Feljton

Zbignjev BŽEŽINSKI: Rođenje i kraj komunizma u XX veku (9)

Nacionalno pitanje ahilova peta perestrojke

Napomena autora i izrazi zahvalnosti

Ova knjiga je završena avgusta 1988. godine. S obzirom na ubrzanje istorijskog raspada komunizma, vjerovatno je da će se zbiti dalji važni događaji prije nego ona dopre do čitalaca. Vaskrsavanje nacionalizma u Istočnoj Evropi i unutar Sovjetskog Saveza postavlja osobeni razvojni izazov pred komunistički sistem kakav smo znali. Uprkos svemu, vjerujem da će istorijska građa obrađena u njoj izdržati probu vremena i pružiti čitaocima korisno oruđe za razumijevanje onoga što se događa unutar sve uskomješanijeg Komunističkog svijeta.

Ona predstavlja, u izvjesnom pogledu, povratak na neka pitanja koja sam postavio prije gotovo trideset godina u svojoj knjizi Sovjetski blok: jedinstvo i sukob. U ovoj knjizi tvrdio sam -tada nasuprot vladujućem shvatanju - da su snage sukoba počele sve više da se afirmišu nad elementima jedinstva u svijetu kojim su dominirali Sovjeti. Gotovo deceniju kasnije, u djelu naslovljenom Između dva doba, naveo sam da Sjedinjene Države uranjaju u novo tehnotronsko doba a da će Sovjetski Savez zaostati, ideološki i sistemski zaglibljen u industrijskoj fazi svog razvoja. Ova teza je i tada bila predmet polemike. U ovoj knjizi predviđam moguću smrt komunizma - unutar istorijski sagledivog perioda - kao što je ovaj vijek to počeo da spoznaje.

Zbignjev Bžežinski

Litvaniji koji su govorili da komuniste smatraju "izdajnicima nacionalnih interesa," do Gorbačovljeve lične još složenije analize, sačinjene uoči nasilja u Alma-Ati, koja ističe da nacionalni problem više neće biti razmatran namjerno pojednostavljenim izrazima "koji podsjećaju prije na vremena laskavih zdravica nego ozbiljnih naučnih studija". Nacionalni problem, politički uspavan od tridesetihih godina, morao je tako ponovo da izbije na vidjelo -ovoga puta i kao značajna posljedica zahtjeva za perestrojkom i kao potencijalno njen najozbiljniji izazov.

Preostala tri dinamička izvora unutrašnjeg raskola su se odnosila na spoljne poslove. Oni su težili da obuhvate manji krug protivnika, koji su bili potpuno ograničeni na sovjetsku političku elitu. Pa ipak, rasprava o pitanjima spoljne politike bila je takođe zapanjujuća novost u sovjetskom sistemu, koja je svjedočila bilo o značajnom napretku demokratizacije bilo, što je vjerovatnije, o postepenom slabljenju centralizovane vlasti partijske birokratije.

Rat u Avganistanu. Ovo spoljnopolitičko pitanje postepeno je izazvalo najširu javnu raspravu. Mada u početku ciljevi rata nijesu bili javno dovođeni u pitanje, sve veći gubici su izazvali rastuće nezadovoljstvo prema naporima Kremlja da drži rat podalje od javnosti. Tajne sahrane, bezazleni izjveštaji o "međunarodnoj obavezi proletarijata" prema grobovima palih, nedostatak posebnog tretmana za veterane povratnike ili čak invalide - da ne govorimo o prećutnom odlaganju vojne službe sinovima viših činovnika - sve je to rađalo ogorčenost koja se nije mogla beskonačno ignorisati, posebno u kontekstu šire kampanje glasnosti.

Konačno, sve ove pritužbe bile su iznesene na vidjelo, čak i one politički najosjetljivije. U Pravdi od 25. novembra 1987, na primjer, partija je ponudila objašnjenje, mada neuvjerljivo, za olakšice date sinovima političkih moćnika: "U Avganistan šaljemo one najbolje, one koji su najspremniji. Mada to može izgledati čudno, djeca rukovodećih ljudi su vrlo često fizički nespremna za vojnu službu." Mada to mora da je prosto razjarilo roditelje svakog osakaćenog ili ubijenog u ratu, bilo je značajno što su se 1987. godine sve ove stvari pojavile u štampi, praveći tako od rata još jedno javno pitanje raskola.

