Tabloid istražuje

Kako je, i uz čiju pomo�, Srbija postala ekonomska kolonija hrvatskih tajkuna

Hrvatski lanci oko srpskog vrata

Petnaest godina kompanije iz Hrvatske ulaze u Srbiju kao na svoje tržište. U tome im svom snagom pomaže razapeta mreža ekonomske špijunaže i lobista koji više i ne kriju da rade za interese Hrvatske privrede. U pretvaranje Srbije u ekonomsku koloniju, kojom će upravljati Hrvatska, uključila se i Evropska banka za rekonstrukciju EBRD, koja obilatim i povoljnim kreditima finansira najvećeg hrvatskog tajkuna, Ivicu Todorića, kako bi srpske proizvođače i trgovce lakše izbacio iz konkurencije. Istovremeno, srpski privrednici u Hrvatskoj ne mogu ni da privire, jer je ova država organizovala institucionalnu i vaninstitucionalnu opstrukciju bilo kakvih srpskih ulaganja. I dok hrvatski tajkuni haraju Srbijom, a srpski režim na čelu sa Aleksandrom Vučićem širom otvara vrata Hrvatima da upravljaju srpskim institucijama, niko i ne pita za sudbinu srpske imovine u Hrvatskoj, raskomadane i rasprodate nakon rata.

Nikola Vlahovi�

Nepunih dva meseca posle takozvanog petooktobarskog prevrata, 17. novembra 2000. godine, na veliko iznenađenje javnosti, u Beograd je došla privredna delegacija iz Hrvatske. Tog dana, u beogradskom hotelu "Hajat", bilo je više od hiljadu hrvatskih privrednika iz 450 firmi. Sa strane domaćina (ondašnje SRJ), okupili su se predstavnici više od 500 domaćih preduzeća. Bio je to, po brojnosti, impresivan skup, kakav se ni pre ni posle toga u Srbiji nije desio, ni sa jednom drugom stranom državom.

Uvodna izlaganja predstavnika tadašnje Privredne komore SRJ, Draga Šofranca i Hrvatske gospodarske komore, Nadana Vidoševića, saslušana su na nogama, jer je bilo tri puta više posetilaca od broja stolica koje je hotel mogao da ponudi!

U pokušaju da objasni razloge ovakvog "desanta" hrvatskih privrednika na uništenu i od ratova osiromašenu Srbiju, tadašnji predsednik Hrvatske gospodarske komore, Nadan Vidoševi�, izgovorio je nekoliko uopštenih rečenica o tome da je u pitanju obnavljanja prekinutih poslovnih odnosa, te da će to biti korisno za privrede dve zemlje i da vlade svojim merama treba da olakšaju saradnju.

Ubrzo će se ispostaviti da je to bilo dobro samo za Hrvatsku. Ve� sutradan su potpisana dva, za Hrvatsku vrlo povoljna ugovora iz oblasti metalske industrije, dok je najveća farmaceutska kuća "Pliva" iz Zagreba ve� pripremala isporuku svojih preparata u Srbiju, najveću od raspada bivše Jugoslavije (istovremeno dok je trajala pljačka "Galenike"). Investicije SRJ odnosno Srbije u Hrvatsku, samo su pomenute kao mogućnost i nikada se nisu ostvarile.

Četrnaest godina kasnije, pokazalo se da je ovaj skup bio od presudne važnosti za ekonomsku kolonizaciju Srbije od strane Hrvatske. U periodu od kraja 2000. godine, pa sve do danas, hrvatske investicije u Srbiji su daleko prevazišle sve prognoze, pa je danas re� o milijardama evra. Da bi bilo jasnije o kakvoj se invaziji radi, treba napomenuti da je Hrvatska među onih pet najvećih ulagača, koje u Srbiji ostvaruju i najveći profit.

Do januara 2015. godine, u Srbiji je registrovano više od 200 hrvatskih kompanija, a najznačajnije i najveće su Agrokor, Atlantik Grupa, Nekse grupa, Magma, Vindija, Podravka, DIV Samobor, Lura...

