Prikazi: Značajno djelo naše istoriografije

„BUROVIĆI - PORODIČNA ISTORIJA"

Draga S. ŠIJAKOVIĆ

Knjiga „Burovići - porodična istorija" akademika Kaplana Burovića izdata je 2008. godine, kao dopuna autorove Porodične istorije Resulbegovića, iz štampe izašle 1994. godine. Četrnaest godina između spomenutih izdanja dovelo je do znatnog umnožavanja građe o ovoj značajnoj kazadi Boke Kotorske, uslijed čega je drugo djelo nemalo obimnije, i to ne samo podacima o Burovićima Perasta i Herceg Novog, već i o ograncima porodice u Srbiji, Bosni i Italiji, te njezinom islamizovanom dijelu, poglavito Resulbegovićima Ulcinja i Trebinja.

Kroz ovu studiju, potomci peraštanskog grofa Burovića, ali i svi zainteresovani za užu i širu, dalju i bližu istoriju ovog podneblja, imaju priliku pratiti istorijski tok kretanja i razvoja porodice koja je odigrala jednu od najvažnijih uloga u ispisivanju stranica istorije Balkana, uz razmjernu poziciju na evropskoj, pa i svjetskog istorijskoj pozornici, od srednjeg vijeka do danas.

Time je akademik Burović poduzeo veliki poduhvat, vrijedan svakog divljenja, a koji je uključivao iščitavanje postojeće literature o temi, prikupljanje brojnih dokumenata, svjedočanstava, mitova i legendi, njihovu analizu, tumačenje, upoređivanje, razlučivanje i kritičko promišljanje, a zatim sintezu, uobličavanje i strukturisanje monumentalnog djela koje spaja vijekove i članove jedne porodice, rasute po svijetu.

U svemu tome, autor je demonstrirao visoke sposobnosti naučno-istraživačkog rada te naučnu etiku i dosljednost, ali i odanost vlastitim korijenima, poštovanje prema precima i istoriji - učiteljici života, istinoljubivost te revnost u nastojanju da se među braćom po krvi razbiju barijere i prekinu trvenja uslovljena različitim socioistorijskim procesima, vjerskim, nacionalnim, klasnim, ideološkim i svakim drugim diobama.

Prvi dio knjige odnosi se na Buroviće Crne Gore, a započinje prikazom geografskog položaja Boke Kotorske i Perasta, prve poznate postojbine Burovića, te istorije grada od antičkih vremena. Ovim poglavljem čitaocu se pružaju temeljna znanja o tom području i njegovoj prošlosti, što dakako da ne iscrpljuje cjelokupnu temu, već potiče na njezino dalje proučavanje i istraživanje, a sve u cilju što adekvatnijeg tumačenja i razumijevanja kasnijih događaja i procesa koji će ga obilježiti.

Tako dolazimo do porijekla Burovića od slovenskih plemena nastanjenih u Boki od V-VI vijeka n.e., etimologije samog prezimena te bratsva Stojšić, kojem je porodica pripadala s još jedanaest drugih. Na ovom mjestu akademik Burović daje osnovnu genealogiju Burovića Perasta te navodi dokaze za njezino plemićko i grofovsko naslijeđe iz različitih relevantnih izvora, uz prikaz važnijih ratova u kojima su članovi porodice uzeli učešće - od onih Nemanjića i crnogorskih vladara, preko ratova Mletačke Republike i Turske, do onih protiv Austro-Ugarske.

Takva burna istorija rezultovala je time da 1918. godine u Boki Kotorskoj nema niti jednog Burovića, uz to što su određeni ogranci porodice u međuvremenu promijenili prezime ili mu dodali ono neke druge porodice s kojom su se srodili. Slijedi predstavljanje fizičkih, pshičkih i genetskih karakteristika Burovića, a zatim i pregled njihovih doprinosa ponajprije Perastu, Herceg Novom, Ulcinju i Trebinju, a zatim i istoriji cjelokupne Crne Gore, te Bosne i Hercegovine, kao i Mletačke Republike/Italije, Hrvatske, Turske, Albanije, Grčke, Srbije, te Rusije, kao i zemalja drugih kontinenata.

Prije prelaska na biografije posebno zaslužnih Burovića Perasta, autor se osvrće i na vjersku podjelu nekada potpuno katoličke porodice, u kojoj danas postoje sve tri velike vjere Balkana. Upravo ovaj primjer obesmišljava i osujećuje pokušaje raznih fundamentalista i ekstremista da naš narod razjedine i zavade, pokazujući zorno kako je religija istorijska kategorija čijom se promjenom ne mijenja nacionalnost, a pogotovo ne gen - krv.

