Smrt Evrope

Douglas Marey: Čudna smrt Europe (12)

Ubistvo Tea van Goga

Evropa čini samoubistvo. Ili su, u najmanju ruku, njezini vođe odlučili počiniti samoubistvo. Jesu li ih europski narodi odabrali slijediti u tome, posve je drugo pitanje. Kad kažem da je Europa u procesu ubijanja same sebe, ne mislim da je teret uredbi Europske komisije postao pretežak ili da Europska konvencija o ljudskim pravima nije učinila dovoljno da zadovolji zahtjeve određenih zajednica. Mislim na to da je civilizacija koju poznajemo kao Europu u procesu počinjenja samoubojstva te da ni Velika Britanija niti bilo koja druga zapadnoeuropska zemlja ne može izbjeći tu sudbinu jer kao da svi bolujemo od istih simptoma i boljki. Posljedica toga bit će da na kraju naših života većina ljudi koji danas žive u Europi neće biti Europa te da će svi europski narodi izgubiti jedino mjesto na svijetu koje mogu nazvati domom, zaključak je istraživanja u knjizi Daglasa Maerja, koje objavljujemo u nekoliko nastavka

Dagalas Marej

Naravno, od toga nije bilo ništa. Samo nešto više od tjedan dana uoči izbora, Fortuyna je na odlasku s radijskog intervjua u Hilversumu ubio tridesetogodišnji muškarac, izbliza mu u glavu ispalivši nekoliko hitaca. Cijela je nacija strahovala iščekujući objavu ubojičina identiteta, bojeći se da ne bi bio musliman. Međutim, ubojica je bio ultraljevičarski veganski aktivist koji je na suđenju objasnio da je svoju žrtvu ubio jer je smatrao da se Fortuyn okomio na muslimane. Nizozemska (Holandija)je nakon ubojstva utonula u žalost, što je za posljedicu imalo da su na izborima glasači Fortuynovoj stranci osigurali najveći broj mjesta u parlamentu, dar na kojem su im se ovi odužili trivijalnim unutarstranačkim svađama i posvemašnjom nesposobnošću (po svoj prilici neizbježnoj s obzirom na brzinu njihova uspona) da ispune očekivanja.

Želja nizozemske javnosti da svoje probleme riješi glasačkim kutijama tako je propala. I premda su Fortuynovi nasljednici, uključujući Geerta Wildersa (koji je također napustio glavnu nizozemsku "liberalnu" stranku VVD i osnovao vlastitu), nastavili njegovu retoriku, nijedan se nije pokazao sposobnim pridobiti glasove radničke klase i mladih poduzetnika koje je Fortuyn uspio privući. Premda je ubojstvo čovjeka kojega će poslije proglasiti najvećim Nizozemcem svih vremena uništilo jedan vid izborne politike, ipak je omogućilo širenje te rasprave u društvu kao cjelini. Vjerovati da je Foruyn bio fašist te da velik dio nizozemske javnosti podupire fašizam jednostavno nije bilo održivo.

Jedan od onih koji su nastavili govoriti u praznini ostavljenoj iza Fortuyna bio je i nizozemski redatelj Theo van Gogh. Osim što su bili prijatelji, mnogo su se puta zajedno pojavljivali na televiziji, pa i u van Goghovu televizijskome talk showu "Ugodan razgovor" na čijem bi kraju voditelj gostu darovao kaktus. Van Gogh je poslije Fortuynova ubojstva radio na filmu o ubojstvu te je nastavio objavljivati knjige i članke.

