Feljton

Globalizacija siromaštva i novi svetski poredak (1)

Rupa u plitkom džepu

Jedan od vodećih intelektualaca sve jačeg antiglobalističkog pokreta u svetu, Mišel Čosudovski, profesor ekonomije na univerzitetu u Otavi (Kanada), svojom knjigom "Globalizacija siromaštva i novi svetski poredak" pruža neposredan uvid u pogubni ekonomski uticaj velikih sila na sve zemlje koje su geopolitički i ekonomski bitne za njih. Čosudovski se posebno osvrće i na pitanje kako je surovi ekonomski rat razbio Jugoslaviju i koje su dalekosežne posledice "dobronamernih ekonomskih paketa pomoći" MMF-a i Svetske banke. Magazin Tabloid će u nekoliko nastavaka objaviti najinteresantnije delove iz ovog izuzetno važnog publicističkog dela.

Mišel Čosudovski

Sve vlade zemalja članica G7 i globalne ustanove, uključujući MMF, Svetsku banku i Svetsku trgovinsku organizaciju, bez puno grižnje savesti poriču rast i širenje bede u svijetu; prikriva se društvena stvarnost, manipuliše službenim statističkim podacima, a ekonomske koncepcije okreću se naglavačke. Nadalje, javnost se kroz medije bombarduje blistavim prikazima globalnog razvoja i napretka. Za svetsku prvredu govori se kako cveta pod uticajem "slobodnotržišnih" reformi: "Vraćaju se dani sreće...samo treba valjano iskoristiti ovu prekrasnu priliku da se postigne održivi i sve globalniji razvitak." Bez mnogo sporenja i rasprava, tzv. mere makroekonomske politike (odnosno, cela lepeza mera stroge štednje, deregulacije, smanjivanja proizvodnih pogona i privatizacije) slavi se kao ključ privredne uspešnosti.

Ta prevladavajuća crta ekonomističkog diskursa učvrstila se i u akademskim ustanovama i istraživačkim institutima diljem sveta. Uopšte se ne potiče kritička analiza, naprotiv; na socijalno privrednu stvarnost valja gledati kroz jedinstven splet tih odnosa, koji služe prikrivanju delovanja globalnoga privrednog sistema. Naučnici u matici ekonomiske misli razrađuju teorije bez činjenica (tzv. čistu teoriju) i obrazlažu činjenice bez teorije (tzv. primenjena ekonomika). Dominantna ekonomska dogma ne prihvaća ni neslaganje, a niti rasprave o svojoj glavnoj teorijskoj paradigmi; glavna je svrha univerziteta proizvesti generaciju lojalnih, pouzdanih ekonomista, a koja nije sposobna razotkriti temelje globalnog tržišne privrede. Isto tako i intelektualci iz Trećeg sveta sve više se svrstavaju u sledbenike neoliberalne paradigme; internacionalizacija ekonomske "naučnosti" bezrezervno podržava proces globalnoga privrednog restrukturiranja.

Ova "službena" neoliberalna dogma stvara i svoju vlastitu "protivparadigmu", koja otelovljuje vlastiti visokomoralni i visokoetični diskurs. Taj diskurs usredotočuje se na "održivi razvoj" i "otklanjanje bede", dok istovremeno iskrivljuje i stilizuje pitanja vezana za politiku prema siromaštvu, zaštiti prirode te prava žena. Ova "protivideologija" retko se suprotstavlja neoliberalnim političkim receptima. Zapravo, razvija se uporedno i u harmoniji, a ne u protivljenju i suprotstavljanju službenoj neoliberalnoj dogmi.

