Svedočenje

Portret Aleksandra Vučića

Dečko koji obećava

Poznati zagrebački novinar Darko Hudelist nedavno je gostovao u kultnoj emisji Hrvatske Televizije kod Aleksandra Stankovića, u kojoj je opisao svoje druženje sa Aleksandrom Vučićem. (Šta je Hudelist rekao za Vučića, pročitajte u tekstu, u (P)likovima Predraga Popovića). Prenosimo u ovom broju Hudelistov tekst, koji je objavio početkom januara 2013. godine)

Darko Hudelist, 18. 1. 2013.

Nagađanja nekih medija da bi, ako bi se ove godine u Srbiji doista održali izvanredni parlamentarni izbori, novi srbijanski premijer vrlo lako mogao postati vođa Srpske napredne stranke Aleksandar Vučić, nisu me uopće iznenadila. Još kad sam Vučića upoznao, a to je bilo na Staru godinu 2003. u Zemunu, u sjedištu Šešeljeve Srpske radikalne stranke, u kojoj je tada bio generalni sekretar, prepoznao sam u njemu potencijal političara koji bi, ako se sve okolnosti poklope, mogao obilježiti (skoru) političku budućnost Srbije.

I to sam, negdje sredinom 2000-ih, sasvim otvoreno rekao jednome svom kolegi, hrvatskom novinaru: da je Vučić dečko koji obećava, da ima vrlo velike političke ambicije, da je iznimno hrabar, drzak i inteligentan, da na sebi jako puno radi i da je sposoban da se mijenja i prilagođava te da ga zbog svih tih njegovih prednosti i vrlina (koje ipak nisu u stanju prekriti sve njegove očite nedostatke) jednostavno treba "držati na oku" - jer da će iz njega kad-tad ispasti nešto, u srbijanskim okvirima, značajno i veliko. I nikada poslije toga nisam posumnjao u tu svoju prognozu.

Tada, potkraj 2003., Vučić je imao samo 33 godine. I danas je, sa 42 godine, mlad i perspektivan političar, ali je i kao takav, kao političar u usponu, u svojim rukama već nagomilao ogromnu moć. Prvi je potpredsjednik Vlade Srbije, ministar je obrane, u Vladi pokriva najosjetljivije područje nacionalne sigurnosti i tajnih službi, koordinator je Vlade za borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala - i prvenstveno se zahvaljujući njegovoj gotovo fanatičnoj upornosti i nepopustljivosti ovih tjedana i mjeseci hapse u Srbiji ljudi za koje se donedavna nije ni sanjalo da bi jednoga dana mogli završiti iza rešetaka, od najjačeg srpskog tajkuna Miroslava Miškovića nadalje.

Čisto hijerarhijski gledano, Vučić je ovoga trenutka osoba br. 3 u Srbiji, iza predsjednika Vlade i ministra policije, SPS-ovca Ivice Dačića te srbijanskog predsjednika (i nekadašnjeg šefa SNS-a) Tomislava Nikolića. Realno, međutim, on ima veću moć od njih dvojice, a domogne li se ove (ili možda neke druge godine) i formalno mjesta premijera u Vladi Srbije, apsolutno mu nitko neće biti ravan.

Ne treba pritom zaboraviti da je, po najnovijim anketama, Srpska napredna stranka bez premca najpopularnija stranka u Srbiji (čija je popularnost usto u stalnom porastu), a Vučić daleko najpopularniji političar, i još k tome - nije naodmet istaknuti - s više od 30.000 prijatelja na svom brižljivo uređivanom i vrlo agresivno reklamiranom Facebooku.

