Smrt Evrope

Douglas Marey: Čudna smrt Europe (7)

"Dobrodošli u Europu"

Evropa čini samoubistvo. Ili su, u najmanju ruku, njezini vođe odlučili počiniti samoubistvo. Jesu li ih europski narodi odabrali slijediti u tome, posve je drugo pitanje. Kad kažem da je Europa u procesu ubijanja same sebe, ne mislim da je teret uredbi Europske komisije postao pretežak ili da Europska konvencija o ljudskim pravima nije učinila dovoljno da zadovolji zahtjeve određenih zajednica. Mislim na to da je civilizacija koju poznajemo kao Europu u procesu počinjenja samoubojstva te da ni Velika Britanija niti bilo koja druga zapadnoeuropska zemlja ne može izbjeći tu sudbinu jer kao da svi bolujemo od istih simptoma i boljki. Posljedica toga bit će da na kraju naših života većina ljudi koji danas žive u Europi neće biti Europa te da će svi europski narodi izgubiti jedino mjesto na svijetu koje mogu nazvati domom, zaključak je istraživanja u knjizi Daglasa Maerja, koje objavljujemo u nekoliko nastavka

Daglas Marej

I onda, baš kao i danas, kretanje migranata bilo je ne samo kontinuirano nego i raznoliko. Jedno izvješće iz 1992. zabilježilo je da su od 1547 ilegalnih imigranata koje su španjolske vlasti tijekom desetomjesečnog razdoblja pritvorile u Tarifi 258 bili Etiopljani, 193 Liberijci i 64 Somalijci. Kao što je pisalo u izvješću, "vijest o novom putu raširila se daleko od Maroka, pa je među pritvorenima bio sve veći broj ne samo Alžiraca i subsaharskih Afrikanaca, nego i Filipinaca, Kineza, čak i pokoji Istočnoeuropljanin". Dio izbjeglica bježao je zbog ugnjetavanja, a drugi su jednostavno tražili posao ili bolju kvalitetu života.

Kao što je rekao Santiago Varela, tadašnji španjolski zamjenik ministra unutarnjih poslova: "U sjevernoj Africi imamo strukturni problem. Ne znamo kako će se razvijati njihova politička i gospodarska situacija. A demografski pritisak je golem." Govorio je o situaciji u kojoj je i tada 70 posto marokanskog stanovništva bilo mlađe od 30 godina, a službeni broj nezaposlenih iznosio je 17,5 posto. "Naš se problem još ne može usporediti s problemom drugih europskih zemalja", rekao je Varela. "Ali upozorava na ono što se može dogoditi u budućnosti. Španjolska je vrlo brzo od zemlje emigracije postala zemlja imigracije."60

Varela je govorio poslije doba u kojem su Sjevernoafrikanci koji su prije odlazili u Francusku i Belgiju počeli tražiti posao u Italiji i Španjolskoj jer obje zemlje tada nisu zahtijevale vize.

Migranti su u njih mogli ući kao turisti i zatim otputovati u ostatak Europe. A dio privlačnosti i tada je bila europska posvećenost brisanju granica među zemljama, što je olakšavalo putovanje svakome tko je bio u Europi. Napore da se tijekom 1990-ih obuzda broj ilegalnih ulazaka sprečavalo je odbijanje Maroka da prihvati državljane drugih zemalja koji su preko njegova teritorija ušli u Europu. I zato, kako je zamijetio jedan španjolski dužnosnik: "Čak i ako vlast uspije spriječiti dolazak brodova u tom području, pronaći će druge načine da uđu u zemlju.

Upotrijebit će veće brodove i pristati negdje dalje. Pokušat će to učiniti u Portugalu ili Italiji. Dok je tamo prijeko toliko jada, nastavit će dolaziti."61 Premda su napori za obuzdavanjem toka migranata u Španjolskoj bili uspješniji nego u Italiji ili Grčkoj, imigracija tim putom nastavlja se i danas. Tijekom 2010-ih koncentrirala se na španjolske sjevernoafričke enklave Melillu i Ceutu, koje su i dalje velik mamac za svakoga tko pokušava ući u Europu. Stalni pokušaji migranata da sruše ograde i zidove oko enklava uzrokuju sukobe s policijom i česte nemire. Istodobno - i usprkos nesmanjenoj privlačnosti tih enklava - brodovi i dalje isplovljavaju prema španjolskome kopnu ili sitnim djelićima teritorija poput otočića Alborana.

