Svedočanstva
Roman-dokument
o velikom lovu na ratnog zločinca Antu Pavelića 1957. godine
Nikad nije
kasno za istinu
Slavni jugoslovenski novinar Pero Zlatar,
poslednji veliki mag ekskluzivne publicistike, ponovo je iznenadio zaparložene
duhove nekadašnje zajedničke domovine impresivnim dokumentarnim romanom u dve
knjige pod nazivom "Meta Pavelić: Živ ili mrtav".
Nikola
Vlahović
Kombinacijom
dokumenata i dramatizacije, legenda jugoslovenskog novinarstva Pero Zlatar
autor je impresivnog romana-dokumenta u kome je opisao ko je sve i na kakav
način posle Drugog svetskog rata krenuo u lov na Antu Pavelića, odbeglog
poglavnika marionetske Nezavisne države Hrvatske, ratnog zločinca odgovornog za
kreaciju jednog od najsurovijih koncentracionih logora na mapi tadašnje
fašističke osovine.
U
Zlatarovom dokumentarnom romanu pojavljuju se čelnici nekadašnje srpske,
hrvatske i jugoslovenske UDB-e, Aleksandar Ranković, Ivan-Stevo Krajačić,
Srećko Šimurina, Slobodan Penezić, Anton Kolendić, Slobodan-Uča Krstić, Boško
Vidaković, Dalibor Jakaša Maljčik, Veljko Drakulić i mnogi drugi.
Zlatarov
roman-dokument ima posebnu težinu, tim pre što je u njemu prvi put obznanjeno
da su tri obaveštajne službe (hrvatska, srpska i savezna, jugoslovenska, prim.
red.) skrivajući to jedna od druge, poslale svoje agente u proleće 1957. godine
sa ciljem da Pavelića otmu ili likvidiraju. Ovaj detalj je istorijski važan,
jer je prvi put prekršeno pravilo da Hrvati hvataju hrvatske zločince, a Srbi
srpske, što je inače bila izričita naredba neprikosnovenog Josipa Broza.
I srpski i
hrvatski istoričari se slažu da je reč o početku udbaškog suparništva
Beograda i Zagreba, koje je kulminiralo kasnijom smenom prvog Titovog
policajca, Aleksandra Rankovića.
Lovu na
Antu Pavelića priključila se i izraelska tajna služba Mosad, i to u znak
podrške Jugoslaviji koja je među prvima priznala Izrael, pa su u Argenitnu, gde
je Pavelić pobegao nakon pada fašizma, upućena dva vrhunska likvidatora, Šula
Kišak Koen i Peter Malkin (Maklin je kasnije, takođe u Argentini, uhvatio i u
Izrael na suđenje doveo nacističkog zločinca Adolfa Ajhmana).
Jedan od
glavnih zapleta Zlatarovog romana-dokumenta čini nesumnjivp senzacionalni
podatak da je, nezavisno od tako moćnih i dobro organizovanih agentura, u lov
na Pavelića krenuo i jedan Crnogorac, iz ličnih pobuda!
Naime,
izvesni Blagoje Jovović, čovek koji je u Drugi svetski rat krenuo
kao partizan a iz njega izašao kao četnik, uspeo je da sa dva metka (a ispalio
ih je pet, iz neposredne blizine, prim.red.) pogodi Pavelića, koji je od
posledica teškog ranjavanja ubrzo i umro.
Da bi istražio na stotine protivrečnih
dokumenata i izjava, Pero Zlatar je više puta krstario od Zagreba i Beograda do
Argentine, Čilea, Španije i Izraela, sve dok nije pred sobom imao nedvosmislenu
sliku konačnog obračuna sa Pavelićem.
Sam autor o
svome putešestviju i plodovima njegove neiscrpne znatiželje kaže:
"...Tamo sam pronašao gomilu značajnih
zapisa i ključne sugovornike povezane s atentatom. Navodim prije svih Boška
Vidakovića; Velimira-Bracu Pavelića, jedinoga poglavnikova sina koji je sa
starijom sestrom Višnjom živio u Madridu; dr Zvonimira Puticu; čudesno
obrazovanoga Pavla Tijanaš, kućnoga profesora Pavelićeve mlađe djece Mirjane i
Velimira, voditelja Hrvatskoga sata na Radio Madridu tijekom dva desetljeća, od
1955. do 1975, a čije će prisno prijateljstvo s obitelji Pavelić završiti
nenadanom izričitom zabranom udovice Mare Pavelić da Tijan i njegova žena ne
smiju biti nazočni na poglavnikovu sprovodu, na madridskome groblju Sacramento
San Isidro; ambasadora Slavoljuba-Đere Petrovića; nogometnoga menadžera,
Imoćanina nastanjena u Buenos Ajresu, Alda Valentinija; Dubrovčanina Antona
Kolendića; negdašnjega kultnog policajca Matu Rajkovića, koji se po ražalovanju
pročuo kao istaknuti novinar (s njime sam u mladosti radio u 'Vjesniku u
srijedu'); i još mnogima koji su pridonijeli preobilju skupljenih podataka.
Osobito sam dužan izdvojiti Jana Barana, počasnoga konzula Republike Hrvatske u
Jeruzalemu, koji mi je odškrinuo jako zamandaljena čelična vrata Mossada i bez
čije izdašne indiskretne pomoći ne bih saznao o umiješanosti izraelske tajne
službe u atentat na Pavelića..."
