Stav
SFRJ
Branko Dragaš
Neizdrživa je ova laž o SFRJ. Koju danas toliko glorifikuju
da mi se smučilo više to da slušam. Primoran sam zbog mladih ljudi, koji nisu
živeli u tom socijalističkom raju, kada smo se navodno voleli i lepo živeli, da
napišem ove redove, kako ne bismo ponovo upali u istu jugoslovensku zamku.
Na državnoj televiziji nam prikazuju zlatna
jugoslovenska vremena, divne provode, muzičke šlagere, igranke, sportske
pobede, bratstvo i jedinstvo, voljenog i mudrog vođu kome se svi klanjaju.
Pripadam toj socijalističkoj generaciji i svedok sam tog vremena. Prošao sam
radne akcije, vojsku i imam prijatelje po čitavoj nekadašnjoj Jugoslaviji. U
poređenju sa sadašnjim dobom programiranog raspada država, to doba zaista
deluje kao neki raj kada se zaista mirnije živelo. U poređenju sa današnjim
političkim ološem i kriminalcima na vlasti, političari tog doba deluju kao
politička nevinašca.
Ne želim ovde da pišem o drugoj strani tog doba: nestašici
benzina, par-nepar sistemu, nestašici praška, ulja, stabilizacijama,
siromaštvu, inflaciji,deficitu budžeta, zaduživanju, prikrivenoj
nezaposlenosti, republičkim granicama kao državnim, komunističkoj oligarhiji
koja je proganjala i hapsila intelektualce, koji su govorili protiv titoističkog
totalitarnog režima, opominjući da će se državna zajednica raspasti, da takva
socijalistička ekonomija mora da propadne i da moramo da modernizujemo državu.
Jedno pitanje za sve one koji kriju pravu istinu o Jugoslaviji, ako je ona bila
takva komunistička utopija -zašto se u krvi i nesreći raspala? Zašto narodi
Jugoslavije nisu branili svoju idealnu državu u kojima im je bilo tako dobro?
Znači, nešto suštinski u toj državi nije valjalo. Šta nije valjalo?
Truli su bili njeni koreni. Južnoslovenska ideja o ujedinjavanju
bratskih naroda je bila plemenita i dobra ideja, ali realizacija te ideje je bila
potpuni promašaj. Slovenci i Hrvati su ušli u Jugoslaviju da bi se spasili od asimilacije
moćnih i većih naroda. Njima je Jugoslavija bila privremeno boravište do otcepljenja
u svoje samostalne države. Bosna i Hercegovina je u Jugoslaviji pronašla najbolje
rešenje svoje nacionalne i religiozne različitosti. Makedonija nije imala
nikakvog izbora. Crna Gora je dobila mogućnost da formira svoju naciju. Srbi su
ušli u Jugoslaviju naivno i glupavo, nepromišljeno, bez ikakve kalkulacije,
sledeći megalomanske ideje pohlepnog kralja Aleksandra Karađorđevića i gramzivog
špekulanta Nikole Pašića.
Najmudrija srpska glava vojvoda Živojin Mišić je u
oktobru 1918 godine, nakon obilaska novooslobođenih zemalja, napisao da Srbi ne
treba da idu u zajednicu sa Hrvatima i Slovencima, jer to nije dobro za Srbiju.
Isto je mislio i američki predsednik Vudro Vilson i to je rekao na večeri
Mihailu Pupinu. Pobednici iz Prvog svetskog rata, koji su 63% muškog punoletnog
stanovišta položili za odbranu nezavisnosti i slobode, umesto da zaokruže svoje
teritorije i naprave svoju nezavisnu državu, ušli su u trulu jugoslovensku
zajednicu u kojoj nijedan problem nije bio rešen i gde je funkcionisanje
zajednice postavljeno na najgori mogući način, tako da su Srbi doživljeni kao
okupatori i nasilnici. Oni koji su podneli najveću žrtvu za oslobođenje južnoslovenskih
naroda proglašeni su za tirane.
