Feljton

Globalizacija siromaštva i novi svetski poredak (5)

Scenario za okupaciju

Jedan od vodećih intelektualaca sve jačeg antiglobalističkog pokreta u svetu, Mišel Čosudovski, profesor ekonomije na univerzitetu u Otavi (Kanada), svojom knjigom "Globalizacija siromaštva i novi svetski poredak" pruža neposredan uvid u pogubni ekonomski uticaj velikih sila na sve zemlje koje su geopolitički i ekonomski bitne za njih. Čosudovski se posebno osvrće i na pitanje kako je surovi ekonomski rat razbio Jugoslaviju i koje su dalekosežne posledice "dobronamernih ekonomskih paketa pomoći" MMF-a i Svetske banke. Magazin Tabloid će u nekoliko nastavaka objaviti najinteresantnije delove iz ovog izuzetno važnog publicističkog dela.

Mišel Čosudovski

Stanje koje je prevladavalo u mesecima pred odcepijenje Hrvatske i Slovenije sredinom 1991. godine (a što potvrđuju brojke o broju stečajeva iz razdoblja 1989-1990) govori o obimu i surovosti samog procesa zatvaranja industrijskih pogona. Medutim, ti podaci daju tek delimičnu sliku, odnosno opisuju stanje samo na početku provedbe programa stečajeva, koji se u zemljama-naslednicama nije zaustavljao niti u godinama po potpisivanju Dejtonskih sporazuma.

Svetska je banka procenila da je u oktobru 1990. godine od ukupno 7531 preduzeća, njih 2435 i dalje "stvaralo gubitke". Drugim rečima, tih 2435 firmi, s ukupno 1,3 milion uposlenih, po Zakonu o finansijskom poslovanju svrstano je u kategoriju "nelikvidnih", što je zahtevalo da se smesta u njima pokrene stečajni postupak. Imajući na umu da su preduzeća u stečaju pre oktobra 1990. već bila otpustila 600.000 radnika, ta brojka govori kako je ukupno 1,9 miliona (od ukupno 2,7 miliona) uposlenih već bilo svrstano u skupinu "prekobrojnih".

Najveći broj "nelikvidnih" firmi uglavnom je pripadao energetici, teškoj industriji, metaloprerađivačkoj industriji, šumarstvu i tekstilnoj industriji, a među njima našla su se i najveća industrijska preduzeća u zemlji u kojima je (po podacima iz rujna 1990. godine) radilo 49,7 posto ukupnog broja špreostalih i zaposienih) industrijskih radnika.

U prvim tjednima 1991. stvarne su zarade vrtoglavo padale, socijalni programi se urušili, a nezaposlenost plamsala. Po obimu i surovosti raspad industrijske proizvodnje ostavljao je promatrača bez daha. Premda ga je teško kvantifikovati, taj raspad imao je golem socijalni i politički učinak. Predsedavajući Predsedništva SFRJ Borisav Jović upozorio je kako reforme "imaju vidno nepovoljan učinak na ukupno društveno stanje...Građani su izgubili veru u državu i državne ustanove...Daljnje produbljivanje ekonomske krize i rast socijalnih napetosti presudno je uticao na pogoršavanje političko-bezbednosnog stanja."

Politička ekonomija raspada

Iako unapred osuđeni na neuspeh, neki su Jugosloveni zajednički krenuli u bitku kako bi sprečili uništavanje svoje ekonomije i državnog su- stava. Po rečima nekog promatrača, "otpor radnika izlazio je izvan okvira etničkih crta podele...dok su se Srbi, Hrvati, Bosanci i Slovenci mobilisali...rame uz rame sa svojom radničkom sabraćom". No, ekonomska bitka podigla je ionako već visoke napetosti u uzajamnim odnosima republika, te odnosima republika i Beograda.

Srbija je bez mnogo dvoumljenja odbila plan o merama štednje, a nekih 650.000 srpskih radnika stupilo je u štrajk kako bi saveznu vladu nateralo da podigne plate. Ostale su republike krenule drugačijim, i često posve protivrečnim putevima.

Primerice, u razmerno bogatoj Sloveniji secesionističke vođe poput predsednika Socijaldemokratske stranke Jože Pučnika podržali su reforme: "..S ekonomske točke gledišta, mogu se jedino složiti s društveno opasnim mjerama u našem društvu - poput rasta nezaposlenosti i smanjivanja radničkih prava - zato što su te mjere nužne kako bi se unaprijedio proces gospodarskih reformi."