Vremenom, takve pretežno lične pritužbe su vodile do politički važnijih javnih preispitivanja razboritosti odluke Kremlja da se pokrene intervencija. Moskvom su kružile glasine da su Brežnjev i njegovi ključni saradnici bili zapravo pijani kada su donijeli konačnu odluku da se interveniše. Otvorena kritika postupaka u spoljnoj politici jednostavno je bio presedan u novijoj sovjetskoj istoriji. Štaviše u časopisu Literaturnaja gazeta od 16. marta 1988, akademik O. Bogomolov, vodeći sovjetski stručnjak za spoljne poslove, iznio je značajno otkriće da je tri nedjelje nakon napada Ekonomski institut Svjetskog socijalističkog sistema Akademije nauka SSSR-a poslao partijskom rukovodstvu analizu o "jalovoj i štetnoj prirodi ove akcije." Drugi sovjetski stručnjak za spoljne poslove, A. Bovin, uvjeravao je na Radio Moskvi 22. maja 1988. da od sada "slanje sovjetskih vojnih snaga u inostranstvo radi učešća u borbenim dejstvima može jedino biti učinjeno nakon rasprave u najvišim zakonodavnim organima zemlje i to mora biti uz njihovo odobrenje".

Može se samo nagađati da li je konačna odluka da se povuku sovjetske snage donesena dijelom i zbog unutrašnjeg pritiska, mada su sovjetska armija i tajna policija vrlo vjerovatno bile duboko uznemi-rene zbog dalekosežnih posljedica takvog bezuslovnog priznanja poraza. Tako će rasprava o Avganistanu vjerovatno potrajati i poslije završetka neposrednijih oblika sovjetskog miješanja, naročito ako poraz podstakne dalje nacionalno samoosvješćenje bilo u Istočnoj Evropi ili unutar Sovjetskog Saveza.

Spoljna i odbrambena politika. Mada se rasprava u vezi sa spoljnom politikom odigrala u najvećoj mjeri unutar različitih specijalizovanih instituta, težilo se preispitivanju ranijih pretpostavki i traganju za "novim načinima mišljenja" (koje je vodeći francuski sovjetolog Mišel

Tati podrugljivo opisao kao alternativu nekadašnjem "ne-razmišljanju"). Najpodrobniji izvještaj o revizionističkom pristupu podnio je jedan od Gorbačovljevih najumnijh povjerenika, Jevgenij Primakov, koji je u udarnom članku u Pravdi od 9. jula 1987, naslovljenom "Nova filozofija spoljne politike" zahtijevao da se odbaci ideja da je miroljubiva koegzistencija samo govorna vježba, preporučio da se odustane od izvoza revolucije kao vida sovjetske politike i istakao novu realnost globalne međuzavisnosti. Iste teme su bile kasnije podrobnije razvijene u knjizi samog Gorbačova, dok su na vojnom području sovjetski stratezi počeli da razvijaju temu "odbram-bene doktrine" kao polazne tačke za stabilnije strateške odnose sa Zapadom. U svim tim tačkama, suprotnost između ovih stavova i doskorašnje sovjetske politike bila je izrazita.

Sovjetski blok i svjetski komunističkipokret. Na proslavi sedamdesetogodišnjice Boljševičke revolucije u Moskvi, Gorbačov je istakao nominalnu jednakost svih komunističkih partija i izričito odbacio svaku tvrdnju o posebnoj vodećoj ulozi sovjetske partije - dok je glavno doktinarno polazište Moskve u prošlosti bio zahtjev da njeni interesi treba da budu vodič za sve komuniste širom svijeta. Iako Brežnjevljeva doktrina nije bila zvanično odbačena, Gorbačov je stavio na znanje da ona neće biti upotrebljena da se spriječe postepene promjene u Istočnoj Evropi, što je zauzvrat navelo neke Istočnoevropljane da izjave da do okupacije Čehoslovačke 1968. godine nikad ne bi došlo sa Gorbačovom na vlasti. Iako validnost ove pretpostavke nikada neće moći da se provjeri, svrha je bila da se ohrabre oni Istočnoevropljani koji su tražili promjene znatno brže od iskoraka sovjetskog preustrojstva. Za neke sovjetske lidere, Gorbačovljev položaj je bio nesumljivo uznemiravajući. Bilo kakva veća nestabilnost u Istočnoj Evropi je tako bila pogodna da se pokrenu još oštrije rasprave u Kremlju o tom spornom pitanju spoljne politike.

