Feljton

Zbignjev BŽEŽINSKI: Veliki promašaj (1)

ROĐENJE I KRAJ KOMUNIZMA U XX VIJEKU

Napomena autora i izrazi zahvalnosti

Ova knjiga je završena avgusta 1988. godine. S obzirom na ubrzanje istorijskog raspada komunizma, vjerovatno je da će se zbiti dalji važni događaji prije nego ona dopre do čitalaca. Vaskrsavanje nacionalizma u Istočnoj Evropi i unutar Sovjetskog Saveza postavlja osobeni razvojni izazov pred komunistički sistem kakav smo znali. Uprkos svemu, vjerujem da će istorijska građa obrađena u njoj izdržati probu vremena i pružiti čitaocima korisno oruđe za razumijevanje onoga što se događa unutar sve uskomješanijeg Komunističkog svijeta.

Ona predstavlja, u izvjesnom pogledu, povratak na neka pitanja koja sam postavio prije gotovo trideset godina u svojoj knjizi Sovjetski blok: jedinstvo i sukob. U ovoj knjizi tvrdio sam -tada nasuprot vladujućem shvatanju - da su snage sukoba počele sve više da se afirmišu nad elementima jedinstva u svijetu kojim su dominirali Sovjeti. Gotovo deceniju kasnije, u djelu naslovljenom Između dva doba, naveo sam da Sjedinjene Države uranjaju u novo tehnotronsko doba a da će Sovjetski Savez zaostati, ideološki i sistemski zaglibljen u industrijskoj fazi svog razvoja. Ova teza je i tada bila predmet polemike. U ovoj knjizi predviđam moguću smrt komunizma - unutar istorijski sagledivog perioda - kao što je ovaj vijek to počeo da spoznaje.

Zbignjev Bžežinski

U ovom nastojanju sam koristio pomoć nekoliko ključnih saradnika. Kao i u slučaju moje dvije posljednje knjige, moj izvršni asistent, gđa Trudi Verner mi je - umješnim upravljanjem mojim poslovima i dovođenjem u red različitih zahtjeva moga vremena - omogućila da se usredsredim na dovršenje ove knjige. G. Martin Strmecki, moj saradnik-istraživač, upravljao je pomoćnim istraživanjima i postigao neprocjenjiv doprinos u procjeni i redigovanju mojih nacrta. Oboma dugujem veliku zahvalnost, što sa zadovoljstvom priznajem. Martinu je uz to pomagalo više saradnika (Sisilia Pulido, Sindi Arends, Bet Smit i Kortni Nemirov), pa se i njima zahvaljujem.

G. Robert Stjuart iz Skribnerza me je hrabrio u ovom poduhvatu, vješto redigovao ovu knjigu i pomogao mi da uobličim njenu konačnu organizacionu strukturu. Gđa Liona Šekter, moj agent, povezala me je sa Skribnerovima i s njima vrlo vješto pregovarala, što je omogućilo objavljivanje ove knjige.

Konačno, dugujem još dva posebna izraza zahvalnosti. Kao i uvijek, moj najbolji i najžešći kritičar je bila moja žena, Muška. Što je još važnije, ona me je hrabrila da napišem ovu knjigu - a moje pisanje je bilo olakšano mojim preobraćenjem u korisnika Mekintoša, što je najednom spisateljsku muku pretvorilo u tehnološki divnu pustolovinu.

Zbignjev Bžežinski

Nordern Harbor, Mejn 31. avgust 1988. godine

U V O D

Ovo je knjiga o završnoj krizi komunizma. Ona opisuje i analizira postepeno propadanje i produbljivanje agonije kako njegovog sistema tako i njegovog učenja. Ona zaključuje da će u narednom stoljeću nepovratni istorijski zalazak komunizma učiniti i njegovu praksu i njegovo učenje potpuno nebitnim za ljudski rod. Napredujući jedino tamo gdje odustaje od svoje suštine, a ipak formalno zadržavajući neka od svojih spoljnih obilježja, komunizam će biti upamćen kao najneobičnije političko i intelektualno zastranjenje dvadesetog vijeka.