U prosincu 2014. jedna je brodica s više od pedeset subsaharskih Afrikanaca po olujnome moru iz blizine Nadora u sjevernome Maroku isplovila prema južnoj obali Španjolske. Kapetan Kamerunac muslimanske vjeroispovijesti za loše je vrijeme okrivio nigerijskoga kršćanskog pastora koji je molio na palubi. Kapetan i posada pretukli su pastora i bacili ga u more, a zatim su pretražili ostale putnike, identificirali kršćane, pa su i njih pretukli i bacili u more.62

To je samo još jedna od glavnih ruta - koja postoji već godinama i na kojoj nema ništa nova osim povećanog broja migranata. U ključnoj godini krize pozornost javnosti prebacila se na drugu stranu Sredozemnog mora.

Peto poglavlje: "Vidjeli smo sve"

Kao i na talijanske, brodovi su godinama stizali i na grčke otoke. I baš kao talijanske, i grčke su se vlasti s tim problemom pokušale suočiti bez pomoći izvana. I ponovno je bila riječ o zemlji koja se zapravo nije mogla nositi s takvim izazovom. Do 2015. grčko je gospodarstvo već šest godina muku mučilo s otplatom dugova. Mučeći se istodobno s mjerama štednje koje su joj nametnule druge zemlje eurozone predvođene Njemačkom, Grčka se morala pozabaviti humanitarnom krizom koja se odvijala uzduž njezine duge i razvedene obale.

Kao i u slučaju talijanskih otoka, migracija se zbivala godinama prije nego što ju je zamijetio ostatak kontinenta. A kao i s Lampedusom, grčki otoci također su zatočenici ne samo svoje geografske blizine s drugim kontinentom nego i povijesti. Deseci grčkih otoka udaljenih od turskoga kopna samo kratku plovidbu čine sjeverne egejske i Dodekaneške otoke još mekšim trbuhom kontinenta od onih blizu sjevernoj Africi. Poput talijanskih, grčki su otoci već bili opterećeni financijskim i socijalnim problemima kad se broj došljaka povećao, pa su ih nastojali prevesti na kopno u nadi da će pronaći put na sjever od Grčke i zatim do ostatka Europe.

Tijekom cijele grčke povijesti ranjivost tog dijela obale bila je iznimno velika čak i za ne pretjerano visoke standarde regije. Upravo je ona bila razlogom zašto su se Bizantinci, Osmanlije i drugi borili za te otoke i okupirali ih u različita doba. S najsjevernijega dijela otoka Lezbosa bolje vidite Tursku nego što se grčki otoci obično vide jedan s drugoga.

Pet nautičkih milja mora udaljenost je koja taj dio Europe razdvaja od Turske. Zato je posve razumljivo zašto krijumčari ljudi govore svojim klijentima da se posljednji dio puta u Europu sastoji od prelaska rijeke. Put je mnogo kraći od onoga između sjeverne Afrike i Lampeduse, a cijena prelaska u Europu iznosi 1500 dolara. Zimi, kad je more katkad vrlo uzburkano, neki od onih namamljenih na obalu ugledaju trošan ponuđeni čamac pa se odbiju ukrcati. Tada im kažu da ako ne uđu u njega, neće dobiti natrag onih 1500 dolara koje su već platili i morat će ponovno platiti 1500 dolara za čamac u koji će se htjeti ukrcati.

Kad se otisnu od obale, čamcima treba sat i pol do dva da dođu u Grčku. Za razliku od krijumčara koji migrante prevoze od Libije do Italije, turski krijumčari za tako kratko putovanje ne upotrebljavaju drvene brodice nego plastične čamce, a za razliku od drvenih brodica koje s vremena na vrijeme, kad ih se nakupi, spaljuju na Lampedusi, plastične se čamce ne može spaliti. Usto su izrađeni od tako jeftine plastike da se ne daju ni reciklirati na otoku. I tako se s vremena na vrijeme skupljaju velike hrpe tih plastičnih čamaca i većim brodovima prevoze do kopna na reciklažu. Međutim, naravno da se čamci mogu potopiti, bile vremenske prilike dobre ili loše.

