Smrt Evrope

Douglas Marey: Čudna smrt Europe (5)

Da li su evropska društva dosadnjikava i neuzbudljiva

Evropa čini samoubistvo. Ili su, u najmanju ruku, njezini vođe odlučili počiniti samoubistvo. Jesu li ih europski narodi odabrali slijediti u tome, posve je drugo pitanje. Kad kažem da je Europa u procesu ubijanja same sebe, ne mislim da je teret uredbi Europske komisije postao pretežak ili da Europska konvencija o ljudskim pravima nije učinila dovoljno da zadovolji zahtjeve određenih zajednica. Mislim na to da je civilizacija koju poznajemo kao Europu u procesu počinjenja samoubojstva te da ni Velika Britanija niti bilo koja druga zapadnoeuropska zemlja ne može izbjeći tu sudbinu jer kao da svi bolujemo od istih simptoma i boljki. Posljedica toga bit će da na kraju naših života većina ljudi koji danas žive u Europi neće biti Europa te da će svi europski narodi izgubiti jedino mjesto na svijetu koje mogu nazvati domom, zaključak je istraživanja u knjizi Daglasa Maerja, koje objavljujemo u nekoliko nastavka

Daglas Marej

Druge strane tog slučaja jednako su očite. Primjerice, u Velikoj Britaniji godinama je postojao nedostatak stambenoga prostora. Veliki dijelovi zelenoga zemljišta morali su se prenamijeniti u građevinsko kako bi smanjili tu nestašicu, a to je do 2016. značilo da se svake godine mora podignuti 240.000 novih domova, odnosno otprilike jedan svake minute. Čak i ako se uzmu u obzir samci, tih se 240.000 predstavlja kao neizbježna životna činjenica. Ali to nije samo neizbježna životna činjenica. Taj je broj novih kuća potreban da se u njih usele novi doseljenici u Britaniju. Doista, zbog brzine imigracije zabilježene posljednjih godina, u Ujedinjenom Kraljevstvu svake se godine mora podignuti grad veličine Liverpoola.

Naravno, izgradnja nije zadržala korak s potrebama. Isto vrijedi i za mjesta u školama. Nedostatak školskih mjesta u Britaniji nije urbana legenda, niti je rezultat broja rođenih među onima koji već žive u Ujedinjenom Kraljevstvu. Posljedica je priljeva doseljenika u zemlju koji svoju djecu moraju poslati u školu. Procjenjuje se da će do 2018. godine 60 posto lokalnih vlasti bilježiti nestašicu mjesta u nižim razredima osnovnih škola. Slično prenaprezanje zahvatilo je i Državnu zdravstvenu službu (koja svake godine troši više od 20 milijuna funti samo na usluge prevođenja) te sva druga područja državne opskrbe.

Kako su takve stvari vrlo očite, potreban je usklađeni napor u pretvaranju da nisu istinite. Jedan je primjer takvoga napora izvješće koje je poslužilo kao temeljni dokument za plimu masovne imigracije tijekom Blairove vlade. Izvješće "Migracije: gospodarska i društvena analiza" završeno je 2000. kao zajednički projekt Odjela za analizu gospodarstva i resursa Ministarstva unutarnjih poslova i Odjela za učinkovitost i inovacije Kabineta vlade (čak su im i nazivi odabrani tako da protivnike dosadom natjeraju na nepažnju). U obje su institucije radili ljudi za koje se znalo da su zagovornici masovne imigracije, pa su očito trebali poslužiti kao "intelektualni balast" podrške postojećim ministarskim stavovima.

Među zaključcima toga poticajnog izvješća stajalo je i da "u prosjeku migranti imaju malen ukupan .

RAZNOLIKOST

Jedno od najzanimljivijih obilježja argumenata za nastavak masovne imigracije u europske zemlje njihova je izvanredna sposobnost zamjene. Svaki put kad su ekonomski argumenti za masovnu imigraciju nakratko odbačeni, zamijene ih moralni ili kulturološki argumenti. Bez ikakvih ustupaka zauzimaju otprilike ovakav stav: "Pretpostavimo da nas masovna imigracija ne čini bogatijima. Ali to nije ni važno jer nas imigracija obogaćuje na druge načine. Zapravo, čak i ako smo zbog nje financijski siromašniji, ono što gubimo u ekonomskim koristima nadoknadit ćemo kulturološkom dobiti."