Sadržaj knjige je iznesen u šest djelova. U prvom se dokazuje da je ključ za istorijsku tragediju komunizma politički i društveno-ekonomski promašaj sovjetskog sistema. U drugom se dublje istražuju aktuelni sovjetski pokušaji da se reformiše i revitalizuje taj sistem i zaključuje da je uspjeh manje vjerovatan nego nastavak unutrašnjeg propadanja ili meteža. U trećem se istražuju društvene i političke posljedice nametanja komunizma Istočnoj Evropi i dokazuje da je ta oblast, predvođena samooslobađanjem poljskog društva, započela proces odbacivanja svojih od Sovjeta nametnutih komunističkih sistema.

U četvrtom se istražuje kinesko iskustvo sa komunizmom vlastite izrade i zaključuje da su izgledi na uspjeh onoliko veći koliko njene vođe odustaju od ustanovljenih učenja. Peti dio rasvjetljava ideološko i političko opadanje međunarodne privlačnosti Komunizma. U šestom i završnom dijelu otvorenije se razmatra završna agonija komunizma i vjerovatna pojava post-komunizma.

Komunistička dominacija tokom najvećeg dijela istorije dvadesetog vijeka bila je duboko ukorijenjena u njenoj ulozi prikladne "grandiozne simplifikacije". Locirajući izvore svih zala u instituciji privatne svojine, on je pretpostavio da će ukidanje svojine omogućiti postizanje istinske pravde i savršenstva ljudske prirode. Ovo obećanje je osvojilo povjerenje i podstaklo nade stotina miliona ljudi. Ono je psihološki tako dobro pristajalo osjećanjima upravo probuđenih političkih masa. U tom smislu postoje neke sličnosti sa privlačnošću velikih religija, od kojih je svaka obezbjeđivala najspretnije objašnjenje smisla ljudskog života. Upravo su sveukupnost i istovremena jednostavnost ti koji su bili tako očaravajući, tako uvjerljiv i tako čvrst putokaz za pregornu akciju.

Kao i velike religije, komunističko učenje je nudilo više slojeva analize, idući od najjednostavnijih objašnjenja do prilično složenih filozofskih pojmova. Polupismene ljude je bilo dovoljno naučiti da je čitav život određen klasnom borbom i da će komunističko društvo ostvariti državu društvenog blagostanja. Sa psihološkog stanovišta potlačenih ljudi poseban razlog zadovoljstva bilo je brutalno nasilje protiv neprijatelja naroda, koji su u prethodnom sistemu raspolagali velikim materijalnim bogatsvom, a sada su sa uživanjem ponižavani, ugnjetavani i uništavani.

Ali komunizam nije bio samo strastveni odgovor na duboko doživljena nespokojstva ili samo umišljenu vjeru koju je podstakla klasna mržnja. On je takođe bio i lako razumljiv sistem mišljenja koji prividno obezbjeđuje jedinstven uvid u budućnost, kao i u prošlost. On je zadovoljavao žudnju novoopismenjenih segmenata društva za dubljim razumijevanjem svijeta koji ga okružuje. Tako se, duhovno profinjenijim ljudima, činilo da marksistička teorija obezbjeđuje ključ za razumijevanje ljudske istorije, analitičko oruđe za procjenu dinamike društvenih i političkih promjena, složeno tumačenje ekonomskog života i čitav niz uvida u društvene pobude. Činilo se da je koncept "istorijske dijalektike" bio vrlo korisno sredstvo za hvatanje u koštac s protivrječnostima zbilje. U isto vrijeme, naglasak stavljen na političku akciju da se podrži spasonosna "revolucija", sveobuhvatnu državnu kontrolu da bi se postiglo planirano pravedno društvo, upućivan je posebno intelektualcima željnim akcije, prividno zasnovane na razumu.

