Podsećanje

Faktori koji nepogrešivo vode ka poslednjem svetskom ratu

Svi će biti poraženi

(Ovaj tekst objavljen je u Magazinu Tabloid, broj 250, 19.01.2012)

Jedan od najslavnijih disidenata socijalističke Jugoslavije i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine, sociolog Goranko Đapić, specijalno za Magazin Tabloid piše o ključnim generatorima, očito neizbežnog globalnog rata, u kome niko neće moći da bude ni neutralan ni uzdržan, u kome "ni za koga neće biti niti zavjetrina niti mirnih luka..." (Ovaj tekst je objavljen u broju 250.,19. januara 2012. godine, a redakcija ga ponovo objavljuje u okolnostima novog hladnog rata i takozvanih međunarodnih sankcija prema Rusiji i najve rata sa Ukrajinom i NATO- alijansom).

Goranko Đapić

Sve od Drugog svjetskog rata pa do naših dana, malo je bilo perioda bez ratnih sukoba.

Najvećim dijelom, bili su to ratovi proizišli iz sukoba onih krupnih vojno-političkih saveza koji su se nalazili u takozvanom hladnom ratu.

No, ako je među njima bilo "hladno", vruće je bilo malo dalje od tih vojnih saveza. Doduše, povremeno su se oba vojna saveza uključivala u te sukobe koji su često bili i žestoki, ali ipak ograničeni. Bili su, dakle, ograničeni vremenom trajanja i prostorom, ali su bili neograničeno surovi i pokazivali su kako bi trebalo da izgledaju globalni ratovi. Ovo naročito ako znamo kakvim se oružanim arsenalom raspolaže diljem svijeta, i to ne samo količinom nego i izrazitom tehnološkom naprednošću, što je, naravno, eufemizam za visoki ubilački potencijal!

Po okončanju hladnog rata, ta golema nuklearna snaga nije nestala, nego je, naprotiv, nastavila da se razvija, a povećao se i klub nuklearnih sila. Dakle, što se tiče oružja, i nuklearnog i "konvencionalnog", ne manjka ga ni kod najsiromašnijih zemalja svijeta...

Nada da će ga manje biti okončanjem hladnog rata, te da će i ratni sukob postepeno nestati, sasvim je nestala.

Raspadom bipolarnog svijeta, broj i oštrina sukoba zapravo su se povećali! Za sada, broj sukoba je i dalje relativno ograničen nacionalnim ili regionalnim okvirima, ali vrijeme koje je pred nama nimalo ne izgleda ospokojavajuće, ma sa kog gledišta ga analizirali...

Faktori koji će utjecati na svjetske sukobe u bliskoj budućnosti ukazuju da će oni biti globalni, isključivi, surovi, i da nitko neće biti zaobiđen, da ni za koga neće biti niti zavjetrina niti mirnih luka...

Koji su to znaci da će "zvono da zazvoni svima"? Reklo bi se, najprije ekonomsko-politički, pa onda sirovinsko-energetski, tehnološki, vjerski, demografski, klimatski...

Svakako da ima još faktora, ali sve govori da su ovi nabrojani i najvažniji, jer su oni i uzročno povezani i neodvojivi.

Ekonomsko-politički motivi globalnog rata

Od najstarijih vremena, privredni razlozi utjecali su na profil zajednice, na njene ambicije, na obrambenu ili agresivnu strategiju odnosa sa susjedima. Današnje ekonomsko-političko stanje očituje se, prije svega, u potpunoj neravnomjernosti svjetskih razmjera. Dio civilizacije tehnološki najrazvijenijeg dijela svijeta koji je u značajnoj manjini i ograničava se na Europu, Sjevernu Ameriku i Daleki istok, raspolaže najvećim bogatstvima i najsnažnijom tehnologijom.

Osim Dalekog istoka, uže gledajući, ishodišna matica modernog znanja i strateške moći je Europa, srce grčko-rimsko-kršćanske civilizacije. Gotovo sve ideje i oblici vlasti potekle su u njoj kroz 3.000 godina. Njen etnički supstrat su arijevska plemena Kelta, Germana, Slavena, Helena... Amerika, Australija i Novi Zeland, njihova su djeca.

