Drugi pišu

Poučno Crnogorsko i Ukrajinsko iskustvo: Pravoslavlje na povijesnim vjetrometinama

Duhovi šizme življi nego ikada prije

OD MONTENEGRA DO UKRAJINE: PRAVOSLAVNE CRKVE NE MUČE VJERSKA PITANJA, NEGO PODJELA MOĆI I IMOVINE...

Prethodnih je godina neslaganje oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti dovelo do prosvjeda i napetosti koje su iznova raskolile Crnu Goru na dva povijesno suprotstavljena tabora. Za bjelaše, odnosno njihovu duhovnu i kulturnu vodilju Srpsku pravoslavnu Crkvu - Mitropoliju crnogorsko-primorsku, bila je neprihvatljiva odredba Zakona kojom se regulirala imovina vjerskih zajednica.

Dario Majetić, Glas Slavonije

Prema prvom prijedlogu Zakona, vjerski objekti i zemljišta, koje koriste vjerske zajednice na području Crne Gore, izgrađeni ili pribavljeni iz javnih prihoda države ili su bili u državnom vlasništvu do 1. prosinca 1918. godine, postaju državna imovina ako ne postoje dokazi o pravu imovine vjerskih zajednica nad tim objektima. Zakon su inicirali zelenaši, a njihov najistaknutiji političar Ranko Krivokapić tvrdi da je Srpska pravoslavna Crkva u toj zemlji "antidržavna crkva, koja je protiv svih nesrba". Takvim se stavovima priklonio dugogodišnji premijer i predsjednik Crne Gore Milo Đukanović i njegova Demokratska partija socijalista.

U međuvremenu se u Crnoj Gori promijenila vlast, pa je izmijenjeni i dopunjeni Zakon o slobodi vjeroispovijesti ipak usvojen 2021. godine. Nakon toga se pristupilo rješavanju Temeljnog ugovora između države Crne Gore i Srpske pravoslavne Crkve - Mitropolije crnogorsko-primorske. Početkom prošlog mjeseca Vlada, odnosno njezinih 13 ministara, prihvatilo je Temeljni ugovor, protiv je bilo pet, a tri ministra nisu došla na sjednicu. Premijer Crne Gore Dritan Abazović je s tim u vezi izjavio: "Vlada je usvojila Prijedlog usuglašenog teksta Temeljnog ugovora između Crne Gore i Srpske pravoslavne Crkve." Zbog osporavatelja Temeljni ugovor je poslan na razmatranje da bi ga u srijedu u Vili Gorica potpisom ovjerili premijer Crne Gore Dritan Abazović i patrijarh Srpske pravoslavne Crkve Porfirije.

Dva velika pitanja

Srpska pravoslavna Crkva - Mitropolije crnogorsko-primorske, Temeljnim ugovorom je dobila odvojenost Srpske pravoslavne Crkve (SPC) i države Crne Gore. SPC-u se priznaje pravni subjektivitet i kontinuitet od 1219. godine, država Crna Gora jamči SPC-u da u njezinim objektima državni organi ne mogu poduzimati sigurnosne mjere bez prethodnog odobrenja nadležnih crkvenih organa, SPC-u se daje pravo javnosti, država jamči SPC-u nepovredivost imovine i obavezala se uknjižiti i neupisane nekretnine u vlasništvu eparhija SPC-a u Crnoj Gori, otvorena je mogućnost uvođenja vjeronauka u javnim obrazovnim ustanovama itd.

Ne treba posebno naglašavati da nepriznata Crnogorska pravoslavna Crkva ne prihvaća jurisdikciju SPC-a Mitropolije crnogorsko-primorske u političkim granicama Crne Gore. Ovo stajalište opravdava time da povelja o autokefalnosti, odnosno tomos (povelja) o pripajanju dviju crkvi, koju je izdao vaseljenski patrijarh Meletije IV. i Sv. Sinod Vaseljenske patrijaršije u Carigradu, 1922., nije kanonska.