Komunizam se tako obraćao i priprostim i kultivisanim ljudima na isti način. Svakom od njih je pružao osjećaj usmjerenosti, zadovoljavajuće objašnjenje i moralno opravdanje. Činio je da najednom njegovi poklonici osjećaju da su pravedni, besprekorni i samosvjesni. Ništa nije prepuštao slučaju. On se izdavao istovremeno i za filozofiju i za nauku. Na bilo kom ličnom nivou duhovne usavršenosti, ili njenog pomanjkanja, on je obezbjeđivao odgovarajući putokaz, istorijsku utjehu i - iznad svega - pretjeranu simplifikaciju onoga što može da se postigne kroz neposrednu političku akciju.

Uz to, kombinujući strast i razum, komunistička doktrina je bila u stanju da presudno utiče na dva glavna izvora ljudskog ponašanja. Politička strast može da bude pretvorena u ogromnu političku moć. Razum je privučen idejom o društvenom upravljanju, a društveno upravljanje je polazna tačka za mobilizaciju političkog uticaja. Zajedno, oni su stvorili strašnu koncentraciju državne moći koja je postala najočitija karakteristika komunizma.

Dvadeseti vijek tako postaje vijek Države. To je u velikoj mjeri bio neočekivan razvoj. Zaista, niko od javnih autoriteta nije predviđao da će gledišta koja je iznio njemačko-jevrejski emigrant bibliotekar, a koja je na prelazu u novi vijek tako oduševljeno prihvatio opskurni ruski politički pamfletist, postati učenje koje je zadivilo stoljeće. Ni u Americi ni u Evropi nijesu pomišljali da postoje izgledi za bilo kakvu ozbiljnu prijetnju prirodi postojećeg sistema. Filozofska sidrišta postojećeg stanja su uglavnom smatrana za čvrsta, pa čak i neizmjenjiva.

Kao što se moglo očekivati, 1. januar 1900. je svuda bio dočekan poplavom predviđanja u vezi s izgledima posljednjeg stoljeća drugog milenijuma. Prirodno, predviđanja su bila šarolika. Sve u svemu, preovlađujući ton koji se čuo povodom smjene vjekova, u vodećim časopisima i među zapadnim državnicima, bio je pun samohvale. Zadovoljstvo postojećim stanjem, gotovo opojno veličanje zbog sveopšteg napretka i - u slučaju Amerike - uvjerljivog očekivanja rastuće ekonomske i političke moći, sve je prožimalo. Njujork tajms je, u svom "Poslovnom pregledu" od 1. januara 1900, objavio da je "ostvaren napredak u svakoj grani industrije u Sjedinjenim Državama. Zemljoradnici su doživjeli neuobičajen uspjeh, kao i radnici u rudnicima, mlinovima i radionicama". Svoju dijagnozu je zaključio izjavom da se "u Americi, može očekivati neograničen prosperitet u vremenu koje je pred nama, čineći nas vodećom nacijom u svijetu".

Otprilike ista tema je preovlađivala u izjavama predsjednika Vilijema Mekinlija, 3. decembra 1900, i Teodora Ruzvelta, 2. decembra 1902, na proslavi državnog ujedinjenja. Ali Ruzvelt je primijetio i da "postoje brojni problemi s kojima moramo da se suočimo na početku dvadesetog vijeka - ozbiljni problemi napolju i još ozbiljniji kod kuće". Takođe, neprestano je ponavljao da "nikada ranije naš narod nije živio u tako velikom blagostanju kao sada... Naravno, kako su okolnosti bile naklonjene rastu mnogo čega što je bilo dobro, tako su pogodovale i rastu onoga što je bilo zlo... Zla su stvarnost i neka od njih nam prijete, ali ona nijesu iznikla iz bijede i dekadencije, već iz napretka".