No, istovremeno, Slovenija se pridružila ostalim republikama u suprotstavljanju naporima savezne vlade da im ograniči ekonomsku autonomiju. I hrvatski čelnik Franjo Tuđman i srpski vođa Slobodan Milošević pridružili su se slovenačkim čelnicima u protivljenju nastojanjima Beograda (tadašnje Savezne vlade, prim.red.) da u ime MMF-a zemlji nametne oštre reforme.

Dolk su na višestranačkim izborima 1990. godine separatističke koalicije svrgavale s vlasti komuniste u Hrvatskoj, Bosni i Sloveniji, ekonomska politika našla se u središtu političkih rasprava. Kao što je upravo ekonomski slom poticao otklizavanje u separatizam, zauzvrat je razdvajanje produbljivalo ekonomsku krizu. Praktično je nestalo saradnje među republikama. I dok su republike jedna drugu hvatale za gušu, ekonomija i sama država nezaustavljivo su se strmoglavile u zlokobnu spiralu.

Proces se ubrzavao kako su republička vođstva smišljeno poticala socijalne i ekonomske podele kako bi ojačale vlastite položaje: republičke oligarhije, koje su gajile vizije o vlastitoj 'nacionalnoj renesansi', umesto da se odlučuju između istinski jugoslavenskog tržišta i hiperinflacije, optirale su za rat kojim su prekriveni stvarni uzroci ekonomske katastrofe.

Istovremena pojava milicija lojalnih secesionističkim vođama samo je ubrzala tonjenje u haos. Te milicije (koje su potajno finansirali SAD i Nemačka) uz sve češće zločine, ne samo da su podelile stanovništvo uzduž etničkih crta već su razbile i radnički pokret.

"Pomoć Zapada"

Stroge mere štednje postavile su temelje ponovnoj kolonizaciji Balkana. Zapadne su sile raspravljale o tome je li za to bilo potrebno razbijanje Jugoslavije, a pritom je Nemačka zagovarala secesiju, dok je - strahujući da će otvoriti Pandorinu kutiju - SAD u početku pokazivao veću sklonost očuvanju Jugoslavije. Nakon odlučne pobede Franje Tuđmana i njegove desničarske Hrvatske demokratske zajednice u Hrvatskoj, u maju 1990. godine, nemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher, koji je održavao gotovo svakodnevne kontakte sa svojim kolegom u Zagrebu, dao je zeleno svetlo za otcjepljenje Hrvatske. Nemačka nije samo pasivno podržavala otcjepljenje; "nametnula je tempo međunarodnoj diplomatiji" i primorala svoje zapadne saveznike na priznanje Slovenije i Hrvatske. Nemačka se među svojim saveznicima nastojala izboriti za slobodne ruke kako bi "uspostavila ekonomsku dominaciju u celoj "Mittel Europi".

S druge strane, Washington je zagovarao labavo jedinstvo dok je istovremeno poticao demokratski razvoj...(državni sekretar) James Baker rekao je Tuđmanu i (slovenskom predsedniku) Kučanu kako Sjedinjene Države ne bi poticale, niti podržale jednostrano otcepljenje...ali, "ako već moraju odlaziti (iz Jugoslavije), preporučivao im je da odu na temelju sporazuma postignuta pregovorima".

U međuvremenu, američki Kongres usvojio je Zakon o proračunu za operacije u inostranstvu za 1991. godinu, kojim je srezana svaka finansijska pomoć Jugoslaviji. O odredbama tog zakona CIA je upola u šali govorila kao o "potpisanoj smrtnoj kazni" Jugoslaviji.

CIA je tačno predvidela da će "izbiti krvavi građanski rat". Tim je zakonskim aktom američki Kongres od MMF-a i Svetske banke zatražio da zamrznu odobravanje zajmova Beogradu. A, američki State Department zahtevao je da jugoslovenske republike (koje se držalo de facto političkim entitetima) "poštuju posebne izborne procedure i načine izbora za parlament pre nego što se počne odobravati bilo kakva daljnja pomoć pojedinačnim republikama".

Poratna obnova i "slobodno tržište"

Neposredno po potpisivanju Dejtonskih sporazuma, u novembru 1995. godine, zapadni kreditori svoju su pozornost usmerili na "države-naslednice" Jugoslavije. Vanjski dug Jugoslavije pažljivo je raspodeljen i pripisan svakoj od republika-naslednica, a potom se svaka od njih našla sapeta posebnim sporazumom o preinakama rokova otplate i sporazumom o strukturalnim prilagodbama.

