Govoreći otvoreno
Hronika uništavanja Europe
Odakle Zlo dolazi
Jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i
nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine,
sociolog Goranko Đapić, specijalno za Tabloid piše o sunovratu savremene
evropske civilizacije, njenom uništavanju, uzdizanju i uzrocima koji su doveli
do onog šo je slavna italijanska novinarka Orijana Falači definisala kao
"crvotočna Evropa" za koju je u časovima svoje smrtne bolesti rekla
da je bolesnija i od nje... Đapić narednog meseca odlazi u penziju, sa mesta
noćnog čuvara
Goranko
Đapić
Europa,
naš zajednički dom, naša jedina civilizacija koju učeno zovemo
grčko-rimsko-kršćanskom, to je kuća građena od Rima do Konstaninopolisa čitavih
3000. godina.
Uživamo
još uvek njene plodove, jer, još nije nastalo ništa bolje od te civilizacije u
milenijumskim tragovima ljudskog roda...No, taj zajednički dom puno je puta
razaran i vraćan stoljećima unazad. Pred vratima smo još jednog, do sada neviđenog
razaranja iznutra.
Zadržimo se samo na ono što se dešavalo unazad
dva-tri stoljeća (postepeno, kako su tada stajale stvari)...
Prvi čin (Rusija, sama protiv svih)
Britanija
je u XIX. stoljeću bila izolirana na otoku, boreći se protiv kontinentalne
blokade. Pruski i Njemački svijet bili su dio Napoleonove interesne
sfere. Ostala je Rusija koja je Tilzitskim mirom (Tilzit, jul 1807.
godine) uspostavila izvjesnu ravnotežu snaga i interesa na Istoku Mediterana. Međutim, ruski car Aleksandar
I, na nagovor londonskog City-a, misterioznog, merkantilnog
bankarskog carstva, krši blokadu. Dolazi
do najvećeg rata u europskoj historiji do tada. Velika armija ulazi u Rusiju.
Stiže do Smolenska, i konačno, nakon Borodina, ulazi u Moskvu...
Europa ulazi u period
Svete Alijanse... Jedno je carstvo srušeno, drugo je devastirano i vraćeno
čitavo stoljeće unazad. Sve je spaljeno do iza Moskve, zemlja je ostala
neuzorana, a glad i smrt prisutna na sve strane.
Bilans je zaustavljanje
djela Petra Velikog, ozbiljan zastoj reformi, prve pukotine u društvu
koje će se, jedno stoljeće kasnije, pokazati kao fatalne...Od tada, pa sve do
Krimskog rata (1853-1856, u kome je Rusija ratovala protiv zemalja Britanije,
Francuske, Pijemnota i Osmanskog carstva), carstvo na Istoku zaostajaće za
Europom, potonut će za mnogo decenija unazad, i njena industrija koja je bila u
rastu, biće usporena. Sa druge strane, londonska "centrala" ubrat će
bogate dividende od opće devastacije...
Drugi čin (svi na Rusiju)
Tegobe
mučnog XIX, stoljeća, Europa je ostavila u XX. stoljeću iza sebe. Stvorene su
nove-stare države, svuda duž Starog kontinenta, od Atlantika do Balkana...
Carska
Rusija, uprkos brojnih slabosti, na 22
miliona kvadratnih kilometara, ozbiljno je krenula u modernizaciju, snažnu
industrijalizaciju, gradnju željezara, brz socijalani dinamizam i, nadasve,
kulturni polet. Bilo je to, uprkos nasljeđu, carstvo u nemjerljivom napretku...
Taj
rast je imao iz čega da se desi, Rusija je bila oduvek sa impozantnim
resursima, enormnom sirovinskom i energetskom bazom. Između 1905. i 1914.
godine, za vreme Petra Arkadijviča Stolipina (1862-1911), tadašnjeg
predsednika ruske vlade, godišnji rast privrede carske Rusije bio je 12,5
odsto!
Na
Zapadu, prema stopi sveukupnog napretka, odudaralo je Nemačko carstvo. Mlado i
poletno, disciplinirano i vrijedno, to je carstvo ubrzo postalo prvorazredna
ekonomska i vojna sila. To
društvo je kao takvo tražilo sebi mjesto u Europi i svijetu.