Na naslovnici Van Goghove knjige Alah zna najbolje (Allah meet het Beter) objavljene 2003. njegova je fotografija s muslimanskim pokrivalom za glavu, oponašajući islamske fundamentaliste. U televizijskim nastupima i javnim debatama Van Gogh se suprotstavio najglasnijim islamistima u Nizozemskoj, uključujući i ekstremnog aktivista hezbolahove škole Dyaba Aboua Jahjaha kojega je jednom prilikom nazvao "Prorokovim svodnikom". Poslije tog događaja (prekinutog jer je Jahah odbio ostati u studiju s Van Goghom) među Jahjahovom pratnjom čulo se: "Sredit ćemo tu debelu svinju i zaklati je."118

Otprilike u to vrijeme na javnim događanjima, uključujući potpisivanje knjige Alah zna najbolje, Van Gogh je postao sve zabrinutiji za vlastitu sigurnost. Zatim je 2004. snimio kratak dokumentarni film Pokornost o lošem odnosu prema ženama u islamskim kulturama. Scenarij za film napisala je Ayaan Hirsi Ali, mlada imigrantica podrijetlom iz Somalije, a otprilike u vrijeme kad je potkraj kolovoza film prikazan na nizozemskoj televiziji, prijetnje su postajale sve češće. Van Gogh je odbio ponuđenu policijsku zaštitu smatravši, prema izjavama njemu najbližih, malo vjerojatnim da bi se ijedan islamistički ubojica zamarao "seoskom budalom".119

Seoska budala ili ne, ubojica Mohammed Bouyeri ipak ga je 2. studenoga 2004. ujutro presreo u Amsterdamu dok se biciklom vozio na posao, najprije ga ustrijelio, zatim mu prerezao grlo i na kraju mu zarinuo nož u prsa. Posljednje riječi koje je Van Gogh uputio Bouyeriju prije nego što je umro, bile su: "Zar ne možemo o tome porazgovarati?" Na Van Goghova prsa Bouyeri je nožem pribio prijeteće pismo upućeno Ayaan Hirsi Ali koju je nizozemska sigurnosna služba smjesta izvela iz zemlje, a drugi nizozemski kritičari islama, uključujući akademika iranskoga podrijetla Afshina Blliana, dobili su policijsku zaštitu. Neko su vrijeme utihnuli čak i najoprezniji kritičari islama poput nizozemskog akademika Paula Gliteura. Političari, akademici, novinari i drugi naučili su lekciju kritiziranje islama, onako kako je u nizozemskom društvu dopušteno kritizirati sve druge religije, najblaže rečeno promijeni život i - u odsutnosti policijske zaštite - po svoj prilici znači smrt. Zemlja koja je u prošlosti njegovala propitivanje vjerskih istina i iznjedrila slobodne mislioce poput Spinoze sad je temi religije pristupala iznimno oprezno.

To je onu nekolicinu koja je odbijala igrati po pravilima ekstremista stavilo pod još veći pritisak. Među spremnima da se nastave opirati ekstremistima bila je i mlada Nizozemka somalijskoga podrijetla koja je prije deset godina u Nizozemsku prebjegla pred dogovorenim brakom.

Hirsi Ali na svaki je način bila uzoran useljenik. Poslije dolaska u Nizozemsku zatražila je i dobila azil, a radeći manualne poslove u tvornici naučila je nizozemski i ubrzo upisala fakultet. Studirala je na Sveučilištu u Leidenu, usput radeći kao prevoditeljica za useljenike. Nešto malo više od deset godina poslije dolaska u Nizozemsku stekla je magisterij iz političkih znanosti, radila kao istraživač te postala zastupnicom Liberalne stranke u nizozemskome parlamentu. Bila je to priča o strelovitom uspjehu na kojem je Hirsi Ali mogla zahvaliti svojoj inteligenciji, karizmi, napornome radu i iznimnoj osobnoj hrabrosti. Ali brzinu kojom se istaknula u javnosti omogućila je i činjenica da je nizozemskom društvu u tom trenutku očajnički trebalo uspješnih useljeničkih priča. Međutim, kad je odbila govoriti ono što se od nje očekivalo, šokirala je mnoge ljevičare.