Sa druge strane, u Hrvatskoj postoji odbojnost prema srpskim proizvodima i ulaganjima, a preduzećima iz Srbije se sprečava dolazak brojnim necarinskim barijerama, nelojalnom konkurencijom domaćih firmi i diskriminacijom srpskih preduzeća u privatizaciji hrvatskih firmi. Kršeći sve evropske norme slobodnog tržišta, Hrvatska ovo sprovodi ve� čestrnaest godina. I uz pomo� otvorene medijske kampanje i satanizacije Srba, i Srbije kao države!

Hrvatska strategija ekonomskog porobljavanja Srbije, stavila je kao prioritet svoje investicije u Vojvodini. Zahvaljujući kriminalnim političkim koalicijama u Srbiji, koje su se smenjivale, ali nisu menjale svoju veleizdajničku narav, Hrvatska je uspela da danas postane dominantan faktor ekonomske moćni u ovoj srpskoj pokrajini.

Da bi bilo jasnije kakve su razmere hrvatske okupacije Vojvodine, treba pogledati samo neke od rezultata njihovih investicija. Tako su, na primer, hrvatske trgovinske firme „Biljemerkant", „Pevec", KTC i „Boso", kupile su više od 70 velikih prodajnih objekata širom Vojvodine. Hrvatsko preduzeće „TNOR" kupilo je paket 42 posto akcija u firmi za gajenje žita i drugih useva „Erdevik". Investitorima iz Hrvatske prodata su i preduzeća „Radijator Zrenjanin", „Potisje Kanjiža", „Inteks" iz Mladenovca, „MIN holding" iz Svrljiga, „Fabrika hartije Beograd", ciglana „Udarnik", „Milenijum osiguranje", „Džoly travel". Kompanija „Našice cement" koja posluje u okviru „Nekse grupe" je u Srbiji postala delimični vlasnik pet najvećih preduzeća koja se bave proizvodnjom građevinskog materijala: kamenolom „Jelen do", „Stražilovo", „Opeka", „Polet" iz Novog Bečeja i „Potisje" iz Kanjiže.

Ko su hrvatski lobisti u Srbiji?

Punih četrnaest godina, kompanije iz Hrvatske su radile na stvaranju "lobističke infrastrukture" u Srbiji. Cilj je bio jasan: ekonomsko pokoravanje dojučerašnjeg neprijatelja i izvlačenje što više profita iz Srbije, sa što manje ulaganja. Tako je Hrvatska u Srbiji instalirana vrlo jaku i rasprostranjenu mrežu ekonomske špijunaže i institucionalne podrške, koja njihovim kompanijama danas omogućavaju privilegovan položaj i dalje pretvaranje Srbije u privrednu koloniju. Sa koliko ozbiljnosti Hrvatska pristupa ekonomskom pokoravanju Srbije i njenom pretvaranju u regionalnu koloniju, svedoči i činjenica da je njihova državna kompanija "Janaf", na položaj direktora podružnice u Beogradu, postavila bivšeg direktora hrvatske tajne službe, Joška Podbevšeka. Iz te službe, regrutivana je mala armija ekonomskih "konsultanata" koja radi i u Srbiji.

U praksi, Sigurnosno-obavještajna agencija Hrvatske, povremeno raspisuje i konkurse za prijem ovih kadrova, što se može prepoznati i u uslovima za prijem u ovu službu. Između ostalog, traži se dobra informatička pismenost, poznavanje ekonomskih i spoljnopolitičkih (regionalnih) pitanja...Ali, uprkos tome, na ceni su "stari kadrovi", koji, po mogućnosti, imaju porodične ili poslovne veze u Srbiji.

Ali, ono što posebno raduje hrvatsku obaveštajnu službu, to je činjenica da su danas vođe hrvatskog ekonomskog lobija u Srbiji, postavljene na najviše državne funkcije. Tako je, zahvaljujući izdajničkoj politici koju sada u Srbiji vodi Aleksandar Vuči�, bivši predsednik Privredne komore Srbije, Hrvat Željko Serti� (najbliži rođak ustaškog zločinca iz Drugog svetskog rata, Tomislava Sertića), postavljen na mesto ministra privrede.

Na njegovo mesto u Privrednoj komori Srbije, Vuči� je postavio jo� jednog Hrvata, Marka Čadeža, koji je, uzgred, u ovoj ustanovi "oslobodio sve potencijale" i pretvorio je u okupljalište sebi srodnih homoseksualaca, ali i nekoliko mlađih uživalaca droge, kojima je ponudio važne uloge u ovoj instituciji. Cilj je, naravno, njeno dalje urušavanje i kompromitacija. Ali, i Čade� i Serti�, predstavljaju samo vrh ledenog brega ispod koga se krije impresivna piramida hrvatskih lobista i doušnika hrvatske tajne službe.