Tvorci tog moćnog Reich.a
(Rajha) bili su ubijeđeni da nikako ne smiju ratovati protiv Istočnog carstva
(carske Rusije, prim. red.), jer su, takođe, bili ubijeđeni da bi taj rat
uništio i jedne i druge i da je mir i suradnja i za jedne i za druge korisnije
da usklađuju zajedničke interese, te da bi taj i takav kurs koji bi bio od
zajedničke koristi i Engleskoj i Francuskoj i cijelom Zapadu, bio prethodnica,
zapravo rudiment jednog novog zajedništva (ovoga što danas zovemo Europska
unija, prim. aut.). Od Atlantika do Vladivostoka.
Ergo, stoljeće ranije,
Europa je trebala biti mirna, moćna i prosperitetna! Pa, kako se onda dogodilo
da ta vizija izgori u dva zastrašujuća svjetska rata?
Treći čin
(ko je dobio od sukoba Njemačke i Rusije?)
Usred općeg privrednog,
tehnološkog i kulturnog napretka, na horizontu Starog kontinenta, poslije dugog
perioda mira i rastućeg blagostanja, počeli su se nadvijati oblaci iza kojih su
se pojavljivali budući jahači Apokalipse. Tko su oni bili?
Isti oni koji su svoga
"izabranika", ruskog cara Aleksandra I nagovorili na prekid
kontinentalne blokade, oni samoživi predstavnici misterioznog londonskog
bankarskog carstva, isti oni koji su u XIX. veku srušili dva carstva a sada su
imali imperativ da učine to isto. No, ovaj put to nije moglo bez zločina
titanskih razmjera!
Prvo je stvorene
Antanta. Ako se malo pažljivije pogleda, to je bio okvir za očuvanje
ekskluzivnih interesa "izabrane grupe" kroz čuvanje britanskog i
francuskog kolonijalnog carstva. Rast moći Rusije i Njemačke
ugrozio je tako stvorenu sliku kontinentalne Europe...
Nije se težilo za
objedinjavanjem, tolerancijom i njegovanjem zajedničkih interesa, jer bi to
praktično značilo "demokratizaciju moći". Težilo se ka očuvanju
postojećeg.
Na
taj način su oba rastuća carstva (i rusko i njemačko) morala da odu u propast.
To uništenje koje će neminovno slomiti Europu, materijalno i duhovno, što je
bio, ustvari, poželjan milje za interese "izabranih".
Rusiji
je obećano da će dobiti ono što se tajnim protokolima nije mislilo ozbiljno
učiniti: Bosfor i Dardaneli uz Konstantinopolis (okupacioni naziv: Istambul,
prim. aut.).
Potom
je iritirana strahom da će je Njemačka po okončanju sukoba na Zapadu napasti
svom silinom i razbiti. Malo se vodilo računa da bi rusko carstvo moglo dobiti
na vremenu te da bi podiglo sposobnu i opremljenu vojsku koja bi čuvala njegove
granice preko kojih bi se odvijala trgovina sa zemljama Zapada.
Takva
neutralnost bi se kasnije obilato isplatila ostvarenjem istinskih interesa...
Kako
je Njemačka to morala znati, uz primirje koje je Bizmark (Otto Eduard Leopold von Bismarck-Schonhausen, 1815-1898, prvi kancelar
ujedinjene Nemačke, prim. red.) podigao na nivo političkog postulata, da se
nikada dva carstva ne nađu ni blizu situacije koja bi ih uvela u neproduktivan
sukob, te je Rusija mogla spasti svoje društvo onako grozne i dugotrajne
tragedije...
Pravi
cilj bankarskih sektaša u Londonu, bio je da pod formom savezništva sa Rusijom,
Antanta uništi Njemačku, a kasnije i samu Rusiju!
Rusija
je u Velikom ratu (Prvi svetski rat, prim. red.), izgubila blizu 15 milijuna
svojih građana, a nakon prve decenije boljševičkog mraka i svih 20 milijuna
(što žrtava kolektivizacije, što žrtava terora). Ali, tu nije bio kraj
agonije...
