Istinom do pravde

Iz knjige "Sedam Njegoçevih sahrana" Slobodana Kljaki†a i Ratka Pekovi†a (7)

Sinod uzalud upozorava

Publicistiźko delo "Sedam Njegoçevih sahrana", autora Slobodana Kljaki†a novinara "Politike" i Ratka Pekovi†a, knji§evnog istoriźara (1942 - 2014. godine), izdata je 2013. godine, u vreme kad su Srbija i Crna Gora trebali zajedno da slave veliki jubilej, 200 godina od roĐenja Petra Petrovi†a Njegoça. Ali, u vreme velikih deoba, ni taj jubilej nije slavljen kako treba. Knjiga "Sedam Njegoçevih sahrana" govori o neverovatnoj sudbini lov†enske kapele, mesta gde je Njegoç sahranjen po svojoj izriźitoj §elji 27. avgusta 1855. godine. Od tog momenta, do danaçnjih dana, ne prestaju obraźuni i sa njegovim delom i sa tako neobiźnim mestom gde veliki pesnik i dr§avnik poźiva. Danas, skoro vek i po kasnije, Njegoça i dalje źereźe i "tumaźe" prema prolaznim politiźkim i ideoloçkim potrebama. Magazin Tabloid objavljuje u nastavcima odabrane delove iz ovog izvanrednog publicistiźkog dela, uz saglasnost izdavaźa

Slobodana Kljaki† Ratko Pekovi†

Skupçtina opçtine Cetinje je na sednici odr§anoj 9. decembra 1968. donela Odluku o podizanju Njegoçevog mauzoleja na Lov†enu po projektu i izradi Ivana Meçtrovi†a, koja je na snagu stupila objavljivanjem u Slu§benom listu SR Crne Gore, 25. januara 1969. godine.

Ovom odlukom Skupçtina opçtine Cetinje "preuzima obavezu da podigne Mauzolej Njegoçu na Lov†enu", na Jezerskom vrhu, zbog źega je formiran i Inicijativni odbor od 22 źlana, koji je ovlaç†en da donosiocu odluke "predlo§i odbor za podizanje Njegoçevog mauzoleja vode†i raźuna da u odboru budu predstavnici cjelokupnog javnog, kulturnog i politiźkog §ivota Jugoslavije". U odluci je izra§ena i nada Skupçtine opçtine Cetinje da †e "u ovom svom poduhvatu nai†i na razumijevanje i svestranu pomo† svih Jugoslovena".

Obavestivçi se o tome iz titogradske Pobjede, mitropolit crnogorsko-primorski Danilo je 24. januara 1969. poslao pismo Sinodu SPC, objasnivçi "da se podizanje mauzoleja planira 'poçto se prethodno sruçi crkva-kapela u kojoj sada poźivaju zemni ostaci vladike Petra II Petrovi†a Njegoça'. Mitropolit je, prema svedoźenjima, pokuçavao da ubedi politiźko rukovodstvo Crne Gore da tako neçto ne bi trebalo źiniti, ukazuju†i da bi to predstavljalo ru§enje vladiźinog testamenta, koji se mora poçtovati".

Posle prijema mitropolitovog pisma, na odluku cetinjske opçtine reagovao je Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve, uputivçi dopis Saveznoj komisiji za verska pitanja, 11. februara (Br. 296/zap. 59). U ovom dokumentu se navodi da je mitropolit crnogorsko-primorski Danilo poslao Sinodu SPC obaveçtenje zavedeno pod "br. 89/I" iz koga se vidi "da je u poslednje vreme ponovo pokrenuto pitanje postavljanja Meçtrovi†evog spomenika-mauzoleja na Lov†enu, poçto se prethodno sruçi crkva-kapela u kojoj sada poźivaju zemni ostaci vladike Petra II Petrovi†a Njegoça".

Sinod se obra†a saveznoj vladi

U svom obra†anju komisiji savezne vlade, Sinod SPC se pozvao na rad mitropolita Danila, koji "źini sve çto mo§e da ubedi sve nadle§ne da ovo ne źine, jer ako bi se to ostvarilo, naruçio bi se testament samog Njegoça, koji je ostavio amanet da njegovi zemni ostaci poźivaju u crkvi na Lov†enu" (podvuźeno u izvorniku - primedba autora).