Unutar te protivideologije koju vrlo izdašno finansira istraživački establišment), naučnici i stručnjaci za razvoj (a da se ne govori o brojnim nevladinim organizacijama) nalaze za sebe vrlo lepu, udobnu nišu. Uloga im je (unutar ovog protudiskursa) stvarati privid kritičke rasprave, a da se ne zadire u društvene temelje globalnog tržišnog sistema. U tom smislu, Svetska banka ima ključnu ulogu u promovisanju istraživanja o "otklanjanju siromaštva" i tzv. socijalnim dimenzijama prilagođavanja. To stavljanje u etički fokus, kao i kategorije kojima se pritom barata (na primer, otklanjanje siromaštva, ravnopravnost muškaraca i žena, pravičnost...), ustanovama Bretton Woods - a daju "ljudsko lice" i oko njih stvaraju privid predanosti društvenim promenama. Međutim, kako su funkcionalno sasvim nepovezane, sa razumevanjem glavnih makroekonomskih reformi, takva vrsta analiza retko znači pretnju neoliberalnoj ekonomskoj agendi.

Manipulisanje brojkama o globalnoj bedi

Legitimnost "slobodnotržišnih" reformi temelji se na iluziji da globalizacija pogoduje dugoročnom prosperitetu. Ta se iluzija održava providnom manipulacijom ekonomskim i socijalnim pokazateljima, uključujući i brojke o siromaštvu. Svetska banka "procenjuje" kako je 18 posto Trećeg sveta "krajnje siromašno", a 33 posto "siromašno". U autoritativnoj studiji Svetske banke o globalnom siromaštvu, "gornja crta bede" od oka se postavlja na jedan američki dolar na dan, odnosno godišnji prihod per capita od 370 dolara. Skupine stanovništva u pojedinim zemljama s dohotkom per capita većim od jednog dolara dnevno arbitrarno se svrstava među "ne-siromašne". Nakon očite manipulacije statističkim podacima o dohotku, tako dobivene brojke Svetske banke, zapravo, imaju poslužiti jednoj "korisnoj" svrsi: predstaviti siromašne u zemljama u razvoju kao manjinsku skupinu.

Svetska banka odoka "prag bede" postavlja na jedan dolar dnevno, a skupine s dohocima per capita od jednog dolara na dan naziva "ne-siromašnima". Svetska banka, "procenjuje" kako je u Latinskoj Americi i na Karibima samo 19 posto građana "siromašno" - što je strahovito iskrivljavanje činjenica kad pouzdano znamo da u Sjedinjenim Državama (zemlji s godišnjim dohotkom per capita većim od 25.000 dolara). Kancelarija za popis stanovništva za svakog sedmog Amerikanca tvrdi da živi ispod crte siromaštva.

Ova subjektivna i pristrana procena izvodi se bez obzira na stvarne uslove što vladaju u pojedinoj zemlji. Zbog liberalizacije tržišta roba, domaće cene osnovnih prehrambenih namirnica u zemljama u razvoju dosegle su razine koje vladaju na svetskim tržištima. Standard što ga pruža jedan dolar na dan nema nikakva razumna uporišta; populacione skupine u zemljama u razvoju s dohotkom od dva, tri pa čak i pet dolara dnevno, i dalje pogađa siromaštvo (na primer, te skupine ne mogu podmiriti osnovne izdatke za hranu, odeću, stanovanje, zdravstvo i obrazovanje).

Definicija bede: "dolar na dan"

Nakon što je prag bede postavljen na "dolar na dan", procene nacionalnog i globalnog siromaštva svode se na aritmetiku. Pokazatelji siromaštva mehanički se uvrštavaju, polazeći od postavke o jednom dolaru na dan. Podaci se potom uvrštavaju u blistave tabele kroz koje se predviđa kako će nivoi siromaštva opadati u 21. stoleću. Te prognoze o siromaštvu temelje se na pretpostavljenim stopama rasta dohotka po glavi stanovnika; rast dohotka podrazumeva pari passu odgovarajuće smanjivanje nivoa siromaštva. Na primer, učestalost slučajeva bede u Kini, po proračunima Svetske banke, imala se smanjiti s 20 posto tokom 1985. na 2,9 posto 2000. Jednako tako, u slučaju Indije (gde po službenim podacima više od 80 posto stanovništva ima dohodak per capita ispod jednog dolara na dan), po "simulaciji" Svetske banke (koja inače protivreči vlastitoj "dolar na dan" metodologiji) nagovešteno je smanjenje nivoa bede s 55 posto 1985. na 25 posto u 2000. godini.