Akademik Burović zatim izdvaja određene pripadnike roda i o njima posebno piše, što je praksa kojom se će služiti i ostatku knjige - grofove i katepane, biskupa i pjesnika te groficu Jelenu, putem čije biografije pojašnjava vijekovnu vezu Burovića sa porodicom Zmajević.

Drugi dio knjige odnosi se na Buroviće muslimane, a počinje tekstom o Herceg Novom, njihovom prvom postojbinom, iz koje su se kasnije selili u ostatak Crne Gore, Hecegovinu, Bosnu, Srbiju i drugdje.

U ovaj grad Burovići stižu odmah nakon druge turske okupacije, promijenivši vjeru, te od njegovog osnivanja upravljaju Novskim kadilukom formirajući dinastiju kapetana. Dalje se pojašnjava odvajanje grana porodice koje nose prezimena Rizvanagić, Sulejmanagić i Resulbegović, a zatim se izlažu poznate informacije o istoriji Burovića-muslimana koje su to prezime i zadržali.

U ovom se odjeljku manifestuje i jedan od elemenata po(r)uke cjelokupnog djela, a koja se ogleda u narodnoj mudrosti: „Brat je mio, ma koje vjere bio". Autor naglašava sljedeće: „Po krvi,...Burovići koji nam se danas ne prozivaju više tako - ostali su i jesu isto toliko Burovići, koliko i svi oni koji su sačuvali prezime svojih staroslavnih pradjedova...".

Upravo ovakav, inkluzivni pristup je ono što nedostaje mnogim porodicama, pa i cijelim narodima Balkana, koje raznovrsne podjele „okreću" jedne protiv drugih, umjesto da se različitost među braćom uvažava i cijeni.

Akademik Burović zadržaće ovakvo usmjerenje i u nastavku teksta, stalno naglašavajući važnost jedinstva svih ogranaka ove velike porodice u cilju odavanja adekvatnog poštovanja precima, osvjetljavanja njihovog obraza, ali i obezbjeđivanja budućnosti bez sukoba, koji su se među Burovićima nerijetko dešavali u burnim periodima minulih vijekova.

Na tom putu, on daje sjajne prijedloge: praksu prenošenja „Zlatnog pera Burovića" iz ruke u ruku članovima porodice istaknutim u nauci, književnosti ili novinarstvu, te izgradnju vile u blizini Perasta, koja bi okupljala i zbližavala Buroviće cijelog svijeta te smjestila porodični arhiv, muzej, biblioteku i urnoteku.

U nastavku teksta drugog odjeljka knjige, dat je pregled doprinosa Burovića muslimana u različitim poljima djelovanja i kroz vrijeme, te biografije Memed-age I Burovića i Rizvan-age Burovića. Slijede odjeljci o Rizvanagićima i Sulejmanagićima, genealogije te biografije znamenitih ličnosti ovih ogranaka bratstva.

Peti dio knjige tiče se Resulbegovića Herceg Novog, nosioca njegove istorije gotovo cijeli jedan vijek, do oslobodjenja grada od strane njihovih rođaka-hrišćana. Tako će ličnosti Osman-paše Resulbegovića i grofa Ivana Burovića zauvijek ostati neizostavnim dijelom priče o ovom gradu i protagonisti sukoba velikih kultura i civilizacija u mikrokosmosu.

Ovdje autor obrazlaže argumente za i protiv teza razvijenih u cilju objašnjavanja porijekla Resulbegovića, ukazujući na nelogičnosti, omaške i falsifikate u genezi prve četiri - o porijeklu od Petra Sarmenta i Hercega-Stjepana, turskom te albanskom porijeklu. U prilog posljednje teze, o porijeklu od Burovića, koju autor zastupa, navodi više neospornih dokumenata-argumenata, čvrsto je konsolidujući tako da ostaje vrlo malo prostora za eventualni demant i kritiku. Slijedi istorija novskih Resulbegovića te, kao i ranije, biografije važnih ličnosti.

U šestom odjeljku tretira se pitanje hrišćanskih Burovića Herceg Novog, potomaka grofa Ivana I Burovića i njegove braće, kao i drugih članova porodice koji su se tamo doselili iz Perasta. Nažalost, većina njih izgubila je živote u borbi protiv austro-ugarske okupacije, dok je mali broj spas našao u izbjeglištvu u Crnu Goru, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, pa i Italiju, Grčku te Rusiju. Akademik Burović na kraju daje pregled posjeda Burovića u Herceg Novom te doprinosa porodice kulturno-prosvjetnom, privrednom i ekonomskom razvoju grada, kao i biografije poznatih ličnosti.