"U źitavom kulturnom svetu", podse†a Sinod, "poçtuju se §elje pokojnika, çto je do ovoga sluźaja bilo pravilo i kod nas. Njegoç je bio vladika, vladar, pa pesnik i knji§evnik, te mu je kao vladici mesto u crkvi, kako je to i sam u testamentu zaveçtao".

"Ruçenje crkve na Lov†enu bi†e osuĐeno od źitavog naçeg naroda. Zato ovo unapred treba spreźiti dok ne bude kasno", upozorio je Sinod, naglaçavaju†i da daje "punu podrçku stavu i miçljenju" mitropolita Danila, "çto je i ranije źinio u nekoliko mahova".

U istom dopisu, Sinod je upozorio da se "zbog ovog pitanja u Crnoj Gori mo§e otvoriti veliki crkveni problem" i da "ako se zaista sruçi crkva na Lov†enu radi postavljanja spomenika na Lov†enu, mo§e do†i do ne§eljenih posledica". Ako mitropolit Danilo podnese ostavku zbog ruçenja crkve, çto je "izjavio pred licem celog sveta", onda †e se "otvoriti te§ak problem kojim se crkva tamo dugo muźila, a prema kome nije indiferentna dr§ava".

"Da se ne bi stvari komplikovale i jedno pitanje otvaralo vrata drugom pitanju, samo zbog neźijeg kaprica, Sveti arhijerejski sinod se i ovom prilikom na vreme obra†a Saveznoj komisiji za verska pitanja u nadi, da †e ovom pitanju posvetiti potrebnu pa§nju i svojim savetima i blagovremenom intervencijom kod odgovornih źinilaca spreźiti ruçenje crkve na Lov†enu i uznemiravanje zemnih ostataka vladike Njegoça. Ako su to źinili Austrijanci za vreme prvog svetskog rata, zar mora da se ta greçka ponovi sada od Njegoçevih potomaka", pita se Sinod u ovom dopisu koji je potpisao patrijarh German.

Savezna komisija za verska pitanja Saveznog izvrçnog ve†a zavela je ovaj dokument u protokol 27. februara (Br. 72), a predsednik komisije Milo Jovi†evi† prosledio je pismo istog dana predsedniku Komisije za verska pitanja Izvrçnog ve†a SR Crne Gore, da se o dopisu izjasni vlada u Titogradu.

Kapelu treba seliti

Ve† sutradan, 28. februara, predsednik Skupçtine opçtine Cetinja, Petar Tomanovi†, izjavio je za Veźernje novosti: "Sadaçnju kapelu svakako treba negde drugo postaviti. O tome bi u svakom sluźaju odluźivali eminentni jugoslovenski struźnjaci."

Bi†e da je ova izjava dodatno podstakla predstavnike SPC da iz crkvenih i dr§avnih kancelarija raspravu prenesu u javnost, poçto je na vanrednom zasedanju Svetog arhijerejskog sabora, 12. marta, ponovo zakljuźeno da se SPC protivi ruçenju crkve na Lov†enu. "Mada je mitropolit crnogorsko-primorski Danilo pokuçao da na dnevni red zasedanja zvaniźno uvrsti pitanje sudbine kapele na Lov†enu, patrijarh je to odbio, prema nekim tvrdnjama, i zbog ubeĐivanja od źelnika srbijanske i Savezne komisije za verska pitanja."

Ovaj Sabor je, inaźe, bio sazvan radi formiranja Zapadnoevropske eparhije sa sediçtem u Londonu, a za episkopa je izabran zapadnoevropski vikar Lavrentije. Na zasedanju je raspravljano i o proslavi 750. godiçnjice samostalnosti Srpske pravoslavne crkve, koju je ona stekla 1219. godine.

Dan posle saborskog zasedanja, 13. marta, novine Srpske patrijarçije Pravoslavlje objavile su stav Svetog arhijerejskog sinoda o kapeli na Lov†enu i u istom broju çtampale tekst mitropolita Danila "Njegoçu nije potreban mauzolej".