Zahvaljujući dobro postavljenom ekonomskom lobiju u Srbiji, hrvatske kompanije su ovde ostale i posle ulaska u Evropsku uniju (uprkos zakonima i ograničenjima EU). Između ostalog, hrvatske kompanije uspele su da zadrže i sve privilegije na srpskom tržištu, pa čak i da ostvare nezapamćen monopol!

Među hrvatskim ekonomskim lobistima u Srbiji, ima i domaćih tajkuna i kriminalaca koji to rade za velike pare, često ulazeći sa njima u poslovne odnose iz kojih zajedno izvlače profit na štetu Srbije.

Krajem prošle godine, opljačkani radnici vojvođanskih poljopriovrednih zadruga, zajedno sa poljoprivrednicima-kooperantima, odlučili su da, posle kriminalnih opstrukcija koje su doživeli od srpskog pravosuđa, pokucaju na vrata Evropske komisije u Briselu i predaju svu dokumentaciju o slučaju otimanja 514.105 hektara državne i zadružne zemlje, koja je završila u rukama tajkuna i njihovih kompanija. Među istaknutim otimačima, nalazi se i hrvatski tajkun Marko Pipuni�, inače blizak prijatelj ratnog zločinca Branimira Glavaša. Re� je o sudskom predmetu gigantskih razmera, jer je njime obuhvaćeno 37 poljoprivrednih preduzeća i zadruga. Re� je o pljački oko pola miliona hektara najplodnije zemlje (200.000 hektara je bilo zadružno, a ostalo je državna svojina).

Hrvatski tajkun Marko Pipuni� je od malih akcionara oteo poljoprivredno preduzeće "Ratkovo" sa više od 2.000 hektara zemlje. Pipuni� je vlasnik kompanije "Žito grupa" iz Osijeka, a u ovoj kriminalnoj radnji obilato mu je pomogao i srpski tajkun, Miodrag Kosti� ("MK Komerc"), čiji su prsti umešani i u druge hrvatske "investicije" u Srbiji.

Jedan od najvažnijih ljudi koji "iz daljine" diriguju mnogim hrvatskim privrednim desantima na Srbiju, svakako je i Marinko Zadro (sada novi vlasnik splitskog "Dalmacijavina"), koji je stekao ogroman kapital kao trgovac i mešetar šećerom. Dugo godina, Zadro je bio direktor šećerane u Sremskoj Mitrovici, a uoči raspada Jugoslavije, preselio se u Zagreb i tamo je radio kao direktor Emona Commerca.

Na kraju je postao većinski vlasnik šećerane Viro iz Virovitice, i tu počinje njegov veliki finansijski uspon. Danas, kao jedan od osam najbogatijih Hrvata, ima značajnu ulogu u svemu što hrvatske firme rade u Srbiji, jer je u Sremskoj Mitrovici, Beograd i Novom Sadu (gde je završio studije), ostavio značajne poslovne, privatne i porodične veze. Njegov novac i njegov uticaj, našli su se u svim važnijim privatizacijama u Sremu ali i drugde u Vojvodini.

Jedan od poznatijih slučajeva koji su se loše po domaća preduzeća završili, bio je i skandalozan pokušaj privatizacije Poljoprivrednog preduzeća "Erdevik" kod Šida.

Kad je "đavo odneo šalu", Zadro je prodao svoj udeo od 41,3 % kapitala i tu su se njegova direktna ulaganja u srpska preduzeća završila. Ali, ne i ona indirektna, preko drugih lica i kompanija. Danas je Marinko Zadro jedan od glavnih savetnika hrvatskim, privrednicima koji kreću u "pokoravanje" Srbije.