Golema većina ostalog, mnogo većeg dijela svijeta, uglavnom je nerazvijeno, sa ogromnim disproporcijama i još većim natalitetom, smanjenim resursima, počesto sa zloćudim vjerskim isključivostima i potpuno nejasnom budućnošću. Koliko nedavno, vidjeli smo na tlu Staroga svijeta sva zla rata iza kojega je stajao novac sebične suprotnosti "izabranog londonskog društva" i njegove podružnice na Wall Street-u. Slobodno možemo reći da je, ne samo u Europi već i u cijelom svijetu, sadašnja mistificirana slika samo obična posljedica dva posljednja ubilačka rata, ratova koji su upravo tako zamišljeni i čije bezbrojne žrtve nimalo nisu slučajne.

Danas vidimo da je Europa napadnuta isto onako kao kada je probijena obrana Rimskog carstva. Barbarske azijatske horde preplavljuju šengenske granice baš kao što su probijane rimske limese (granice, prim. red.). To zaklete neprijatelje Europe, i svega što ona znači, ohrabruje da u ime multietnicizma i multukulturalizma i mulitikonfesionalizma sve što je "multi", svedu na jednu kulturu i jednu vjeru!

Čije i kakve su to horde? Odakle i zašto dolaze i zašto ne dolaze u goste, već vitlajući mačem džihada? Najprije, razlozi leže u prirodi njihovih društava i u njihovoj kulturi. Ta kultura koja je sva prožeta vjerom, jedino ispravnom vjerom, u svojoj osnovi ima tvrdnju da je njen Bog jedini, a njen prorok, poslednji prorok, te da sa njim historija prestaje.

Priroda društava iz kojih su došli agresivna je, i ta je agresija smišljena i nimalo slučajna. Ta autistična društva nisu razvijala niti misao niti kakvu inicijativu, izuzev trgovinsku, ali su zato zdušno radili na povećanju broja vjernika! Tako su to ostala ruralna, siromašna društva, a tamo gdje ima nafte, nisu se razvijala nikakva građanski etablirana država, bez obzira na ogromnu količinu novca koji je priticao.

Neograničeni priraštaj podstican je kao stvar božje volje. Kako ipak ograničeni prirodni resursi nisu mogli da prate takav eksplozivni priraštaj stanovništva, to je moralo doći i do značajnog socijalnog naboja. Sva njegova silina usmjerena je na progon "nevjernika". To je ono što stratezi modernog barbarstva drugačije još zovu i "džihad".

Zato je "džihad" u stvari eufemizam za napad na srce Europe, za sukob civilizacije i anticivilizacije. Europi je, u stvari, objavljen rat! Taj rat nije pitanje bliske budućnosti, jer on već uveliko traje! To se danas zove terorizam.

Sutra će to biti pobuna, poput one pariške, kojom je obnarodovano de je počeo rat za stvaranje islamske Francuske. To će postati ratovi niskog intenziteta, i dok se Europa bude okrenula, bit će to ratovi sa pravim borcima svetih boraca. Ogroman raskorak u ekonomskom razvoju između civilizacija "tamo i ovamo", moderni mislioci tumače kao rezultat vjekovnog europskog kolonijalizma, porobljavanja i eksploatacije tog mnoštva, kao da je Europa kriva što u vijekovima prije njenog dolaska ta društva nisu dalje odmakla od božije volje.

Sa druge strane, samo popustljivošću Starog kontinenta, opasno dogmatiziranim bratstvom i jedinstvom uz mnogo "multi", naš kontinent, naš dom, pred najopasnijim je ratom u svojoj historiji. Teza o ekonomsko-političkim razlozima neravnomjernog razvoja koji je navodno generator imperijalističkih ratova, opasna je i ona nas je dovela da stanje europskog bića u XXI stoljeću izgleda tako neizvjesno.

Sirovinski i energetski faktori

Danas se mnogo troše i sirovina i energija. Zalihe i jednog i drugog nisu bezgranične, zapravo je sve veća potrošnja i dovela do globalne krize. U prirodi je svjetske ekonomije da uzima bez mjere, a sjutrašnjica neka misli o sebi, kao da postoji samo danas. Tamo gdje je tehnologija stvar kulture i duha, još se nekako i balansira, ali tamo gdje je zaostalost način života, danak je sve veći, a beznađe očigledno. Resursi, međutim, nisu nešto samo po sebi.

Oni su bili i ostali povod za sukobe i mnogo složenije saveze sa drugim silama.