"Pobornici ruçenja posve†ene Njegoçeve crkve i mjesto nje postavljanja mauzoleja, ne vide da se oni time ne svete samo onima koji se tome protive, ve† se svete velikom Njegoçu i njegov amanet omalova§avaju i potźinjavaju §eljama i nastojanjima onoga koji ho†e sebe izravnati s Njegoçem ili se źak staviti iznad njega. Pitamo se i nije nam jasno kako 'pobornici mauzoleja' ne mogu uvidjeti, kad bi Srpska pravoslavna crkva dozvolila da se sruçi lov†enska crkva i umjesto nje postavi mauzolej poganski, da bi mauzolej progutao Njegoça i njegovu veliźinu, jer bi ve†ina posjetilaca prije pitala ko je izradio mauzolej nego gdje je njegov grob", napisao je mitropolit Danilo i izneo tvrdnju da "nikakve razlike u spoljnom izgledu nema izmeĐu stare i nove kapele, osim çto je nova ljepça, źvrç†a i sigurnije ograĐena i od lov†enskih gromova osiguranija".

"Ako neko §eli podizati mauzolej, neka to uradi na drugom mjestu, makar i na Lov†enu (ima dovoljno mjesta), ali crkva, sarkofag sa kostima i put do crkve neka ostanu slobodni i kako su sada", jedan je od mitropolitovih zakljuźaka, koji je javno progovorio ne samo kao "predstavnik crkve u Crnoj Gori" nego i kao "nasljednik crnogorskih mitropolita".

Vlastima su iz njegovog teksta izgleda najviçe zasmetala dva stava.

Prvi stav: "Poznata je stvar da su se uvijek mauzoleji podizali za: careve, kraljeve, predsednike republika i druge svjetovne liźnosti. Crkve-kapele i manastiri za: patrijarhe, mitropolite, episkope, i druge visoke crkvene liźnosti."

Drugi stav: "ćta je bio Njegoç? On je bio prvo mitropolit (vladika - arhijerej, episkop), jer je to bio uslov da bude vladar Crne Gore, a ova dva zvanja i polo§aja dala su mu mogu†nost da svoj talenat razvije i usavrçi i postane pjesnik, filozof, i genije. Da ovoga nije bilo, ostao bi kao mnogi njegovi srodnici, plemenici i Crnogorci, pametan seljak i niçta drugo..."

Osmotreno iz ugla vlasti, pogotovo je bila porazna jedna ilustracija koju u svom tekstu iznosi mitropolit Danilo: "Da bi stvar bila jasnija, moramo napomenuti jedan sluźaj iz Beograda. Jula 1944. godine jednog jutra osvanule su velike plakate po uglovima beogradskih ulica sa likom i natpisima na kojima je Hitlerova i Gebelsova la§na propaganda naslikala sruçenu lov†ensku kapelu i ispod nje krupnim i masnim slovima tekst: 'Oskrnavljen je Njegoçev grob. Komunisti su razorili kapelu na Lov†enu, gdje su bile smjeçtene kosti Petra Petrovi†a Njegoça. Najve†a svetinja srpska i kulturnog źovjeźanstva nije bila poçteĐena od boljçeviźke tiranije'. Pored ovog, na plakati je bio i Njegoçev lik i jedna raskupusana knjiga, a pored nje: 'Petar II Njegoç - Gorski vijenac'.

Ne daj Bo§e, da se Gebelsova propaganda ostvari u slobodnoj, demokratskoj i narodnoj republici Jugoslaviji, poslije 25 godina od osloboĐenja od svih onih koji su mislili i svim silama radili, da uniçte i Jugoslaviju i jugoslovenski narod", poentirao je mitropolit Danilo.

Tekstovi objavljeni u Pravoslavlju zazvonili su u redovima vlasti na uzbunu. Reakcije su naroźito sna§ne bile na Cetinju, gde se prvo oglasila Skupçtina opçtine, na sednici odr§anoj 17. aprila, poçto je saopçtenje Svetog arhijerejskog sabora "izazvalo u Cetinju veliko ogorźenje". Odbornici su se "prosto grabili za reź da izaĐu na govornicu i da oçtro protestuju", poçto "Njegoç nije samo vladika nego i dr§avnik, a iznad svega genijalni pesnik i niko nikoga ne mo§e spreźiti da mu se oda du§no priznanje". Odbornici su zastupali stav da, poçto je "Njegoç potekao iz naroda, pravo je naroda da mu se odu§i na najbolji naźin", zbog źega "mitropolit cetinjski ima svojih poslova a ne da se meça u naça samoupravna prava". ¬uo se i glas koji tra§i "da mitropolit cetinjski podnese ostavku a ukoliko se ne sprovede odluka o podizanju Njegoçevog mauzoleja, odbornici †e podneti ostavke".