Kao političar, Aleksandar Vučić je dijete ratnih 1990-ih (iako u samom ratu nije sudjelovao) i čini se da je to prošlost koje bi se on danas najradije odrekao - kad bi to ikako bilo moguće. U ranim 1990-im radio je kao novinar na "Kanalu S" na Palama, u Republici Srpskoj, a već 1993. pristupio je Vojislavu Šešelju i njegovoj Srpskoj radikalnoj stranci, za kratko vrijeme postavši jednom od njezinih najvećih uzdanica. Vrhunac Vučićeve političke karijere u tom razdoblju (1998.-2000.) bila je funkcija ministra za informiranje u Vladi narodnog jedinstva Mirka Marjanovića koju su sačinjavali Miloševićev SPS, Šešeljev SRS i JUL Mire Marković. Taj njegov angažman nije bio upamćen po dobru - po regulama tadašnjega krajnje ozloglašenog i omraženog Zakona o informisanju novčano su se kažnjavali politički nepoćudni novinari i preko noći zabranjivale, tj. ukidale pojedine redakcije. Vučić je kasnije pokajnički priznao da je bio na pogrešnoj strani. A kad se nakon "oktobarskog prevrata" 2000. našao u opoziciji, počeo je, sustavno i temeljito, raditi na svojoj velikoj (po nekim svojim kritičarima ipak nedovoljnoj) političkoj transformaciji, čvrsto riješen da se jednoga dana, ali ovaj put ne kao početnik nego kao političar od formata, ponovno domogne vlasti (i, po mogućnosti, na njoj što duže ostane). Ta mu se želja ispunila u ljeto prošle godine, nakon što je Boris Tadić za mnoge neočekivano (iako ja osobno nisam time bio posebno iznenađen) izgubio na predsjedničkim izborima od Tomislava Nikolića.

Već za našega prvog susreta i razgovora 31. prosinca 2003. u Zemunu, Vučić mi je rekao dvije bitne stvari o sebi i svojoj stranci (ili, možda bolje rečeno, o svojoj i Nikolićevoj frakciji u SRS-u) iz kojih se moglo naslutiti kakvu će politiku on voditi u budućnosti (pa makar i po cijenu dramatičnog raskida sa Šešeljem, kao što se 2008. i dogodilo). Prva je stvar bila - promjene i europska, a ne ratnohuškačka i uskonacionalistička orijentacija. Doslovce mi je ovako rekao: "Kad smo mi (mislio je na radikale - op. aut.) to rekli da nismo za Europsku uniju? Ali, ti koji nas mrze ne raduju se tome što su danas u Srbiji svi za integracijske europske tokove."

A druga je stvar bila - hapšenje lopova. "Jeste li ikad čuli od njih (od vladajućih demokrata - op. aut.) da smo mi (radikali - op. aut.) lopovi?" - postavio mi je Vučić retoričko pitanje i odmah na nj ovako odgovorio: "Ni od koga, sigurno. Samo govore da smo luđaci i psihopati. I to je njihov osnovni problem: što nas ne mogu optužiti za lopovštinu!"

Upravo su te dvije komponente - dosljedna europska orijentacija i "hapšenje lopova" (a prvenstveno onih iz redova Demokratske stranke, ili vrlo bliskih njima) - glavne stavke sadašnje politike Srpske napredne stranke, s Vučićem na čelu.

Sad, kad se prisjećam tog našeg prvog razgovora (čiji sam sažetak objavio u Globusu od 9. siječnja 2004., u sklopu reportaže pod naslovom "Bal vampira na Trgu pobede", posvećene sjajnom rezultatu SRS-a na parlamentarnim izborima u prosincu 2003.) siguran sam u jedno: da sam u Vučiću tada instinktivno prepoznao pobunjenika. Pobunjenika u odnosu na Šešelja i njegove radikale, naravno. A on je opet u meni, kao istaknutom hrvatskom novinaru, vjerojatno prepoznao medij preko kojega će jednoga dana urbi et orbi obznaniti tu svoju veliku pobunu. I sve je, iz godine u godinu, polako ali sigurno išlo ka tome - tako da je svoj prvi intervju nakon svojega i Nikolićeva definitivnog rastanka sa Šešeljem i osnivanja nove, Srpske napredne stranke Vučić dao upravo meni, odnosno zagrebačkom Globusu - početkom listopada 2008.