Kako su kompanije iz Hrvatske, otele poznate srpske brendove

Najveći hrvatski tajkun i sigurno najbogatiji čovek u Hrvatskoj, Ivica Todori�, čijoj kompaniji "Agrokor" je postalo "tesno" u Hrvatskoj, danas igra jednu od dve glavne uloge na tržištu hrane u Srbiji. Tačnije, zajedno sa belgijskim "Delezom". Naime, Torodićev prodajni lanac u Srbiji pod imenom "Idea", kontroliše četiri petine prodaje prehrambenih i drugih artikala široke potrošnje. Njegovi dobavljači su uglavnom iz Hrvatske, te se na takav način i poljoprivredni proizvođa� iz Hrvatske svakodnevno pojavljuje na tržištu Srbije. Istovremeno, nadležna ministarstva Vučićeve vlade (Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo finansija), sve čine kako bi srpskog seljaka uništili i učinili nekonkurentnim, što ima za posledicu masovno pražnjenje srpskih sela.

Naravno, nije Todori� došao u Srbiju bez saglasnosti srpskih vlasti nego uz bogate provizije koje on (kroz razne forme) i danas isplaćuje srpskim vlastodršcima na čelu sa Aleksandrom Vučićem.

Neposredno pre nego što je krenuo u akciju kupovine srpske prehrambene industrije, Todori� je u ondašnjoj hrvatskoj vladi dobio saglasnost za njegov "istočni greh", ali samo pod uslovom da sa sobom povuče i kompletnu hrvatsku poljoprivredu. Tako je i bilo. „Agrokor" Ivice Todorića je ve� u februara 2003. godine, za 10,25 miliona evra, kupio fabriku sladoleda i smrznute hrane „Frikom".

Do tada, "Frikom" je bio profitabilan i uspešan i nikakvih potreba za njegovom prodajom nije bilo, osim interesa ovdašnjih političko-kriminalnih grupa i hrvatskih ekonomskih lobista. Uskoro je „Agrokor" u Srbiji postao vlasnik fabrike ulja „Dijamant", Klanice u Plandištu, „Kikindskog mlina", lanca hipermarketa „Idea", kao i vode "Mivela", „Nove sloge" iz Trstenika i „Zlatnog traga" iz Leskovca. Ali, to je bio tek početak. Todori� je u Srbiji postao vlasnik novih šest poduzeća i preuzeo kompaniju "Victoriaoil", uljaru iz Šida, koja je prisutna sa brendom "Iskon".

Na srpsko tržište ulja ušao 2004. godine kupovinom fabrike iz Zrenjanina koja je godinama držala više od trećine tržišta. Pravi primer otimačine srpskih brendova je i slučaj jestivog ulja "Iskon" koje je Todori� iskoristio za proizvodnju svoje robne marke "K plus". Kupovinom kompanije "Victoriaoil", Todoriću je palo u ruke posao godišnje prerade preko 250.000 tona suncokreta, i skoro 100.000 tona soje.

Ali, nije samo Todori� zgazio srpsku industriju hrane, otvorio srpsko tržište za hrvatske proizvode i pretvorio srpske dobavljače u najamnike treće kategorije. Na isti način je to uradila i hrvatska „Atlantik grupa" (čiji je predsednik i vlasnik Emil Tedeski), koja je postala vlasnik „Soko štarka", „Grand proma", „Palanačkog kiseljaka" i mnogo toga jo�.

Tedeski se dokopao srpske firme "Fudlend" poznate po organskoj proizvodnji srpskog ajvara. Da cinizam bude veći, Tedeski je ovo dobio uz specijalno odobrenje srpske Komisije za zaštitu konkurencije!

Oduševljen lakoćom kojom je došao u posed srpske firme, Tedeski je izjavio da srpsko tržište tretira kao "domaće". To ne bi bilo loše, kad bi se hrvatski tajkuni ovde ponašalo domaćinski, ali je njihova zamisao da iz Srbije što više otmu, da se Srbija opljačka, ponizi i pretvori u beznadežnu koloniju kojom mogu da haraju kako hoće.

Znatno ranije, zagrebačka mlečna industrija "Lura", kupila je „Somboled" iz Sombora, dok je „Vindija" iz Varaždina kupila „Mlekaru Lajkovac", fabriku stočne hrane „UNIP" iz Valjeva i čak osam farmi „Agroživa" u Plandištu.

Hrvatski kupac „Našice cement" je kupio četiri firme i to: „Jelen Do", „Polet", „Stražilovo" i „Opeka". Investitorima iz Hrvatske prodata su srpska preduzeća: „Radijator Zrenjanin", „Potisje Kanjiža", „Inteks" iz Mladenovca, „MIN holding" iz Svrljiga, „Fabrika hartije Beograd", ciglana „Udarnik", „Milenijum osiguranje"...