Baš kao i stanovnici Lampeduse, tijekom svih godina kad se svijet nije zanimao za mjesno stanovništvo tih grčkih otoka, oni su reagirali sličnim osjećajem suosjećanja, svjesni ne samo onoga što se zbiva danas, nego i vlastite prošlosti. Mnoge se otočke obitelji sjećaju vremena kad su i sami bili migranti. Kad je 1922. završio Grčko-turski rat, otoke su preplavile grčke izbjeglice iz Male Azije. Više od tri milijuna Grka pobjeglo je iz područja današnje Turske, mnogi preko Lezbosa na kojem je danas svaki treći stanovnik potomak tih izbjeglica.

U dane kad je "rijeka" između Turske i Lezbosa poput kakve male Armade zakrčena čamcima, jedno od prvih mjesta koje migranti ugledaju je seoce Skala Skamnias na sjevernoj obali Lezbosa. Njegovu sićušnu luku, s dva bara-restorana na obali i kapelicom na rtu, godine 1922. podignule su upravo izbjeglice. I premda su gibanja stanovništva i migracija već stoljećima dio priče tih otoka, ono što se posljednjih nekoliko godina dogodilo posve je novo.

Ne samo po tome kako se broj migranata stalno povećavao, nego i po tome odakle su stizali. Iako samo rijetki otočani inzistiraju na tom razlikovanju, novopridošlice nisu Grci koji bježe od sukoba u inozemstvu i vraćaju se kući. Riječ je o izbjeglicama iz vrlo dalekih sukoba koji na putu ovamo nerijetko prolaze kroz nekoliko sigurnih zemalja. Među njima je i sve veći broj onih koji bježe od siromaštva, nezaposlenosti i nedostatka perspektive, pa Europu vide kao rješenje svojih problema, a Grčku kao vrata u Europu.

Baš kao što se dogodilo u talijanskim ulaznim mjestima, broj migranata na grčke otoke jako se povećao poslije "Arapskoga proljeća", a osobito izbijanjem građanskoga rata u Siriji. Međutim, također kao i u Italiji, došljaci stižu i iz mnogo udaljenijih zemalja. Iz zemalja s pobunama i nestabilnim vladama - među kojima svakako valja istaknuti Afganistan - ali i iz zemalja koje su bile saveznici europskih sila i s navodno stabilnim vladama, primjerice Pakistana. U toj bujici ljudi, koji su prošli kroz četiri ili pet zemalja prije nego što su došli do mjesta ukrcavanja na turskim plažama, stizali su i oni iz brojnih afričkih država. Ali čak se i u Grčkoj, gdje je ta plima ljudi stizala godinama, sve promijenilo 2015. Razlog nije bilo nešto novo što se dogodilo na Dalekom ili Bliskom istoku, odnosno u Africi, nego nešto što se zbilo daleko na sjeveru, u Njemačkoj.

Mediji su ljudima po Africi i Bliskom istoku otkrivali kako se živi u Europi, a Europljane su informirali o životu naroda u Africi i na Bliskom istoku. A malo je toga ostavilo dublji dojam od večernjih vijesti o čamcima i brodicama koji tonu u Sredozemlju te južni dio Europe pretvaraju u vodenu grobnicu. Poslije 2011. takve su priče o ljudskim patnjama, koje su već dotaknule srca stanovnika Italije i Grčke, polako počele privlačiti pozornost ostatka Europe.

Nigdje ih se nije više komentiralo i brinulo o njima nego u Njemačkoj. Ali ono što se dogodilo razvilo se na pozadini koja je bila daleko od naklonjene. Povećan broj migranata značio je da je već 2014. u Njemačkoj broj imigranata doživio dvadesetogodišnji vrhunac. Za tu je godinu procijenjeno da je u zemlji azil zatražilo oko 200 000 ljudi. Neki su Nijemci reagirali sve većom bojazni za svoju sigurnost i identitet nacije. Kako će se Njemačka suočiti s činjenicom da mora primati toliko izbjeglica i azilanata, povrh toga što je desetljećima - baš kao i mnoge druge europske zemlje - već otvorila granice ljudima koje je u dobroj vjeri ili otprilike tako primila kao gastarbajtere? Kako će na zemlju utjecati to što je većina novopridošlica muslimanske vjeroispovijesti? Tijekom 2014. te često privatno izgovorene brige počele su se glasno čuti i na ulicama. U Dresdenu i u drugim gradovima koji su se protivili takvom porastu imigracije nastao je pokret koji je sebe nazivao Pegida (Narod protiv islamizacije Zapada).