Kad sam se u jesen 2005. doselio u Beograd, s namjerom da istražujem povijest srpsko-hrvatskih odnosa i sukoba u Titovoj Jugoslaviji, živio sam, čisto novinarski gledano, dvostrukim životom. Za Globus sam uredno "štancao" intervjue s najistaknutijim političarima Demokratske stranke ili nekih drugih stranaka ili udruga bliskih demokratima (primjerice, s Borisom Tadićem, Ružicom Đinđić, Srđanom Šaperom, Natašom Kandić, Čedom Jovanovićem, Oliverom Dulićem, Dušanom Mihajlovićem itd.), a privatno sam se družio samo s jednim - s radikalom Aleksandrom Vučićem. Ne računajući jedan svoj posjet Ružici Đinđić, udovici ubijenoga srbijanskog premijera Zorana Đinđića, na Dedinju, Vučić je bio jedini beogradski političar kojem sam i privatno ulazio u kuću (najmanje šest-sedam, a možda i više puta). Točnije, u njegov prostran i prilično komforno uređen stan u tzv. "crvenkapi" na Novom Beogradu - relativno novoj i, u arhitektonskom smislu, vrlo atraktivno oblikovanoj zgradi u neposrednoj blizini nekadašnje Palate federacije (zdanja u kojem je bilo smješteno Savezno izvršno vijeće), a danas Palate Srbije.

Vučić mi je svako malo spočitavao da u meni vidi hrvatskog špijuna (jednostavno nije mogao povjerovati u to da se u Beogradu bavim isključivo povijesnim istraživanjima), a za moje službene, tj. novinarske relacije s političarima iz Demokratske stranke uvijek je govorio: "ti tvoji demokrati". Svejedno, to nikada nije pomutilo naše vrlo bliske odnose, pa i prijateljstvo, uspostavljeno još 2003.

Početkom 2006. Vučić me vodio na večeru. Tada sam još imao unajmljen stan u Knez Mihailovoj 17 (u proljeće te godine preselit ću se u obližnju Zmaj Jovinu). Predložio je jedan njemu omiljen restoran, zaboravio sam koji, a kad sam mu rekao da volim pihtije (srpsko nacionalno predjelo, nešto između hladetine i prezvušta), odlučio je da večeramo u popularnom "Sinđeliću", u istočnom dijelu grada. S nama su bili i njegova supruga Ksenija (novinarka informativne redakcije RTV Pink; mislim da je ranije radila na RTS-u) i, ako se ne varam, jedan dužnosnik Srpske radikalne stranke. U svoj sam rokovnik upisao da je to bilo 2. veljače 2006.

Kad se uvjerio da zaista uživam u pihtijama, Vučić je nakon večere dodatno naručio njih desetak i spakirao mi ih u plastičnu vreću, što je bila lijepa ali sasvim nepotrebna gesta jer se to jelo u pravilu ne jede samo nego u kombinaciji s kiselim kupusom, mladim sirom, hladnim zapečenim grahom i još nekim dodacima; uglavnom, kad sam došao kući, to sam, nažalost, morao baciti. No ono najbitnije dogodilo se u vožnji od "Sinđelića" prema Knez Mihailovoj, budući da me Vučić ljubazno htio prebaciti do kuće, da ne moram naručivati taksi.

Došli smo do Terazija na kojima se, ispred stepenica što vode u pothodnik, svake večeri prodaju sutrašnja izdanja dnevnih novina. Vučić je htio kupiti nekoliko novina za sebe. Odjednom, još kad je bio u kolima, spazio je jednog mlađeg muškarca, približno njegovih godina, kako stoji na terazijskom pločniku. Nešto je, ljutito, progunđao u sebi (vjerojatno je pritom i opsovao), izjurio iz automobila kao vihor i stuštio se prema tom čovjeku - gotovo u namjeri da ga istuče. Približio mu se i počeo se derati na njega - nisam siguran je li ga možda i dotaknuo po ruci ili tijelu. Doista je samo malo nedostajalo pa da ne dođe do fizičkog sukoba. Kad se donekle smirio i kupio novine, vratio se u automobil. Upitao sam ga tko je taj čovjek. Odgovorio je da je to Dragan Đilas, u ono vrijeme najeksponiraniji "mladi lav" Demokratske stranke, a od kolovoza 2008. gradonačelnik Beograda (što je bila funkcija na koju je pretendirao i sam Vučić). Nešto mu se, očito, tada grdno zamjerio.