Taj argument podrazumijeva da su europska društva dosadnjikava i neuzbudljiva, što je pretpostavka koja ne bi dobro prošla u brojnim drugim društvima. Ona, zapravo, kaže da premda ostatku svijeta ne treba masovna imigracija iz drugih kultura kako bi se poboljšao, europskim zemljama treba i od nje će imati velike koristi. To je kao da priznamo da u srcu Europe postoji jama koju valja zatrpati i bez koje bismo bili siromašniji. Novi ljudi donose različitu kulturu, različite stavove, različite jezike - i, naravno, beskrajno mnogo puta spominjani primjer nove i uzbudljive kuhinje.

Kao i s većinom argumenata u prilog masovnoj migraciji, i u ovome ima zrnce istine. Usprkos postojećemu mnoštvu europskih jezika, kultura i kuhinja, tko ne bi htio proširiti svoje znanje o svijetu i njegovim kulturama? A ako neka kultura ne želi iskoristiti znanje ostatka svijeta, sigurno će zbog toga biti siromašnija, zar ne?

Ipak, takav argument počiva na brojnim zabludama. Prva je da najbolji način za upoznavanje i učenje o svijetu i njegovim kulturama nije putovanje po svijetu nego poticanje svijeta da dođe k vama - i zatim ostane kod vas. Druga je da se vrijednost doseljenika nastavlja povećavati brojem ljudi koji pristižu, pa kad u grad dospije osoba iz neke druge kulture, tada grad ima koristi od te kulture, a ako nakon toga dođe još jedna osoba iz te kulture, grad će se dvostruko okoristiti.

Hrana je jedna od koristi koje se često i vrlo neumjesno spominju u tom kontekstu. Ali ostanemo li na tom argumentu, količina zadovoljstva koju dobivamo konzumacijom turske hrane neće se iz godine u godinu povećavati sve većim brojem Turaka pristiglih u zemlju. Svakih dodatnih 100.000 Somalaca, Eritrejaca ili Pakistanaca neće kulturološko bogatstvo povećati 100 000 puta.

Možda je Europa već naučila što je trebalo naučiti o kuhanju, pa je zato i dobila što je mogla dobiti, a kako bi i dalje uživala u indijskoj kuhinji nije potrebno da u svoja društva dovodi još Indijaca. Ako je "raznolikost" dobra sama po sebi, zašto onda u svakoj državi doseljenici dolaze iz malog broja zemalja? Ako ste poslije prvoga desetljeća masovne imigracije aktivno nastojali u Europu unijeti "raznolikost", bilo bi razumno tražiti ne samo ljude iz bivših kolonija nego i iz zemalja koje nikad nisu bile kolonije i zemalja o kojima gotovo ništa ne znamo.

Međutim, iza ustrajanja da je "raznolikost" dobra sama po sebi skriva se druga ideja, premda je nju teže predstaviti široj javnosti. Iako je dokument Novih laburista iz 2000. trebao biti ekonomska analiza, jednoga od njegovih autora, točnije autoricu, najviše je privukao društveni vid imigracije. U knjizi nazvanoj Stranci i građani: pozitivan pristup doseljenicima i izbjeglicama koju je uredila 1994., Sarah Spencer iz Centra za migracijsku politiku i društvo Oxfordskog sveučilišta ustvrdila je da su "odbrojeni dani kad je posjedovanje britanske nacionalnosti počivalo na načelu odanosti".

Na drugim su mjestima ona i njezini suautori tvrdili kako se nacionalna država promijenila te da je suvremena država postala "otvorena i formalna zajednica koja može udomiti različite načine života" te da se u takvu stanju na "imigracijsku politiku mora gledati... i kao sredstvo obogaćivanja kulturološke raznolikosti zemlje".