Kancelarka Merkel je u novogodišnjemu govoru 31. prosinca 2014. taj pokret posebno izdvojila i kritizirala. Njemački narod, ustrajala je, ne smije u srcima nositi "predrasude, hladnoću i mržnju" poput takvih skupina. Umjesto toga potaknula je njemački narod na novu otvorenost prema izbjeglicama. Objasnila je da ratovi i krize diljem svijeta stvaraju "više izbjeglica nego što smo ih imali od Drugoga svjetskog rata. Mnogi su doslovce pobjegli od smrti. Podrazumijeva se da ćemo im pomoći i primiti sve koji se kod nas žele skloniti".

Također je govorila o njemačkoj demografiji i objasnila da će se zbog sve "starije populacije" ta imigracija zbog koje se mnogi brinu zapravo pokazati "dobitkom za sve nas".63 Sljedećega svibnja savezni ministar unutarnjih poslova Thomas de Maizičre objavio je u Berlinu da će te godine u Njemačku stići 450 000 izbjeglica.

Tada se u srpnju 2015. ljudska strana priče o izbjeglicama u njemačkim vijestima pokazala u obliku 14-godišnje Palestinke čija je obitelj stigla iz Libanona. U televizijskoj emisiji uživo iz Rostocka, koja je uključivala dio s pitanjima i odgovorima između djece i kancelarke, ta je djevojčica rekla gospođi Merkel da se boji da će joj obitelj biti deportirana. Kancelarkin odgovor dočarao je težinu usklađivanja urođene ljudske suosjećajnosti s velikim političkim problemom. Djevojčici koja je sjedila pred njom rekla je da izgleda kao "vrlo simpatična osoba". Ali onda je dodala: "Politika je teška." Tisuće i tisuće drugih ljudi također je bilo u Libanonu, rekla joj je kancelarka, a kad bi Njemačka rekla, "svi možete doći" i kad bi došli svi samo iz Afrike, mora shvatiti da se Njemačka "ne bi mogla nositi s tim".

Merkelica je obećala da će se slučajevi obrađivati brže, ali da je jasno kako će se neki "morati vratiti". A onda se, u osobito groznom i napetom trenutku za koji su producenti i voditelj shvatili da će završiti u svim večernjim vijestima, dok se kancelarka pripremala za iduće pitanje, začula djevojčica. Počela je plakati. Merkelica joj je prišla kako bi je utješila. Došlo je do rasprave s voditeljem koji kao da se nadao da će uživo doći do amnestije. Međutim, u kancelarkinim mislima očito je bio golem broj migranata koji su u tom trenutku pristizali iz Grčke i Italije. Ali zaokupljeni osobnim pričama, većina je njemačkih medija kritizirala Merkelicu zbog "hladnoće" njezina odgovora. Ta ju je hladnoća, ako je doista bila riječ o tome, ubrzo napustila.

Kako su i Grčka i Italija dopuštale najnovijim izbjeglicama da nastave dalje u Europu, sljedeći je mjesec njemačko Ministarstvo unutarnjih poslova broj došljaka koji će stići 2015. povećalo na 800 000 - četiri puta iznad ukupnog broja imigranata prethodne godine. Tjedan dana poslije Ministarstvo je uz suradnju Saveznog ureda za migracije i izbjeglice razmišljalo o tome što učiniti s ljudima koji su u Njemačku stizali kroz Grčku i Mađarsku. Hoće li ih slati natrag u Mađarsku kao što bi trebali po važećim propisima? Postignut je sporazum da se to neće dogoditi. Tu je informaciju Ured za imigraciju 25. kolovoza objavio na Twitteru, a glasila je ovako: "Za sirijske građane u ovome trenutku uglavnom više ne provodimo Dublinsku proceduru."

Poruka je brzo obišla svijet. Zatim je posljednjeg dana kolovoza kancelarka dala najvažniju izjavu. Pred stranim je izvjestiteljima u Berlinu objavila: "Njemačka temeljitost je odlična, ali sad nam je potrebna njemačka fleksibilnost." Europa kao cjelina "mora se pokrenuti, a njezine države moraju podijeliti odgovornost za izbjeglice koji traže azil. Univerzalna prava građana dosad su se povezivala s Europom i njezinom poviješću. Ako Europa podbaci po pitanju izbjeglica, bit će uništena njezina uska veza s univerzalnim ljudskim pravima.