Takva raspoloženja su odzvanjala po novinskim uvodnicima. Vjera u demokratiju i povjerenje u Ameriku su poistovjećivani. Nortameriken rivju se, u članku naslovljenom "Misao vodilja Dvadesetog vijeka", usredsrijedila na pitanje budućnosti demokratije i samouvjereno tvrdila: "Moramo slijediti Ameriku, i samo Ameriku... To je pitanje čiji značaj, za budućnost čovječanstva, ne može biti preuveličan. Možda je to korisno za demokratiju. I možda presudno!" Vošington post je 1. januara 1900. pozdravio novo stoljeće trijumfalnom reafirmacijom američke misije u njenim prekomorskim imperijalnim posjedima, dodajući radosno, "oni su naši, a svaka priča o anti-ekspanzionizmu je ništavna poput klepetanja svraka".

Na evropskom kontinentu, raspoloženje je bilo jednako uvjerljivo, pogled na budućnost jednako povoljan. U Velikoj Britaniji, saopštenje koje je dao London tajms (poželjevši tačnije dobrodošlicu novom stoljeću, 1. januara 1901. godine) odisalo je optimističkim šovinizmom: "Imamo razloga da vjerujemo da će Engleska sa svojim sinovima izaći kao pobjednik iz iskušenja na kraju Dvadesetog kao i na kraju Devetnaestog vijeka i da će, u vremenu koje nastupa, ujedinjeni kao Carski narod, živjeti i napredovati da budu 'branik dobrobiti čovjeka'."

Ozbiljnije su procjene, međutim, usredsređene na dugoročnu prijetnju britanskom primatu koju predstavlja nadprosječna američka industrijska sposobnost, iznesene u Njujork tajmsu 31. decembra 1900, navodeći gorepomenute londonske novine koje izražavaju zabrinutost što je "beskorisno prikrivati činjenicu da je Velika Britanija nadmašena".

U Francuskoj i Njemačkoj, kulturni i nacionalni optimizam su bili takođe glavne teme dana. Vjera u neminovnost demokratije prožimala je glavnu poruku časopisa Žurnal de deba, koji je 5. januara 1901. izjavio: "Danas trećina svih ljudskih bića uživa prava priznata i garantovana zakonom." Istoga dana, naučna obećanja čak i u carstvu politike dominirala su u komentaru Figaro-a, da će "nauka naučiti čovjeka toleranciji, zorno mu prikazujući njegove vlastite greške".

U Njemačkoj, možda zbog njenog geostrateški centralnog položaja u Evropi, štampa je isticala kontinuitet sukoba i preokupiranost rastućom njemačkom moći u međunarodnoj politici. Berlinske dnevne novine, Taglihe rundšau, 1. januara 1900. su objavile: "Za Britance će biti zdrava pouka kada budu shvatili da su se završila ranjiva vremena popustljivosti. Onda ćemo se mi drukčije suočiti s Engleskom, budući više uvažavani." Jedino su socijaldemokratske novine, Forverc, nadojene ideološkim tonom, pozdravile Novu Godinu i novi vijek s ponovnim uvjeravanjem u neizbježnu propast kapitalizma, ali uz napomenu da "svi mi znamo da likvidacija modernog buržoaskog društva neće nastupiti tako brzo kao što su klasno svjesni proletarijat ili čak najistaknutiji mislioci socijalizma mislili prije jedne generacije".

Bilo kakvo zanimanje za ideološka pitanja ili sistemska načela je očito nedostajalo u tim vizijama budućnosti namijenjenim masovnoj potrošnji. Jedino je u Francuskoj i Njemačkoj, gdje su socijalisti već bili prisutni u parlamentarnim institucijama, socijalizam bio ozbiljnije shvatan, ali je čak i tu, na nivou javne rasprave, bilo kakva mogućnost ideološkog prevrata, da ne pominjemo ideološki sukob, bila odbačena. Preovlađujuće mišljenje je, naprotiv, lijepo izrazio pariski komentator Figaro-a koji je pozdravio novi vijek predskazanjem da će to biti vijek razuma prije nego strasti: "Ono što će nam dvadeseti vijek vjerovatno donijeti biće prodor nauke u društveni i privatni život, koja će nam odrediti pravila ponašanja. A to će biti divan prizor, čiji bih početak volio da doživim.