„Resulbegovići Hercegovine" naslovljen je sedmi dio knjige, u koji nas autor uvodi kratkom istorijom Trebinja prema V.J.Koraću, uz razjašavanje pojedinih nejasnoća u izvornom tekstu.

Čitalac ovdje lako uviđa neodvojivost ekonomskog, društveno-političkog i kulturnog razvoja Trebinja kao grada od porodice Resulbegovića te njihov značaj u širem kontekstu. Tu oni formiraju nasljednu dinastiju vlastodržaca, pa prof. dr. Burović navodi listu dizdara trebinjske tvrđave i kapetana trebinjske kapetanije, kreirane također od strane pomenutog Koraća, koje dopunjava i u nekim aspektima koriguje, u skladu sa postojećim naučnim saznanjima, pridodajući listu paša i sandžakbegova iz ove porodice.

Osim toga, ističe da su i nakon povlačenja Turske iz Bosne i Hercegovine, čak i tokom autstro-ugarske okupacije, te nakon formiranja stare Jugoslavije, Resulbegovići ostali prvim ljudima Trebinja, kao njegovi gradonačelnici.

Kao specifične pojave u ovom ogranku bratsva navode se mijenjanje prezimena, kao u slučajevima Dizdarevića, Osmanpašića, Defterdarevića i Kapetanovića, kojima autor u kasnijem dijelu teksta posvećuje dužnu pažnju, te srođavanje, nastalo uslijed velikog širenja i stvaranja vrlo udaljenih grana porodice. Slijedi pregled zemljišnih posjeda ovih Resulbegovića te doprinosa u okviru porodične, ali i istorije Trebinja, Hercegovine, pa i Bosne, Crne Gore, Turske, Albanije, Jugoslavije te drugih zemalja.

Nažalost, današnji stanovnici ovog grada nedovoljno su upoznati s ključnom ulogom Resulbegovića-Burovića, za oblikovanje mjesta kakvim je danas. Poseban značaj trebalo bi priznati onim članovima ovog ogranka porodice, koji će se, uprkos pritiscima brojnih okupatora i rizicima po dobrobit sebe i svog potomstva, borili, na bilo koji način, za slobodu i jedinstvo vlastitog naroda.

Među njima bih izdvojila: Osman-pašu I i napis više gradskih vrata: „Obradujte se pravovjerni, jer će doći pomoć od Boga i skora pobjeda...", na maternjem jeziku, zbog čega je vjerovatno i likvidiran; beglerbega Sabit-pašu i priču o zarobljenim hrišćanskim vojnicima koje je uzeo pod svoju zaštitu; vezira Hasan-pašu IV, borca za ravnopravnost turskih podanika svih vjeroispovijesti, prvog komentatora „Gorskog Vijenca", koji Njegošu, između ostalog, piše: „Ostavi gusle i pjevanje, Vladiko, pa razvij zastavu slobode i okupi nas na Kosovo, pa ili da se oslobodimo, ili da junački poginemo", te o čijem susretu s Lukom Vukalovićem kao djetetom postoji legenda, u kojoj mu proročki predviđa nanošenje belaja sultanu i Stambolu; Adem-pašu I, koji je, putem posrednika, Miću Ljubibratiću - jednom od ustanika-pobornika saradnje hrišćana i muslimana, poručio: „...kad bi znali da vi doista tako mislite, tako mi Boga i onoga svijeta, ja bih prvi uzjahao hata i istrgao sablju na ove golognjate azijatske, ali se bojim da mi ti ne udariš s leđa."; Omer-pašu III, jednog od prvih muslimana Hercegovine koji se odazvao pozivu hrišćanske braće na ustanak 1875. godine, zbog čega je i strijeljan, kao i ostatak njegove porodice; Šukri-bega, koji za vrijeme austro-ugarske okupacije krišom šalje svog rođaka u Boku da prikupi podatke o porijeklu svoje porodice te na osnovu toga sastavlja rodoslovlje čije objavljivanje vlasti ne dozvoljavaju; te Ilijaz-bega II, koji kao gradonačelnik podržava podizanje spomenika Njegošu u centru Trebinja te u toku Drugog svjetskog rata isti spomenik spašava od ustaša i čuva do oslobođenja grada, kada ga vlasti vraćaju na mjesto na kojem se nalazi i danas.