Posledice
Antante bili su revanšizam Njemačke kao i pohod na Rusiju 1941. godine. U tom
ratu po drugi put nazvanim domovinski, položilo je život više od 25
miliona ljudi. Dakle, sam u jednom stoljeću Rusija je izgubila između 60 i 70
milijuna ljudi! Gubici su moguće i veći, a napose su dramatični, jer je bilo u
pitanju demografski najaktivnije stanovništvo u najboljoj reproduktivnoj dobi. To
je bilans strašnog zločina koje je platilo Istočno carstvo, ali ni egzekutori
ovog pogroma, Britanija, Francuska i Njemačka, nisu pošteđene tog fatalnog
sakaćenja prinetog na žrtvenik "izabranog bankarskog carstva" iz
Londona i njegovih "podružnica".
Enormni
gubitak koji je u svakom smislu poražavajući vidljiv je bio i na maloj
Kraljevini Srbiji, koja je, od ukupnu 4 miliona ljudi, izgubila ravno 1,8
miliona najboljih i najmlađih, onih koji predstavljaju obnovu i buućnost jedne
nacije.
Kao
i kod Rusije, 1914. godine, u složenom zamešateljstvu oslobodilačkog i
građanskog rata, te njemačko-italijanskih ofanziva, srpski svijet će za mnogo
decenija (sve do današnjih dana!), doživljavati stalne udarce spolja kojima se
i dalje ne vidi kraj...
Kad
je Rusija utonula u Revoluciju i kaos, i kada je izgledalo da je potpuno
izbačena iz historije, krenulo se, istovremeno, i u potpuno uništenje njemačkog društva u
cjelini.
Nije
se radilo o uništenju vojne kaste zarad obuzdavanja militarizma, ona je bila
samo vrh ledenog brijega, već se krenulo na uništenje biološke obnove naroda!
Osakaćena
Njemačka bila je najružnije lice osakaćene Europe! A iscrpljena Europa, primila
je nakon užasnih ratnih iscrpljivanja, američke goste. Bila je to nova
snaga "podružnice", koja je na scenu stupila kao simbol europskog
gubitka samopoštovanja i samosvojnosti.
Iz Prvog svjetskog
rata, cijeli je kontinent izašao slomljen materijalno i kulturno, njegovi
gubici su bili nenadoknadivi, a skepsa i pesimizam zahvatili su srca svakog
čoveka ove stare civilizacije. Totalitarna ideologija bačena je u njeno
dvorište, a ona je nakon velikog sloma generirala u veliki osjećaj gorčine i
poraza.
Nikada
do tada Stari kontinent nije bio tako beznadežno pocijepan i nikad do tada nije
bio lišen vizije bilo kakve budućnosti.
Da li je već tada
Drugi svjetski rat bio izvjestan? Svakako da jeste. Europa je bila zaustavljena
u svojoj obnovi, ali se slom tu nije zaustavio nego će se ovaj put taj proces
oteti kontroli, predviđene su nove podjele, ali u dug put ekonomske i političke
nemoći. Drugi svjetski rat je morao dovršiti mračnu zadaću, te zločinom staviti
tačku na staro društvo, na dušu naše civilizacije. Ona je naprosto morala biti
poražena.
Četvrti čin (u susret konačnom)
Drugi
rat je minuo. Polovina Europe je bila u ruševinama. Kako poraženi tako i
pobjednici. Ranjena demogafski već u Prvom svjetskom ratu, sada je toliko snage
i krvi isteklo da će posljedice biti enormne i na psihološkom i na
kulturološkom planu.
Vojska londonske
"podružnice" bankarskih korporacija, sada locirana na Vol stritu
(Wall street) u Njujorku, zaposjela je polovinu kontinenta, onu drugu polovinu sovjetska "Crvena
armija". Podjela je bila potpuna. Činilo se da se historija
iselila sa Starog kontinenta u Novi svijet (Ameriku) i na krajnji Istok.