Godinu dana poslije u drugoj je publikaciji Sarah Spencer s odobravanjem citirala ideju da se "tradicionalan koncept nacionalnosti možda degradirao na razinu čistog simbolizma" i dodala svoju misao da smo "Raznoliko društvo preklapajućih identiteta i nismo vezani, niti možemo biti vezani, univerzalnim vrijednostima ili samo jednom lojalnošću. Želimo li biti povezani, to mora biti zajedničkim uživanjem u pravima i odgovornostima".48

Bilo je to radikalno drukčije shvaćanje onoga što čini narod ih državu, shvaćanje s vrlo dubokim i - za većinu javnosti - neprobavljivim konotacijama. Sarah Spencer ih je ocrtala 2003. pišući o ideji "integracije" koja nije nešto što doseljenik mora učiniti kako bi se uklopio u domaćinovo društvo nego "dvostrani proces adaptacije doseljenika i domaćinskoga društva".49 Kažete li ljudima da će se zbog imigracije morati promijeniti, to neće proći dobro. Zato im istaknete samo pozitivnu stranu procesa.

Ali tvrdnja da je masovna imigracija na temelju "raznolikosti" dobra sama po sebi zanemaruje jedan golemi i donedavno neizrecivi problem. Kao što većina kultura ima dobre i zanimljive strane, sve imaju i neka loša i proturječna obilježja. I dok se pozitivne strane mogu isticati i preuveličavati od samoga početka, za negativne katkad treba mnogo godina da se priznaju, a katkad se to uopće i ne dogodi.

Za ovo posljednje moramo samo pomisliti na to koliko je desetljeća trebalo da se prizna kako neke imigrantske skupine imaju manje liberalne poglede od većine ljudi u zemljama u koje su stigle. Gallupovo istraživanje provedeno 2009. u Velikoj Britaniji pokazalo je da točno nula posto anketiranih britanskih muslimana (a ukupno ih je u anketi sudjelovalo 500) smatra da je homoseksualnost moralno prihvatljiva.50

Drugo istraživanje provedeno 2016. pronašlo je da 52 posto britanskih muslimana smatra da bi se homoseksualnost trebala staviti izvan zakona.51 Uobičajena reakcija na takva otkrića je da su prije jednog ili dvaju naraštaja takvi bili i stavovi Britanaca.

Neizgovoreni zaključak je da bi homoseksualci u Velikoj Britaniji morali biti strpljivi i pričekati naraštaj ili dva da se novopridošlice prilagode. Sve vrijeme se posve zanemaruje mogućnost da se to možda neće dogoditi i da će stavovi doseljenika s vremenom, zbog porasta broja stanovnika ili nekog drugog čimbenika, posve promijeniti nacionalnu sliku.

Tako je 2015., kad je YouGov obavljao istraživanje o stavovima Britanaca prema homoseksualnosti, jedno od postavljenih pitanja bilo smatra li opća populacija homoseksualnost "moralno prihvatljivom" ili "moralno neprihvatljivom". Neki bi možda mogli pomisliti da se takvim istraživanjem nastojalo istjerati na vidjelo prikrivene homofobe u ruralnim područjima, a da će se pomodna urbana područja s raznolikom populacijom po tom pitanju pokazati mnogo opuštenijima.

No rezultati su pokazali upravo suprotno. Dok je u svim drugim dijelovima zemlje oko 16 posto ljudi reklo da homoseksualnost smatra "moralno neprihvatljivom", u Londonu je postotak bio gotovo dvostruko veći (29 posto).52 Zašto bi ljudi u Londonu bili gotovo dvostruko homofobniji od ostatka zemlje? Veća etnička raznolikost glavnoga grada značila je da je uvezao neproporcionalno velik broj ljudi sa stavovima koje je ostatak zemlje smatrao moralno nazadnima. Ali ako su stavovi o homoseksualnosti bili zastarjeli samo dva naraštaja, mišljenje dijelova tih zajednica o ženama u najmanju je ruku bilo zastarjelo nekoliko stoljeća.

Na početku dvije tisućitih godina engleski su mediji napokon počeli istraživati priče koje su godinama kružile među Sikhima i u zajednicama bijele radničke klase. Otkrili su da se u gradovima na sjeveru Engleske, ali i šire, govorilo o tome kako su organizirane bande muslimanskih muškaraca sjevernoafričkoga i pakistanskoga podrijetla mamile nerijetko maloljetne djevojčice. U svim tim slučajevima lokalna se policija bojala istražiti što se događa, a kad su mediji naposljetku zavirili u temu, i oni su se brzo povukli.