Globalna ekonomija usmerena ka jeftinoj radnoj snazi

Čitav taj metodološki "dolar na dan" okvir nema nikakve veze s istraživanjem stanja u stvarnom životu. Ne oseća se nikakva potreba da se analiziraju podaci o izdacima na hranu, stanovanje i socijalne usluge; nikakva potreba da se razmotre konkretni uslovi u osiromašenim selima ili gradskim četvrtima. Unutar okvira u kojem deluje Svetska banka, "procena" pokazatelja siromaštva pretvorila se u postupak izračunavanje koji dobro dođe za prikrivanje globalizacije bede.

Preseljenje značajnog dela industrijske, proizvodne baze razvijenih kapitalističkih zemalja na lokacije u zemljama u razvoju, u kojima je radna snaga jeftina, jedan od bitnih faktora svetske industrije. Sa razvijanjem izvozno usmerenog privređivanjem, temeljenoga na jeftinoj radnoj snazi, započelo se šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća na jugoistoku Azije, posebno u tzv. radno intenzivnim industrijskim granama. Dok se u početku ograničavala na nekoliko izvoznih enklava (recimo, u Hong Kongu, Singapuru, Tajvanu i Južnoj Koreji), razvijanje offshore proizvodnje uz niske troškove radne snage dobilo je zamah sedamdesetih i osamdesetih godina.

Od kraja sedamdesetih javlja se i razvija "nova generacija" zona slobodne trgovine, a najveći rast beleži u jugoistočnoj Aziji te Dalekom istoku, Kini, Brazilu, Meksiku i Istočnoj Evropi. Ta globalizacija industrijske proizvodnje utiče na čitav niz industrijskih roba i dobara. Industrijska proizvodnja u Trećem svetu zahvatila je već gotovo sva područja: proizvodnju automobila, brodogradnju, montažu aviona, proizvodnju oružja, i slično.

Dok Treći svet nastavlja igrati ulogu velikog primarnog proizvođača, savremenu svetsku ekonomiju, više nije strukturirano suklađno tradicionalnim podelama na "industriju" i "primarnu (sirovinsku) proizvodnju" (recimo, rasprave o uslovima trgovanja između proizvođača sirovina i industrijskih proizvođača). Sve veći deo industrijske proizvodnje otpada na Jugoistočnu Aziju, Kinu, Latinsku Ameriku i Istočnu Evropu.

Razvoj industrijske proizvodnje uslovljen jeftinom radnom snagom (u sve složenijim i "težim" industrijskim granama) na globalnom planu temelji se na potiskivanju unutarnje potražnje u pojedinim ekonomijama Trećeg sveta, kao i ustaljivanju jeftine, stabilne i disciplinovane radne snage koja živi u "sigurnom" političkom podneblju. Taj se proces zasniva na uništavanju nacionalne industrijske proizvodnje za unutarnje tržište (odnosno, industrija koje nadomeštaju uvoz) u pojedinim zemljama Trećeg sveta i ustaljivanju izvozne privrede temeljene na jeftinoj radnoj snazi. Po završetku pregovora u sklopu Urugvajske runde u Marakešu i uspostavi Svetske trgo- vinske organizacije 1995. godine, granice te "slobodne trgovinske zone" proširene su tako da zahvaćaju sve nacionalne teritorije zemalja u razvoju.