Nakon
tolikih stoljeća, nikada Europa, ta kolijevka naše kulture i civilizacije, nije
bio podijeljena kao nakon rata. Postojale su, jedna naspram druge, dvije vojno
poliičke cjeline, dva oprečna ekonomska sustava, dva politička shvaćanja, dvije
kulture življenja, čak i dva svijeta koja su među sobom jedva kontaktirala!
Srce indoeuropske
rase, grčko-rimsko-krščanskog nasljeđa, svijet iz koga je sijalo svijetlo
civilizacije, sa toliko muke stvarane, bilo je podijeljeno u dvije obične zone.
Opet
je Europa, desetljećima pregalački gradila samu sebe, vremenom se polako
srozavajući i polako izdišući.
Postalo je jasno da
Berlinski zid nije stožerna točka iz kojeg se događaja ona digla kao feniks iz
pepela. To je, ipak, bio napor jedne
generacije i na Zapadu i na Istoku da se izdigni iznad ništavila...
Svijet
europskog Istoka nije bio, kako se mislilo, mrtav i nepokretan! Bio je to tvrd,
strpljiv, duhovno prebogat i istrajan svijet. Ne sa Zapada, nego reformama Mihaila
Gorbačova, dakle, promjenama koje su došle iz Rusije i Moskve, počeli su se
skidati okovi širom Europe! Berlinski zid, dakle, nije bio uzrok nego
posljedica jedne nove epohe, pune naivne nade...
Ovako ili onako, tek,
ukrupnjavanje Starog svijeta polako počinje nakon tolikih decenija političke
impotencije. To nimalo nije bio lak proces, niti će biti u budućnosti, i treba
znati da neće biti bezbolan i brz. Probudila se nada da će se historija vratiti
tamo kamo joj je i mjesto.
A, onda je došao crni
oblak novog totalitarizma, i počeo da se spušta na naš stari dom. Ispočetka
sporadično, pa sve primetnije, počeo je proces islamizacije Europe. Već
sada taj proces otpočet u ime multikulturalizma, multietnicizma, uveliko je
odmakao noseći sobom razarajuću strategiju pokoravanja Starog kontinenta, milom
ili silom.
Prva opasnost nije samo
u brzom, zapravo enormnom povećanju muslimanskog svijeta, već u činjenici da su
aktivnosti zatvorenog islamskog društva, apsolutno odbacili bilo kakvu ideju
integracije u europsko društvo i bilo kakvo miješanje u njega.
Ideje europskih
liberalnih intelektualaca o integracijama pokazale su se lišenim svake osnove,
neuspješnim, one počivaju na zabludama i na nepoznavanju "uvezenog"
svijeta. Naročito je opasna njihova
ideja da "integracija nije uspjela, jer se u nju nije dovoljno
uložilo", ali i ideja da se naprosto zatvore oči pred problemim, da se
selektivno primenjuju "zakoni iz kojih treba izuzeti islamske
zajednice"!
Na taj način stiglo se
do poražavajuće činjenice da je danas ta zatvorena zajednica, zahvaljujući
"evroliberalima" i njihovim trulim manifestima, praktično uvela u
sred Evropske unije običajna prava preneta iz zemalja iz kojih su emigrirali.
Sve je prisutno: od blage do tvrde primene Šerijata koja su suprotna svim
dostignutim načelima ljudskih prava, stvaranih teškom mukom stoljećima.
Ta načela i ti principi
nisu bilo kakvi niti su bili od kada. Oni su usvojeni još u drevnoj Heladi, i
kroz 3000. godina bili su ona svijetla slobode koja su mrakom okovan Stari
svijet kroz mnogobrojne bitke i žrtve osvjetljavala,
sve do nesputane zore naše današnje civilizacije.
Na žalost, opet kao i u
krvavim zapletima i raspletima tokom prošlih par stoljeća, i danas je na sceni
podrivanje smisla vladavine zakona, projekat apsolutnog rušenja temelja naše
civilizacije. No, ova nova destrukcija nije obična. Ona je konačna! Ona
je na putu da stvori Europu kao "trećesvjetsku islamsku zemlju"! Tko
su danas novi jahači Apokalipse? Treba li im dozvoliti da još jednom sahrane
najbolje što je svijet ikada imao?