Naredni odjeljak knjige odnosi se na Resulbegoviće Ulcinja, a počinje tekstom o istoriji grada: od antičkih Grka, Ilira i Kelta, preko Rimljana i širenja hrišćanstva te pustošenja od strane varvarskih naroda do dolaska Slovena, u V-VI vijeku i uspostave njihove vlasti u okviru Duklje i Raške. Autor ovdje apostrofira besmislenost težnji albanskih „naučnika" da dokažu kako Albanci potiču od Ilira i da su njihovi preci osnovali Ulcinj, objašnjavajući kako su se prvi pripadnici ovog naroda u gradu pojavili tek u XIV vijeku i da sam turski naziv za njega svjedoči o slovenstvu njegovog stanovništa, pritom navodeći cijeli niz srpskih vladara koji su svoju prestonicu smještali u Ulcinj.

Slijedi zauzimanje grada od strane Mletaka uz česte napade Turaka iz Skadra, koji ga uskoro osvajaju, praveći ogroman pokolj uz prodaju ostatka stanovništva u roblje po tržnicama Balkana, Afrike i Azije, na čije mjesto doseljavaju turski vojnici i alžirsko-tuniski pirati-najamnici s porodicama. Akademik Burović ovdje se osvrće na neke etimološke studije o nazivu „Ulcinj", posebno one temeljene na političkim ambicijama pojedinaca i naroda, logički argumentujući njihovu netačnost, a ponekad i potpunu promašenost.

Nastavljajući riječ o istoriji grada, autor piše o trgovini robljem pokrenutoj od strane pomenutih gusara, koji preuzimaju vlast od sultana. Tek krajem XVII vijeka, u grad dolaze Novljani, Crnogorci muslimani, pod vođstvom Arslan-bega I Resulbegovića. Tada se u Ulcinju ponovo počinje govoriti narodnim, umjesto samo turskim i arapskim jezikom, te nastupa privredni i kulturni procvat uz kontinuirane napore u zaustavljanju piraterije. Crnogorska vojska oslobađa grad 1878. godine, ali se on odlukom Berlinskog Kongresa vraća Turskoj, pa se narodna vlast uspostavlja tek 1880. Slijede Balkanski ratovi, a zatim austrougarska okupacija, tokom koje se radi na razvijanju šovinizma, netrpeljivosti i mržnje Albanaca prema Slovenima i hrišćanima.

U Drugom svjetskom ratu, Ulcinj okupiraju fašisti, koji također favorizuju albanski element, nastavljajući praksu svojih prethodnika. Uslijed toga, kao i popustljivosti jugoslovenskih vlasti prema Albancima te datim im izuzetnim pravima, i danas se u Ulcinju taj proces nastavlja - briše se, krije, uništava i proganja sve što je crnogorsko. Nakon pregleda istorije grada, prof. dr. Burović govori o istoriji Resulbegovića u njemu, počevši od već pomenutog Arslan-bega koji doseljava s Novljanskim izbjeglicama.

Uskoro, Resulbegovići staju na čelo Ulcinja, gdje ostaju, prenoseći titule s koljena na koljeno, sve do 1878. godine. Razvijajući grad u svim segmentima postaju najbrojnija te jedna od naimućnijih, najplemenitijih i najčuvenijih njegovih porodica. Autor ovdje ističe kako su oni prvi muslimani Ulcinja koji se nacionalno osvješćuju te pristaju uz ideju slobode i nezavisnosti od Turaka, sljedeći primjer svojih rođaka u Trebinju. Kao i oni, i ovi Resulbegovići ostaju na visokim funkcijama i nakon oslobođenja, a ističu se posebno u svojoj tradicionalnoj profesiji vojnih oficira. Akademik Burović dodaje i komentare o članovima ovog ogranka porodice koji su se i sami bavili njezinom istorijom uz primjerenu kritiku pojedinih, koji je nastoje falsifikovati - albanizovati.