Sama Hirsi Ali poslije će napisati kako su je napadi u SAD-u 11. rujna 2001. potaknuli da istraži "mogu li se u vjeri u kojoj sam odrasla pratiti korijeni zla: jesu li agresija i mržnja svojstvene islamu?"120 Šest mjeseci poslije, čitajući knjigu o ateizmu koju je dobila na dar nekoliko godina prije, usudila se priznati da više nije vjernica.121

Kad se osjetila spremnom, svoje je nove stavove iznijela u javnost. Međutim, činilo se da je ponajviše pritišću nizozemski mediji, tjerajući je da govori stvari koje oni ne žele reći. Jedan ju je novinar prisilio da kao i Fortuyn upotrijebi riječ achterlijk. Je li islam nazadan u odnosu na nizozemsko društvo? Pritisak na Hirsi Ali stizao je s dviju strana - jedan iz općeg smjera političke ljevice, pritišćući je da izgovori stvari zbog kojih bi je mogli napasti, a drugi s ljevice i desnice, pritišćući je da kaže stvari kako bi otvorila teme za sve druge. Ženu crne rase bilo je teže napasti zbog rasizma nego muškarca bijele rase. Međutim, pristalice statusa quo uspjeli su to zaobići, tvrdeći da je Hirsi Ali "traumatizirana" svojim iskustvima koja nipošto nisu uobičajena za islam i da zbog toga ne zna što govori.

Kao žrtva genitalnog sakaćenja (tema koju vrlo zorno opisuje u svojoj autobiografiji),122 osoba koja je kao tinejdžerka vjerovala da je smrt opravdana kazna za Salmana Rushdieja, žena koja je pobjegla pred prisilnim brakom i iz prve ruke shvatila izazove integracije, Hirsi Ali dotaknula se najosjetljivijih pitanja. Napadi ne samo velikog dijela nizozemskih političara nego i vatrene kritike kojima ju je zasula nizozemska muslimanska zajednica bili su očit znak da godine koje će doći neće proći dobro.

Na samome početku njezina javnoga djelovanja jedan ju je prijatelj upitao: "Zar ne shvaćaš koliko je mala ova zemlja i koliko je eksplozivno to što govoriš?" Kao što se prisjetila u svojoj autobiografiji, odgovorila mu je: "Eksplozivno? U zemlji u kojoj su prostitucija i lake droge zakoniti, koja dopušta eutanaziju i pobačaj, u kojoj muškarci na televiziji plaču, ljudi goli šeću plažom, a na javnoj se televiziji zbijaju šale na papin račun? U kojoj se glasoviti pisac Gerard Reve slavi zbog fantaziranja o vođenju ljubavi s magarcem, životinjom koju upotrebljava kao metaforu za Boga? Doista, u takvom kontekstu ništa što bih ja mogla reći ne bi se moglo doživjeti ni izbliza eksplozivnim."123 Ali dogodilo se baš to. Hirsi Ali uprla je prstom u najbolniju temu nizozemskoga društva. Ljudi koji su sebe rado smatrali snošljivima, otvorenima i poštenima, počeli su se pitati nije li ta snošljivost, otvorenost i pristojnost otišla predaleko. Kako će postaviti ikakve granice? Hirsi Ali govorila im je da granice postoje i da je ona živi dokaz nekih od njih. Unatoč prijetnjama smrću prije i poslije ubojstva svojega kolege Van Gogha, smatrala je da je "neke stvari potrebno izreći, a šutnja katkad postaje suučesnica nepravde".124

Iste su brige počele mučiti cijelu Europu. Tijekom desetljeća u kojima su europske vlade dopuštale da imigracija teče tokom kojim je išla, malo ih je, a možda i nijedna, očekivalo da će jedna od posljedica takvog pristupa biti da će doglednu budućnost provesti pokušavajući pomiriti zakone i zahtjeve islama s europskom kulturom i tradicijama. Ipak, povećanjem broja imigracijskog stanovništva posvuda su izbili isti problemi, katkad zbog otkrića onoga što se zbivalo unutar muslimanskih zajednica.

U Francuskoj je, primjerice, 2004. u Marseilleu na smrt kamenovana mlada muslimanka Ghofrane Haddaoui jer je odbila udvaranje mladoga muslimana. U Velikoj Britaniji policija je priznala da nije uspjela razjasniti niz sumnjivih smrti mladih muslimanki jer su ta moguća "ubojstva iz časti" smatrali pitanjem muslimanske zajednice. Udruga britanskih liječnika (British Medical Association, BMA) u svojem je izvješću iz 2006. objavila da je u Velikoj Britaniji najmanje 74 000 žena bilo podvrgnuto genitalnom sakaćenju.