"Skupçtina opçtine Cetinje ne osporava pravo bilo kome da izra§ava miçljenje o opravdanosti njene odluke oko podizanja mauzoleja, ali ne dozvoljava nikome pa ni Srpskoj pravoslavnoj crkvi, da se meça u njena Ustavom zagarantovana samoupravna prava. Odluka Skupçtine opçtine Cetinje o podizanju Njegoçevog mauzoleja je neopoziva - prihva†eno je jednoglasno" na ovom zasedanju, prenela je çtampa.

Demonstracije na Cetinju

Istog dana, 17. marta, organizovane su demonstracije cetinjskih gimnazijalaca u Njegoçevoj ulici ispred Cetinjskog manastira. Predsednik opçtinskog sindikalnog ve†a zatra§io je sazivanje vanrednog plenuma ovog tela i najavio da †e neka preduze†a organizovati takozvane "radne demonstracije", çto je znaźilo da †e "produ§iti radno vreme za jedan źas".

Republiźka komisija za verska pitanja SR Crne Gore, poçto je "sa du§nom pa§njom razmotrila patrijarhovo pismo i nakon konsultovanja sa republiźkim rukovodstvom", odgovorila je Sinodu 24. marta 1969. godine.

"Komisija ne mo§e sporiti, a to i ne §eli", navodi se u odgovoru, "pravo Svetog arhijerejskog sinoda da iznese miçljenje o podizanju Njegoçevog mauzoleja na Lov†enu. Komisija, meĐutim, iz naźelnih razloga ne mo§e prihvatiti naźin na koji je Sveti sinod iznio svoj stav poçto je svojim ultimativnim zahtjevom pokuçao predstaviti Srpsku pravoslavnu crkvu odluźuju†im arbitrom u pitanju podizanja Njegoçevog mauzoleja na Lov†enu. U stvari, Komisija ne mo§e pre†i preko źinjenice da je Sveti arhijerejski sinod naźinom svoga reagovanja na odluku Skupçtine opçtine Cetinje, izvrçio pokuçaj praktiźnog mijeçanja u samoupravna prava druçtveno-politiźkih zajednica. (...)

Komisija ne samo çto ne mo§e prihvatiti naźin na koji je ova stvar pokrenuta od strane Svetog arhijerejskog sinoda, ve† smatra krajnje nedopustivim da se podizanje mauzoleja Njegoçu uporeĐuje sa vandalizmom austrougarskih okupatora i najoçtrije protestuje zbog insinuacija kojima se izjednaźava odnos naçe socijalistiźke zajednice prema velikom kulturnom nasljeĐu naçih naroda sa postupkom neprijatelja ove zemlje koji je nastojao da uniçti i oskrnavi to nasljeĐe".

"Zato Sveti sinod snosi punu odgovornost za çtetne posljedice koje su nastale i koje mogu nastati u odnosima Srpska pravoslavna crkva - dr§ava", poruźio je u svom dopisu Velizar Perunovi†, predsednik crnogorske Komisije za verska pitanja.

Ovo pismo je upu†eno i saveznoj komisiji, a njen predsednik Milo Jovi†evi† je 27. marta 1969. godine obavestio Sinod o slede†em: "Napominjemo da je i Savezna komisija za verska pitanja sa najve†om pa§njom razmotrila pomenuto pitanje, pa je stala na stanoviçte da u potpunosti odobrava stav nadle§nih organa u SR Crnoj Gori."

Dan ranije, 26. marta, mitropolita Danila, na njegov zahtev, primio je predsednik Skupçtine Crne Gore Veljko Milatovi†. Taj razgovor je potrajao jedan sat, a istog dana mitropolita je primio i predsednik republiźke Komisije za verska pitanja Velizar Perunovi†. Tokom ovih razgovora voĐene su zabeleçke, a poçto ti dokumenti do sada nisu javno obelodanjeni, autori su odluźili da iz njih navedu çire izvode.