Makroekonomska reforma podržava preseljenje industrije

Restrukturiranje nacionalnih ekonomija, pod pokroviteljstvom ustanova nastalih iz Bretton Woods - a, pridonosi slabljenju države. Industrijska proizvodnja za unutarnje tržište podriva se i nacionalna preduzeća teraju u stečaj. Suzbijanje unutarnje potrošnje, što je posledica programa strukturalnih prilagodbi (SAP), podrazumeva odgovarajuće smanjenje cijena rada. U tome leži "prikrivena agenda" programa strukturalnih prilagođavanja: zauzdavanje i smanjivanje nadnica u Trećem svetu i Istočnoj Evropi pridonosi preseljenju privredne aktivnosti iz bogatih u siromašne zemlje.

Globalizacija bede potpomaže razvoj ekonomije temelje na jeftinoj radnoj snazi po celom svijetu; imajući na umu tu nepreglednu masu osiromašenih radnika diljem sveta, spremnih da rade za strahovito niske nadnice, mogućnosti za proizvodnju su goleme. Nasuprot tomu, siromašne zemlje međusobno ne trguju: siromasi nisu dio tržišta za robe što ih sami proizvode.

Potražnja za potrošnim dobrima ograničava se na otprilike 15 posto svetskog stanovništva, i to uglavnom u bogatim zemljama s malim džepovi- ma bogataša u Trećem svijetu, te državama bivšeg sovjetskog bloka. U tom sistemu, i to posve suprotno čuvenom dictumu francuskog ekonomista Jeana Baptista Saya (tzv. Sayov zakon), ponuda ne stvara svoju vlastitu potražnju. Baš suprotno, siromaštvo znači "niske troškove proizvodnje": siromaštvo je input u privredu utemeljenu na jeftinoj radnoj snazi ("na strani ponude").

Podsticanje izvoza industrijskih proizvoda

"Umri ili izvozi" je moto, a nadomeštanje uvoza i proizvodnja za domaće tržište konceptualno su već prevladani i zastareli. "Države bi se trebale specijalizovati saglasno svojim komparativnim prednostima", a one se kriju u obilju i niskoj ceni njihove radne snage; tajna "privredne uspešnosti" krije se u promociji izvoza. Pod strogom kontrolom Svetske banke i MMF-a iste "netradicionalne" robe za izvoz istovremeno se afirmiše u velikom broju zemalja u razvoju. Nakon što su im se nedavno pridružili proizvodači iz Istočne Europe, koji se takođe oslanjaju na jeftinu radnu snagu, sve te zemlje naterane su na stalno nadmetanje. Svako želi izvoziti na ista evropska i severnoamerička tržišta: prevelika ponuda primorava proizvođače iz Trećeg sveta na snižavanje cena; na svetskim se tržištima ruše tvorničke cene inđustrijskih dobara na vrlo sličan način kao i sirovina, odnosno primarnih prerađevina.

Konkurencija između zemalja u razvoju, kao i unutar njih, pridonosi urušavanju nadnica i cena. Podsticanje izvoza (ako se provodi istovremeno u velikom broju pojedinačnih zemalja) vodi do prekomerne proizvodnje i opadanja prihoda od izvoza. Premda zvuči ironično, podsticanje izvoza, konačno ipak vodi do nižih cena roba i proizvoda te manjih izvoznih zarada od kojih bi se mogao otplaćivati dospeli spoljni dug. Još je veća ironija je da su najuspešnije svetske izvozne ekonomije istovremeno i najveće svetske zemlje-dužnici.

Štoviše, mere ekonomske stabilizacije nametnute Jugu i Istoku imaju negativan povratni učinak na privrede bogatih zemalja: siromaštvo u Trećem svetu pridonosi globalnoj kontrakciji potražnje za izvoznim proizvodima, što potom utiče na rast i zaposlenost u zemljama - članicama OECD-a.

