Bankrot

Uzroci propadanja balkanskih banana državica: novac pretvoren iz sredstva za razmenu dobara, u sredstvo za stvaranje duga

Izbor između slobode i ropstva

Profesor Elektrotehničkog fakulteta iz Banjaluke dr Radojka Praštalo (protivzakonito i preuranjeno penzionsana zbog svojih stavova i borbe protiv korupicje), u autorskom tekstu posvećenom ekonomskom sunovratu zemalja nekadašnje Jugoslavije, između ostalog ukazuje na činjenicu da u ovom regionu, koji je pretvoren u ekonomsko groblje, postoji procentualno najviše stručnjaka iz oblasti ekonomije! Zbog toga je posebnu pažnju posvetila delu Ivana Pernara, mladog ekonomiste - istraživača 5rpropasti ovog dela Balkana, koji je u svojoj knjizi "Kako je nastao novac", razobličio samo suštinu zelenaškog zločina koje se ovde dešava već četvrt veka

Piše: dr sci. Radojka Praštalo

Činjenica je da na ex yu prostoru, a baš u ekonomiji najgore stojimo! Već više od dvavdeset godina dešavaju se demokratski (?!) izbori, a ništa se suštinski ne mijenja! To jest, i dalje kontinuirano propadamo...Naizgled je čudno da se baš nitko iz političkih stranaka nije obratio onim malobrojnim ekonomistima koji su pokušali da ponude neka razumna i logična rješenja (kao što su dr Aleksa Milojević, dr Slavko Kulić, dr Slobodan Komazec...), već u svojim redovima imaju samo takve ekonomiste koji nemaju svoje mišljenje i samo klimaju glavom...

Još sam davno bila u čudu gledajući kako se stalno forsiraju što viši rekordi u sportu. Pitala sam se: dokle to može ići i šta će biti sa sportom kad to više neće biti moguće? Hoće li tada potpuno prestati interes za sport?

A, sigurno je da jednog dana više neće biti moguće obaranje maksimalno dosegnutih sportskih rekorda, jer ljudsko tijelo nije perpetum mobile i ima neku prirodnu granicu bez obzira na sve stimulanse koje trpaju u te jadnike da bi iz njih izvukli što veći profit! Međutim, nisam čula da je igdje itko postavio ozbiljnije ovo pitanje.

Kasnije sam vidjela da tako nije samo u sportu, već da ta megalomanija predstavlja suštinu zapadnjačke filozofije života. Isti tretman, kao i sportski rekordi, ima i profit u privredi zapadnih zemalja. Ta trka za što većim profitom, čini mi se da je čak i veća nego u sportu, tj. da je eksponencijalnog karaktetra. Ponovo sam se pitala: ima li tome ikakvog ograničenja ili kraja? Očigledno da su "trkači" za profitom to shvatili i smislili najveću svjetsku prevaru, pretvarajući novac iz sredstva za razmjenu dobara, u sredstvo za stvaranje duga, te time izbjegli taj prirodni limit profitu i svom neograničenom bogaćenju.

Zbog svega gore rečenog, novac i dugove država ne treba preozbiljno shvatiti i tu spiralu zaduživanja treba što prije prekinuti. Ima još mnogo mjera koje su neophodne da bi se normalizovala situacija u potpuno kolabiranoj državi, a naročito je to pedantno osmislio dr Aleksa Milojević koji se odavno zalaže za vraćanje ingerencija Centralnoj banci u BH koja je do sada bila degradirana na nivo obične mjenjačnice, te uspostavljanje razvojnih fondova iz kojih bi svi koji žele poktrenuti neku proizvodnju mogli po povoljnim uslovima dići kredite. Ima li šanse da narod progleda? Teško.