To neće biti Europa kakvu poznajemo."64 Njemačka kancelarka otvarala je vrata Europe, a riječi ohrabrenja koje je uputila svojim zemljacima bile su vrlo poticajne: "Wir schaffen das" ("Mi to možemo"). Njemačka, govorila je kancelarka, ima gospodarsku i političku snagu da uspije u tom zadatku, baš kao što je uspjela u zadacima u prošlosti. U tome ju je podržala većina medija. "Hrabra Merkelica" bio je naslov u The Economistu, a u pratećem je članku pisalo: "Glede izbjeglica, njemačka kancelarka je hrabra, odlučna i ima pravo."65

Premda nije bila riječ samo o Merkeličinoj odluci, odlučna izjava njemačke kancelarke povukla je za njom cijeli kontinent, htio on to ili ne. U Europi u kojoj granice više nisu postojale i u kojoj je slobodni protok ljudi postao doktrinarno načelo, masovna seoba ljudi izvana počela je kontinentu uzrokovati velike probleme. Njemački susjedi bili su svjedoci prolaska stotina tisuća osoba kroz njihove zemlje na putu na sjever prema Njemačkoj. Tijekom 2015. samo je kroz Mađarsku prošlo oko 400 000 migranata. Manje od njih dvadeset zaustavilo se i u Mađarskoj zatražilo azil. A taj veliki plimni val ljudi prelio se i preko ostatka Europe. Deseci tisuća ljudi s Balkana, koji inače nisu mogli pronaći zakonski način da odu na sjever do Njemačke, pridružili su se velikoj seobi ljudi koji su kroz njihove zemlje dolazili s juga.

Istodobno se povećavao i broj onih koji su namjerili otputovati dalje na sjever od Njemačke. Švedska vlada najavila je da će primiti više imigranata i uskoro je kroz Dansku svaki dan prolazilo na tisuće ljudi koji su katkad radije ostali u njoj nego produžili za Švedsku. Tijekom 2015. u Danskoj je azil zatražilo više od 21 tisuće osoba (triput više nego prije dvije godine), ali ih je još više otišlo u Švedsku. Naravno da je bilo prigovora i naravno da nije nedostajalo onih koji su se otvoreno pobunili protiv takve imigracijske politike. Ali u tome ključnome trenutku pokret koji je zbog prevelikih brojeva bio u opasnosti da postane posve depersonaliziran iznenada je dobio ljudsko lice.

Potkraj kolovoza, kad se u Njemačkoj počela oglašavati opozicija Merkeličinoj politici, baš kad je kancelarka dolazila u Beč na sastanak, na jednoj je austrijskoj cesti pronađen napušten kamion sa 71 mrtvim migrantom. U raspravu se počelo uplitati sve više glasova. A onda se dva dana poslije Merkeličine ključne izjave iz Bodruma u Turskoj u malome gumenom čamcu na pučinu uputila obitelj sirijskih Kurda, nadajući se da će stići do grčkog otoka Kosa.

Čamac im je potonuo, a među utopljenicima bio je i trogodišnji dječak Aylan Kurdi. Njegovo je tijelo s licem prema dolje ubrzo isplivalo na tursku obalu gdje ga je snimio fotograf, a snimak je brzinom munje obišao svijet. Tema koja je već bila natjecanje između glave i srca, praktičnosti i emocija, na kritičnom je raskrižju sve usmjerila prema srcu. Fotografija je stišala već prilično stasalu opoziciju Merkeličinoj politici otvorenih vrata u Europu. Protivnici su sad morali objašnjavati kako mogu biti imuni na prizor mrtvog Aylana.

Novine koje su redovito tražile čvršću kontrolu imigracije, promijenile su ton i uskladile ga s naslovnicama. Neke su novine i političari počeli postavljati pitanje nije li trenutak da se počne bombardirati Sirija kako bi se ublažila patnja sirijskog naroda. Istodobno su glumci i druge poznate ličnosti na Twitteru objavljivali postove s hashtagom "Dobrodošli izbjeglice" i navaljivali da Europa mora otvoriti svoja vrata. Suprotstaviti se tome iznenada je značilo biti ravnodušan prema mrtvoj djeci.