Vjerski i kulturološki faktor

Sredinom prošloga stoljeća široko je preovladalo mišljenje da zbog globalnog tehnološkog napretka svijet ulazi u sretno doba smanjenja i postupnog nestanka vjerskih i kulturoloških antagonizama. Mnogo lakši pristup informacijama i daleko veće kretanje ljudi izvan matičnih zemalja, učinili su da se ljudi koji su nekada malo ili nimalo znali o dalekim vjerama i kulturama sada u značajnoj mjeri sa njima i upoznaju. Tako su se i vjere i kulture počele preplitati, a čitava plejada intelektualaca na Zapadu je počela oduševljeno kliktati multikulturalizmu, multietnicizmu i multikonfesionalizmu.

Otvaranje Europe za emigrante, pretežno iz islamskog svijeta, činilo se kao sportsko takmičenje u jednoj nakaznoj disciplini: tko će biti otvoreniji!

Štoviše, svi glasovi da bi moglo doći do izmjene demografske slike ogromnih razmjera primljeni su sa optužbama da je starim, rasističkim, imperijalnim, religioznim i kulturološkim predrasudama odzvonilo, da su "histrijski relikt" u vrlom novom svijetu koji upravo ulazi u novu epohu tolerancije i ljubavi. Modelom "liberalnih" zakona, zabranjen je bilo kakav vid protesta protiv ove nove "političke korektnosti".

Dakako, korijen problema počiva u ljevičarskim zabludama, o općem bratstvu i vjerovanju da će prosvijećenost i dobra volja, uz mnogo strpljenja, učiniti svijet tolerantnim i da će novi veliki humanistički iskorak odbaciti eurocentrizam u svakom smislu. Smatralo se da će ta samokritika i odbacivanje vlastitih civilizacijskih vrijednosti djelovati na pridošle, da pruže ruku u nadi da će kao takvi oni biti integrisani u europsko društvo preko svih "multi-vrijednosti".

No, to se, međutim, nije dogodilo. Niti su se društva nadolazećih hordi emancipirala na ozbiljnijoj razini, niti su se sekularni pokreti održali. Štoviše, nadolazeće horde ne samo što se nisu integrisale i emancipirale nego su se u svakom aspektu pokazale kao neprijateljske prema zatečenim temeljnim vrijednostima europske civilizacije. Tako je i stvoreno jedno strano tijelo, arogantno, ksenofobično i posve zatvoreno, koje danas djeluje snažno razbijački u svakom urbanom centru i drugdje, diljem Staroga kontinenta.

Svu toleranciju kojom su bili obilato obasipani, uglavnom su tumačili kao idiotizam i slabosti Zapada, koji je, nakon svega, danas posve zreo da postane nekakova federacija islamskih republika.

Od vjere se ne očekuje preplitanje, ali kulture to mogu biti, i cijela je historija od najranijih vremena bila usmjerena ka tome. Kakav je to paradoks pred nama da je baš u stoljeću svakodnevnog napretka, baš na tom planu sve stalo i da se zapravo radi o apsolutno razornom sukobu. Kako je to moguće?

Moguće je, dakako, kada zablude postanu kamen-međaš jedne nedovoljno promišljene i čak tragične politike. Da li je to slučajno? Da li je moguće da protagonisti te politike odreda boluju od sveopćeg sljepila?

Demografski faktori

Naša, treća po redu, planeta Sunčevog sistema, zgodno plava, bogomdana, puna vode, šume, gostoljubiva je dugo, čak veoma dugo. Ali, već od danas, zacijelo, ova matica će biti gnjevna i bit će pustinja! Ovako bi pomalo pjesnički, ali nimalo bez straha i zabrinutosti, izgledala zadnja pustinjska fuga, koju, bude li ovako čovječanstvo nastavilo, neće nitko ni čuti na kraju.

Naime, demografska silovanja matice, bez obzira na razna tumačenja, bez obzira na razna tumačenja, razotkrila su zločinačke primisli. Neke vođe, redom azijatske, koje sve vide u kumuliranju mnoštva, upravo nude takvu recepturu. Sutrašnjica neka brine svoje brige, a danas, množite se, to je Njegova volja.