I danas je Aleksandru Vučiću Dragan Đilas (koji se, usput rečeno, neizmjerno obogatio otkako se bacio u političke vode) glavni politički konkurent. Njih dvojica u ovome trenutku predvode dvije najjače stranke u Srbiji; Đilas je pritom i dalje gradonačelnik Beograda, a Vučić prvi potpredsjednik Vlade Srbije. Onda, u drugoj polovici 2000-ih, Đilas je bio politički jači od Vučića, a sada su se stvari preokrenule. I ne samo to: sve se nekako čini (a beogradski tabloidi, poput Kurira, to već gromoglasno najavljuju) da je, uz još neke bivše ili sadašnje dužnosnike iz Demokratske stranke (uključujući i nekadašnjeg premijera Mirka Cvetkovića), i sam Đilas na redu za hapšenje (pošto je već bio priveden i sada čeka suđenje bivši DS-ov ministar za zaštitu okoliša Oliver Dulić).

U proljeće 2006. Vučić me pozvao k sebi doma. Dogovorili smo sastanak za ponedjeljak, 22. svibnja, u 14 sati. Planirali smo nešto duži razgovor - više se ne sjećam koje su sve teme bile na dnevnom redu - no kad sam ušao u Vučićev stan, iznenadio sam se.

Vučić je ležao na naslonjaču ili ležaljci pokraj trosjeda (ili četverosjeda, zaboravio sam), totalno oneraspoložen, deprimiran i gotovo bolestan. Nikad ga nisam vidio tako utučenog i obeshrabrenog - ni prije ni poslije. Razlog? Prethodnog dana, u nedjelju 21. svibnja 2006., održan je referendum o neovisnosti Crne Gore, na kojem je 55,5 posto Crnogoraca zaokružilo odgovor "da". Crna Gora je zahvaljujući tom referendumu i službeno postala samostalna država, izdvojena iz dotadašnje, ionako krhke, federacije Srbije i Crne Gore (SCG). Bio je to događaj s kojim se deklarirani srpski nacionalist Vučić nikako nije mogao pomiriti.

Ponudio me tom prigodom uštipcima i postavio mi, sav zabrinut, pitanje, na kojem mu, nažalost, nisam mogao dati zadovoljavajući odgovor:

- Darko, s ovim bih se možda i mogao nekako pomiriti, ali reci mi, molim te, što mi Srbi možemo očekivati dalje? Bez kojih ćemo još teritorija ostati? Tko će se prvi dalje osamostaliti: Kosovo, Vojvodina, Sandžak...?

Slegnuo sam ramenima, ni sam ne znajući kako da ga utješim. A on je i dalje nepomično ležao na naslonjaču, u tih sat (možda sat i pol) mog boravka kod njega nije se nijedanput podigao. Povremeno se javljao na mobitel koji je neprestano zvonio (tada je, ako se ne varam, bio poslanik u Narodnoj skupštini Srbije). Uštipke je posluživala njegova supruga Ksenija. Nisam ništa pojeo, i mene je uhvatio neki bad.

U sasvim drukčijem raspoloženju Vučića sam, opet u njegovu stanu u "crvenkapi", zatekao 21. lipnja 2006., za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva u Njemačkoj. Tada smo zajedno gledali TV-prijenos utakmice Srbija i Crna Gora - Obala Bjelokosti, koju su Srbi izgubili rezultatom 2:3, iako su u poluvremenu vodili sa 2:0. Vučić se jako ljutio na nekog srpskog nogometaša koji je igrao u reprezentaciji SCG samo zbog toga što je, kako mi je objasnio, bio proteže šefova Demokratske stranke, odnosno Borisa Tadića osobno. No te večeri (ili barem jednog dijela te večeri) u njegovu stanu nismo bili sami.

S nama je bio i Milan Beko, kontroverzni srpski biznismen i nekadašnji Miloševićev (u drugoj polovici 1990-ih) ministar za privatizaciju, umiješan u čitav niz, kako se već godinama piše po medijima, krajnje upitnih privatizacija u Srbiji. Bilo je to jedan jedini put da sam Vučića, za našeg višegodišnjeg poznanstva, nešto konkretno zamolio. (Ispravljam se: još mi je jednom, u veljači 2007., zatrebala njegova pomoć, kada je mom kolegi Tomu Dubravcu i meni osigurao ekskluzivnu pratnju, tj. šofera i jednog "bezbednjaka" iz redova Srpske radikalne stranke, za naš novinarski posjet Srbima na Kosovu i Metohiji.)