Istodobno, pojedinci iz muslimanskih zajednica u Europi koji su javno govorili o negativnim stranama svoje kulture ili za koje se činilo da se na neki način suprotstavljaju svojim zajednicama, sve su češće postajali žrtvama fizičkog zastrašivanja i nasilja. Od norveške pop pjevačice Deepike Thathaal koja je napadnuta na pozornici u Oslu zbog "nečednosti", do kolumnistice i aktivistice Nosheen Ilyas u Italiji, manjina unutar manjine postala je možda najugroženijom skupinom. I neprestano je polako rasla svijest da novi došljaci možda neće najdobrohotnije gledati na stare. Tijekom cijele multikulturalne ere pretpostavljalo se da će manjine međusobno povezivati njihov manjinski status. Činilo se da nitko na vlasti nije ni pomislio da će novopridošlice sa sobom donijeti svoje stare animozitete. Međutim, kako im je broj rastao, ta se pretpostavka počela urušavati.

Godine 2003. izvješće o antisemitizmu Europskog centra za praćenje bez mnogo buke pospremljeno je u ladicu kad je pokazalo da je jačanje antisemitskih aktivnosti u Europi uzrokovano napadima mladih muslimana na Židove. Međutim, unatoč takvim pokušajima skrivanja, činjenice su nastavile izvirati - nerijetko na najbrutalnije načine. Godine 2006. Francuska je zavijena u crno događajem u Parizu kad je banda muslimana koji su sebe nazivali "barbarima" tijekom gotovo tri tjedna do smrti mučila mladoga francuskog Židova Ilana Halimija.

Oteli su ga uvjereni da će iznuditi novac od njegove obitelji jer "Židovi imaju novca". U godinama masovnog useljavanja napadi na Židove posvuda su postali brojniji. Prema podacima francuskoga Nacionalnog ureda za suzbijanje antisemitizma (Bureau national de vigilance contre l'antisemitisme, BNVCA) između 2013. i 2014. broj antisemitskih napada se udvostručio, dosegnuvši samo te godine 851 slučaj. Unatoč tome što čine manje od 1 posto francuskoga stanovništva, Židovi su bili žrtve gotovo polovice svih zabilježenih rasističkih napada u Francuskoj: 2014. na Dan Bastille tijekom demonstracija u Parizu prosvjednici imigranti okružili su vjernike u sinagogi u Parizu, među ostalim izvikujući "Smrt Židovima"; godine 2012. u židovskoj školi u Toulouseu jedan je musliman ubio troje djece i njihova nastavnika; 2014. još je jedan musliman ubio četvero ljudi u Bruxellesu; 2015. jedan je musliman u supermarketu s košer hranom Hypercache u Parizu ubio četvero Židova; 2015. ponovno je jedan musliman ubio mladog Židova zaštitara u Velikoj sinagogi u Kopenhagenu. Ta su ubojstva, uz druge napade, naposljetku otvorila raspravu o pitanju islamskog antisemitizma.

Međutim, u slučaju širenja antisemitizma, kao i niza drugih iznova oživljenih problema, put do priznanja što se stvarno događa bio je spor i tekao je gotovo puževim korakom. Godine 2013. u Njemačkoj je osnovana nova politička stranka Alternativa za Njemačku (Alternative für Deutschland, AfD). Kad je postao jasan njezin snažan antiimigracijski stav, njemački mediji i političari činili su sve da je prikažu antisemitskom. Međutim, u prosvjedima 2014. na ulicama njemačkih gradova, među ostalim Frankfurta, Dortmunda i Essena, nisu pristalice AfD-a nego demonstranti koje su uglavnom činili imigranti izvikivali "Hamas, Hamas, sve Židove pod plin" i "Židovska govna". I nisu političari AfD-a nego je muslimanski imam 2014. usred džamije u berlinskoj četvrti Neuköllnu molio Alaha da "Uništi židovske cioniste i pobije ih sve do zadnjega".125

U svakoj je zemlji bilo onih koji su pokušali upozoriti na probleme. Neki od njih, poput Hirsi Ali, odrasli su kao muslimani, ali su poslije napustili vjeru. Drugi su bili rođeni kao muslimani i namjeravali su ostati u vjeri, ali su zagovarali liberalnu reformu iznutra. Upozorenja su stizala i od strane Europljana nemuslimana koji su čvrsto ustrajali na pravu da govore u obranu svojega kontinenta.