U nastavku teksta izložene su biografije niza znamenitih Resulbegovića Ulcinja, među kojima bih istakla, ne umanjujući time značaj i zasluge drugih: kajmekama Jusuf-pašu IV - u čije se vrijeme, prvi put nakon okupacije, grade kulturni objekti hrišćana; vojvodu Arslan-bega IV - koji je čuvši od oca o svom porijeklu odbacio tursko znamenje i pridružio se braći Hercegovcima u oslobodilačkom ustanku te bio gardista Knjaza Nikole, nosilac povelje ruskog i ordena srpskog cara; kajmeka-ma Mehmet-bega XIV - koji se, nakon pada Ulcinja, obavezao na vjernost crnogorskom vladaru, koji ga je zauzvrat cijenio, a Kneginja Zorka kumovala mu je jednoj kćeri; senatora Selim-bega I - radnika na oslobođenju od austro-ugarske okupacije, branitelja Njegoševe kapele, jednog od prvih muslimana koji svoju kćer šalje u državnu školu te pomagača narodnooslobodilačke borbe u kojoj je pogino i njegov sin - komesar Ćazim, a značajan doprinos dala njegova kćer - Džemala, prva muslimanka koja je zbacila feredžu te raskinula tradicionalnu vjeridbu, utirući put emancipaciji žena; pukovnika Dževdeta - prvog muslimana Ulcinja koji je djeci kao nacionalna imena te koji je kao aktivista Komunističke partije pod svoju zaštitu uzeo brojne nevine građane; ali ponajviše - svog brata akademika Kaplana Burovića i članove njegove uže porodice, poglavito kćerku Dušanku - mučenicu koja je svojim stradanjem dala doprinos u borbi albanskog naroda protiv terora, slijedeći tako primjer svog oca.

Prof. dr. Burović prvi je Resulbegović koji je promijenio prezime, vrativši se onome svojih pradjevova, čime daje primjer pozitivnog rješavanja jednog od ključnih problema južnih Slovena.

Zbog svoje izražene častoljubivosti nije primljen u partiju, pa je isključen i iz Omladinske organizacije, udaljavan od školovanja, razveden od vjerenice, te nedostojna supruga; hapšen je, zatvaran i mučen te je više puta izbjegao atentat; protiv njega su prikupljani lažni svjedoci, razorena mu je porodica, prostituisana žena, te opljačkan stan i ušteđevina. Kažnjen je nevin na 43 godine zatvora, kazna ova bez presedana u istoriji čovječanstva, za tobožnju neprijateljsku propagandu protiv narodne vlasti, socijalizma, bratsva i jedinstva.

Za to vrijeme nije mogao doznati ništa o svojoj djeci, čiji su životi također bili u opasnosti i planski uništavani, a nakon svega, pred samo puštanje iz zatvora, nastoje da mu insceniraju novo krivično djelo, te mu masakriraju kćer. Ovaj čovjek je kao niko raskrinkao socijal-fašističke klike, posebno onu Envera Hodže, pa je sredinom 1990. u svijetu stvoreno i „Pitanje Resuli", koje će konačno dovesti do njegovog oslobađanja. Nakon višedecenijskog zatvoreništva i širenja neistina o tome da je mrtav, akademik Burović daje intervju koji pokreće masovne demostracije za narodnu slobodu i demokratiju.

U Švajcarsku, gdje je i danas, stiže 1991. godine, kao profesionalni disidentni književnik i politički emigrant. Do sada je objavio preko stotinu knjiga naučnog, književnog i publicističkog karaktera, pretežno u privatnom izdanju, jer mu izdavačku djelatnost sabotira čak pet država, a njihovim provokacijama odolijeva gotovo cijeli jedan vijek.

Svjetski priznat kao famozan disident i veliki čovjek, ovaj nepokolebljivi heroj i dalje se bori samo za istinu - univerzalnu vrijednost ljudske civilizacije - koja je, što je jasno i po samoj riječi, uvijek ista. Ovo čini njegove protivnike i neprijatelje borcima protiv istine i humanih ideja, pa se mora postaviti pitanje - kakvi su to ljudi?! Bilo kako bilo, akademik Burović zaslužio je mjesto među najistaknutijim savremenim zagovaraocima pravde uopšte, u cijelom svijetu, a njegov je značaj za vlastitu porodicu nemjerljiv.

Naime, pisanjem dva izdanja porodične istorije te trećim u pripremi, zadužio je brojne potomke ovih Bokelja, omogućivši im lako spoznavanje slavne prošlosti svog roda, pročišćeno od različitih netačnosti, temeljeno na naučnim izvorima i argumentima.

Malo koji rod, pa i plemićki, može se pohvaliti ovakvim integrativnim djelom o vlastitoj prošlosti, u kojem se činjenice iznose objektivno i dosljedno, bez pretenzija ka uljepšavanju i iskrivljavanju ISTINE. Nažalost, umjesto pohvala i priznanja, prof. dr. Burović za svoj je rad od rođaka dobio ignorisanje, negiranje, demantovanje, kritike, osude, uvrede, prijetnje i isključivanje.