Htio sam, naime, doći do Milke Forcan, tadašnje potpredsjednice Delta Holdinga, jedne od najvećih kompanija u Srbiji čiji je vlasnik bio, kao što je i danas, Miroslav Mišković (od 12. prosinca 2012. najpoznatiji "sustanar" beogradskoga Centralnog zatvora). Gospođi Forcan me, međutim, netko trebao preporučiti. Vučić je mislio da bi to najbolje mogao odraditi Milan Beko. Sredio je da nas dvojica (Beko i ja) budemo te večeri njegovi zajednički gosti. A ja sam se zatim nekoliko dana (ili tjedana) poslije s Bekom sastao nasamo, u njegovu poslovnom uredu u Kralja Petra, nedaleko od mog stana, i on me tada, po dogovoru, telefonski preporučio Milki Forcan.

Mislim da te večeri kod Vučića, kad smo gledali utakmicu, Beko nije bio više od pola sata. Barem smo toliko vremena nas trojica proveli zajedno. Onda je Beko otišao, ostavivši Vučića i mene same. U jednome trenutku, Vučić me upitao kakav je dojam Beko na mene ostavio. Kratko sam odgovorio da mi se čini vrlo sposobnim čovjekom. Vučić je na to rekao da sigurno jest sposoban, ali i da je "opasan". Ta mi se riječ, "opasan", tada posebno urezala u pamćenje.

S Vučićem sam se nastavio viđati (ili se povremeno čuti) i sljedeće, 2007. godine. Jednog me dana primio u svom zastupničkom uredu u zgradi Narodne skupštine Srbije, u Kralja Milana 4. U to se vrijeme zanosio velikom ambicijom da postane gradonačelnik Beograda (što se u kolovozu 2008., međutim, posrećilo njegovu izravnom konkurentu Draganu Đilasu). Dao sam mu nekoliko savjeta kako da se dodatno nametne i dopadne Beograđanima. U beogradskom visokotiražnom tabloidu "Blic", tj. u njegovu beogradskom dodatku, svakodnevno je izlazila rubrika (mislim da i danas postoji) u kojoj su poznati Beograđani odgovarali na pitanja što im se najviše sviđa, a što ne sviđa u njihovu gradu. Vučiću sam predložio neka netko iz njegove stranke statistički obradi sve te odgovore pa da se tako na najegzaktniji mogući način ustvrdi koji su najakutniji problemi ili nedostaci grada Beograda. I neka se onda oko tih evidentiranih problema on osobno angažira u predstojećoj kampanji za gradonačelnika. Neka ti problemi postanu njegove izborne parole.

Vučić se tom mojom idejom oduševio, ali nisam siguran je li oko nje išta konkretno poduzeo.

Jedan od onih koje je pomalo zbunjivao taj moj relativno prisan odnos s Aleksandrom Vučićem bio je poznati beogradski marketinški stručnjak i savjetnik tadašnjega srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, Srđan Šaper. Jednog me subotnjeg prijepodneva (bio je lipanj 2007.) priupitao, na kavi, imaju li, po mom mišljenju, radikali ikakvih ozbiljnijih šansi da dođu na vlast u Srbiji. (Moguće je, nisam danas stoposto siguran, da se to njegovo pitanje striktno odnosilo na Tomislava Nikolića, koji je na predsjedničkim izborima održanim početkom 2008. bio direktan protukandidat Borisu Tadiću.) Odgovorio sam mu, dosta oprezno, da ne bih unaprijed isključio takvu mogućnost. Nakon što mi je on kontrirao konstatacijom da radikali, odnosno Nikolić, već dva puta uzastopce nisu uspjeli na izborima, nasmijao sam se i rekao: "Pa neka. Ali zato postoji poslovica: treća - sreća."

Ta se, eto, kombinacija, "treća - sreća", obistinila prošle, 2012. godine, samo što Vučić i Nikolić tada više nisu bili na čelu radikala nego - naprednjaka.

A stvaranje te nove, Srpske napredne, stranke na političkoj pozornici Srbije imao sam priliku pratiti izbliza tijekom čitave 2008., opet u neposrednu druženju s Aleksandrom Vučićem.