Donatori i međunarodne agencije saglasili su se oko nekadašnje makroekonomske reforme nametnute saveznoj Jugoslaviji da nisu u potpunosti postigle zacrtane ciljeve, te da je stoga potrebna dodatna šok-terapija kako bi se "ekonomski ozdravilo" zemlje-naslednice Jugoslavije. Hrvatska, Slovenija i Makedonija prihvatile su pakete kredita kojima su otplatile svoje delove ukupnog jugoslavenskog vanjskog duga.

To je zahtevalo konsolidaciju procesa započetog još u doba Ante Markovića i provedbe programa stečajeva. Lako prepoznatijiv pređložak zatvaranja proizvodnih pogona, namerno izazvanih stečajeva banaka i osiromašenja stanovništva nesmetano se nastavio i nakon 1996. godine. A ko je trebao provesti diktat MMF-a? Vođe novonastalih suverenih država bez pogovora su sarađivale s kreditorima.

U Hrvatskoj je vlada predsednika Franje Tuđmana bila primorana već 1993. godine, na vrhuncu građanskog rata, potpisati sporazum s Međunarodnim monetarnim fondom. U zamenu za nove zajmove, uglavnom namenjene servisiranju vanjskog duga Zagreba, vlada predsednika Franje Tuđmana pristala je nastaviti s provedbom programa zatvaranja industrijskih pogona i stečajeva, te snižavanja plaća do nezamislivo niskih razina. Službeni podaci pokazivali su porast stope nezaposlenosti od 15,5 posto 1991. na 19,1 posto 1994. godine.

Zagreb je također usvojio i daleko stroži zakon o stečaju, zajedno s propisanim procedurama "cepanja" velikih javnih komunalnih preduzeća u državnom vlasništvu. U vezi s tim "pismom o namerama", upućenom ustanovama nastalima iz Bretton Woodsa, hrvatska je vlada obećala restrukturirati i potpuno privatizovati bankarski sektor uz pomoć Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD) i Svetske banke. Ova potonja zahtevala je da se hrvatsko tržište kapitala ustroji tako da se olakša i pojača prodor zapadnih institu- cionalnih ulagača i mešetarskih firmi.

Po sporazumu potpisanom 1993. godine s MMF-om, vladi u Zagrebu nije bilo dopušteno (samostalnom) fiskalnom i monetarnom politikom mobilistai vlastite proizvodne resurse. Fiskalnu i monetarnu politiku čvrsto su kontrolisali vanjski kreditori Hrvatske. Veliki rezovi u budžetu, sprovedeni u vezi zahteva sporazuma, takođe su onemogućili posleratnu obnovu. Obnova se mogla sprovesti jedino uz nove strane kredite, a taj je proces pridoneo povećanju i prenošenju otplata vanjskog duga Hrvatske duboko u 21. stoleće.

Makedonija se zaputila manje-više istim stazama kao i Hrvatska. U novembru 1993. skopska vlada pristala je na smanjivanje stvarnih zarada, kao i zamrzavanje kredita, kako bi ishodila zajam u sklopu MMF-ova Programa za sistemske tranzicije (STF - Systemic Transformation Facitty). Neuobičajenim potezom multimilijarder i poslovni tajkun George Soros uključio se u Skupinu za međunarodnu potporu, koju su činile holandska vlada i Banka za međunarodna poravnanja (BIS) sa sedištem u Bazelu. Novac koji je prikupila Skupina za potporu, međutim, nije bio namenjen "obnovi" već da Skoplju omogući otplatu već dospelih dugova Svetskoj banci.

Nadalje, u zamenu za preinake rokova otplate, makedonska vlada premijera Branka Crvenkovskog morala je pristati na likvidaciju preostalih "nelikvidnih" preduzeća i otpuštanje "prekobrojnih" radnika - što je uključivalo radnike u polovini industrijskih preduzeća u Makedoniji. Kao što je zamenik ministra finansija Hari Kostov trezno primetio, uz kamatne stope na astronomsko visokim razinama zbog reformi bankarskog sektora, provedenih pod pokroviteljstvom donatora, "bilo je doslovno nemoguće pronaći neku firmu u zemlji koja bi mogla pokrivati troškove poslovanja".

U celini uzevši, MMF-ov program ekonomske terapije za Makedoniju značio je samo nastavak "programa stečaja" započetog još u federalnoj Jugoslaviji. Najunosnija imovina stavljena je na prodaju na makedonskoj berzi, ali licitacija preduzeća u društvenom vlasništvu bila je već dovela do sloma industrijske proizvodnje i bujajuće nezaposlenosti.