Sve ove međusobno povezane rasprave proizvele su dinamički učinak. Zahtjev za obnovom privrede je stvorio težnje ka demokra-tizaciji, koje su sa svoje strane ugrozile partijski monopol nad vlašću i osnovno vjerovanje, otvarajući time vrata za rivalske draži religije i nacionalizma, pa čak i nametnule opasnost od produženog a možda čak i pojačanog sovjetskog raskola. Što su se te rasprave stvarno dogodile, i što nijesu više bile ograničene na unutrašnje svetinje partije, bilo je osobito značajno iz tri razloga:

Prvo, to je predstavljalo značajan prekid sa ustanovljenim političkim normama. Sovjetski totalitarizam je tokom više decenija podvrgavao društvo strogoj kontroli i organizovao ga u državu depolitizovanog pravovjerja i očevidne političke jednoglasnosti. Nova stvarnost društvene

političke rasprave stoji u oštroj suprotnosti sa nijemim saglasjem staljinizma, dominantnog barem od 1928. godine.

Drugo, to je predstavljalo opasnost za integritet marksističko-lenjinističkog učenja pa čak potencijalno i za jedinstvo Sovjetskog Saveza. Krajnje otvorena intelektualna rasprava, utemeljena na usvajanju novih naučnih predodžbi i filozofskih kategorija, bila je bitno nespojiva sa učenjem koje je samo sebe smatralo zatvorenim sistemom koje sadrži naučno ispravne odgovore na sve društvene dileme. Osim toga, ukoliko nastale rasprave o velikom broju osjetljivih pitanja ne bi bile sprječavane ili nekako kanalisane u okvir institucionalizovanog pluralizma, one su mogle da dovedu do eskalacije sile koja bi konačno ugrozila upravo integritet samog Sovjetskog Saveza.

Treće, to je diskreditovalo sovjetski komunizam posebno i, u skladu s tim, komunizam uopšte. Otkrića koja se odnose na zločine iz prošlosti, i kritika sadašnjih i prošlih dostignuća, potvrdili su skoro sve što su mnogi zapadni naučnici prethodno pisali o staljinizmu, zbog čega su bili često ocrnjivani u sovjetskoj štampi kao "okorjeli anti-komunistički propagandisti". Zaista, detaljni, oštri i odista mučni izvještaji o patnjama koje su nanesene nedužnim ljudskim bićima koji su objavljeni u sovjetskoj štampi bili su još razorniji po svojim ideološkim posljedicama od

većine onih koji su napisani u inostranstvu. Slično tome, rasprave su iznijele na vidjelo dodatne podatke koji su se ticali aktuelnih i skorašnjih promašaja u sovjetskoj privredi i društvu, potvrđujući time najkritičnije zapadne procjene o ukupnom komunističkom dostignuću.

Razvoj ili raspad komunizma

Pravo pitanje za budućnost nije da li će Gorbačov potrajati ili čak da li će uspjeti ili pasti na ispitu. Pravo pitanje je da li se sovjetski komunizam razvija u bitno tolerantniji i privredno inovativniji sistem ili propada ili se čak fragmentiše. Uostalom, Gorbačov bi mogao biti uklonjen sa vlasti ili umrijeti pod prilično nejasnim okolnostima pa bi se ipak neke od njegovih reformi mogle nastaviti, premda na oprezniji način. Alternativno, on bi nominalno mogao ostati na vlasti - zahvalju-jući svojoj popularnosti u inostranstvu, i dalje mogao biti od koristi Kremlju na Gromikovom mjestu kao šef države - ali sa svojom politikom u velikoj mjeri napuštenom. Konačno, on bi sam mogao da uspori ili čak ubrza svoju politiku da sačuva svoju vlast čak i pošto otpusti svoje suparnike - poput Ligačeva - iz službe.

Ključno pitanje je može li sovjetski sistem uspješno da se razvije u pluralističkiji organizam, onaj koji stvara veću društvenu i ekonomsku kreativnost i tako učini Sovjetski Savez uistinu konkurentnijim na svjetskoj sceni. Od tog odgovora zavisi ne samo sudbina Sovjetskog Saveza kao velike sile već isto tako i izgledi komunizma uopšte. Sadašnji metež bi možda mogao biti znak takve promjene, ali bi to isto tako mogla biti prva etapa u postepenom komadanju samog sistema.