Prikazivanje dokumentarna o socijalnim službama u Bradfordu iz 2004. odgođeno je nakon što su samoproglašeni "antifašisti" i ravnatelji lokalne policije apelirali na postaju Channel 4 da ne prikaže film. Potencijalno su opasnima proglašeni dijelovi dokumentarca u kojima su "azijske" bande seksualno eksploatirale bijele djevojčice. Osobito bi, istaknuli su ti predstavnici vlasti, prikazivanje filma prije lokalnih izbora moglo pridonijeti uspjehu Britanske nacionalne stranke na biralištima. Dokumentarac je naposljetku prikazan mjesecima poslije izbora. Ali sve što se zbivalo oko ovoga slučaja i detalji koji su uslijedili bili su poput mikrokozmosa problema i reakcija koje će se raširiti diljem Europe.

Temeljiti kampanju na toj temi ili je samo spominjati u političkim govorima tih je godina značilo upasti u velike probleme. Kad je laburistička članica Parlamenta iz sjevernoga dijela zemlje Ann Gryer načela temu silovanja maloljetnih djevojčica u njezinu izbornom okrugu, brzo su je proglasili "islamofobom" i "rasistom", a u jednom je razdoblju čak morala dobiti policijsku zaštitu.

Prošlo je mnogo godina prije nego što su se središnja vlast, policija, lokalne vlasti i javno odvjetništvo suočili s tim problemom. Kad su to naposljetku učinili, samo je službena istraga o zlostavljanju u gradu Rotherhamu u razdoblju od 1997. do 2014. otkrila seksualnu eksploataciju najmanje 1400 djece. Sve su žrtve bile bijele nemuslimanske djevojčice iz lokalne zajednice, a najmlađa je žrtva imala samo 11 godina. Sve su bile okrutno silovane, a neke su čak polili benzinom i prijetili im da će ih zapaliti.

Druge su pod prijetnjom oružja prisiljavali da gledaju silovanje drugih djevojčica kao upozorenje što će im se dogoditi spomenu li ikome zlostavljanje. Istraga je pokazala da su gotovo svi počinitelji bili muškarci pakistanskoga podrijetla udruženi u bande, ali su dužnosnici lokalnih vijeća bili "nervozni zbog otkrivanja etničkog podrijetla zločinaca jer ih se zbog toga moglo smatrati rasistima, a nekima su šefovi izravno zabranili da to učine". Lokalna policija također nije djelovala zbog straha da ih se ne optuži za "rasizam" i bojazni kako bi to moglo utjecati na odnose u zajednici.53

Priča o Rotherhamu, ali i vrlo slične iz niza gradova diljem Velike Britanije, djelomice su napokon izišle na vidjelo zbog nekoliko novinara koji nisu odustajali od priče. Ali sve to vrijeme zajednice iz kojih su dolazili muškarci nisu pokazale nimalo volje za suočavanje s problemom nego su sve uporno pokušavale zataškati.

Čak su i na sudovima poslije donošenja presude obitelji optuženih tvrdile da je im sve namjestila vlada.54 Kad je jedan musliman sa sjevera Engleske progovorio protiv grupnog silovanja bijelih djevojčica od strane članova vlastite zajednice, rekao je kako je zbog toga od muslimana iz cijele Velike Britanije primao prijetnje smrću.55

Priča je posvuda bila ista. Riječima sudaca koji su naposljetku predsjedali procesima, djevojčice su odabrane jer nisu pripadale zajednici, bile su nemuslimanke i smatrane su "lakim mesom". Mnogi od tih muškaraca ideje o ženama, a osobito o ženama bez pratnje ili "nezaštićenim" ženama, donijeli su sa sobom iz Pakistana i drugih muslimanskih kultura u kojima dominiraju muškarci.

Suočeni s takvim stavovima o ženama u Velikoj Britaniji, svaki je dio britanske države podbacio u zauzimanju za britanske norme života, među njima i vladavinu prava. Najblaže objašnjenje bilo bi da su zbog golemog pritjecanje ljudi iz takvih kultura vlasti postale nervozne jer nisu znale gdje povući vlastite granice. Ali, naravno, bilo je tu mnogo više razloga.