Manjina koja uključi mozak može brzo shvatiti šta se događa, ali većina koja vjeruje instrumentaliziranim mas-medijima teško da će doći do razumnih zaključaka. Bez obzira ako im se sve ove činjenice predstave i na najjednostavniji mogući način. Oni će ih ignorisati, negirati i govoriti da oni sami tu ništa ne mogu uraditi ( zbog lijenost ili prezauzetosti zbog gledanja turskih serija, big brothera, farme, parova, sporta i drugih "ispirača mozga"). A, da su te činjenice istinite i da se ipak nešto moglo učiniti da su se i oni uključili, shvatit će tek kad ostanu bez posla, kad im banka zaplijeni imovinu, kad ne budu imali šta jesti...Na žalost, većina ih mora najprije lupiti glavom o zid da bi otvorili oči i pogledali ispred sebe, što je ujedno i najveća tragedija u ovoj sveukupnoj situaciji. Zato je izbor pred nama vrlo jednostavan: sloboda ili ropstvo. Svatko mora sam izabrati ono što mu odgovara.

Nedavno se javio jedan mlad momak (Ivan Pernar) koji uopće i nije ekonomista ali koji je shvatio "u kom grmu leži (glavni) zec", tj. tko to sve i zašto radi da bismo i dalje propadali dok potpuno ne nestanemo...To o čemu on govori, govorio je i dr Aleksa Milojević, koji je morao čak i da osnuje stranku u Republici Srpskoj („Snaga naroda") u nadi da će ga narod čuti, razumjeti i podržati u pokušaju da spasi Republiku Srpsku i BiH od potpune propasti, ali su njegova nadanja bila uzaludna! Jedva 2.000 ljudi, koliko ih je glasalo za tu stranku na posljednjim izborima, je razumjelo o čemu se radi, a svi ostali su opet glasali za SNSD (i njihove trabante) i SDS ( i njihove trabante)...I naravno, propadanje je nastavljeno...

U Hrvatskoj dr Slavko Kulić ne može u medijima da prozbori nijednu riječ, iako on ima rješenje za zaustavljanje agonije u ovoj državi. Istu sudbinu je doživio i mladi Ivan Pernar (knjiga: "Kako je nastao novac") koji je to isto pokušao. On je napisao knjigu kojom je pokušao otvoriti oči stanovništvu, ali uzalud. I on je na izborima ostao neprimjećen, a gladna rulja se i u Hrvatskoj bavi "visokom" politikom (kao i u RS/BH i Srbiji ) i glasa za HDZ (i njihove trabante) i SDP (i njihove trabante), dok sve i dalje propada...

Zato pogledajmo šta je otkrio Ivan Pernar zajedno sa svojim prijateljima studentima...

Suština i porijeklo ogromnih zaduženja država, preduzeća i građana

(Odsustvo monetarnog suvereniteta)

Svatko od nas ima prihode i rashode, a zavisno od toga da li je naše poslovanje pozitivno ili negativno, ostvarit ćemo dobit/profit ili gubitak. Država kao servis građana, također ima svoje troškove/rashode i prihode (prvenstveno od poreza). Razlika između prihoda i rashoda je deficit budžeta/proračuna. Naizgled se čini logičnim da ni pojedinac ni država ne bi smjeli trošiti više nego su im prihodi, međutim, država kao servis građana to ipak mora!

Zbog čega?

Da bi jedan subjekt ostvario prihod, drugi nužno mora imati rashod/trošak. To jest, novac se može zaraditi samo ako ga netko drugi gubi. U takvim uslovima povećan trud i rad ništa ne vrijede, jer ne mogu promijeniti ovu rigidnu računicu! A današnji financijski sistem zbog lišavanja država njihovog monetarnog suvereniteta, je poput pokera: da bi jedni ostvarili profit drugi moraju gubiti.

Zato države, kao servis građana, da bi bile uistinu suverene, moraju imati i monetarni suverenitet, tj. moraju imati svoju centralnu/središnju banku. Ona bi po definiciji morala biti nezavisna državna institucija sa monopolom stvaranja novca, koji bez posredovanja privatnih banaka koristi za pokrivanje budžetskog/proračunskog deficita, nastalog zbog stvaranja nove vrijednosti radom i zalaganjem. Taj novostvoreni novac centralne banke se zove primarna emisija.

Međutim, u Evropi ta primarna emisija je Maastricht-skim ugovorom zabranjena, zbog čega sve članice Evropske unije ( i one države koje ih slijede!) tonu u dužničko ropstvo i neotplative dugove! Zašto? Zato što se države, da bi riješile problem budžetskog deficita, moraju zaduživati na svjetskom tržištu novca uz kamate, budući da im je oduzeto pravo primarne emisije ( tj. stvaranja vlastitog novca!).