Kako god bilo, spajanje se Crnogorske pravoslavne Crkve u SPC odvijalo dobrovoljno, ali u vrlo kompleksnim geopolitičkim okolnostima koji su, nakon Balkanskih i Velikog rata, determinirali stvaranje višenacionalnih država, a slijedno i približno tomu sličnih crkvi. Poslije Drugog svjetskog rata stvar su još više zakomplicirali evolucionisti, komunisti i materijalisti. Pod komunistima su stenjale sve crkve osim Makedonske pravoslavne Crkve - Ohridske arhiepiskopije, koja je samostalnost od SPC-a proglasila 1959., a deset godina poslije i jednostranu autokefalnost.

Ubrzana se emancipacija MPC-a poklopila s teritorijalnim težnjama Titove Jugoslavije prema Grčkoj, odnosno Egejskoj Makedoniji, i djelomično prema Bugarskoj i Albaniji. Zbog toga i drugih razloga pravni je status MPC-a sve do svibnja ove godine bio neriješen. Onda je Sveti sinod Carigradske (Vaseljenske) patrijaršije priopćio priznanje Ohridske arhiepiskopije, a tjedan dana poslije je Srpska pravoslavna Crkva izdala povelju (tomos) kojom priznaje autokefalnost MPC - Ohridske arhiepiskopije.

Stanje u Ukrajini

Srpski su nacionalisti to protumačili kao veleizdaju. Prema njihovu je shvaćanju autokefalnost patrijarh Porfirije (Perić) dao makedonskoj braći u Kristu pod pritiskom kratkoročnih dogovora s Amerikancima ucijenjenog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Kolege im nacionalisti iz Crne Gore tomos tumače kao predstavu za javnost SPC-a jer ona nema kanonske ovlasti za davanje tomosa. Također se nadaju da je preko Makedonije započela i revizija tomosa iz 1922., na temelju kojeg SPC zasniva stogodišnju jurisdikciju nad Crnom Gorom. Još su uvjereni da je SPC nekanonskim tomosom pokušao Carigradskoj (Vaseljenskoj) patrijaršiji oduzeti mjerodavni, odlučujući i kanonski prerogativ u postupku proglašenja neke nove autokefalne crkve kako bi se pomoglo Ruskoj pravoslavnoj Crkvi u pravnoj jurisdikciji nad crkvama i vjernicima u Ukrajini.

Što se tiče religije u Ukrajini, podsjećamo da je šezdeset posto Ukrajinaca pravoslavne vjeroispovijesti i kao takvi su od 2018. raspoređeni u dvije crkve. Prva je nezavisna Pravoslavna crkva Ukrajine (PCU), koju predvodi mitropolit Epifanije. Ovu je najmlađu i najmanju crkvu priznao vaseljenski patrijarh Bartolomej I. u Istanbulu 2019. godine. Druga je Ukrajinska pravoslavna Crkva koja je autonomna crkva unutar Ruske pravoslavne Crkve i u prošlosti se nije često politički izražavala. Obje crkve osuđuju rat u Ukrajini. Na prostoru Dombasa i Krima nadležnost nad većinom župa ima Ruska pravoslavna Crkva. Na zapadu Ukrajine je približno 12 posto grkokatolika i nešto katolika. U Odesi postoji i manja zajednica judejaca. Veliki je broj ateista i konformista.

Pravoslavna šizma

Profesor Katoličkog teološkog fakulteta u Münsteru Thomas Bremer, u tekstu Koncept autokefalije u pravoslavlju na primjeru Pravoslavne Crkve u Ukrajini napisao je: "Tijekom 2018. i 2019. godine crkvene su se prilike u ukrajinskom pravoslavlju bitno promijenile. Uz znatnu pomoć tadašnje ukrajinske vlade, Carigradska (Vaseljenska) patrijaršija jednostrano je proglasila tek stvorenu Pravoslavnu crkvu Ukrajine (PCU) autokefalnom, tj. samostalnom. Ruska pravoslavna Crkva pak smatra Ukrajinu svojim 'kanonskim teritorijem' i ne priznaje PCU valjanom, nego je naziva šizmatičnom organizacijom. Reagirajući na proglašenje autokefalnosti PCU, ruska je Crkva prekinula euharistijsko zajedništvo s Carigradom. Postoji čak opasnost šizme koja bi obuhvatila cijelo pravoslavlje, u ovisnosti o tome kako će reagirati druge pravoslavne crkve. Aktualna rasprava posljedica je činjenice da u pravoslavlju ne postoji konsenzus o tome kako jedna crkva može postati autokefalnom. U pozadini stoje ekleziološki problemi koji nisu riješeni."