Priča o srpskoj buržoaziji koja eksploatiše druge
narode potekla je od buržoazije tih drugih naroda, koji su pronašli odličan
izgovor za svoje pljačkanje i finansijske mahinacije. Tako je period između dva
rata protekao u neprestanim optužbama na račun Srba, koji su se ponašali kao
slon u staklari. U Drugom velikom klanju, Srbi su ponovo najviše stradali, jer
su svi želeli da se osvete Srbima. Koncentracioni logori, genocid, egzodus, patološka
mržnja prema drevnom narodu koji je nosio večni plamen slobode, dovela su do
novog istrebljenja Srba.
Nije Josip Broz podigao revoluciju u Kumrovcu,
nego među večito nepokornim, borbenim i ponosnim Srbima, koji nisu podnosili
okupaciju i ropstvo. Komunistički režim se surovo osvetio Srbima, tako da je u
periodu 1944-1953 ubijeno preko 52.000 srpske inteligencije i uglednih seljaka,
koji nisu hteli da prihvate komunističku ideologiju. Veliki meštar sviju hulja
je vrlo vešto vodio Jugoslaviju na klackalici između Istoka i Zapada, muzao je
i jedne i druge, da bi svoju carsku sujetu lečio okupljajući siromašne države
Trećeg sveta. Da li je on mrzeo Srbe? Nije. On nikoga nije voleo, samo sebe. Tašti
hedonista je uživao u životu i stvarao je Jugoslaviju po svojim merama. Nijedan
nacionalni problem nije bio rešen. Sve je stavljeno pod tepih. Strah od
represije totalitarnog vođe naterao je sve nacionalne poglavice da sagnu glave
i da budu sluge na njegovom dvoru. Finansijska pomoć koja je dolazila sa Zapada
omogućila mu je da izgradi socijalističku državu.
Kada je sredinom šezdesetih godina XX veka došlo do
kraha tog pogrešnog socijalističkog modela, Veliki meštar se dosetio, otvorio
je granice i pustio je radnike da odu da rade na kapitalističkim tržištima.
Tako je smanjio napetost i nezadovoljstvo u sopstvenoj državi, dok je
istovremeno dobio godišnje devizne doznake za potrošnju onih koji su ostali da
žive u njegovom režimu. Kada i taj novac nije bio dovoljan da pokrije neefikasnost
socijalističkih preduzeća, početkom sedamdesetih počelo je nekontrolisano
zaduživanje države, tako da su dugovi narasli na samrti Velikog Vođe na 20
milijardi dolara. Jugoslavija je bankrotirala. Bilo je pitanje samo vremena
kada će se to objaviti. Više niko nije hteo da daje kredite propaloj
Jugoslaviji.
Nacionalne poglavice su optužile Srbe za nevolju u
kojima su se našle njihove republike. To što je Srbija bankrotirala i što je prezadužena,
nikoga nije interesovalo. Došlo je vreme da se naprave samostalne države.
Evropskim mešetarima je to odgovaralo. Padom berlinskog zida srušen je
socijalizam. Počela je tranzicija.Sve ostalo znate. Toliko sam o tome pisao u
danima kada se Jugoslavija raspadala.
Problem Srba je bio taj da nisu razumeli šta se dešava
padom berlinskog zida. Umesto da mi prvi razvalimo trulu tvorevinu Jugoslaviju
i da napravimo konfederaciju nezavisnih država, da svako plaća svoje račune i
da mi prvi transformišemo lažni socijalizam u građansko društvo sa privatnom svojinom,
Milošević je ostao zatočenik komunističke ideologije i jugoslovenske ideje.
Tako su svi pobegli od nas i mi smo proglašeni za varvare, koljače i genocidan
narod. Posle petooktobarske kontrarevolucije uveden je neoliberalni kapitalizam
u Srbiju i tako smo konačno ekonomski opljačkani, zaduženi i uništeni. Sećanje
na dane socijalističke mladosti, kada smo za države istočnog komunističkog
bloka bili obećana zemlja, postala je daleka prošlost. Narodna izreka -
"da Bog da imao pa nemao", dovela nas je danas do potpune apatije, malodušnosti,
razočaranosti i gubitka vere u bolje društvo.