Strukturalno prilagođavanje pretvara nacionalne ekonomije u otvorene ekonomske prostore, a države u teritorije. Ove potonje su "bazeni" jeftine radne snage i prirodnih sirovina. No, zbog toga što se taj proces temelji na globalizaciji bede i suzbijanju potražnje za potrošnim dobrima na globalnom planu, afirmisanje izvoza u zemljama u razvoju može uspeti samo u ograničenom broju zemalja, odnosno mesta na kojima je radna snaga jeftina. Drugim rečima, istovremeno razvijanje novih izvoznih delatnosti na velikom broju mesta pogoduje većoj konkurenciji između zemalja u razvoju i u primarnoj (sirovinskoj) i u industrijskoj proizvodnji. Ako se ne povećava potražnja u svetskim razmerama, razvijanje novih proizvođnih kapaciteta u nekim zemljama pratiće ekonomsko opadanje na suparničkim lokacijama po Trećem svetu.

Globalno prilagođavanje

Što se događa kad se makroekonomska reforma istovremeno primenjuje u velikom broju zemalja? U međuzavisnom svetskom privrednom "zbiru" učinaka programa strukturalnih prilagođavanja na nacionalnim nivoima dovodi do "globalne prilagodbe" u strukturi svetske trgovine te ekonomskog rasta.

Učinak "globalne prilagodbe" na uslove trgovanja dosta je dobro shvaćen: istovremena primena politike podsticanja izvoza u pojedinim zemljama Trećeg sveta dovodi do prekomerne ponude - posebno kad je reč o tržištima roba i proizvoda, uz daljnje opadanje cena roba na svetskom tržištu. U brojnim zemljama podvrgnutima strukturalnim prilagođavanjima, izvoz se količinski znatno povećao, ali opala je vrednost prihoda od izvoza. Drugim rečima, ta "globalna strukturalna prilagodba" (zasnovana na internacio- nalizaciji makroekonomske politike) dovodi do daljnjeg pada cene roba i potiče nepovoljan transfer ekonomskih resursa između zemalja-dužnika i zemalja-kreditora.

"Raspad" nacionalnih ekonomija

Programi strukturalnog prilagođavanja igraju ključnu ulogu u "raspadu" nacionalne ekonomije neke zemlje-dužnice, kao i u ponovnom "sklapanju" njegovog "novog odnosa" sa svetskim ekonomijama. Drugim rečima, privredne reforme podrazumevaju "raspad/ponovno sklapanje" struktura nacionalne proizvodnje i potrošnje.

Obezvređivanje i ograničavanje stvarnih zarada vodi smanjivanju troškova radne snage i, kad je riječ o golemoj većini stanovništva, smanjivanju nužne masovne potrošnje (zadovoljavanju osnovnih ljudskih potreba). S druge strane, ponovno "sklapanje" struktura potrošnje kroz liberalizuju trgovine, te dinamičan dotok uvoznih trajnih potrošnih dobara i luksuzne robe, namijenjene malom segmentu društva, ima za posledicu povećanje "potrošnje u skupina s visokim dohotkom".

To "rastakanje/ponovno sklapanje" nacionalne ekonomije, kao i ukijučivanje u globalna ekonomija zasnovana na jeftinoj radnoj snazi, temelji se na suzbijanju unutarnje potražnje (i snižavanju društvenog standarda: siromaštvo, niske nadnice i golema ponuda jeftine radne snage su inputi na strani ponude. Beda i snižavanje proizvodnih troškova čine temeljnu osnovu (na strani ponude) za obnavljanje proizvodnje usmjerene na spoljna tržišta.

Istovremena primena programa strukturalne prilagodbe u zemljama-dužnicima ubrzava preseljenje industrijske proizvodnje s postojećih lokacija u razvijenim zemljama na mesta u Trećem svijetu i Istočnoj Europi koja obiluju jeftinom radnom snagom. Pa ipak, ti novi (izvozno usmjereni) proizvođni kapaciteti razvijaju se u opštoj klimi sporog i/ili depresiranog rasta potražnje na svjetskoj razini. Taj pozitivni "angažman" u stvaranju novih (izvozno usmerenih) proizvođnih kapaciteta u jednoj ili više zemalja u raz- voju, prati napredak u "dezangažmanu proizvodnih resursa" i pad aktivno- sti na drugim točkama svetskoga gospodarskog sistema.