Kako EBRD pomaže Hrvatskoj da ekonomski pokori Srbiju

Mnogo pre nego se iko u Srbiji setio da pita, odakle novac Ivici Todoriću da investira u svoje širenje na ovaj prostor nekadašnje Jugoslavije, štampa u Hrvatskoj je objavila podatke da iza Todorića stoji novac Evropske banke za rekonstrukciju (EBRD), te da ona zajedno sa Todorićem nastupa u Srbiji. Pretenzije ove gigantske bankarske korporacije nisu samo bankarske i to je odavno poznato. U slučaju Todorića i hrvatskih interesa u Srbiji, EBRD je otvoreno krenuo da pomaže prilikom kupovine i monopolizacije srpske industrije hrane.

Hrvatska i njeni tajkuni smatraju da je bolje kupiti celokupna srpska preduzeća, nego na tržište Hrvatske uvoziti proizvode direktno iz Srbije. „Agrokor" u Srbiji godišnje ostvari promet od blizu milijardu evra, od čega je 40 miliona evra promet po osnovu izvoza. Koliko Todori� uveze hrvatskih proizvoda u Srbiju, to jo� niko nije sabrao.

Po svemu sudeći, jasno je šta je cilj EBRD: da Hrvatska bude „lider u regionu" i da ona komanduje daljim tržišnim procesima u Srbiji, i kada je u pitanju tržište prehrane. Da je to tako, govore činjenice: 2006. godine, EBRD je u „Agrokor" investirala 110 miliona evra, pa je samim tim postala vlasnik udela od 8,33 odsto u Todorićevoj kompaniji, a u oktobru mesecu 2008. godine, „Agrokor" je od EBRD dobio kredit od 70 miliona evra i to u svrhu povećanja kapitala kompanije i širenje poslovanja trgovinskog lanca „Idea" u Srbiji!

To je bio i prvi kredit koji je EBRD uložila u razvoj trgovine u Srbiji, ali ne za Srbiju, nego za Ivicu Todorića! Vlada Srbije je tada slagala javnost rekavši kako EBRD "pomaže razvoju srpske trgovinske mreže", a zapravo je pomogla hrvatskom tajkunu. U maju mesecu 2009. godine, EBRD je odobrio jo� jedan dugoročni kredit „Agrokoru", ovaj put u vrednosti od 50 miliona evra.

Kako su srpske kompanije prošle u Hrvatskoj

Srpska kompanija „Galeb group" iz Šapca (vlasnik i direktor Radoslav Veselinovi�), bila je jedna od retkih koja je makar pokušala da se pojavi na hrvatskom tržištu. Bezuspešno je pokušavala da kupi većinski paket akcija preduzeća „Pluto" iz Zagreba, što je obrazloženo da je navodno sa dostavljanjem ponude „zakasnio za jedan dan". Kompanija „Danube Food Group", u čijem sastavu se nalazi „Imlek" i „Mlekara Subotica", čak tri puta je sa najboljom ponudom bezuspešno pokušavala da na tenderu kupi „Karlovačku mlekaru" u Hrvatskoj. I kompanija „Delta", vlasništvo srpskog tajkuna Miroslava Miškovića, propala je prilikom pokušaja da kupi zemljište kompanije „Zagrepčanka" u Zagrebu i mesnu industriju „Improm" iz Križevaca. Loše se proveo i biznismen Rodoljub Draškovi� sa svojom kompanijom "Svislajon". Draškovi� je krajem prošle godine zamalo uhapšen u Hrvatskoj zato što je protiv njega krivičnu prijavu podnela preduzetnica Sandra Vavra. U hrvatskoj štampi osvanuo je naslov: "...Srpski kralj čokolade osumnjičen da je 2008. godine fabriku čokolade u Sisku 'DRD Svislajon', prilikom kupovine, oštetio za oko tri miliona evra". Hapšenje se nije desilo, ali je i Draškovićev "Svislajon" propao u Hrvatskoj.

Retki pokušaji i nekih manjih kompanija da dođu na hrvatsko tržište, takođe su propadali. Do današnjeg dana, nijedna ozbiljna investicija srpskih firmi u Hrvatskoj se nije desila. Snažan otpor, opstrukcije i ometanja (zakonska i nezakonska) i dalje postoje.