Nekolicina čak strašću kojom je to činila slavna talijanska novinarka i spisateljica Oriana Fallaci, jedina među zapadnjačkim novinarima koja je intervjuirala iranskog ajatolaha Homeinija koji je izdao fetvu s pozivom na ubojstvo Salmana Rushdieja. Na prijelazu tisućljeća Fallacijeva je bila u sedamdesetim godinama života. U mlađim su joj danima glasoviti intervjui s poznatim svjetskim vođama poput Homeinija, pukovnika Gaddafija, iranskoga šaha Mohameda Reze Pahlavija, Henryja Kissingera i drugih donijeli glas novinarke od čijih intervjua svi strepe.126 Bliski susreti s moćnicima i putovanja po brojnim svjetskim ratištima rasplamsali su u njoj bijes u vezi s mnogim temama, među ostalim i prema islamu.

Odrasla u obitelji antifašističkih aktivista u Mussolinijevoj Italiji, preko oca se uključila u antifašističke aktivnosti. Potkraj života prisjetila se zadataka koje je obavljala kao djevojčica: nošenja ručnih bombi u opozicijske stožere skrivajući ih u glavicama salate, krijumčarenja oružja i širenja partizanskih materijala.127 Njezina domovina i rodni grad - Firenca - od 1943. do 1944. bili su pod nacističkom okupacijom i premda je bila samo djevojčica, s ostalim članovima obitelji borila se za svoju zemlju i svoj grad. Kad bi govorila o fašizmu, govorila je iz vlastita iskustva.

Poslije brojnih godina beskompromisnih i brutalnih intervjua, Fallacijeva se okrenula fikcionalizaciji događaja iz svog života, uključujući roman Inšalah (Insciallah) utemeljen na vlastitim iskustvima iz građanskoga rata u Libanonu. Devedesetih godina dvadesetoga stoljeća sve se više povlačila u osamu, živeći u stanu iznad svojega njujorškog izdavača i radeći na romanu o svojoj obitelji i djetinjstvu. Poslije napada 11. rujna 2001. njezin se uspavani bijes naglo rasplamsao. U dva tjedna napisala je podulji esej objavljen kao dodatak milanskim novinama Corriere della Sera. Bio je to za nju tipično buran, iskren, neobuzdan i žestok napad na one koji su srušili tornjeve Svjetskoga trgovinskog centra, na one koji su zažmirili na prijetnju, na muslimane u cijelome svijetu koji su veličali taj čin i na sâm islam. Bio je to doista osebujan i strastven rad.128

Izdanje Corriere della Sere u kojem je objavljen njezin komentar odmah je planulo, a Fallacijeva je polemiku brzo pretočila u kratku knjigu. Objavljen 2002., Gnjev i ponos (La rabbia e l'orgoglio) u Italiji je prodan u milijun primjeraka, a još je stotine tisuća primjeraka prijevoda prodano diljem Europe. U njezinoj je zemlji knjiga odmah postala metom žestokih protunapada kao i gorljivih opravdanja koja su stizala jednako od strane vjernika kao i od ateista poput same Fallacijeve. U plimi i oseci intelektualnih i političkih pomodarstava lako je zaboraviti ili jednostavno gurnuti u stranu "senzaciju za jedan dan" kakva je bio Gnjev i ponos. Međutim, gotovo nijedna druga knjiga nije imala tako širok i snažan utjecaj na svoje čitatelje niti je imala tako snažan učinak na niže slojeve društva.