U
južnoameričkom letovalištu Mar del Plata, Zlatar je uspeo da se sretne i sa
atentatorom na Pavelića, Blagojem Jovovićem. Njega u jednoj od
svojih izjava hrvatskim medijima slikovito opisuje sledećim rečima: "...Razmetljiv
i iznimno samohvališan, predao mi je rukopis svoje knjige u kojoj je, iz
osobnoga četničkog kuta viđenja, pomno opisao od A do Ž, sve od trenutka kad je
došao na pomisao da ubije Antu Pavelića pa do konačnoga čina..."
Sredinom 2007. godine, imao je sastanak i sa
Mirjanom Pavelić-Pšeničnik, ćerkom Ante Pavelića, za koju kaže: "...Osjetio
sam kako joj nije bilo ugodno kad sam otkrio da dugi niz godina prikupljam
građu koja nastoji rasvijetliti uzroke i posljedice atentata na njezina
oca..."
Autor
romana-dokumenta "Meta Pavelić: Živ ili mrtav" slobodno može
da se pohvali kako je uzgred, dok je pisao ovo senzacionalno štivo, priredio i
desetine biografija, manje ili više poznatih ličnosti.
Tu su
zanimljivi detalji o Lovri Matačiću, Vikiju Glovackom, generalu Anti Moškovu,
nedostižnoj ljubavi Višnje Pavelić, glumcima Dubravku Dujšinu, Vjekoslavu
Afriću i Joži Rutiću, pozorišnoj divi Mariji Crnobori (neostvarenoj ljubavi
Ante Moškova!), čiji je bratanac, inače slikar, Jozo Crnobori, naslikao čuveni
Pavelićev portret u ulju, zatim Radovanu Zogoviću, komunističkom komesaru
kulture, zločincu Didu Kvaterniku, koji je kasnije od miljenika porodice
Pavelić postao njihov zakleti neprijatelj, pesnicima Vinku Nikoliću i Tinu
Ujeviću, ženskarošu i zavodniku Branku Benzonu, piscu "Ognjišta"
Mili Budaku, partizanskom generalu Peku Dapčeviću, Milovanu Đilasu, operskoj
divi Zinki Kunc (Titovoj simpatiji), fudbalskom golmanu Franji Šoštariću (koji
je ekspresno isteran iz fudbalskog kluba "Partizan" jer je u
pijanstvu priznao da je kao vojni pilot Nezavisne države Hrvatske na istočnom
frontu obarao sovjetske avione), i mnogim drugim ličnostima...
Deo o
zavodniku Branku Benzonu, posebno je interesantan, jer dobrim delom objašnjava
kako je Argentina postala Pavelićeva druga domovina, te kako i zašto ga je
tadašnji argentinski režim štitio.
Benzon,
Pavelićev diplomata u Nemačkoj, morao je, zbog ljubavnih afera sa poznatim
ženama ondašnjeg Berlina, među kojima je bilo nekoliko supruga vodećih ličnosti
Trećeg rajha, da se vrati u Zagreb.
Nakon odlaska u emigraciju sa poglavnikom,
Benzon je u Buenos Ajresu osvojio i slavnu Evitu Peron, koja će zbog naklonosti
prema njemu omogućiti Anti Paveliću da uđe u građevinski biznis, i tako zaradi
novac koji nije imao (u ovom romanu-dokumentu hrvatski komunisti govore kako je
jevrejsko zlato koje je NDH čuvala ispod oltara Markove crkve u Zagrebu, ostalo
netaknuto).
Ovaj
roman-dokument Pere Zlatara, osim mnoštva kvalitetnih informacija do danas
nepoznatih javnosti, vredan je i kao politički događaj bez premca. Jer, ako je
zvanična težnja novostvorenih političkih oligarhija u regionu jedno istorijsko
pomirenje, onda je rušenje tabu tema jedini pravi put. Zlatar je u tom smislu
napravio veliko delo.
Zlatarov
original
(Odlomak iz romana-dokumenta "Meta Pavelić: Živ ili mrtav", knjiga
prva: "Misija Buenos Ajres"
Beograd, petak
7. prosinca 1956, u 16 sati, u uredu Slobodana Penezića Krcuna
Sedmorica, koje
je tridesetosmogodišnji srpski ministar unutrašnjih poslova Slobodan Penezić
Krcun pozvao na sastanak u svoj ured u Ulici kneza Miloša, stigli su u uročeno
vrijeme. Osmi, Svetozar Stefanović Ćeća, pomoćnik Aleksandra Rankovića, javio
je da ne može doći zbog nahrupjelih poslova.
Patrijarh srpske
policije Krcun Penezić na sjednicama je izbjegavao sjesti na izdvojeno, počasno
mjesto, na čelu. I danas je, po običaju koji je nametnuo, izabrao stolac s
krajnje lijeve strane duguljasta masivnoga stola. Do sebe je posjeo svoje
vladike: Slobodana Krstića Uču, Boška Vidakovića i Stanimira Dinčića, a
sučelice: Jovu Kapičića, Antona Kolendića, Voju Biljanovića i Slavoljuba
Petrovića Đeru.
"Je li drug
Tito upoznat s temom našega sastanka?", upitao je ne bez razloga Boško
Vidaković. Iz podruma svojih sjećanja izvukao je događaj od prije šest godina,
dok je početkom 1950. dugo boravio u Buenos Ajresu, ovlašten da pripremi otmicu
Ante Pavelića. Nakon što su on i ambasador France Pirc već bili utanačili
sporazum s unajmljenim američkim otmičarima, "ruka ruci", iz Beograda
su ih obavijestili da je Tito proglasio lovostaj. Odgodio je hajku za
povoljnija vremena.
"S drugom
Titom će razgovarati Leka", rekao je Krcun.
U lov na
Pavelića 1957. godine krenule su četiri obaveštajne službe po službenoj
dužnosti i jedan Crnogorac iz ličnih pobuda.