Zbog toga, kreditna kriza će svakim danom biti sve gora, tj. nema rješenja na vidiku, čega su mnogi akteri već uveliko svjesni. U ovakvom financijskom modelu nemoguće je izaći iz duga jer je sistem baziran isključivo na kreditu, pa je situacija poput živog blata: što se više koprceš i pokušavaš riješiti problem prethodnog duga uzimanjem novog kredita- to dublje toneš...Dakle, rješenje je u drugačijem financijskom modelu koji podrazumjeva vraćanje primarne emisije centralnim bankama, a ne samo zaduživanje i zaduživanje.

U trenutno važećem financijskom modelu naopaka je regulacija novca, što je tabu tema i o tome se ne govori! Zato su krivi i neuki građani koji se uopće ne interesuju odakle i kako dolazi taj novac koji im je toliko potreban, a svakim danom ga sve manje i manje imaju.

Nažalost, da bi se zainteresovali da saznaju kako uopće taj financijski sistem funkcionira, nisu im dovoljan motiv ni činjenice da nema zaposlenja, da su plate sve manje i manje, da su rate kredita kao i cijene u trgovinama sve veće i veće, da je život sve skuplji, da im je budućnost i njih i njihove djece neizvjesna...niti da upravo imamo takav financijsko-monetarni model kakav je Argentina imala prije svog totalnog sloma. Ali, da bi se to znalo, treba biti sposoban sagledati "big picture" što ogromna masa stanovništva ili nije u stanju ili je prelijena da o tome razmišlja, što ovi belosvetski ( a i domaći) kobci obilatio koriste da ih nesmetano pljačkaju i uništavaju.

Naime, koristeći upravo njihovu neinformisanost, nezainteresovanost i neznanje oni su im oduzeli monetarni suverenitet ( kod nekih država otvoreno, a kod nekih prikriveno) i pretvorili im centralnu banku u mjenjačnicu koja je samim tim prestala pokrivati budžetski deficit primarnom emisijom i za tu svrhu počela koristiti inostrane kredite! To je proizvelo strašne posljedice: nerealan tečaj (kurs) i kreditnu krizu.

Nerealan tečaj je učinio da uvozna roba bude jeftinija nego domaća i to je uništilo njihovu domaću privredu i dovelo do enormne nezaposlenosti. A da bi "država" i dalje vegetirala, morala se stalno zaduživati vani uz kamate, iz čega je i vraćala dotadašnje dugove čime je uz eksponencijalnu kamatu složenog ukamaćivanja svoj ukupni dug uvećavala 19 % godišnje što znači da joj se dug svakih 4 godine- udvostručavao! Tj. kamata zarađuje kamatu i raste poput snježne lopte, što kad-tad mora dovesti do financijskog sloma.

Argentina je među prvim državama u kojima je došlo do financijskog sloma. Kako se u Argentini uopće došlo u takvu situaciju? Na isti način kao i kod nas, što znači da i nas čeka taj kolaps koji je doživjela Argentina.

Naime, tamo negdje osamdesetih, u Argentini se sve više i više kralo tako da se taložio sve veći i veći deficit koji nije bio rezultat samo stvaranja novih vrijednosti radom i zalaganjem, zbog čega se moralo emitovati sve više i više novca iz primarne emisije da se sav taj deficit pokrije, a to je dovelo da ogromne inflacije! Kad su to shvatili, ljudi su se pobunili jer su vidjeli da se novčana masa povećava, a da oni nemaju proporcionalno više novca. Pobuna nije obuzdala lopovske apetite političara pa su oni našli čovjeka kog će podvaliti narodu kao spas od inflacije, a oni će i dalje nesmetano i nesmanjeno krasti od svog naroda! Taj čovjek je bio Domingo Cavallo i postavljen je na mjesto ministra financija sa zadatkom da stabilizira tečaj i suzbije inflaciju. Cavallo je to uradio jednim potezom: pretvorio je centralnu banku Argentine u mjenjačnicu, čime ne samo da se nije obračunao sa kriminalcima u vlasti, nego im je još išao na ruku! Tom mjerom stavio je državu u direktnu ovisnost o stranom novcu tj. pod monetarnu okupaciju.