Svaki put kad bi se saznalo za novi skandal s mamljenjem maloljetnica, otkrilo bi se da su lokalne vlasti zažmirile na to što se događalo zbog straha od problema u zajednici ili mogućih optužbi za rasizam. Britanska policija još je imala ožiljke od Macphersonova izvješća iz 1999. u kojem je optužena za "institucionalni rasizam" pa se bojala da joj se opet ne dogodi ista stvar.

Posvuda u zapadnoj Europi istina je na vidjelo izlazila jednako sporo, često gotovo istodobno s razbijanjem tabua u Velikoj Britaniji. U svakoj je zemlji razdoblju šutnje pridonijelo odbijanje vlasti da bilježi ili analizira statističke podatke o zlodjelima utemeljenima na etničkom podrijetlu ili na vjerskim zasadama. Godine 2009. policija u Norveškoj otkrila je da su za "sva prijavljena silovanja" u Oslu bili odgovorni imigranti nezapadnjačkoga podrijetla.

Godine 2011. norveški Državni ured za statistiku imao je hrabrosti istaknuti da su "imigranti neproporcionalno prezastupljeni u statistikama o zločinima". Međutim, ipak su napomenuli da to nije posljedica kulturoloških razlika nego vjerojatno činjenice što u imigracijskoj populaciji prevladavaju mladi muškarci. Hanne Kristin Rohde, bivša šefica odjela za nasilne zločine policije u Oslu, svjedočila je o nevjerojatnoj nespremnosti norveških vlasti da priznaju što se zbiva. U vezi s "jasnom statističkom korelacijom" između silovanja i imigranata koji su došli iz kultura u kojima "žene nemaju vrijednosti po sebi", rekla je kako je to "velik problem o kojem je teško govoriti". A što se tiče stavova silovatelja prema ženama, "riječ je o kulturološkom problemu", rekla je Rohdeova.57

Očito je da su ti i slični slučajevi silovateljskih bandi neuobičajen i netipičan primjer ponašanja imigranata u cjelini. Međutim, takva bi nedjela trebalo biti najlakše otkriti, istražiti i kazniti. Budući da su trebale godine, a u nekim slučajevima i desetljeća da se policija i državno odvjetništvo suoče s problemom, otvara se posve nova i strašna mogućnost.

Te bi slučajeve - baš kao i sakaćenje ženskih spolovila - trebalo lakše dovoditi pred sud. Ali zapadnoeuropska društva godinama su se opirala suočavanju s tim problemom. O drugim manje vidljivim ili nasilnim stavovima koje neke skupine doseljenika donesu sa sobom vjerojatno nikad nećemo mnogo saznati ako se ne znamo nositi ni sa spomenutima. Ako je za objelodanjivanje grupnih silovanja djece trebalo više od desetljeća, koliko će trebati da svjetlost dana ugledaju manje nasilni i zastrašujući primjeri ponašanja i hoće li se za to ikad doznati?

Jedna stvar koju to ilustrira je da usprkos tome što koristi masovne imigracije sigurno postoje i svi su ih vrlo dobro svjesni, katkad je potrebno iznimno mnogo vremena da se počne govoriti o nedostacima uvoza golemog broja ljudi iz drugih kultura. U međuvremenu kao da se postigao sporazum s javnošću koji kaže da imigracija i nije loša stvar: ako i ima nešto više odrubljivanja glava i seksualnog nasilja nego što ga je bilo prije, u najmanju ćemo ruku profitirati od mnogo raznolikije kuhinje.

"IMIGRACIJA JE ZBOG GLOBALIZACIJE NEZAUSTAVLJIVA"

Posljednje opravdanje ili izgovor za masovnu imigraciju više je od razuma i od izlika. Čak i kad bi se srušili svi drugi argumenti za takvu politiku, ovaj bi ostao. Taj argument kaže da ništa od ovoga nije važno jer se i tako ne može učiniti ništa. Sve se posve otelo kontroli. Takva nam je sudbina.

Na početku tekuće krize u Ateni sam sudjelovao u raspravi o tome kakva bi trebala biti europska politika prema imigraciji. Iznoseći svoje mišljenje, usput sam rekao i da će drugi sudionici rasprave (među njima grčka ekonomistkinja Antigone Lyberaki te francuski političar i aktivist Bernard Kouchner) vjerojatno publici reći da se "ništa ne može učiniti".