Prema njezinu vlastitome priznanju, u obliku Zolina "J'accuse" ili propovijedi Zapadu, Fallacijeva je u svojoj knjizi napala sve koji teroriziraju u ime islama, sve veći broj muslimana na Zapadu i one na Zapadu koji "nemaju muda" zauzeti se za sebe protiv tih doseljenika.129 "Jako sam, jako, jako ljuta. Bjesnim hladnim, lucidnim, racionalnim gnjevom", piše na početku svoje knjige. "Gnjevom koji uklanja svaku otuđenost, svaki oprost, koji mi nalaže da im odgovorim i da im pljunem u lica."130 Ton ostatka knjige ne postaje ništa pitomiji.

Pišući o borbi koju su ona i njezina obitelj vodili kad je bila djevojčica, usporedila ju je s nedavnim reakcijama javnih dužnosnika na "okupaciju" Piazza del Duomoa u Firenci, kad su somalijski muslimani na trgu ispred katedrale podignuli logor koji je tu stajao tri mjeseca, oko čega su se u Firenci u to vrijeme lomila koplja. Fallacijeva je u svojoj polemici o toj temi napisala da je kontaktirala svakoga javnog dužnosnika u Firenci, a zatim i Italiji, raspitujući se zašto ne mogu raščistiti lokaciju u središtu grada, na što su joj svi odgovorili priznanjem da to nisu u stanju učinili. Naposljetku je nazvala lokalnoga policajca i rekla mu da ako ne maknu šatore s trga, sâma će ih zapaliti pa će ju morati privesti i zatvoriti u njezinu vlastitu gradu.

Takvi uškopljeni Talijani, Europljani i Zapadnjaci jednako su bili metom Fallacijina gnjeva kao i muslimani i svi koji su uspoređivali ili izjednačavali zapadnjački i islamski svijet. Priznajući neuspjehe i grijehe Zapada, Fallacijeva je ustrajala da "želim braniti svoju kulturu, a ne njihovu, i za vašu informaciju Dantea Alighierija i Shakespearea i Goethea i Verlainea i Walta Whitmana i Leopardija volim mnogo više od Omara Hajjama."131 Izjavila je da bilo koje umjetničko djelo obožava jednako kao što svaki musliman obožava Meku.132 Možda su se njezin kulturološki ponos i prkos toliko isticali jer su u tom razdoblju bili iznimno rijetki.

U svojemu žestokom stilu bez sumnje bi katkad pretjerala. Primjerice, izvještavajući o oskvrnuću Piazza del Duomoa, pisala je o tjelesnim funkcijama, ekskrecijama i tragovima mokraće iz kampa: "... žuti tragovi mokraće koji oskvrnjuju tisućljetni mramor Krstionice i njezina zlatna vrata (Bože moj! Ti Alahovi sinovi doista mogu daleko dobaciti!)"133 Međutim, u nevolje se uvalila pišući o reproduktivnim navikama novih talijanskih muslimana.

Fiksacija brojem muslimana koji dolaze u Europu i brojem djece koju dovode sa sobom ili ih tu rađaju nije bilo nešto što je Fallacijeva izvukla niotkud, baš kao ni njezina sugestija da su tu migraciju, odnosno hidžru, službeno proglasili neki muslimanski vjerski vođe. U Gnjevu i ponosu citira muslimanske vođe koji se hvastaju da namjeravaju učiniti točno ono što ona opisuje, pa tako navodi islamskog učenjaka koji je navodno 1999. na sinodi u Vatikanu izjavio: "S pomoću vaše demokracije prodrijet ćemo k vama, s pomoću naše vjere zavladat ćemo vama."

To je Fallacijeva nazvala "obrnutim križarskim pohodom".134 Sve to navodi Fallacijevu da zaključi kako je naum europskih muslimana "pokoravanje ne samo naših duša nego i našeg teritorija". I zatim: "Previše se razmnožavaju. Talijani više ne prave djecu. Idioti. Desetljećima su imali i dalje imaju najniži natalitet na Zapadu."135 Ovo je ublažena inačica onoga što su njezini izdavači objavili nakon što je knjigu sâma prevela na vlastiti idiosinkrastički engleski. U izvorniku je, pak, to začinila primjedbom da se muslimani "razmnožavaju kao štakori".136