Nerealan tečaj domaće valute

Time je njihova domaća valuta postala samo transakcijsko sredstvo (bon!) koje nije imalo pokriće u emisiji novca iz centralne banke, nego u vanjskom dugu! Tako je nastalo stanje kada država održava valutu nerealno jakom uz pomoć vanjskog zaduživanja, čime čini uvozne proizvode jeftinijim nego bi trebali biti, odnosno subvencionira uvoz! U kreditnom sistemu u kojem je centralna banka samo mjenjačnica, urušavanje ekonomije počinje onog trenutka kada se ljudi prestanu zaduživati kako bi kupovali nekretnine, dionice, automobile i ostalu luksuznu robu iz uvoza. Budući da je novac u opticaj ulazio isključivo kao kredit, a kreditna ekspanzija je je bila gotova, prestao je i priliv novca. Sve zemlje koje su vodile politiku precijenjenog tečaja (kursa) prije ili kasnije su dovele domaću privredu do sloma.

Sve je više onih koji iskazuju sumnju u tvrdnje političara da će ih otkazi, nova zaduženja, veći porezi i rasprodaja državne imovine odvesti na put privrednog razvoja i oporavka. Neki su se čak i usudili da javno kažu da su baš te mjere dovele državu u ovakvo žalosno stanje, a stanovništvo u ropstvo i siromaštvo.

Očigledno je da se vlade mijenjaju, a problemi ostaju. Ništa se ne rješava, a stanje je sve gore. Izgleda da je najteže shvatiti da su svi problemi međusobno povezani: visoke kamatne stope, nerealan tečaj, propast proizvodnje, visoka nezaposlenost, velik vanjski dug, masovne blokade računa i sudska izvršenja, rastuća nelikvidnost i stečajevi, što je sve posljedica financijskog modela u kom je centralna banka samo puka mjenjačnica! Ako se k tome dodaju još kriminal i korupcija vladajućih, kao i nerad, jalovost i korumpiranost pravosuđa i sunovrat sistema obrazovanja, pravo je čudo da još imamo kruha da jedemo, kako je zaključila jedna beogradska čistačica! Ovi drugi faktori su isto toliko važni kao onaj prvi, što pokazuje situacija u Jugoslaviji.

Narodna banka Jugoslavije je imala funkciju primarne emisije, ali ekonomiju su ipak morali održavati američki bespovratni krediti, zbog enormne korupcije, nepotizma i klijentelizma, a naročiti negativne kadrovske politike koju je ovaj današnji sistem naslijedio i još razradio do neslućenih visina! U takvim uslovima, u što god netko ulagao, ne može ostvariti dobit. Odnosno, u što god ulagao ako i ostvari neku dobit, ona je manja nego što bi dobio da je novac držao u banci. Takav financijski model odgovara samo onim malobrojnim "kraljevima" novca koji mogu luksuzno živjeti i enormno se bogatiti samo od kamata na te astronomske cifre novca koji pozajmljuju državama i drugima! Posljedica toga je da narod teško radi da bi dobio malo novca, a oni ne rade ništa za golem novac!

Odatle je očigledno da je nemoguće se baviti proizvodnjom u uslovima nerealnog tečaja jer je uvozna roba jeftinija i naše tvornice su osuđene na propast, a ljudi nikako ne mogu da shvate da je tečaj nerealan! Nije im jasno da u državi gdje su svi ekonomski parametri negativni, nemoguće imati stabilan tečaj, kao što mi imamo.

Eksponencijalni rast duga

Zbog činjenice da su kamate na štednju-depozit mnogostruko manje nego na kredite, kredit je sve teže otplativ, tim više što se radi o zakonu velikih brojeva i složenom ukamaćivanju. Količina novca u opticaju se nepotrebno povećava za iznos kamate koja se obračunava na državni dug, država tu kamatu otplaćuje novim zaduživanjem i tako banke zahvaljujući složenom ukamaćivanju dolaze do sve više i više novca, a država je pod sve većim i većim dugom.