Taj sistem je tokom godina stigao do toga da ga nazivaju totalitarističkim ne samo zato što je društvo bilo prisilno podređeno političkom sistemu, već takođe zato što je to društvo bilo nasilno preobraženo u skladu s ideološkim planom. Stanje depolitizovanog pravovjerja je tako bilo stvoreno, pravi politički život je prestao da postoji, pa se činilo da nijemi konsenzus odražava potpunu društvenu jednoglasnost. Politika je postala zabran i povlastica samo najvišeg rukovodstva.

Evolutivno napuštanje totalitarnih karakteristika sistema bi, prema tome, zahtijevalo postepenu institucionalizaciju pluralističkijeg političkog poretka, koji omogućuje društvu da preuzme aktivniju ulogu i čak da određen izvorni politički život postane vid normalnog društvenog bića. Konačan odgovor na pitanje o vjerovatnosti takvog razvoja zavisi od toga da li dvije očito nepomirljive dileme svojstvene sadašnjoj sovjetskoj stvarnosti mogu biti prevladane. Prvo, može li privredna revitalizacija da bude ostvarena bez odista temeljnog redefinisanja uloge komunističke partije u upravljanju društvom? Drugo, može li privredna decentralizacija, kao i potrebno propratno svođenje centralne upravljačke uloge partije, da bude ostvarena bez silnog povećanja moći ne-Rusa u toj mjeri da bi decentralizacija konačno mogla postati ekvivalent za postepeno razaranje Sovjetskog Saveza?

Sovjetsko partijsko rukovodstvo je potvrdilo sredinom 1988. godine prvenstvo političke reforme nad privrednom. U partijskoj odluci je jasno stajalo "da korjenite reforme političkog sistema moraju imati prioritet". Ali, kao što je Pravda priznala doslovno tri dana kasnije, 7. jula, "procesi demokratizacije - i u centru i na lokalnom nivou - dosad su sporo napredovali". Partijska nomen-klatura nije smanjila troškove zbog privrednih reformi, niti su predložene političke promjene Gorbačova o samoj ulozi partije bile institucionalizovane. Izgledalo je da stalno prizivanje centralizma lenjinističkog nasljeđa reafirmiše riješenost partije da čvrsto zadrži svoje posebno mjesto i svoj monopol vlasti, bez obzira da li je to ekonomski funkcionalno.

Prikladno pitanje jeste, dakle, da li privredna reforma može da uspije ako partija nije voljna da se povuče. Izgleda da je odgovor negativan. Istinsko uvođenje tržišnog mehanizma, ustrojstvo

cijena zasnovano na ponudi i potražnji, promocija slobodne razmjene rada, pojava upravljačke klase sklone da preuzima rizik pristup svježem kapitalu i skidanje okova sa zemljoradnje, sve su to neophodni preduslovi za istinski privredni uspjeh. Ali oni takođe zahtijevaju znatno umanjenje uloge partije na upravo one načine koje sovjetski aparatčiki nijesu spremni da tolerišu. Očiti jaz između glasnosti i perestrojke je duboko ukorijenjen u tom stanju i prijeti da izazove razorna razočarenja.

Uz to, nedostajala je iskrena društvena prijemčivost za neophodne reforme. Stare navike i inercija su predstavljale golemu prepreku promjenama. Mase su u najboljem slučaju bile skeptične i u velikoj mjeri zaokupljene neposrednim ekonomskim posljedicama pere-strojke. Među radnicima su se odomaćila najgora obilježja uravnilovke pa su bili nepovjerljivi prema reformama zasnovanim na nagrađivanju prema radu. Tradicija seljaštva je bila uništena. Direktori su se plašili veće odgovornosti i pomanjkanja preduzetničkih zamaha. Funkcioneri su više voljeli centralizam. I ruska istorija i sovjetska stvarnost su se tako zavjerili protiv preustrojstva.

Složene dileme perestrojke su nacionalni problem. Stopa priraštaja stanovništva je bila neuporedivo veća među ne-Rusima, posebno među centralnoazijskim narodima, čiji je broj porastao između 1959. i 1979. za preko 72 procenta, dok su se sovjetski Sloveni uvećali za samo 19 procenata. Tako će ubrzo ne-Rusi sačinjavati većinu sovjetskog stanovništva. Pa ipak, Velikorusi drže, zapravo, isključivu političku vlast u centru, gdje su ne-Rusi zastupljeni gotovo simbolično. Rusi su uglavnom imali bolji pristup elitnim položajima širom sovjetske države, a u Politbirou su tada potpuno dominirali Velikorusi. Državna politika je takođe favorizovala ruski jezik sa, na primjer, 14 knjiga objavljenih na ruskom u 1986. po svakom Rusu koji je živio u Sovjetskom Savezu u odnosu na samo 2,4 na maternjim jezicima po svakom ne-Rusu. Osim toga, privredna politika Kremlja favorizovala je kapitalne investicije i razvoj u ruskim djelovima države.