Muslimanske skupine u Italiji vršile su pritisak da se Fallacijeva, među ostalim, kazneno progoni zbog "vrijeđanje vjere". Slično se nastojalo i u Francuskoj 2002. tijekom bujice pokušaja sličnih kaznenih progona drugih javnih osoba. Francuska glumica i gorljiva aktivistica za prava životinja Brigitte Bardot nekoliko se puta našla pred sudom zbog svojih izjava, uključujući napade na halal praksu klanja životinja.137 Muslimanske skupine u Francuskoj zahtijevale su i kazneni progon francuskoga pisca Michela Houellebecqa jer je u jednom intervjuu izjavio da misli kako je islam "najgluplja religija", a Kur'an "loše napisan".138

Poslije objavljivanja Gnjeva i ponosa mogućnost kaznenog progona u vlastitoj domovini zbog vrijeđanja islama nije bila jedina prijetnja Fallacijevoj. Kad se zbog suđenja vratila u Italiju, morala je imati cjelodnevnu zaštitu talijanskih karabinjera.139 Ti i drugi skandali u vlastitoj domovini potaknuli su je na još neumjereniji nastup. U svojoj sljedećoj knjizi, nazvanoj Snaga razuma (La forza della ragione), rasprodanoj u kontinentalnoj Europi u gotovo jednakom broju primjeraka, raspravu o istim preokupacijama podignula je na višu razinu. Raspravi nije nedostajalo ni povijesnih ni aktualnih dokaza. Braneći stav da muslimani Europljane u Europi nastoje pokoriti natalitetom, Fallacijeva je citirala nekadašnjega alžirskog predsjednika Houarija Boumediennea koji je 1974. na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda izjavio: "Jednoga dana milijuni će muškaraca napustiti južnu polutku ovoga planeta i prodrijeti na sjevernu. Ali ne kao prijatelji. Prodrijet će da je osvoje, a osvojit će je napučivši je svojom djecom. Naša će pobjeda doći iz utroba naših žena."140 U trećoj i posljednjoj knjizi, Fallacijeva je nastavila u sličnome tonu.141

Bučno krilo talijanske ljevice oštro ju je osudilo zbog njezine posljednje knjige. Ali milijuni drugih su je slušali i poštovali. Godine 2005., nedugo pošto je proglašen novim papom, kardinal Joseph Ratzinger pozvao ju je u svoju ljetnu rezidenciju pod uvjetom da njihov razgovor ne dospije u javnost. Sljedeće godine Oriana Fallaci preminula je od raka pluća s kojim se borila desetljećima. Tužbe protiv nje pristizale su do samoga kraja njezina života, a rasprava o talijanskoj Kasandri nekoliko se godina stišala dok aktualna događanja nisu iznova oživjela zanimanje za njezine knjige.

Godine kad je umrla Oriana Fallaci, novi papa osobno se sukobio sa silom koju je oštro osuđivala. Papa Benedikt nije objavio dug komentar u Fallacijinu stilu. Umjesto toga u svojem je govoru "o vjeri i razumu" održanom na Regensburškom sveučilištu jednostavno citirao rečenicu bizantskoga cara Manuela II. Paleologa: "Daj mi pokaži što je nova donio Muhamed, i naći ćeš samo zlo i nečovječnost, poput onoga da je propisao da se vjera koju je propovijedao proširi mačem."

Prije nego što je pročitao taj citat, papa Benedikt rekao je kako ta fraza ima "oštrinu koju smatramo neprihvatljivom".142 Time je još jednom istaknuo da citira. Unatoč tomu, svijetom se proširila priča da je papa uvrijedio islam. Posvud u muslimanskim zemljama buknuli su prosvjedi, a jedna je 65-godišnja talijanska opatica u Somaliji ubijena. Prosvjedi protiv karikatura proroka Muhameda objavljenih u jednome danskom listu nekoliko mjeseci prije bili su već gotovo uobičajena pojava. Sad su se na njih nadovezali drugi prosvjedi vezani za papu.

Činjenica da se istodobno svi, od najgorljivijih europskih ateista pa do poglavara Rimokatoličke crkve, sukobljavaju s istim silama i dalje nije bila dovoljno upozorenje.