Tek sam poslije, kad je Bernard odložio svoj unaprijed pripremljeni govor, zamijetio da je u njemu prije nego što ga je pročitao prekrižio prvu rečenicu. Govor je, zapravo, trebao početi izjavom da Europa ne može zaustaviti priljev imigranata u Grčku i da se pritom "ništa ne može učiniti". To je poznati stav, premda kad ga spomenete mudriji političari nerijetko shvate da je potencijalno iznimno štetan.

U međuvremenu su vodeći političari, među kojima je 2015. bila tadašnja britanska ministrica unutarnjih poslova Theresa May, tvrdili da europske zemlje moraju poboljšati standard života u državama trećega svijeta kako bi spriječili dolazak njihova stanovništva ovamo. Međutim, istina je sasvim drukčija - što su pokazala i brojna istraživanja - odnosno da masovna imigracija stvarno počinje tek kad se standard života poveća (iako ne na posebno luksuznu razinu). Doista siromašni nemaju novca za podmićivanje krijumčara ljudi.

Ima i pokušaja da se taj pogled pokuša i akademski opravdati. Posljednjih se godina u akademskim raspravama o migraciji pojavila i tvrdnja da su migracijski tokovi zapravo uzrokovani pokušajima njihova nadzora. Rad Heina de Haasa s Oxfordskog i Maastrichtskog sveučilišta, među ostalim, tvrdi da nadzor imigracije uopće nije djelotvoran i da, zapravo, potiče migraciju sprečavanjem uobičajene cirkulacije migranata između Europe i njihovih domovina. Ta favorizirana akademska teza također je argument koji spominju samo oni koji se žestoko opiru svakom obliku nadzora imigracije.

Prije nego što istaknem neaktivirani politički eksploziv koji se skriva iza tog argumenta, vrijedi razmotriti što je u njemu istina. Sasvim sigurno sveprisutnost mobilnih telefona i masovnih medija - osobito televizije - u trećemu svijetu i manja cijena transporta u posljednjim desetljećima znači da su želja i mogućnosti ljudi diljem svijeta za putovanjima uvelike porasli.

Ali ako je globalizacija doista onemogućila zaustavljanje ljudi da sa svih strana svijeta pohrle u Europu, vrijedi spomenuti da to globalno pitanje nije dotaknulo druge zemlje. Ako je uzrok imigracije ekonomska privlačnost, ne bi trebao postojati razlog da i u Japan ovoga trenutka ne pristiže nezabilježen broj doseljenika sa Zapada. Godine 2016. ta je zemlja po nazivnome BDP-u bila treće najveće gospodarstvo na svijetu, ispred Njemačke i Velike Britanije.

Naravno, usprkos tomu što je veće gospodarstvo od bilo kojeg u Europi, Japan je politiku masovne imigracije izbjegao donošenjem odluka koje je zaustavljaju, odvraćanjem ljudi od toga da ostanu u zemlji i otežavanjem dobivanja državljanstva ako niste Japanac. Bez obzira na to slažete li se s takvom politikom Japana ili ne, ta zemlja pokazuje da je i u našemu hiperpovezanom dobu moguće da moderna ekonomija izbjegne masovnu imigraciju i dokaže kako taj proces nije "neizbježan". Na isti način ni Kina, premda je drugo gospodarstvo na svijetu, nije odredište tražitelja azila ni ekonomskih migranata u europskim razmjerima. Zanemarujući pitanje je li to poželjno ili ne, očito nije neizbježno da najbogatije zemlje postanu cilj doseljenika sa svih strana svijeta.

Razlog zbog kojeg ljudi žele doći u Europu nije samo percepcija o bogatstvu i radu. Naime, Europa se poželjnom destinacijom učinila i drugim čimbenicima. Među njima je jedan od važnijih to da će Europa došljacima vrlo vjerojatno dopustiti da ostanu na kontinentu.

Visoko među razlozima zbog kojih ljudi hrle u Europu je i činjenica da će se njezine socijalne države pobrinuti za doseljenike te da će im, bez obzira na to koliko će to potrajati ili koliko će razina skrbi o njima biti niska, standard života i razina ljudskih prava ipak biti mnogo veći nego bilo gdje drugdje, da o njihovim domovinama i ne govorimo.