U proljeće 2008. sprijateljio sam se s poljoprivrednikom (uzgajivačem pečuraka) Sinišom Ivkovićem iz sela Malo Crniće kraj Požarevca. On je nekada bio obiteljski prijatelj Slobodana Miloševića i Mire Marković (naročito potonje). Njegov djed i baka su u Drugom svjetskom ratu čuvali nekoliko mjeseci malu Miru Marković, još kad je bila beba, a za vrijeme NATO bombardiranja 1999. Slobin i Mirin sin Marko skrivao se u njegovoj kući u Malom Crniću. Ivkoviću sam se jednom pohvalio da sam dobar s Aleksandrom Vučićem, na što me on zamolio da ga jedne nedjelje dovedem k njemu, jer da bi njegova kćerka, koja je upravo završila gimnaziju i namjerava upisati fakultet u Beogradu, željela postati aktivistica Srpske radikalne stranke.

Zađuđeno sam pogledao Ivkovića i upitao ga: "Dobro, zar ti misliš da je Vučić cirkuski medvjed kojega ja vodam po Srbiji?" Odgovorio je neka pokušam, ali da se on neće ljutiti ako Vučića ne uspijem dovesti k njemu.

Vučić je, međutim, pristao od prve. Nisam ga morao nagovarati niti sekunde. I tako smo se u nedjelju 15. lipnja 2008. zajedno uputili na izlet u Malo Crniće. U selu je, kod Siniše Ivkovića, nastalo pravo slavlje kad sam im doveo Vučića, jednog od najpopularnijih i najperspektivnijih političara u Srbiji.

U zraku je tih dana već visjelo da bi u Srpskoj radikalnoj stranci moglo doći do rascjepa i da Vučić i Nikolić ne misle jednako kao i Šešelj. Ne sjećam se detalja, ali znam da smo svi zajedno ogovarali Šešelja zato što je, najblaže rečeno, lud političar. Ali se ogovaralo i demokrate, zato što su zapustili srpsko selo. Ivković me gotovo sa suzama u očima upitao za koju stranku da glasa. Za Šešelja, kaže, ne može jer je luđak; ne može ni za demokrate jer je svakome od njih u očima slovo S s dvije okomite crte (znak dolara, što je bila aluzija na posvemašnju tajkunizaciju Demokratske stranke); Koštunica je pak notorni luzer i nesposobnjaković...

On, Ivković, bio je sklon osnovati ogranak SRS-a za Malo Crniće i Požarevac, jednako kao što je prije 2000. bio na čelu ogranka JUL-ovaca Mire Marković. U jednome trenutku, izdvojio se s Vučićem od svih nas ostalih i u kuhinji (nakon ručka) zapodjenuo jedan malo ozbiljniji razgovor. Vučić je Ivkovića tada počeo nešto detaljnije upoznavati sa svojom političkom strategijom i planovima. Nisam htio smetati pa sam im se tek tu i tamo priključio za stolom. Upamtio sam samo jednu ključnu rečenicu: Vučić je Ivkoviću rekao da će oni (mislio je na radikale, odnosno na većinsku frakciju u SRS-u iz koje je kasnije nastala Srpska napredna stranka) u datom trenutku jamčiti sigurnost Borisu Tadiću i njegovoj obitelji - kad krene njihova akcija. Naravno, pod preduvjetom da tada već budu na vlasti (što se na parlamentarnim izborima u Srbiji održanim u proljeće 2008. ipak nije dogodilo).

Iz te sam Vučićeve izjave izvukao zaključak: da će, kada on dođe na vlast, uslijediti jedna žešća akcija protiv korumpiranih demokrata (a kompletan je vrh Demokratske stranke tada već bio ogrezao u korupciji), iz koje će, međutim, biti izuzet predsjednik Boris Tadić, sa svojom užom obitelji.

Nikada Vučića kasnije nisam upitao je li taj moj zaključak točan, jer nas dvojica u pravilu nikada nismo otvoreno razgovarali o (dnevnoj) politici. To je bilo nepisano pravilo na temelju kojega je funkcioniralo naše prijateljstvo.

Kad je početkom jeseni 2008. napokon došlo do rascjepa među radikalima i kad je osnovana nova, Srpska napredna stranka, Vučić je održao ranije dato obećanje i dao mi svoj prvi intervju u životu - kao naprednjak. Razgovor smo, 3. listopada 2008., obavili u jednom otmjenom restoranu na Vračaru, nedaleko od Hrama svetog Save.