Ne iznenađuje zato da je čak i britanski premijer - koji se dotada teškom mukom opirao imigracijskim kvotama koje je nametala Europska unija - popustio pod pritiskom i dopustio da u zemlju uđe još 20 000 sirijskih izbjeglica (doduše tijekom idućih pet godina). Brane su popustile i drugdje diljem Europe, a snimatelji su trčali uz izbjeglice dok su poput plime nadirali kroz polja, niz ceste i preko granica. Što se Angele Merkel tiče, ona je objavila da "nema granica" broju migranata koje će Njemačka primiti, rekavši pritom ovako: "Kao jaka, gospodarski zdrava zemlja, imamo snage učiniti ono što je potrebno."

U sljedećih 48 sati The New York Times izvijestio je o navali migranata iz Nigerije, među ostalim zemljama, jer su ljudi shvatili da im se ukazala jedinstvena prilika da postanu građani Europe. Naravno, takve je odluke lakše osuđivati nego ih donositi, možda i lakše nego što bi trebalo biti. U svakoj su zemlji političari zaglavili u situaciju nalik na onu kad netko stoji na obali i vidi brod što dolazi. Ako se ljudi pred vama muče da iziđu na kopno, instinkt većine promatrača - a sasvim sigurno većine modernih Europljana - natjerat će ih da pomognu onima u opasnosti.

Vrlo je malo onih koji bi ih gurnuli natrag u more. Samo nekoliko mjeseci poslije izjave da je "politika teška" i pokušavajući obraniti svoj politički položaj pred 14-godišnjom libanonskom djevojčicom, Angela Merkel odlučila je pokazati svoju mekšu stranu. Premda je njezina odluka donesena u ime cijeloga kontinenta, a ne samo u njezino osobno ime, impuls koji je pokazala nije bio atipičan. Želja za iskazivanjem dobrodošlice svim došljacima koji stupe na kopno nije bila prirodna tijekom cijele naše povijesti, ali je bila prirodna za današnje Europljane, a sve suprotno tome zapravo je nezamislivo.

Stanovnici Lezbosa, baš kao i oni na drugim otocima, savršen su primjer toga. Njihova glavna luka - Mitilene - jedna je od najbližih Turskoj. Kad iz Turske zaplove prema Mitileni, ljudi iz migrantskih čamaca već vide Europu. Iznad središnje točke u luci izdiže se osvijetljena kupola crkve sv. Teraponta, nazvana po ciparskome biskupu kojega su 632., dok je držao misu, masakrirali arapski muslimani.

U crkvi je sarkofag biskupa Ignacija, vodećega protivnika osmanlijske okupacije u devetnaestomu stoljeću. U luci je mnogo trgovina, barova i hotela, a među njima i hotel Sapfa, ime koje se ponavlja posvuda po otoku jer je glasovita pjesnikinja živjela na njemu. Lezbos ima 87 000 stanovnika, pa je i po tome i po površini jedan od većih grčkih otoka. Za vruća dana miris ulja, ribe i bočate vode čini luku manje privlačnom nego što izgleda na prvi pogled. Ali kad navečer zapuše povjetarac, ožive barovi i kafići na obali, a iz zvučnika zatrešte pop pjesme.

Baš kao i u Lampedusi, kontrasti mogu biti uznemirujući. Jedan je humanitarac, na talijanskom otoku opisao trenutke u ljetnim mjesecima kad bi s pučine stigao brod krcat migrantima, među kojima je bilo i mrtvih, a s hridi i plaža istodobno bi odjekivala glazba imućnijih Talijana koji su se ljeti i dalje dolazili zabavljati na otok. U Mitileni, izbjeglice koje su nerijetko pobjegle ili prošle vlastitu inačicu pakla, prve korake u novom životu čine u okolišu koji pokazuje najbolju stranu života u Grčkoj.

U jednom je razdoblju 2015. svaki dan u Mitilenu (grad od 30 000 stanovnika) dolazilo 8000 izbjeglica. Brodice i čamci pristajali su uz dugu obalnu cestu između zračne luke i grada i neki su migranti pješice odlazili u grad. Drugi bi poslije iskrcavanja dozvali taksi i zamolili vozača da ih odveze u Moriju, glavni prihvatni centar smješten izvan grada. Mjesni taksisti čudili su se kako su svi koji su stigli čamcima unaprijed znali da cijena vožnje do Morije iznosi 10 eura.