Autentična decentralizacija bi neizbježno izrodila zahtjeve za ispravljanjem ovih nepravdi. Medutim, centralna ruska kontrola je tako duboko usađena u postojeće mehanizme da bi neophodne promjene dovele do velikog prevrata. Začarani krug uistinu postoji. Nedostatak reformi rađa nezadovoljstva u narodu, ali bi reforme vjerovatno pothranile još veće apetite neruskih naroda za većom vlašću. Separatistička uvjerenja, posebno među Baltima i sovjetskim Muslimanima, kasnije podstaknuta posredstvom oživljavanja Islama širom svijeta i ohrabrena sovjetskim vojnim neuspjehom u Avganistanu, tako su možda mogla da postanu stvarna prijetnja jedinstvu sovjetske države.

Ključna tačka na koju je trebalo obratiti pažnju biće rastući nacionalizam u sovjetskoj Ukrajini, sa svojih 50 miliona stanovnika i velikim prirodnim bogatstvima. I u Kijevu i u Lvovu kvazi-tajne ukrajinske političke, vjerske i kulturne aktivnosti narastale su zahvaljujući otvaranju koje je omogućila glasnost. Njihov napad se sastojao u tome da se naglasi šteta koju je Ukrajini nanijela bivša sovjetska politika i nacionalni imperativ otpora daljoj rusifikaciji. Većina Ukrajinaca, s pravom ili ne, krivila je Moskvu - a time posredno i Ruse - za černobilsku nesreću i to smatrala drugom velikom nevoljom (poslije velike gladi iz tridesetih godina) koju su njihovoj naciji donijeli gospodari iz Kremlja. Nezadovoljstva ukrajinskog naroda vezana za jezik i kulturu, već otvoreno i vrlo snažno izražena čak i u zvaničnim ukrajinskim medijima, razvijaju se u separatističke težnje koje je podržavao velik dio ukrajinskog stanovništva, stvoriće od nacionalnog problema krizu koja će ugroziti opstanak Sovjetskog Saveza.

Stvari su se dale naslutiti iz izvještaja u moskovskom časopisu Komsomolskaja pravda od 10. jula 1988. godine o masovnom okupljanju u gradu Lvov. Organizovan navodno radi očuvanja istorijskih spomenika, zbor - "više hiljada ljudi" - brzo se pretvorio u masovne nacionalističke demonstracije. Rukovođenje zborom su preuzeli nacionalistički aktivsti i uzbuđeno istakli političke zahtjeve koji su dominirali te večeri. Ruska štampa je optužila ukrajinske govornike na skupu da su se "spustili do mahnitosti nedostojne čovjeka, građanina i patriote".

Nacionalno pitanje je očigledno ahilova peta perestrojke. Do proljeća 1988, sovjetska javna glasila su konačno priznala da je nacionalni problem vrlo daleko od rješenja. U isto vrijeme, sve snažnija velikoruska svijest o anti-moskovskim nacionalnim osjećanjima umanjivala je dalje šanse za autentičnu decentralizaciju, koja bi možda mogla da podstakne konstruktivan razvoj sistema. Ona je bila čvrsto povezana sa određenim rizikom Velikorusa da zadrže centralnu ulogu, čak i po cijenu privredne neefikasnosti.

Da bi se decentralizovala državno-svojinska privreda, trebalo je decentralizovati i politički sistem; ali decentralizovati politički sistem multinacionalne države značilo je predati vlast prethodno potčinjenim nacijama. Prema tome, da bi bila privredno uspješna, perestrojka je morala da obuhvati preustrojstvo Sovjetskog "Saveza" u pravu konfederaciju, obustavljajući pri tom rusku vlast. Zapravo, to je bilo ravno raspadu carstva. Nije bilo izvjesno hoće li ruska politička elita biti spremna da zamijeni svoju carsku moć za dobrobiti privredne decentralizacije.