Bremer u tom smislu ističe ulogu bivšeg ukrajinskog predsjednika Porošenka koji je lobirao, agitirao i isposlovao autokefalnost PCU-a: "On je 6. siječnja 2019. s mitropolitom Epifanijem išao u Istanbul, na potpisivanje povelje o autokefalnosti, a idućih je dana s mitropolitom Epifanijem obilazio razne biskupije u Ukrajini, kako bi ovdje zajedno predstavili tomos. U govorima je često naglašavao strateško i političko značenje tog čina i time jasno pokazao da se za njega ne radi toliko o crkvenom koliko o političkom događaju." Nakon ove političko-crkvene odluke o autokefalnosti dolazilo je do obostranih pritisaka na vjernike, svećenike i monahe. Država je organizirala represiju prema nepoćudnima, pokušala oduzeti mnogobrojne samostane i lavre i pripojiti ih novoj Crkvi. Uskoro je uslijedio rat koji je suštinski imovinski, pa je vjerska koncepcija pala u drugi plan.

Za njemački medijski servis Deutche Welle Regina Elsner, teološka analitičarka u berlinskom Centru za istočnoeuropske i međunarodne studije, izjavila je da sukob u Ukrajini za sada nije vjerski, ali da od 2014. godine religija igra važnu ulogu. Ona dodaje da "Ruska pravoslavna Crkva pokazuje slične hegemonske težnje" kao i ruska država - polazi se od vlastite dominacije, i da je sukob eskalirao nakon istanbulskog priznavanja autokefalnosti Pravoslavne crkve Ukrajine. Na vjersku sastavnicu sukoba nadovezao se profesor Bremer naglasivši:

"Iza cijelog konflikta stoji problem autokefalnosti unutar pravoslavlja koje nije postiglo suglasnost o pitanju kako se autokefalnost može steći. Postavlja se pitanje je li ekumenski patrijarh (Carigradski) prvi nadležan po pitanju autokefalnosti, ili pak 'Crkva majka', dakle ona Crkva čiji jedan dio želi postati autokefalan. Povijesno, gotovo u svim slučajevima Carigrad je bio Crkva majka: Ruska, Grčka, Srpska, Bugarska i Rumunjska Crkva bile su pod jurisdikcijom Vaseljenske patrijaršije u Carigradu prije nego što su postale autokefalne. U logici političke samostalnosti bila je i crkvena samostalnost, dakle autokefalnost... Slučaj Ukrajine treba tumačiti u tom kontekstu. Zbog toga je jaka politička potpora ukrajinske autokefalnosti razumljiva, premda ona ne odgovara crkvenim načelima."

Prema svemu sudeći, pravoslavne crkve zapravo uopće ne muče vjerska pitanja, nego se podjela odvija oko pitanja crkvenih struktura, odnosno oko moći, prevlasti i imovine. Konačno sav taj silni materijalizam i dijeljenje privlači politiku, a udaljava vjernike od Crkve. Možda se spas od zlih duhova može naći u tumačenju nekih pravoslavnih teologa koji smatraju da je naučavanje o Bogu fundamentalno, a da su ustrojstvo, čovjekovo spasenje i etničke teme - drugorazredna pitanja.