Kao i na talijanskim otocima, lokalne vlasti na grčkim otocima osjećale su se zaboravljenima. Gradonačelnik Lezbosa potaknuo je reakciju svojeg otoka. Gradonačelnik obližnjeg Samosa učinio je isto. Jesu li surađivali? Ne, gradonačelnikov je ured objavio da svatko radi za sebe. Ali čak i na svakome zasebnom otoku organizacija prihvata izbjeglica vrlo je složena.

Kad se dotok migranata pretvorio u potop, bivše kasarne u Moriji pretvorene su u privremeni prihvatni centar, odnosno bile su pod kontrolom odgovarajućega ministarstva u Ateni. Drugi logor na Lezbosu ? Kara Tepe - bio je pod nadzorom lokalnih vlasti. Kad biste ih pitali zašto, ljudi bi samo uzdahnuli. U svakome slučaju, neko su vrijeme napori da se svi migranti procesuiraju i brzo dobiju dokumente za nastavak putovanja dobro funkcionirali.

Otprilike dva dana poslije dolaska migranti bi se ponovno našli u luci i ukrcali se na drugi brod - trajekt do Atene ili Kavale (luke blizu Soluna). Kad bi tamo stigli, grčke vlasti nisu imale ništa protiv da ih izgube. Znali su da većina ne želi ostati u zemlji s velikim brojem nezaposlenoga lokalnog stanovništva. Izbjeglice bi zato nastavile putovanje kroz jugoistočnu Europu prema zemljama za koje su smatrale da će ih primiti, posebice Njemačku i Švedsku. Kad se zbog sve većega broja izbjeglica proces registracije otegnuo, počeli su nemiri. U rujnu 2015., kad je priljev migranata zbog poziva njemačke kancelarke bio na vrhuncu, na Lezbosu su izbili ozbiljni sukobi između dijela migranata i mjesne policije za suzbijanje nemira. Kad se registracija odužila toliko da su neki migranti na otoku već bili dva tjedna, gomile su ih se skupile u luci i počele skandirati "azil" i "želimo u Atenu". Neki su sirijski migranti počeli na policiju bacati kamenje i boce. Drugi su ih pokušavali zaustaviti.

Premda je bilo privremenih rješenja, tijekom zime 2015. i na početku 2016. proces je izgubio zamah. Broj izbjeglica nije se smanjivao, ali je početni entuzijazam ostatka Europe počeo jenjavati. U jednom se trenutku u Mitileni našlo 20 000 migranata. Ni Moria niti Kara Tepe nisu bili zamišljeni da prime više od četvrtine toga broja. Ali ljudi u Mitileni nisu se okrenuli protiv došljaka, iako ih je bilo gotovo koliko i njih. Oba su migrantska centra bila prekrcana pa su na svakoj zelenoj ili šljunčanoj površini u središtu grada, na kružnim tokovima i pločnicima nicali šatori. Za najžešće su zime mještani otvarali svoje domove ili raščišćivali garaže kako bi udomili migrante koji su se pokušavali skloniti od najgore hladnoće.

U ljeto 2016., kad su sporazumi sa stranim silama i upozorenja iz Europe trebali zaustaviti priljev izbjeglica na grčke otoke, brodice su i dalje stizale. Ali izvanredni sporazum koji je u ožujku dogovoren između Europske unije i Turske donekle je smanjio pritisak i usporio tôk. Europska unija platila je Turskoj šest milijardi eura i mnogim je Turcima odobrila putovanja diljem Europe bez potrebe za traženjem vize, a zauzvrat je u velikoj mjeri smanjen dotok migranata.

Tijekom kolovoza broj došljaka na Lezbos pao je na dvjestotinjak, katkad i na samo dvadesetak na dan. Jedne noći toga mjeseca kad je more bilo mirno poput ulja, na plaže su uspjela stići tri čamca, dva na sjever otoka i jedan u mitilensku luku.

Četvrti je zaustavila turska ratna mornarica za koju su migranti i humanitarci rekli da se prilično nonšalantno ponašala prema čamcima koje je prema sporazumu između Europske unije i Turske trebala vraćati. U stvarnosti, kad bi ih vidjeli da dolaze, neke bi zaustavili, ali bi druge propustili.