Tada banke počinju sa svojim klasičnim parolama narodu: ne možete živjeti na dug, morate smanjiti plate, penzije, socijalna davanja, privatizirati državnu imovinu itd. A do tada su nudile kredite šakom i kapom i čak "vukle za uši" one koji neće kredite!

Iz toga je jasno da stvarni cilj banaka i nije naplata duga. Bankari znaju da je dug otišao u nebo i da je neotplativ, te da ga država nikad neće moći vratiti. Naime, država će stalno imati deficit i za potrebe svog funkcionisanja, a kamoli za rate za otplatu prethodnog duga.

Stvarni cilj banaka je preuzimanje državne imovine, odnosno stvarnih bogatstava te zemlje na račun tog nerealnog astronomskog duga! Posebno će taj "bič" osjetiti stanovništvo kad marionetske vlasti budu prisiljene od strane MMF-a da privatizuju javna preduzeća (voda, šume, autoceste, elektroprivreda) koja imaju karakter javnog dobra i nisu usmjerena ka stvaranju profita.

Međutim, kad ih privatizuju, postat će nemilosrdne gulikože stanovništva, a njihove skupe usluge osiromašeni narod neće moći plaćati pa će mu se život svesti na onakav kakav je bio u srednjem vijeku: bez vode, bez struje i sl. Dužnička doktrina je najveća prevara savremenog svijeta. Ako se taj suludi koncept hitno ne odbaci, svi ćemo propasti. Ostat ćemo bez ičega, a naročito bez iluzije da možemo živjeti iznad svojih mogućnosti, kad nas spuste na nivo kmeta ili roba beskućnika...

Bez obzira na to koliko vi radili i stvarali novih vrijednosti, država neće i ne smije napraviti emisiju nezaduženog novca koji bi imao pokriće u stvarnim dobrima i služio njihovoj razmjeni. Naprotiv, novi novac u opticaj može ući samo kao dug, pa u skladu s tim, ako se želi dobiti novčana protuvrijednost za novostvorene vrijednosti, društvo se mora zadužiti! To ima za posljedicu: što društvo više radi i stvara, to je veća njegova potreba za novim novcem-samim tim i dug (eksponencijalno!) raste. To je dovelo do apsurda da su one zemlje u kojima se najviše radi i stvara- najzaduženije (primjer Njemačke!).

Instaliranje MMF-a

Za ovakve prljave rabote Domingo Cavello je dobio mnoge nagrade međunarodnih bankara i iz ministarstva financija smješten je u fotelju ministra ekonomije, gdje će narodu prodati klasičnu priču MMFa po kojoj oni žive iznad svojih mogućnosti, da vlada mora smanjiti plate, penzije, povećati poreze, povećati radni vijek, školarine, uvesti participaciju u zdravstvu i sl. kako bi se vlada mogla i dalje zaduživati iako je i gladi i duga već odavno previše...Putem Cavella išao je i hrvatski guverner Rohatinski čiji pogubni rezultati na ekonomiju i financije u Hrvatskoj su sve više vidljivi, a za to je dobio mnoge svjetske nagrade, baš kao i Cavello...Slično je i u Srbiji (Dinkić, Cvetković i sl. ), a u BH svi političari uključujući i guvernera Kozarića se "ne miješaju u svoj posao", već takve iste podvale instaliraju, preko visokog predstavnika i njih, međunarodni (talmudističke) bankari .

Slično je i u Sloveniji gdje je sve bilo u redu dok se slušalo Jožu Mencigera (tvorac savremenog slovenačkog "ekonomskog čuda", koji je prvi posumnjao u opstanak Evropske unije) i imalo vlastitu valutu i centralnu banku, ali je to Janša sa svojom kamarilom sve uništio i pretvorio centralnu banku u mjenjačnicu....