Podgrejavanje propagande kako nam je u ubijenoj
Jugoslaviji bilo bolje je samo podgrejavanje nove ideje o stvaranju Jugosfere.
Nova Jugoslavija bi se zvala Jugosfera. Sve što se dogodilo treba odmah
zaboraviti i zatvoriti oči pred izvršenim zločinima. Pravimo se da se ništa
nije dogodilo. Nije bilo rata, razaranje, iseljavanja i zločina. Sve treba pokopati
i trebamo da idemo u svetlu budućnost Jugosfere.Svi narodi Jugosfere će biti
članice EU, ali kao niža rasa, koja treba da bude otvoreno tržište za
multinacionalne kompanije.Plaćeni globalisti i eurofundamentalisti će uništiti
nacionalni suverenitet, nacionalnu samosvest i nacionalni kulturni identitet.
Svi ćemo živeti u Vrlom novom svetu kao potrošački zombiji, koji će gutati
ideologiju Velikog Brata. Sećanje na Jugoslaviju treba nam da pomogne u
uspostavljanju jedne nove prevare.
Ako je Jugoslavija bila idealna, zašto su je uništili?
Niko ne govori o samoj suštini problema. A sama suština problema je da se južnoslovenske
nacije ne poznaju dobro, da vladaju predrasude i zablude, da ih vešto iskorištavaju
moćnije sile i da se čitava njihova politika svela na politiku zavadi i vladaj
i uništavaj južnoslovenske narode. Zataškali smo prolivenu krv u Drugom klanju
i razvijali praznu priču o bratstvu i jedinstvu. Zbog toga je došlo do novog
klanja devedesetih godina. Neraščišćeni računi iz prošlosti morali su da se poravnavaju.
Isto bi se ponovo desilo.
Način kako nas guraju u Jugosferu je isti onaj kako su
nas gurali u Jugoslaviju.To nam ne treba. Naročito ne nama Srbima. Krvlju
našeg naroda i gubitkom vekovnih teritorija smo platili laži o jugoslovenstvu. Najveći
Jugosloveni su bili Srbi, dok su ostali gledali samo svoje nacionalne interese.
Zalažem se za konfederaciju svih slovenskih naroda. To je jedini način da
opstanemo i sačuvamo našu slovensku kulturu. To je jedini način da opstanemo
pred onima koji hoće da nas istrebe. Ali, ujedinjavanje svih Slovena ne treba
da se ostvari kroz neku zajedničku državu. Svaka slovenska nacija treba da ima
svoju državu i da vodi samostalnu politiku, ali da konfederalno budemo povezani
u slovensku uniju, bez obzira na veru i istorijske razlike.Smatram da su
razlike između nas samo naša prednost. To što su neki Sloveni pravoslavci,
katolici, protestanti, muslimani, budisti ili ateisti, to samo treba da nas još
više zbliži.
Uslov zbližavanja je da otvoreno govorimo o našoj
prošlosti, da dokumentovano razgovaramo,, da se bolje upoznamo i da kaznimo sve
zlikovce koji su počinili zločin. Na taj način treba da sprečimo nove zločine.
Na taj način treba da onemogućimo druge moćnije narode da nas ponovo porobljavaju,
svađaju i ubijaju.
Vreme je za novo otrežnjenje. Nema socijalističke
utopije. Slovenski narodi moraju da zarade za bolji život. Slovenski narodi
moraju da pokažu svoju istorijsku mudrost. Ne trebaju nam nove jugoslovenske
iluzije. Braća smo koja imaju odvojene novčanike. Ekonomski se udružujemo iz
interesa da bismo bratski mogli da delimo zarađeno. Sloveni su doneli Evropi
pismenost i civilizaciju. Sada kada je ostarela Evropa na samrti, Sloveni
moraju da spase Evropu od propasti. Sloveni to mogu da urade jer još uvek u
našim dušama gore upaljene vatre životne radosti.