Pojavu žestokog velikoruskog napada na demokratizaciju, s izgovorom da je to bilo rađanje ne-ruskog nacionalizma, alarmantno su zabilježile Moskovske novosti, novine koje su otvoreno podržavale Gorbačovljeve reforme. One su izvijestile 3. aprila 1988. godine da "mnogi ljudi vjeruju da su međunacionalni problemi pogoršani, neočekivano, zbog procesa demokratizacije našeg društva. Mračne, konzervativne snage već zamjeraju snagama obnove da su 'izgubile kompas', pomno bilježeći u svoju 'knjigu mudrosti' sve što je glasnost iznijela na vidjelo a što, po njihovom mišljenju, 'potkopava sistem'".

Prema glasilu italijanske komunističke partije, L' Unita, od 23. maja 1988. godine, izvorni tekst o žestokom napadu na perestrojku koji je bio objavljen ranije te godine u Sovjetskoj Rosiji sadržao je pasus koji ukazuje da čak i to pravovjerno glasilo pravi propuste: "Najveću opasnost... predstavlja sramotni nacionalizam beznačajnih nacija kakve su krimski Tatari i cionistički Jevreji, čije su akcije promišljeno usmje-rene na razbijanje bratstva među sovjetskim narodima."

Takvi velikoruski strahovi od narastajućih nacionalnih sukoba, usporavanje neophodnih reformi, povećavaju vjerovatnoću da su stvarni izgledi za sovjetski komunizam propast a ne smisleni razvoj. Do odista obnoviteljskog uspjeha - onog koje vodi u kreativno, novatorsko i samosvjesno sovjetsko društvo - moglo bi doći jedino kroz slabljenje doktrine, rastakanje partijske moći i postepeno oslobađanje ne-Rusa od moskovske centralizovane vlasti. Sasvim je nevjerovatno da će partijsko rukovodstvo i vladajuća elita, ma koliko žudjeli za privrednom obnovom, biti spremni da rizikuju da odu politički tako daleko.

Neko bi prema tome imao pravo da posumnja da stvarni uspjeh - koji se može nazvati Opcija 1 - leži u riznici Gorbačovljeve perestrojke. Moramo, prema tome, razmotriti i druge opcije. To bi moglo uključiti:

Opcija 2: Razvučeni metež koji ne vodi ishodu.

Opcija 3: Obnovlj ena stagnacija, pošto perestrojka posustane.

Opcija 4: Nazadan i represivni politički udar, kao reakcija bilo na Opciju 2 ili 3.

Opcija 5: Rasparčavanje Sovjetskog Saveza, kao posljedica kombi nacija gorepomenutih opcija.

Od ovih opcija, čini se da je najizglednija alternativa za nekoliko sljedećih godina Opcija 2, ali s velikom vjerovatnoćom da će pere-strojka postepeno gubiti svoj zamah suočena s unutrašnjim prepre-kama. Rastući metež u zemlji ili možda obnovljena stagnacija mogli bi zauzvrat da podstaknu obnovu nastojanja da se poveća društvena i politička disciplina. Ovo posljednje bi čak moglo voditi i u vojnu diktaturu, naročito ako se pokaže da je partija previše zadovoljna sobom i nesposobna bilo za uvođenje promjena ili za održavanje reda. Ovakav obrt događaja bi mnogo naškodio istorijskim izgledima komunizma. Privredna i tehnološka stagnacija bi dalje ometala Sovjetski Savez u nadmetanju s Amerikom. Represija bi obnovila loš ugled u svijetu režima koji još uvijek nije sasvim raskrstio sa svojom doskorašnjom staljinističkom prošlošću.

U svakom slučaju, biće krajnje teško vratiti duh društvene afirmacije u totalitarističku bocu, sada kada je sovjetsko društvo doživjelo dah otvorenih rasprava i postalo uopšte manje imuno na opštenje sa svijetom i inostrane ideje. Sovjetska inteligencija, zatrovana glasnošću, zasigurno bi ogorčeno reagovala na svaku naglu represiju. Dalja mogućnost rastućeg političkog nereda, pa čak i eventualne fragmentacije sistema, dakle, će biti tijesno povezana sa neuspješnom evolucijom političkog sistema, ili bilo kakvim pokušajem da se spriječi njegov privredni razvitak. Da se poslužimo marksističkom terminologijom, donji prag je da totalitarna politička "prvorazredna građevina" ne može više da postoji skupa sa društvenom "bazom" koja je prestala da bude podvrgnuta njenoj potpunoj kontroli.