Grci su se odrekli svoje nacionalne parole: "Sloboda ili smrt" iz doba borbe protiv Turaka, da bi danas, pod "vlašću" marionetske vlade koja je produžena ruka MMF-a i Evropske unije, trpjeli čak i bankara za premijera koji provodi politiku nerealnog tečaja zajedno sa restriktivnom fiskalnom i monetarnom politikom. Te mjere su onemogućile svaku mogućnost privrednog rasta, stvorile veliku nezaposlenost i uništile njihovu ekonomiju. Umjesto da odbace euro i ponovo uvedu drahmu, uspostave realan tečaj, provedu ekspanzivnu monetarnu politiku, zahvale se MMF-u, odlučili su se za monetarni sistem sličan onom iz Argentine prije sloma! Vrhunac ironije i licemjerstva je to što domaći političari i strani bankari ubjeđuju narod da je to što rade po zahtjevu MMF-a za njihovo dobro! Zbog svega ovoga, danas je Grčka pod monetarnom okupacijom i u ekonomskom ropstvu, gorem od onoga 1941. kad su je okupirali Nijemci, jer i ova marionetska vlada zastupa interese njemačkih banaka, a ne svog naroda.

Gdje je rješenje

Nema te porezne (ili druge) reforme ili sveopće štednje i odricanja po zahtjevima MMF-a koja nas može izbaviti iz tog gliba ukoliko se prethodno ne uradi monetarna reforma. Ona je conditio sine qua non tj. uslov bez kog se ne može.

Ako se i dalje centralna banka ( koja to nije po definiciji!) bude smatrala "svetom kravom" i nitko ne bude i dalje preispitivao rezultate njenog rada, propast nam ne gine! Pa zar nije neophodno preispitati sve faktore koji utiču na stvaranje ovog haosa u državama!? Međutim, stranački prvaci (i lijevih i desnih stranaka koje se smjenjuju na vlasti i zbog toga se ništa ne mijenja na bolje) su korumpirani od strane banaka i idu im na ruku, te preispitivanje rada centralne banke drže tabu temom. Odatle je jasno da stranački politički sistem nije tu da se brine za interes naroda, za pravedno društvo i sl. već za interes financijske ologarhije!

Kako bi taj cilj bio ostvaren, bilo je potrebno osnovati stranke sa formalno različitim političkim predznacima i okrenuti ljude jedne protiv drugih, a priče o patriotizmu, socijaldemokraciji i sl. su samo priče za naivne glasače da bi se lakše manipulisalo sa njima...Ustvari, birači su zapravo na prevaru uvučeni u politički cirkus koji je gledano izvana bučan i dinamičan, a gledano iz perspektive manipulatora potpuno beznačajan, jer je SVE unapred određeno.

Ljudi su potpuno nesvjesni toga šta se događa, a nisu baš ni zainteresirani da to saznaju. Oni odlaze na posao ( ako ga imaju), dolaze kući, rade kućanske poslove, brinu o djeci, razmišljaju kako da prežive mjesec, kako da plate rate kredita, režije itd. Zbog zaokupljenosti ljudi golim opstankom i spremnosti da zadrže posao pod svaku cijenu, nitko ne razmišlja o stvarnom uzroku nedostatka novca, propadanja preduzeća i sve veće nezaposlenosti.

Slično je i sa poslodavcima. Oni misle da je rješenje u smanjivanju radničkih prava i više rada za manje novca, dok radnici misle da su za sve krivi nesposobni menadžeri. A stranke, i desne i lijeve, ne misle ni na šta drugo nego da se dokopaju vlasti i uzmu "svoj" dio kolača...Ni jedne ni druge nemaju rješenje, već samo nude nastavak agonije kroz podjele birača na lijeve i desne. I dok oni vode jalove debate na tu temu, banke nastavljaju sa izrabljivanjem i pljačkanjem.

Doduše, postoje neke stranke koje su odbacile ove ideološke predznake i koje stvarno nude rješenja ( u Hrvatskoj Živi zid, u RS/BH "Snaga naroda"), ali one su u potpunoj medijskoj blokadi, a biračko tijelo ne traži način da ih prepozna i primjeti, a kamoli da im se priključi i bori zajedno sa njima. U ovako tragičnoj situaciji u domovini NITKO nema pravo da bude nezainteresiran, apolitičan i neinformisan. Najvažnija stvar u jednoj državi, tok novca, je totalna apstrakcija gotovo svim stanovnicima. Čak i većini ekonomista! Zahvaljujući tome nekolicina vanjskih bogataša u želji da bude što bogatija, zaularila je političke stranke i sad nas i jedni i drugi obmanjuju i pljačkaju...