Prvo je mitropolit Danilo obavestio Veljka Milatovi†a "da je poslednjih dana u Cetinju do§ivio puno neprijatnosti", a onda je pomenuo demonstracije od 17. marta "protiv njegovog stava i stava Svetog arhijerejskog sinoda", rekavçi "da se osje†a kao da nije graĐanin ove zemlje zbog stvorene mu atmosfere u Cetinju".

Rekao je za demonstracije da su bile "unaprijed organizovane" i zbog svega toga je "od predsjednika Milatovi†a tra§io zaçtitu liźnosti i polo§aja koji pokriva".

Kazuju†i dalje, mitropolit Danilo je "istakao da ga niko od strane Skupçtine opçtine Cetinje, koja je 9. decembra 1968. godine donijela odluku o podizanju mauzoleja, nije konsultovao niti obavijestio, ve† da je obavijeçten iz dnevne çtampe i od privatnih lica". On je onda o tome obavestio Sveti arhijerejski sinod koji je 13. marta "donio zakljuźak da se postoje†a kapela na Lov†enu ne ruçi".

"Ovom prilikom", navedeno je u zabeleçci, "Mitropolit je obavijestio da je zakljuźak Sabora slabo formulisan, tj. da se Sabor ne protivi izgradnji Mauzoleja na Lov†enu ve† se protivi ruçenju kapele. Zatim je Mitropolit dao predlog da se postoje†a kapela uklopi u Mauzolej ili Mauzolej podigne pored kapele. Istakao je da bi ovakvo rjeçenje crkva prihvatila i da bi on liźno uticao na Sabor i sinod za jedno takvo rjeçenje. Zatim je dodao da ako bi se prihvatilo predlo§eno bile bi 'ovce na broju i vuci siti'. "

Kazao je mitropolit Danilo da mu se "imputiraju razne priźe", da "prima anonimna prijete†a pisma u kojima se vrijeĐa kao źovjek i Mitropolit", da je "Sinod i u intervenciji kod Komisije za vjerska pitanja i na drugim mjestima svaljivao svu krivicu na njega, kao da sve potiźe od njegove inicijative i pripisuje se na njegov raźun, te da je zbog toga i takvog stava upoznao patrijarha Germana".

"Pitao se da li je sve to çto se zbilo u Cetinju diktirano odozgo ili je to neźija tendencija, istiźu†i da i pored svega toga on ne†e umanjiti nastojanja za dobre odnose crkva - dr§ava u Crnoj Gori (...) te da on liźno nema çto viçe da radi po pitanju Njegoçeva mauzoleja; predmet-problem je prenijet na Sinod Srpske pravoslavne crkve, i on /Mitropolit/ je dao svoju rijeź a ako se ne naĐe rjeçenje izmeĐu Skupçtine opçtine Cetinje i crkve problem †e rijeçiti tre†e lice", navedeno je u zabeleçci.

Sipanje ulja na vatru

Onda je predsednik Veljko Milatovi† "govorio Mitropolitu o njegovoj punoj liźnoj slobodi koja mu je zagarantovana i kao źovjeku i kao predstavniku crkve", a potom "istakao da se ne sla§e sa nekim vidovima reagovanja na stav crkve prema podizanju Njegoçevog mauzoleja ali da je takva reakcija izazvana". Po Milatovi†evom miçljenju, "naçem druçtvu nije do svaĐe sa crkvom i da se ne osporava pravo Sinoda da daje svoje miçljenje ali da (Sinod) ne mo§e biti i arbiter po pitanju podizanja Njegoçeva mauzoleja. Istaknuto je da je druçtvu stalo do dobrih odnosa a da Sinod snosi punu odgovornost za çtetne posledice koje su nastale i koje mogu nastati u daljim odnosima i da je Mitropolit svojim izjavama sipao ulje na vatru a da je crkva i njeni predstavnici pitanje Mauzoleja prenijela na politiźki teren".

Predsednik Skupçtine Crne Gore je dalje rekao da je pismo Sinoda sadr§alo "neke uvredljive izjave kao i mitropolitove izjave date u javnosti", a onda naglasio "da su Sinod i mitropolit u pismu i izjavama bili ultimativni i da su u izjavama bili nekontrolisani pa se nije trebalo źuditi da takve izjave izazovu emotivne reakcije koje je mitropolit do§ivio u Cetinju".