A globalni kapital je aplaudirao. Uprkos narastajućoj krizi sastava socijalne brige i desetkovanoj ekonomiji, makedonski ministar finansija Ljube Trpevski ponosno je 1996. godine izvestio novinare kako "Svetska banka i MMF Makedoniju svrstavaju među najuspešnije zemlje, kad je riječ tekućim tranzicijskim reformama".

Šef misije MMF-a u Makedoniji, Paul Thomsen, složio se. Bez mnogo dvoumljenja izjavio je da su "impresivni postignuti rezultati u provedbi programa stabilizacije" i posebno pohvalio "uspešnu politiku plata" koju je usvojila skopska vlada. Pa ipak, njegovi su pregovarači odlučno utvrdili kako je, uprkos tim postignućima, nužno sprovesti dodatne rezove u budžetu.

Obnova u kolonijalnom stilu

No, zapadna intervencija ostavljala je sve dublje i ozbiljnije tragove na suverenosti Bosne. Neokolonijalna uprava nametnuta prikladno Dejtonskim sporazumima, uz potporu vatrene moći NATO saveza, osigurala je uslove da se budućnost Bosne određuje u Washingtonu, Bonnu i Bruxelessu, a ne u Sarajevu.

Neposredno po potpisivanju Dejtonskih sporazuma bosanska je vlada procenjivala kako će je obnova zemlje koštati 47 milijardi dolara. Zapadni su donatori prvobitno obećali tri milijarde dolara u kreditima za obnovu, a i od toga je tek deo zaista i doznačen. Nadalje, veliki deo svežeg novca odobrenog Bosni u obliku zajmova namenjivan je podmirivanju civilnih troškova razmeštanja jedinica IFOR-a, kao i otplati spoljnog duga.

Novim zajmovima otplaćivaće se stari. Holandska centralna banka širokogrudo je ponudila "finansiranje premošćivanje" u iznosu od 37 miliona dolara kako bi omogućila Bosni otplatu dospelih dugova MMF-u, a bez toga MMF nije želeo dati sveži novac. No, kao u nekom surovom igrokazu punom apsurda, traženi zajmovi iz novostvorenog MMF-ova "Prozora za vanredna stanja" za "postkonfliktne zemlje" nisu se koristili za posleratnu obnovu. Umesto toga, ta su sredstva otišla na račun holandske banke, koja je izvorno i dala sredstva za otplatu dospelih dugovanja MMF-u. Dug se gomila, a malo novca odlazi na obnovu ratom uništenog bosan- skoga gospodarstva.

Dok se obnova žrtvovala na oltaru otplate vanjskog duga, zapadne vlade i korporacije pokazivale su rastuće zanimanje za dostup strateškim pri- rodnim resursima. S otkrićem energetskih rezervi u regiji, podjela Bosne između Federacije i Republilce Srpske, sukladno Dejtonskim sporazumima, dobila je novu strategijsku važnost. Dokumenti kojih su se dokopali Hrvat- ska i bosanski Srbi dokazivaii su postojanje zaliha uglja i nafte na istočnim pađinama Dinariđa, koje je u završnoj ofenzivi prije početka Dejtonskih pre- govora krajinskim Srbima oduzela Hrvatska vojska uz američku potporu. Bosanski dužnosnici govoriii su kako se ĐAmoco, američka tvrtka sa sjediš- tem u Chicagu, našao među nekoliko stranih tvrtki koje su kasnije započele ispitivanja i potragu za tim sirovinama po Bosni.

Naftna polja sa "znatnim rezervama" također leže u "delovima Hrvatske koje drže Srbi", odmah na drugoj obali Save, preko puta Tuzle, grada u kojem se nalazio glavni stožer američke vojne zone. Istražni radovi obavljani su tokom rata, ali Svetska banka i multinacionalne kompanije, koje su finansirale i izvodile te radove, nisu ništa govorile lokalnim vlastima, verovatno kako bi im onemogućili da se domognu važnih i potencijalno vrednih područja.

Dok su svu pozornost poklanjali otplati dugova i mogućoj velikoj zaradi od energenata, i Sjedinjene Države i Nemačka svoje su napore posve- tili - uz 70.000 pripadnika NATO jedinica da im posluže za "nametanje mira" - upravljanju podelom Bosne, saglasno zapadnim ekonomski i strateškim interesima.