Nadajmo se da će devetnaesti vijek, koji nas je iznjedrio, odnijeti sa sobom u ambis vjekova idiotsku mržnju, glupa uzajamna optuživanja i ludačke klevete koje su ojadile njegove posljednje dane i koje su nedostojne razumnih ljudi."

Ipak, kako se pokazalo, boljim dijelom dvadesetog vijeka ne samo da su dominirale ideološke strasti, već, još određenije, strast prerušena u naučni um, to jest komunizam. Zaista, sredinom stoljeća, komunizam je uspio da zavlada najvećim svjetskim kontinentom, od rijeke Elbe do poluostrva Kamčatke i Šangaja, ovladavši životima više od milijardu ljudi. U Zapadnoj Evropi, komunističke partije su sticale moć. U Latinskoj Americi, komunistički ferment se stapao s anti-američkim nacionalizmom. Među intelektualcima u zapadnom svijetu, i u anti-kolonijalističkim pokretima, marksizam je bio i moda i u usponu.

Država je, zauzdavši političku moć i upotrijebivši nova raspoloživa oruđa društvenog upravljanja koja je omogućio nalet industrijalizma, sada postala glavno žarište društvenog života, društvene pokornosti i lične odanosti. Mada se razvijao širom svijeta, u najakutnijem obliku se javio prvo u Sovjetskom Savezu, u državi apsolutne moći posvećene, ironično, konceptu konačnog "odumiranja" države.

Pojava komunizma kao glavne političke manifestacije dvadesetog vijeka mora se razmatrati skupa s usponom fašizma i nacizma. Komunizam, fašizam i nacizam su zapravo bili generički srodni, istorijski povezani i politički potpuno slični. Oni su bili odgovori na traume industrijskog doba, na pojavu miliona lumpenproletera, industrijskih radnika prve generacije, na nepravde ranog kapitalizma i na novi snažan osjećaj klasne mržnje nastao u tim uslovima. Prvi svjetski rat je doveo do propasti postojećih vrijednosti i političkog poretka u carskoj Rusiji i carskoj Njemačkoj. On je isto tako stvorio oštre društvene tenzije i u novoindustrijalizovanoj Italiji. Sve je to dovelo do nastanka pokreta koji su emitujući poruke društvene mržnje zaogrnute konceptom socijalne pravde proglasili organizovano državno nasilje za instrument društvenog oslobođenja.

Divovski rat koji se kasnije vodio između Hitlerove nacističke Njemačke i Staljinove sovjetske Rusije učinio je da mnogi zaborave da je borba između njih bila bratoubilački rat između dva pramena iste vjere. Dakako, jedan je sebe proglasio za neopozivog protivnika marksizma i zagovarao besprimjernu rasnu mržnju; a drugi je sebe vidio kao jedini istinski izdanak marksizma u primjeni nečuvene klasne mržnje. Ali su oba uzdigla Državu do najvišeg organa društvenog uticaja, oba su se služila brutalnim terorom kao sredstvom stroge društvene pokornosti i oba su se upustila u masovna ubistva neviđena u ljudskoj istoriji. Oba su isto tako organizovala svoj društveni nadzor sličnim sredstvima, od omladinskih grupa i susjeda-potkazivača do centralizovanih i potpuno cenzurisanih sredstava javnog informisanja. I, konačno, oba su tvrdila da grade svemoćne "socijalističke" države.