Također je rašireno vjerovanje - laskavo za Europljane, ali i istinito - da je Europa snošljivija, mirnija i blagonaklonija od većine drugih dijelova svijeta. Kad bi na svijetu bilo još takvih kontinenata, možda bi Europljani mogli uživati u statusu jednoga velikodušnog društva među mnogima. Ali ako se još više raširi uvjerenje da je Europa, zapravo, jedino mjesto na koje se može lako ući i na kojemu je lako i sigurno ostati, tada kontinent može ustanoviti da pozornost usmjerena prema njemu dugoročno i nije tako laskava kako se čini na kratki rok.

U svakome slučaju, nije neizbježno da migranti sa svih strana svijeta dolaze upravo u Europu. Oni dolaze jer je Europa - zbog dobrih, ali i loših razloga - postala privlačna doseljenicima iz cijeloga svijeta. Očito je da se nešto može učiniti. Bilo poželjno ili ne, želi li Europa ograničiti dotok imigranata, trebala bi poduzeti mjere zahvaljujući kojima će izgledati, ali i doista biti - na mnoštvo načina - manje privlačna svijetu u pokretu. Mogla bi svijetu pokazati ozbiljnije lice, početi vraćati ljude koji ne bi trebali biti ovdje, prestati nuditi socijalnu pomoć novopridošlicama i prihvatiti načelo "prvi došao-prvi poslužen" kao temelj buduće socijalne politike.

Ako migraciju uzrokuje privlačnost, valja pronaći načine da ta privlačnost nestane. Riječ je o stvarima koje nisu ugodne, ako ništa drugo i zato što mijenjaju način na koji razmišljamo o sebi, a mogao bi dugoročno utjecati na našu samosvijest. Ali put prema tomu ne mora nužno biti opasan koliko neki strahuju. Malo je onih koji će pomisliti da je Japan barbarska zemlja jer primjenjuje stroga imigracijska pravila. U svakome slučaju, misliti da Europa prolazi kroz nezaustavljiv proces vrlo je opasno, ne samo zato što nije istinito nego i zbog problema koje u sebi skriva.

Mnogo je godina diljem zapadne Europe pitanje migracija bilo na vrhu popisa briga javnosti. Ankete u svakoj zemlji sustavno pokazuju da to pitanje muči gotovo cijelu javnost. Ako većina stanovništva zbog njega osjeća zabrinutost, a ništa se ne čini da se na njega odgovori, problemi i ogorčenost polako se nakupljaju.

Ako je reakcija ne samo ignoriranje problema nego i tvrdnja da se na njega ne može odgovoriti, počinju se zakuhavati radikalne alternative. U najboljem slučaju zabrinutost će se pokazati na izborima, a u najgorem narod će izići na ulice. Teško je zamisliti bilo koju drugu temu, a pogotovo neku koja je tako visoko na popisu briga stanovništva, na koju se odgovara s "ništa se ne može učiniti".

Čak je i konačan, fatalistički odgovor na problem rezultat politike koja nikad nije bila promišljena, a sada se čini da je - u očima političara i akademika - zapravo postala nesavladiva. Naposljetku, sva su se očekivanja o tome što će se dogoditi pokazala pogrešnima.

A stvarnost onoga što se dogodilo pokazala je da se o njoj nije razmišljalo ili se razmišljalo sasvim pogrešno. Uzmimo za primjer mišljenje jedne od osoba koje su laburističkoj vladi poslije 1997. dopustile da razmaše svoju pogrešnu politiku. Nakon što je otišla iz britanske vlade, Sarah Connors odlikovana je viteškim Redom Britanskog Carstva.

Međutim, kad su se počele očitovati negativne posljedice njezina propovijedanja, baš kao i propovijedanja njezinih istomišljenika, iznijela je realniju i tužniju procjenu. Priznala je da tijekom godina na vlasti, kad su ona i njezini kolege otvorili ispust na brani, "nije postojala politika integracije. Samo smo vjerovali da će se imigranti integrirati".

Sve je to bilo mnogo godina prije najveće krize s kojom se danas suočavamo, ali se vratilo kao temelj opravdanja masovne imigracije kontinentalnih razmjera koja je uslijedila.