
je značajan izvor sukoba. U 2000. godini na Bliskom istoku je koncentrisano
66,5 odsto dokazanih rezervi, Saudijska Arabija je posedovala više od četvrtine
svetskih rezervi. Na drugom mestu naftonosnih regiona nalazi se Latinska
Amerika, sa 8,8 odsto rezervi, od čega Venecuela poseduje 7,1 odsto. Afrički
kontinent ima 7,4 odsto rezervi (2,9 odsto za Libiju, 2,2 odsto za Nigeriju).
Sledi zatim bivši SSSR (5,6 odsto, od čega Rusija 4,8 odsto). Severna
Amerika ima 5,4 odsto, od čega Meksiko 2,8 odsto i SAD 2,1 odsto. Tu je najzad
i Zapadna Evropa, sa tek 1,8 odsto.
Tabela proizvođača reflektuje ovu nejednaku raspoređenost:
Bliski istok obezbeđuje 30,9 odsto svetske proizvodnje. Saudijska Arabija je
prvi proizvođač (12,1 odsto), ispred SAD (10,5 odsto), i Rusije (8,6 odsto).
Slede: Iran (5,1 odsto), Meksiko (5 odsto), Venecuela i Kina (sa po 4,7 odsto),
Norveška i Ujedinjeno Kraljevstvo (4,4 odsto odnosno 4,1 odsto).
I u
Velikoj Britaniji se bave ovim problemom. Radna grupa čistog uglja,
sačinjena od eksperata sa različitih meridijana, predstavila je jedan izveštaj Bleru, 2006. godine. Grupa podržava razvoj tehnologije
čistog uglja kako na industrijskom planu, tako i iz ekoloških razloga.
Važnost
nafte i pojavljivanje kontinentalnih ekonomija (na prvom mestu Nemačke)
uzrokovali su i Prvi svetski rat, koji nije kratko trajao, kako su se mnogi
nadali, i nafta je postala jedan od najvažnijih faktora. Tek u Prvom svetskom
ratu države generalno postaju svesne koliku nafta ima ulogu.