Na reźi mitropolita Danila da †e "demonstracije u Cetinju napraviti dosta çtete posebno u inostranstvu i da †e to koristiti emigracija i raçźinjeni vladika Dionisije u SAD, Vurdelja u Trstu i drugi", predsednik Milatovi† je "rekao da to çto †e re†i inostranstvo odnosno emigracija za naçe druçtvo nije bitno niti se njihovim stavovima pridaje znaźaj".

"Istaknuto je", navodi se u zabeleçci, "da je Sinod po konkretnom pitanju izazvao gnjev kod naroda" i da su "postupci Mitropolitovi izazvali mnoge stvari", posle źega je Milatovi† "govorio da je suvereno pravo naroda Crne Gore da po konkretnom pitanju odluźuje a da je crkva pokuçala mijeçati se u samoupravna prava druçtveno-politiźkih zajednica odnosno dr§ave".

"Nesmotrena reagovanja †e se eliminisati", rekao je Milatovi† i zatra§io da "mitropolit sa svoje strane ne stvara zlu krv, kontroliçe svoje izjave i ne vrijeĐa vlast".

"Posebno je predsjednik Milatovi† naglasio", navedeno je u zabeleçci, "da je akcija oko podizanja Mauzoleja zapoźeta 1954. godine, i da je odluka Skupçtine opçtine Cetinje samo produ§etak te akcije i da ona nije niti ima anticrkvene i antireligiozne inspiracije, ve† humane i kao dug prema velikom Njegoçu, i da je Republika saglasna sa odlukom Skupçtine opçtine Cetinje".

Na kraju ovog zanimljivog dijaloga "Mitropolit Danilo je govorio o nekim priźama u Cetinju, npr. da je kapela na Lov†enu gomila kamenja kralja Aleksandra i da su takve priźe crkvu izazvale, zatim da se provokativno postavio na dan demonstracija u Cetinju i sliźno. Ponovo je izlo§io svoj stav po pitanju kapele na Lov†enu, istiźu†i da je to sad stvar Sinoda, da je on rekao svoje i da tra§i zaçtitu zbog atmosfere u Cetinju".

Poçto je i predsednik Milatovi† "ponovio svoje tumaźenje" sagovornici su se tog 26. marta 1969. godine rastali u 12.05 źasova.

Ako sudimo na osnovu druge zabeleçke, razgovor mitropolita Danila i Velizara Perunovi†a, predsednika Komisije za verska pitanja SR Crne Gore, imao je oçtriji ton.

Na samom poźetku mitropolit je rekao: "Na zvaniźnim skupovima ne†u na moju liźnost da se niko baca blatom, pa ni predsjednik Opçtine, niti kao na Toma Ńakovi†a niti na mitropolita crnogorsko-primorskog. Neka me ostave na miru. To çto sam radio i pisao radio sam kao mitropolit. Ne†u da mi çalju anonimna pisma i prijete†a. Ko digne ruku na mene i ja †u se braniti i ako se fiziźki nikad nijesam obraźunavao. Mene u Cetinju prijete i prireĐuju mi neprijatnosti. Ako ne mogu ostati u Cetinju ja †u se osloboditi polo§aja koji pokrivam. Ne radi se tako, nagovorili su djecu da demonstriraju protiv mene pa se onda izvinjavaju. Seljak iz Bjeloça dan prije demonstracija rekao je mojima u Dru§i†e da †e biti demonstracije, da †e mi oskupsti bradu, obrijati me i sl. Ako je odluka o Mauzoleju donijeta trebao sam biti obavijeçten jer sam predstavnik crkve. Tako se ne radi. (...) Ako Srpska pravoslavna crkva promijeni stav po pitanju kapele na Lov†enu i ja †u se pomiriti. O tome ja viçe ne†u niçta da razgovaram", rekao je mitropolit Danilo i stavio do znanja:

"Ja sam sin ove dr§ave. Bio sam saradnik ujedinjenja ove zemlje. Ja †u isto i dalje voljeti ovu zemlju. Ako se mi ne pogodimo bi†e tre†eg koji †e stvar rijeçiti. Po logici Cetinja ja bih trebao da prekinem sve odnose sa dr§avom i źitavom Jugoslavijom."

(Na niçanu)