Kao i mnogi drugi vrsni stvaraoci u istoriji, i on će, vjerovatno, adekvatno poštovanje dobiti tek kada ga više ne bude i kada buduće generacije kroz njegovo pero budu uvidjele ko su, kakvi su, odakle su i gdje idu. Tada će riječi i djela ovog Burovića biti svjetionikom, plamenom slobode, koji će dolazećim pokoljenjima ukazivati na ispravne vrijednosti i moral te prkositi svakoj vrsti nasilja, tiranije, nepravde i neistine.

Posljednja tri poglavlja knjige „Burovići - porodična istorija" tiču se Burovića Srbije, Bosne i Italije. Burovići Srbije stižu u sandžački Čitluk iz Plava i Gusinja početkom XIX vijeka, pa autor najprije govori o istoriji, privredi i stanovništvu mjesta.

Kao i drugdje, i ovdje je vlast, od formiranja sela, tokom turske okupacije i kasnije, bila u rukama Burovića. Akademik izlaže genealogiju ovog ogranka porodice te bratstava nastalih od nje - Zekovića, Ujkića i Nezirovića, dajući zatim pregled njihovih doprinosa - slavnih guslara, prvih učitelja, partizanskih boraca, naučnika, sportista i umjetnika te biografije pojedinaca. Pritom naglašava potrebu za pomoći ovih Burovića u dopunjavanju poglavlja, pozivajući ih da mu se obrate za saradnju.

Odjeljak „Burovići Bosne" počinje govorom o Čajniču, njihovoj postojbini, čemu mjesto ustupa genealogija te istorija ovog ogranka porodice, nastalog od grofa Vicka Burovića, koji se povukao na Cetinje, konvertirao u pravo-slavlje i za slavu uzeo Svetog Savu. Slijedi lista članova ove porodice koji su u istoriji Čajniča, a i šire, ostavili značajnijeg traga - od prvoboraca NOB-a, preko palih boraca Otadžbinskog rata do istaknutih djelatnika u sportu, nauci, kulturi i umjetnosti, uz biografije pojedinih.

I ovdje akademik Burović poziva potomke svojih rođaka iz Bosne da s njim stupe u kontakt radi dopunjavanja ovog dijela knjige. U jedanaestom, posljednjem, dijelu, izloženi su podaci o Burovićima Italije i njihovoj tamošnjoj postojbini - Veneciji. Autor je pritom uspio identifikovati i nekoliko istaknutih članova ovog ogranka porodice, prevashodno putem interneta, ali i posjetom talijanskim gradovima u kojima su pominjani te napisati biografije dvoje pjesnika.

Nažalost, kontakt s njima nije uspostavljen, što ne znači da neće biti i u budućnosti. Za kraj, autor prilaže azbučni registar Burovića i njihovih potomaka praćen osnovnim informacijama i fotografijama, u kojima svaki pripadnik ove porodice može pronaći nekog svog rođaka ili pretka. Nakon prikaza dokumenata i bibliografije, slijedi pogovor naslovljen „Zov pradjedova" u kojem autor pojašnjava motivaciju za bavljenje ovom temom, ponovo ističući želju da se unutar porodice obnove bratske veze.

žNabrajajući raznovrsna područja života i rada kojima su u različitim vremenima i mjestima znatno doprinijeli Burovići, podsjeća nas, njihove potomke, na sve ono čime se trebamo ponositi i čemu trebamo poučavati buduća pokoljenja. Na taj način sačuvaćemo uspomenu na svoje slavne pretke i njihove hrabre podvige, osnažiti se za djelovanje za dobrobit i slobodu svakog čovjeka te se oduprijeti pasivnosti i nihilizmu savremenog društva, kao i globalizaciji te težnji za stvaranjem unificiranog konzumentskog čovječanstva, osiromašenog duhom.

Knjiga završava riječima: „Probudi se, rode moj, jer krv nije voda", čime akademik još jednom poziva sve svoje rođake na razvoj samosvijesti te ujedinjenje i zajedništvo u kreiranju svjetlije budućnosti za sve nas. A na ovaj poziv odazvaće se svi oni koji nisu indoktrinirani i instrumentalizovani od strane različitih centara moći te koje, poput svojih pradjedova i samog akademika Burovića, karakterišu čvrsta volja, istrajnost, energičnost i marljivost, plemenitost, poštenje, nepotkupljivost, čojstvo i junaštvo!