Hajdemo, neka bude volja Božija i svijet neka bude samo naš! Sociolozi, ekonomisti, demografi, vjerujući i nevjerujući, svi naglas govore o tome kako su goleme disproporcije u ekonomskom i kulturološkom smislu između ove suvremene horde i civilizacije kakvu znamo, što je, prema tumačenjima ideologa islamskog ekspanzionizma proizvod nekoliko potonjih, imperijalno-kolonijalističkih stoljeća i surove eksploatacije koja je odmah uslijedila. Ako bismo povjerovali toj dogmi džihada, ispada da bi (da nije bilo raseljavanja Europljana širom oceana!), većina stanovnika Trećeg svijeta imala svemirske baze na Mjesecu! No, istina je jedna, ma kako ona za nekoga bila neprijatna i glasi: oni koji su imali jedrenjake da oplove svijet, imali su umijeće, znanje, hrabrost i snagu. Oni koji su bili pronađeni u tim, tada dalekim svijetovima, bili su i bez umijeća i bez snage i bez znanja da dosegnu podvige europske inteligencije, i imali su samo svoje folklorne običaje.

Historija, a ona je i kroničar svakodnevnog života, govori nam da je pokreću, da su zapravo njeno tkivo, oni koji su jaki, prosperitetni, uporni i borbeni. To potvrđuju i velika europska otkrića koja su činili njeni najbolji sinovi, kojima niti znanje niti jedrenjake kojima su oplovili svijet niko nije darivao sa nebesa... To je bilo djelo njihovih ruku i njihovoga znanja i njihove moći, koja je kasnije postala eufemizam za širenje grčko-rimsko-kršćanske civilizacije.

No, kakve sve to veze ima sa svjetskim ratovima? Nažalost, stožerno mjesto naše civilizacije, iscrpljeno kroz dva svjetska rata, postalo je pribježište čudesne mješavine kvaziliberalizma, anacionalizma, komunizma i dekadentnog melankolizma. Tamo gdje je počivala moćna snaga, mjesto nje dobili smo obilje potrošnje, kreditne kartice, i tamo-ovamo zabavljačkih kultura.

U srcu arijevskog svijeta naseljeno je stanovništvo koje nema nikakovih dodirnih točaka sa potomcima španjolskih konkvistadora, engleskim društvima, donskim kozacima ili nuklearnim fizičarima. Tamo gdje, između Urala i Kaspijske prevlake, stoljećima opstajava krvava kapija, možemo reći da je ona danas otvorenija nego ikada ranije. Broj oni koji kreću ka toj kapiji raste svake godine, svakoga mjeseca, svakoga dana... Eto, sve to ima veze sa velikim, možda i najvećim zamislivim, posljednjim ratom, onim biblijskim koji ćemo bez oklijevanja zvati - Armagedon!

Praktično, to znači da je bjesomučno ispunjavanje tijelima ovog, sve užeg, namučenog svijeta, izvjesno pokretač budućeg najvećeg, konačnog sukoba.

Negdje, u veoma izglednoj budućnosti, sva energija barbarske najezde ili će naići na narodno-oslobodilački otpor u Europi, najprije protiv svjesnih ili nesvjesnih petokolonaša, ili će minareti zaista postati najveće građevine europskih prijestonica!

Možemo se takođe nadati da će Stari kontinent, koji je iza sebe ostavio drevna sjećanja na katarze, revolucije, konkvistadore, razne tridesetogodišnje, sedmogodišnje i Velike ratove, okupiti snagu, istinsku borbenost svojih arijevskih predaka, i odbraniti ono što nam je osnova života, našu grčko-rimsko-kršćansku civilizaciju. Titanska bitka koja je pred nama, ukazuje što nam je činiti i to u dva pravca...

Prvo, azijatska najezda mora biti zaustavljena, dakako ne govorima, rezolucijama i "multi" čežnjama, već jasnim saznanjem da je naša europska civilizacija blago koje moramo braniti probuđenim ponosom, sa ma koje tačke kontinenta on krenuo.

Europa mora, bez oklijevanja, upotrebiti svoj tehnološki i svaki drugi civilizacijski potencijal, bez imalo milosti, kao odgovor na divljanje maženih i paženih azijata drugih i trećih generacija koje su se udobno smjestile, te danas žive svoje paralelne svjetove i otvoreno podrivaju europsku civilizaciju, mijenjajući je izgleda iz dana u dan.