Raspad ne jamči "uspešnost" ponovnog sklapanja. Drugim riječima, postupno odbacivanje domaće industrijske proizvodnje, namenjenog unutrašnjem tržištu, ne osigurava razvoj novog "održivog" i stabilnog odnosa sa svetskim tržištem - odnosno, suzbijanje troškova i cene radne snage (kako bi se ojačala ponuda) samo po sebi ne osigurava rast izvoznog sektora, kao niti uljuđivanje ekonomija neke zemlje iz Trećeg svijeta na međunarodno tržište (niti, pak, jamči razvoj i jačanje izvoza industrijskih proizvoda). Složeni gospodar, geopolitički i istorijske činjenice odrediće zemljopisni položaj novih središta proizvodnje temeljene na niskoj ceni rada, a okrenute svetskim tržištima.

Do ponovnog "sklapanja" struktura i uklapanja u svetsko ekonomija obično dolazi u specifičnim funkcionalnim područjima globalnih ekonomija. Nastajanje tih novih dinamičnih središta i uporišta ekonomija utemeljenih na jeftinoj radnoj snazi u Meksiku; Istočnoj Evropi i Jugoistočnoj Aziji u pretežnoj je suprotnosti sa stanjem što prevladava u najvećem delu subsaharske Afrike te delovima Latinske Amerike i Srednjeg istoka.

Nezaposlenost na globalnom nivou

Brojna područja sveta - premda nisu delatno uključena u globalnu ekonomiju temeljeno na jeftinoj radnoj snazi - raspolažu važnim "rezer- vama jeftinog rada", koje igraju važnu ulogu u regulisanju troškova rada na svetskoj razini. Ako negde u Trećem svetu izbiju radnički nemiri, što bi uključivalo i socijalni pritisak na nadnice, transnacionalni kapital može promeniti svoje mesto proizvodnje ili, pak, naći kooperanta (kroz vanjske izvođače (outsourcing) na posve različitom mestu na kojem je radna snaga takođe jeftina. Drugim rečima, postojanje "dežurnih zemalja" s obiljem jeftine radne snage zapravo umrtvljuje daljnje kretanje, odnosno povećavanje cene nadnica i rada što već prevladavaju u aktivnijim (tj. s jeftinom radnom snagom) izvoznim ekonomijama (recimo, Jugoistočna Azija, Meksiko, Kina i Istočna Europa).

Drugim riječima, određivanje nadnica na nacionalnoj razini u pojedinoj zemlji u razvoju ne samo da ovisi o strukturi nacionalnog tržišta radne snage već i o razini nadnica što prevladavaju na konkurentnim lokacijama na kojima se također nudi obilje jeftine radne snage. cene rada stoga uslovljava i postojanje "globalne rezerve jeftine radne snage" koju čine "rezervne armije" radnika u različitim zemljama. Taj "višak stanovništva na svetskoj razini" uslovljava međunarodno kretanje proizvodnog kapitala unutar iste industrijske grane iz jedne zemlje u drugu: međunarodni kapital (direktni ili indirektni kupac rada i radne snage) premešta se iz jednog nacionalnoga tržišta radne snage na drugo. Sa tačke gledišta kapitala, "nacionalne zalihe radne snage" spajaju se u jedinstvenu međunarođnu zalihu unutar koje se radništvo iz različitih zemalja dovodi izravno u otvorenu uzajamnu utakmicu.

Svetska nezaposlenost postaje "poluga" globalne akumulacije kapitala. Masovna beda "reguliše" cenu rada na svetskom nivou...

(Nastavak u sledećem broju)

Glosa

Rat i globalizacija idu ruku pod ruku

(M. Čosudovski)