Važno je ovdje napomenuti da je Hitler pomno proučavao političku praksu koju su uveli i Lenjin i Musolini. Ova dva čovjeka su bila njegove preteče, naročito u pogledu upotrebe novih sredstava komunikacija u podsticanju a nakon toga i mobilisanju upravo probuđenih političkih masa. Ali, sva trojica su bili pioniri u potrazi za totalnom moći, izuzetno vješti u spajanju eksploatacije političkih strasti sa disciplinovanom političkom organizacijom. Način na koji su se domogli vlasti bio je polazna tačka za njeno dalje vršenje - i tako je novi tip političkog poretka prerastao u totalitarnu državu.

Filozofski gledano, i Lenjin i Hitler su bili zastupnici ideologija kojima je tražen socijalni inžinjering najšireg opsega, pripisujući sebi ulogu arbitara istine, a potčinjavajući društvo ideološkom moralu, jednom zasnovanom na klasnoj borbi a drugom na rasnoj nadmoći, što je opravdavalo svaku akciju koja je unapređivala njihovu izabranu istorijsku misiju. Hitler je pažljivo proučavao boljševički koncept militarizovane vodeće partije i lenjinistički koncept taktičkog prilagođavanja u službi krajnje strateške pobjede, kako u osvajanju vlasti tako i u preoblikovanju društva. U pogledu institucija, Hitler je od Lenjina naučio kako da izgradi državu zasnovanu na teroru, skupa s razrađenim aparatom tajne policije, da se oslanja na koncept grupne krivice u odmjeravanju pravde i da orkestrira montirane procese.

Uz to, kako je vrijeme prolazilo, svaka strana je usvajala glavne teme onog drugog, pa čak i simbole. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Staljin je sve više davao legitimitet svojoj novoj vladajućoj klasi kroz nacionalističke parole, pretenciozne uniforme čak i za svoje civilne birokrate, a oduševljenim ambicijama da postane Velika sila veoma je podsjećao na nacističku praksu. Hitler je povremeno primjećivao da je, mada je bio "zvijer", sovjetski diktator bio barem zvijer "velikog formata", "gotovo genije" prema kom čovjek mora da osjeća "bezrezervno poštovanje", te da će kroz još deset do petnaest godina na vlasti on od Sovjetskog Saveza napraviti "najveću silu na svijetu".

Poslije neuspjelog državnog udara protiv Hitlera 1944. godine, nacistički režim je pravdao istrebljenje njemačke aristokratije jezikom klasne mržnje identičnim s onim u Sovjetskom Savezu. Hitler je čak ispoljavao patološku zavist prema Staljinu koji je doveo Lenjinizam do njegovih logičnih konsekvenci. "Često sam gorko žalio", govorio je, "što nijesam pročistio svoj oficirski sastav onako kako je to učinio Staljin".

U stvari, nije pretjerano reći da je Hitler bio onoliko lenjinist koliko je Staljin bio nacista. Generički i istorijski, ova dvojica totalita-rističkih vođa su bili uzajamno srodni. Oba tiranina su pravdala nametanje potpunog nadzora od strane države javno proklamovanim ciljem obnove društva od vrha do dna, držeći se dogmatske ali inače nejasne predstave novog utopijskog poretka. Ta obnova je trebalo da bude postignuta neposrednom primjenom državne sile, kršenjem tradicionalnih društvenih formi i eliminisanjem svakog ispoljavanja društvene spontanosti. Totalitarizam je tako postao sinonim za stopostotnu državnu vlast.

Drugi svjetski rat je okončan porazom jednog od glavnih pobornika veličanja upravo Države kao vrhovnog agensa istorije, ali i ogromnim širenjem uticaja i moći komunizma. Komunistički sistem, ograničen od 1917. godine na bolji dio nekadašnje Carističke Rusije, sada se dramatično proširio. Srednja Evropa je postala de facto sovjetsko područje do 1947. godine. Kina je u početku proglasila odanost sovjetskom modelu poslije komunističke pobjede 1949, a komunistički režimi su se javili u pola Koreje 1945. i u pola Vijetnama 1954. godine. U prvoj deceniji poslije Drugog svjetskog rata, više od milijardu ljudi je živjelo pod komunističkim sistemima. Gotovo čitava Evroazija je postala komunistička, a samo su dalekoistočne i dalekozapadne periferije bile pod američkom kontrolom. Činilo se da komunizam napreduje, možda samo privremeno zaustavljan ubrizgavanjem novca i vojne sile SAD u velike djelove svijeta.