I tako, dok su delili i zajednički uživali u ostacimama bivše jugoslovenske ekonomije, lokalne vode i predstavnici zapadnih interesa socio-etničke podele ugrađivali su u sam ustroj podele. To trajno razbijanje Jugoslavije i podela po etničkim crtama osujećivalo je zajednički otpor Jugoslovena različitog etničkog porekla ponovnoj kolonizaciji njihove domovine.

Ali, što je tu novo? Kao što je neki posmatrač tada zajedljivo primetio: "Svi sadašnji vođe bivših jugoslovenskih republika bili su službenici Komunističke partije, a svaki je od njih gledao kako ispuniti zahteve Svetske banke i MMF-a, što bolje se pozicionirati za investicione kredite, te vođstvu svoje zemlje osigurati što veće pogodnosti."

Iz Bosne na Kosovo

Ekonomski poremećaji i politička zbrka dosledno su pratili različite faze rata na Balkanu: od prvotne vojne intervencije NATO saveza u Bosni 1992. do bombardovanja Jugoslavije "zbog humanitarnih razloga" 1999. godine. Bosna i Kosovo su faze u ponovnoj kolonizaciji Balkana. Predložak intervencije NATO snaga u Bosni - izveden saglasno odredbama Dejtonskih sporazuma pod formalnim mandatom snaga Ujedinjenih naroda "za održavanje mira" - ponovljen je na Kosovu.

Na posleratnom Kosovu državni teror i "slobodno tržište" idu ruku pod ruku. U stalnim konsultacijama s NATO-om, Svetska je banka pažljivo proanalizirala posledice moguće vojne intervencije koja bi vodila okupaciji Kosova. Gotovo godinu dana pre početka rata Svetska banka je izvela odgovarajuće "simulacije" po kojima se pripremalo za "pretpostavljeni scenario vanrednih okolnosti uzrokovanih napetostima na Kosovu". To navodi na zaključak da je NATO već izvestio Svetsku banku o početku izrade vojnih planova.

Dok je bombardovanje još trajalo, Svetska banka i Evropska komisija već dobile poseban mandat za "koordiniranje donatorske ekonomske pomoći na Balkanu". Temeljnim uputstvima o odredbama tog mandata Jugoslavija nije bila isključena iz primanja donatorske pomoći. Međutim, izrekom je bilo rečeno kako će Beograd moći podnositi zahteve za zajmove za obnovu "nakon što se izmene tamošnje političke prilike".

Neposredno nakon bombardiranja, Kosovu su nametnute "slobodno- tržišne reforme", uglavnom preslikane odredbe Sporazuma iz Rambouilieta, rađene po modelu Dejtonskih sporazuma nametnutih Bosni. Član I. (Poglavlje 4a) Sporazuma iz Rambouieta izrekom određuje: "Ekonomija Kosova djelovaće u skladu s načelima slobodnog tržišta."

Zajedno s jedinicama NATO saveza, pod pokroviteljstvom Svetske banke na Kosovo je poslana cela armija pravnika i savetnika. Njihov mandat: stvoriti "poticajno sredinu" za strani kapital i zajamčiti brzu tranziciju Kosova prema "bujajućem, otvorenom i transparentnom tržišnom privređivanju".

Nadalje, privremenoj vladi Oslobodilačke armije Kosova (KLA ili 0VK) zajednica donatora naredila je da "uspostavi transparentne, uspešne i održive ustanove". Razgranate veze KLA-e s organizovanim kriminalom i balkanskom trgovinom drogama "međunarodna zajednica" nije ocenjivala kao prepreke uspostavi "demokratije" i "dobre vladavine".

Pod mandatom UN-a, na okupiranom Kosovu upravljanje preduzećima u državnom vlasništvu i javnim komunalnim preduzećima preuzele su osobe, koje je imenovala Oslobodilačka armija Kosova. Čelnici Privremene vlade Kosova postali su "posrednici-mešetari" multinacionalnog kapitala, koji je kosovsku privredu odlučio u bescenje prodati stranim ulagačima.

U međuvremenu, zatvorene su jugoslovenske državne banke koje su delovale u Prištini. Nemačka marka prihvaćena je kao legalno sredstvo plaćanja, a gotovo celi bankarski sistem na Kosovu predan je u ruke nemačke Commerzbanke A.G., koja je uspostavila potpunu kontrolu nad bankarskim poslovanjem u pokrajini, uključujući i novčane doznake, kao i poslove s konvertibilnim sredstvima plaćanja.

(Nastavak u sledećem broju)