Autokefalne crkve

Pravoslavna crkva organizirana je u "autokefalnim" crkvama kojih danas 14 njih priznaje sve ostale. Autokefalne crkve imaju tri skupine. U prvoj su one koje su u antici postale samostalne poput Crigradske, Aleksandrijske, Antiohijske, Jeruzalemske patrijaršije. Sve redom su živjele okružene islamom "projicirajući" kršćanstvo na nekoliko država, u slučaju Aleksandrije na cijelu Afriku. Samim time ostale su de facto prakršćanske bez kontakta s državnim strukturama i zaštićene od nacionalnih instrumentalizacija. Drugu skupinu čini Ruska pravoslavna Crkva koja je u 15. stoljeću dobila autokefalnost. Ona je stoljećima bila "imperijalna" crkva u smislu da se njezina jurisdikcija uvijek odnosila na teritorij ruske države, dakle Ruskog Carstva, Sovjetskog Saveza ili Ruske Federacije. Nakon raspada SSSR-a, RPC je desetljećima održavao jurisdikciju. Treću skupinu čine autokefalne crkve koje su nastale u 19. i 20. stoljeću kao dio nacionalnih projekata. Sve su na Balkanu - Grčka, Srpska, Bugarska, Rumunjska i Albanska crkva. Te su crkve do osamostaljenja bile pod vjerskom i svjetovnom upravom Carigrada, odnosno Osmanskog Carstva. U logici političke samostalnosti bila je i crkvena samostalnost, dakle autokefalnost. Nju te crkve nisu stekle odmah, nego nakon dužih rasprava s Vaseljenskom patrijaršijom, koja se nije željela odreći nadležnosti. (Thomas Bremer/D.Ma.)

Ukrajinske crkve

Krajem desetog stoljeća kršćanstvo je u svome istočnom obliku došlo u prostore današnje Ukrajine. Savez kneževina koji se zvao "Rus" ili "Kijevski Rus" prihvatio je bizantsko kršćanstvo 988. godine. Kijevski mitropolit bio je pod jurisdikcijom vaseljenskog (carigradskog) patrijarha kao i ostali crkveni poglavari. Poslije su Tatari s istoka i Litavci sa zapada napadali i slabili "Rus", pa je težište pravoslavlja premješteno u Rusiju. Mitropoliti su se preselili u Moskvu, ali su sačuvali naslov "kijevski". Sredinom 15. stoljeća Carigradska crkva sklopila je kratkotrajnu uniju s Rimskim Carstvom. Kijevski (moskovski) mitropolit Izidor bio je pristaša unije. Bio je zapravo Grk iz Carigrada, a kada je pokušao provesti uniju u Moskvi, bio je uhićen i protjeran. Moskovska crkva našla se u neprilici jer je Carigradska crkva pala u krivovjerje, pa su izabrali svog mitropolita ne pitajući ništa Carigrad. Time je RPC postao autokefalan. Godine 1686. Kijev i istočni dio današnje Ukrajine potpadaju pod moskovsku vlast.

Carigradska i Moskovska patrijaršija dogovorile su se da potonja ima pravo imenovanja novih mitropolita, ali da liturgiju moraju komemorirati Carigradu. Taj je dogovor pao zaborav, a RPC je zapravo preuzeo jurisdikciju nad (pravoslavnom) Ukrajinom. Tako je ostalo i u Ruskom Carstvu te poslije i u Sovjetskom Savezu i nakon njegova raspada, sve do ljeta 2018., a da Vaseljenska patrijaršija to nije osporila. (Thomas Bremer/D.Ma.)

Carigradski patrijarh

Kao prvi po časti među pravoslavnim episkopima (primus inter pares), carigradski patrijarh predsjeda osobno ili preko izaslanika svakim saborom pravoslavnih crkvenih poglavara, te ima ulogu glasnogovornika pravoslavlja, posebice u ekumenskim susretima s drugim kršćanskim crkvama. On ipak nema izravne jurisdikcije nad drugim patrijarsima ili autokefalnim pravoslavnim crkvama. Njegovo je pravo sazivati izvanredne sinode na kojima će sudjelovati poglavari ostalih pravoslavnih crkava ili njihovi izaslanici. Osim što je duhovni vođa oko 300 milijuna pravoslavnih kršćana u cijelom svijetu, on je i izravni poglavar pravoslavnih eparhija u Sjevernoj i Južnoj Americi, zapadnoj Europi, Australiji i Novom Zelandu, Hong Kongu, jugoistočnoj Aziji, Koreji i dijelovima današnje Grčke.

Uloga simbola koji sjedinjuje sve pravoslavne crkve često dovodi do toga da se carigradskog patrijarha naziva i duhovnim vođom pravoslavlja, premda to nije njegov službeni naziv. Usto, njegovu se ulogu u pravoslavlju ne može usporediti s ulogom kakvu na zapadu ima rimski papa. (Wikiwand/D.Ma.)