Još je važnije bilo posredno širenje suštine komunističke ideje. U posljednje četiri decenije, gotovo svuda u svijetu je potpuno preovladala tendencija oslanjanja na državu kako bi se savladale privredne ili društvene nedaće. Bez sumnje, u društvima sa ustaljenim demokratskim tradicijama, ulagani su osobiti napori da se spriječi pretjerana i nepoželjna koncentracija političke moći. Sloboda izbora je očuvana otvorenim političkim nadmetanjem i ustavnim jemstvima. Ipak, čak i u veoma demokratski razvijenim društvima je postalo preovlađujuće stanovište da je državni uticaj najbolji način da se osigura ekonomski napredak i društvena pravda.

Ne bi se moglo reći da su demokratski socijalizam, ili država socijalne brige, bile podmukle manifestacije širenja komunizma. Zaista, oba su često predstavljala najefikasnija sredstva za suzbijanje privlačnosti komunističke doktrine i stvaranje demokratske alternative komunističkom modelu. Ali uzdanje u državu kao glavni instrument društvenog oslobođenja posredno je uzdizao status sovjetskog sistema kao najizrazitijeg primjera društvene promjene planirane i vođene od strane države.

Neizbježno, ta tendencija je doprinijela da mnoštvo novostvorenih post-kolonijalnih država u početku prihvati različite varijante državnog socijalizma. To je takođe osnažilo početnu sklonost mnogih od njih da traže u sovjetskom iskustvu inspiraciju i primjer koji bi podražavali. Tokom pedesetih i šezdesetih godina, veći dio Trećeg svijeta je nekritički odobravao sovjetski model kao onaj koji osigurava najbolji i najbrži put u moderno i pravedno društvo. Sovjetske vođe su, na svojim putovanjima van zemlje, uživale u nekritičkom dodvoravanju i obilatom dijeljenju savjeta kako najbolje da se usvoji sovjetski put u socijalizam.

I u naprednom svijetu ta ista duhovna tendencija je bila veoma popularna. Kao što je Pol Holander iznio u svojoj knjizi Politički hodočasnici, mnogi zapadni intelektualci koji su putovali u Sovjetski Savez tokom dvadesetih i tridesetih godina u velikoj mjeri su povjerovali u pretjeranu simplifikaciju koju je nudio komunizam. Lajon Fojčvanger, njemački romanopisac, pisao je, "Osjetio sam neodoljivu simpatiju prema eksperimentu pravljenja temelja divovske države isključivo na razumu." Poput mnogih aktivista vjerski vođa, američki kveker Henri Hodžkin je prihvatio kolektivističku retoriku sovjetskog režima, izjavljujući, "Kada pogledamo veliki ruski eksperiment bratstva, može nam se učiniti da ga je neka mistična spoznaja Isusovog puta nadahnula." Edmund Vilson je potencirao svjetovnu dimenziju eksperimenta: "U Sovjetskom Savezu osjećate da ste na moralnom krovu svijeta gdje svjetlost nikada zaista ne zamire."

Među tim intelektualcima, "demokratija" sovjetskog tipa je bila prihvaćena kao jednako legitimna, ako ne i legitimnija od zapadnjačke. Staljinov totalitarizam jedva da je i opažen, a još manje osuđivan. Sidni i Beatris Veb su tvrdili da Staljin nije vladao kao despot: "On nema čak ni sveobuhvatnu moć koju je kongres Sjedinjenih Država privremeno povjerio predsjedniku Ruzveltu, ili onu koju američki ustav povjerava na četiri godine svakom sljedećem predsjedniku."