Šta je sa srpskom imovinom u Hrvatskoj

Pre raspada Jugoslavije, veliku imovinu u Hrvatskoj imala su srpska preduzeća kao što su „Tigar", „Putnik", „Centrotekstil", "EI Ni�, „Utva", „Simpo", „Kristal", Robne kuće „Beograd", „Žitopromet", „Mašinoprojekt", FAD - Gornji Milanovac, PIK „Bečej", „Pionir" iz Subotice, „Prvi maj" Pirot, „Kekec" iz Subotice, „Sartid-Jugometal", kragujevačka „Zastava", „Kluz", "Beobanka", "Jugobanka" i više od trista drugih privrednih subjekata...Najveću imovinu u Hrvatskoj imali su: „Geneks", „Železnice Srbije" i NIS (više od 80 benzinskih pumpi, odmarališta i udeo u Jadranskom naftovodu). Ta imovina nikada na pravi način nije ni popisana niti je valorizovana u međusobnim potraživanjima nakon rata. Epilog događaja sa privatnom imovinom Srba zabeležio je Dokumentaciono informativni centar "Veritas". Prema njihovim podacima, bežeći da sačuvaju živu glavu od represalija hrvatskih vojnih i paravojnih formacija, Srbi su za sobom ostavili 400.000 poljoprivrednih mašina, 64.000 vozila, 440.000 opremljenih spavaćih i dnevnih soba, kuhinja i trpezarija, 760.000 aparata i tehničkih uređaja, 980.000 grla krupne stoke (200.000 goveda, 20.000 konja, 380.000 ovaca, 260.000 svinja, 100.000 koza...), 14 miliona čokota vinove loze, osam miliona stabala voća, 120.000 košnica, 1,550 miliona umetničkih predmeta, 24 bunara i cisterne, 980.000 grama zlata, 38.000 predmeta od krzna. O kućama, stanovima i drugim nepokretnostima, teško je i govoriti, jer se podaci i dalje sabiraju i dokumentuju.

Konačno, ne treba zaboraviti ni na činjenicu da je takozvanim Božićnim ustavom Franje Tuđmana, iz 1990. godine, Hrvatski sabor srpskom narodu ukinuo status konstitutivnog naroda i proglasio ga manjinom!

A 1. Na šta Hrvatska cilja u Srbiji?

Podaci Hrvatske narodne banke govore da su investicije iz Hrvatske najviše zabeležene u oblasti poljoprivrede i usluga i čine udeo od 47 odsto svih ulaganja iz te zemlje, dok su ulaganja od oko 19 odsto zabeležena u sferi proizvodnje nemetalnih i mineralnih sirovina. Prema istom izvoru, najveći investitori iz Hrvatske u Srbiji su: „Agrokor", „Pevec", „Vindija", „Idea", „Lura", „Našice cement", „Kroacija osiguranje" i „Magma". Ove firme su se u Srbiji usmerile ka kupovini fabrika prehrambene industrije i prirodnih resursa, što se vidi i iz strukture hrvatskih ulaganja. Najviše sredstava je uloženo u poljoprivredu, lov i usluge (47 odsto); proizvodnju ostalih nemetalnih i mineralnih sirovina (19 odsto); proizvodnju hrane i pića (18 odsto). Daleko ispod ovih privrednih grana su izvršena ulaganja u proizvodnju mašina i uređaja (dva odsto); proizvodnju električnih mašina i aparata (dva odsto); osiguranje i penzijske fondove (dva odsto); trgovinu na veliko i posredovanje u trgovini (dva odsto).

A 2. Todori� kupuje i bioskope u Srbiji

Javnost u Srbiji je nedavno saznala da je Todorićev „Agrokor", preko marketa „Idea", postao vlasnik beogradskih bioskopa „Jadran" i „Voždovac" , koji se nalaze u najstrožijem centru grada.

A 3. Protiv svojih

U Odeljenju BIA u Novom Sadu, čiji je načelnik iz Ljubovije (male varoši na Drini), za kontraobaveštajne poslove za praćenje delovanja službi bezbednosti iz Hrvatske, zadužen je operativac koji je po nacionalnosti Hrvat! Očigledno, srpska služba bezbednosti, na čijem je čelu direktor Aleksandar Đorđevi�, služi za sprdnju.