Kolosalna revolucija po mjeri čovjeka

U djelu "Sukobi civilizacija", autor Semjuel Hanington rječito govori da se radi o neizbježnosti. Pet potonjih stoljeća su to potvrdila, daleko prije modernog terorizma, koji je zapravo samo druga riječ za određenu formu ratovanja, a da će on biti u ime "jedinog Boga", "Velikog Alaha" ili "Prokoka", upravo ona govore da desetljeća koja su pred nama neće biti doba spokoja niti neke suvremene renesanse, nego je već danas na sceni novo srednjovjekovlje u kome kršćani brane svoje pravo na svoje države i svoje veličanstveno civilizacijsko nasljeđe.

Na redu je veliki, temeljni, presudni rat, koji će biti vođen u ime obrane od azijatskih hordi, što može značiti strašan poraz zapadnog iskustva i cijele zapadne civilizacije, ili, na drugoj strani, slom jedne nakazne, neprirodne izrasline na tijelu cijeloga rimsko-helenskoga svijeta. Pođimo od pretpostavke da će sukob biti što manje nasilan. No, to nije realno. Sukob će biti dubok, fundamentalan, ako ga uistinu bude.

Svijet mora shvatiti da ta bitka, taj Armagedon, neće donijeti sreću, blagostanje i prosperitet ako i bude pobjede u njoj. Jer, ta posljednja pobjeda nad totalitarizmom bit će u osvit novoga svijeta. A taj vrli novi svijet, prvi puta će se naći na manjem, reduciranom prostoru, sa naraslim naučno-tehničkim i svakim drugim spoznajnim potencijalima. Jednom riječju, ta kolosalna revolucija svijeta preoblikovat će današnji, tek prolazni svijet, opsjednut haosom.

Ako preživimo, pokazat će se da smanjeno pučanstvo (narod), a narasla tehnološka moć, uistinu mogu jednom zauvijek stvoriti novi, prekomponirani svijet po mjeri svakome.

Prah prahu, pepeo pepelu

Posljednji, sudbonosni rat, koji će biti i osvit novoga bića, bit će u stvari kolosalna revolucija koja će cjelovito preoblikovati ovaj današnji, prolazni svijet. Potpuno nova znanja i tehnologije stvorit će carstvo znanja, te će odnos čovjeka i resursa biti ravan snazi antičkih bogova. Ta buduća ekonomija i to buduće društvo imat će iza sebe konsenzus slobodnih, visokociviliziranih potomaka onih koji su jedrenjacima oplovili svijet, ne poznajući ga, plutajući njime u avanturu bez premca u dotadašnjoj historiji, ali istodobno stvarajući jedno novo biće, sposobno da sputa iskonske strahove od prirode i njene moći.

U sumrak ove civilizacije koju znamo, već je izvjesno da se vrše velike pripreme za konačni obračun kojim će ljudska rasa svoju neutaživu potrebu za sukobima konačno pokopati. Taj strašni, posljednji veliki rat, rat svakojake katarze, ponajviše one demografske, bit će eksplozivni, kataklizmatički, neprikosnoveni i, najzad, smirujući. Preživjeće oni najsposobniji, pa će tako, vijek ili dva, budući reducirani svijet lizati rane, što po ovoj zemlji, što po drugim planetama. Što da ne, i na Marsu, staništu neumitnog Boga rata Marsa!

Ratno čistilište i preporod čovječanstva

Nepodnošljivo ubijanje najboljeg lica ljudske rase, i to posred evropske pradomovine najboljih naučnih, tehnoloških, umjetničkih i svakih drugih dostignuća, uskoro će biti skupo plaćeno. Odgovor će biti žestok, a posljedice trajne. Zna li ona grupa francuskih umjetnika koja je krajem 2011. godine osmislila niz montažnih džamija kao umjetnički performans u centru Pariza što čini?

Znaju li uopće svi destruktivni europski liberali što su učinili svojoj civilizaciji i svome kontinentu, pa, konačno, i cijelome svijetu, praveći Vavilon gdje ga biti ne može, jer je istina ili mit o njemu jasno rekla da je nemoguć?

Kasno je za popravku, bit će rata koji nadilazi sve biblijske predstave o njemu. Čovječanstvo će njime zagaziti u novu rijeku Jordan, i iz nje izaći znatno umanjeno ali očišćeno od vlastitih zabluda.