Kad smo sišli u garažu ispod "crvenkape" i pripremali se za odlazak u restoran, Vučić mi je rekao da mu neki njegovi prijatelji i suradnici prigovaraju što se druži sa mnom, kao hrvatskim novinarom, ali da se on na te prigovore uopće ne obazire. Pritom mi je komplimentirao da sam upravo ja umnogome pridonio njegovu političkom sazrijevanju i preobrazbi. Moram priznati da sam se iznenadio kad mi je to kazao, najviše zbog toga što smo u našim druženjima zapravo vrlo rijetko doticali uže političke teme.

Na putu od "crvenkape" do restorana prošli smo pokraj Hrama svetog Save. Ne, Vučić se nije prekrižio. Naprotiv, glasno je izrekao jedno negativno i optužujuće mišljenje o Srpskoj pravoslavnoj crkvi - zapravo ne toliko o SPC kao srpskoj nacionalnoj instituciji koliko o crkvi kao takvoj, jednako kao i o popovima. Nije prikrivao da mu je taj milje prilično stran i da je po svom opredjeljenju zakleti antiklerikalac.

Atmosfera u restoranu je bila vrlo ugodna. S nama je opet bila Vučićeva supruga Ksenija. Malo smo jeli, a malo razgovarali, tako da je intervju ispao prilično spontan. Vučić se prisjećao svojih mlađih, tinejdžerskih dana kada je bio jedan od vođa Zvezdinih navijača, Delija, i kada je redovito dolazio na Zvezdine utakmice protiv Dinama u Zagrebu. Znao je po nadimcima sve vođe BBB-a, s kojima se redovito tukao. Priznao mi je da je bio na maksimirskom stadionu i onog famoznog 13. svibnja 1990., kada utakmica zapravo nije ni odigrana jer je uoči nje došlo do strašnih nereda. Tada je, rekao je, stajao na gornjem dijelu južne tribine, zajedno s ostalim Delijama iz Beograda, dok su "Srbi iz Krajine, oni malo gospodstveniji" bili u donjem dijelu zapadne tribine.

Kad smo intervju priveli kraju, Vučić mi je, u privatnom dijelu razgovora, otkrio i jednu svoju veliku želju: da Novu godinu dočeka u Americi, i to u Las Vegasu. "Pazi ovo", pomislio sam u sebi, "najprije se obrecnuo na srpske popove, a sada bi u Las Vegas na novogodišnji doček; ovo doista nije Šešeljev radikal kakvog smo ranije poznavali!"

Vučić mi je onda otkrio i to da je dvije godine ranije (dakle, 2006.) inkognito bio u Zagrebu, valjda na proputovanju u Italiju i Francusku (kamo voli ići jer obožava, pa čak i skuplja tamošnja najkvalitetnija vina), i da se odjedanput zaželio Krašove bajadere, te je na trenutak izašao iz automobila, kad je bio blizu Cvjetnoga trga, i kupio bajaderu u Krašovu butiku na Cvjetnom. Nitko ga, kaže, nije prepoznao.

Nakon osnivanja Srpske napredne stranke moji su se kontakti s Vučićem znatno prorijedili. Sam sam mu se prestao javljati jer ga nisam htio opterećivati u njegovim sve žešćim i bespoštednijim političkim odnošajima i okršajima s Tadićevom Demokratskom strankom - ni sebe ni njega. Nisam tako bio ni na velikom mitingu naprednjaka protiv vladajućih demokrata na platou ispred Doma narodne skupštine, 5. veljače 2011. Naprotiv, namjerno sam toga dana otišao iz Beograda na izlet na Frušku goru.

S Vučićem sam se nakon dužeg vremena čuo tek potkraj veljače ili početkom proljeća 2011. Zamolio sam ga da me poveže s Tomom Nikolićem, s kojim sam tada želio raditi intervju. Ali nije se puno pretrgao da mi pomogne. Tada sam se još jednom uvjerio da mu je bilo puno draže kad sam intervju tražio od njega, a ne od njegova stranačkog kolege i suborca Nikolića.