Feljton
Džon R. Šindler: Bosanski rat i teror-Bosna
Al Kaida i uspon globalnog džihada (9)
Alahove nevladine
organizacije na Balkanu
Mada je zvanični stav koji o ratu
u Bosni još uvek ima američka administracija sasvim drukčiji od iskustava koja
su imali njeni vrhunski obaveštajci, mnoge istine danas dolaze na videlo
zahvaljujući upravo pojedinim savesnim posmatračima i "diskretnim"
akterima krvavog građanskog rata u ovom delu nekadašnje Jugoslavije. Profesor
strategije na Vojnopomorskom koledžu (Njuport, Rod Ajlend) i bivši analitičar i
kontraobaveštajac Džon R. Šindler, napisao je knjigu "Bosanski rat i
teror", iz koje Tabloid u nekoliko nastavaka svojim čitaocima priređuje
najinteresantnije delove.
Džon R. Šindler
Poput svih radikalnih formi islama, vahabizam
veliki značaj pridaje du'a (poziv) pristupu, što znači jednom
sveobuhvatnom revnosnom propovedanju i širenju istinite vere svuda, obično među
muslimanima koji pripada ju „pogrešnom" islamu. Svi islamisti se mogu
grubo podeliti na one koji zastupaju du'a pristup preobražaju društva, i
one koji zastupaju nasilan, ili džihadski pristup. Međutim, bilo bi pogrešno
pretpostaviti da je podela uvek jasna ili čvrsta. Mnogi zastupnici du'a islamizma
u najboljem slučaju samo uslovno osuđuju džihadsko nasilje i teror, dok mnogi
koji počinju od du'a pristupa prelaze na agresivnije for me islamizma.
Stoga su napori zapadnih naučnika da Muslimansku braću - klasičan slučaj du'a
islamističkog pokreta - prikažu kao nenasilnu čak i naprednu organizaciju,
zato što ona ne zastupa neposredno terorizam radi ostvare nja svojih ciljeva,
pogrešni i pokazuju neshvatanje suštine radikalnog islama.
Muslimanska braća su dala bezbrojne
teroriste koji su počinili terorističke zločine širom sveta, pobivši na hiljade
nedužnih. Među njima je i Ajman al Zavahiri koji je, primetio je njegov biograf,
„uticao na Bin Ladena
ta ko što je bio u stanju da Bin Ladenu proda svoju revolucionarnu džihadističku
ideologiju koja je promenila Bin La dena iz salafijskog propovednika koji se
bavi dobrotvornim radom u borca džihada zabavljenog pronalaženjem pravnih
razloga za borbu protiv Amerikanaca i cionista".
Oni koji su se borili u prvim borbenim
redovima za radikalni islam u Bosni združili su i du'a i džihadski pristup
na način koji je zapadnjacima, s njihovim uslovnim refleksom da propovednike i
borce vide kao dva oprečna društvena tipa, bio teško razumljiv. Abu Abd al
Aziz, prvi poglavar mudžahedina u Bosni, objasnio je da je napustio Kabul i
krenuo put Balkana sa četiri veterana avganistanskog džihada kad je čuo za „užase" i „povredu časti"
muslimanskih žena koje vrše hrišćani u Bosni.
Al Azizov najveći izvor ponosa bilo je
podučavanje zabludelih bosanskih muslimana istinskom islamu, a to je nešto što
se ne sme poništiti: „Najgori
scenario bila bi", objasnio je, „mešovita država ili mešoviti parlament ili mešovita
vlada muslimana i hrišćana." Al Aziz je bezbroj puta putovao po svetu
pošto se okončala njegova dužnost na Balkanu šireći vest o dobrim delima - i na
bojnom polju i van njega - koja su mudžahedini počinili u Bosni, uključujući i
nekoliko putovanja u Sjedinjene Države, gde su ga islamske organizacije dočekale
kao heroja (poslednji put je u Ameriku doputovao krajem decembra 1995. kada je prisustvovao
trećem godišnjem susretu Islamske skupštine Severne Amerike u Dirbornu, u Mičigenu).
Al Aziz je stalno pominjao da se sreo sa Alijom Izetbegovićem...
Propovedanje vehabijaskog islama
Primer toga kako su mudžahedini videli
svoju ulogu i svoje verske i vojne dužnosti jeste bo sansko iskustvo šeika Imada
el Misrija (Sheikh Imad el-Misri), ključnog islamističkog misio nara
s reputacijom svetog ratnika prvog reda. On je u Bosnu došao 1992. napustivši
svoj dobro plaćeni posao ekonomiste u Saudijskoj Arabiji da bi vodio sveti rat
koji je shvatao kao „versku
dužnost protiv nevernika i pagana".
El Misri je bio strogi vahabista,
izjavivši da je njegova vera „salafistički pokret koji zahte va da se ljudi vrate
tradicijama istinskih praotaca salafa koji su bili najbolje
pokolenje". On je smatrao da su zabludeli i polusekularni Bošnjaci u
kandžama zla i da bezmalo i nisu muslima ni: bilo je potrebno da se poduče
istinskom islamu, što je bio trenutaka da na scenu stupaju mudžahedini;
njihovoj veri, hvalio se El Misri, „potrebna je samo krv mučenika da bi uhvatila
korena".
On je veoma mnogo doprineo da se to
dogodi. Pored toga što se borio protiv bosanskih hri šćana, El Misri je služio
u jedinicama mudžahedina Armije BiH kao veroučitelj i hafiz, upra vljajući
poljskom medresom koja je pružala vahabističke pouke regrutima; tokom rata je
de vetnaest puta vodio četrdesetodnevnu sesiju, koja se zahtevala od onih koji
su želeli da stupe u elitnu jedinicu svetih ratnika.
Od samog početka mnogi bosanski muslimani,
uključujući i deo sveštenstva, bili su duboko podozrivi u pogledu stvarnog
plana mudžahedina koji su se pojavili u njihovoj sredini. Ni jedan musliman
nije bio voljan da odbije pomoć drugih muslimana, posebno kad su ratni na pori
Sarajeva bili očigledno nevešti, ali potreba vehabija da osude i unište svaku
drugu vari jantu islama nije donela naklonost običnih Bošnjaka svetim
ratnicima. Posebno uvredljivo bi lo je nasilničko nastojanje mudžahedina da
nametnu saudijske običaje lokalnom stanovništvu. Jedan imam je objasnio: „Imamo vehabije
koji žele da u Bosni preslikaju sistem i poredak ko ji geopolitički nije
pogodan ni primenljiv u tom delu sveta."
Imam Senad Agić, možda najrečitiji
zastupnik umerenog islama u Bosni, osudio je one „koji bi na silu da nametnu islam", dodajući da su
mnogi mudžahedini „došli
samo da propovedaju ovaj svoj islam".
Agićeva osuda je bila prodorna: „Vehabije se
bore protiv svega onoga što je tokom historije obogatilo islamsku kulturu i
islamsku tradiciju."
Na žalost, ove zamerke su bile uzaludne
jer je vlada u Sarajevu zdušno dočekala i podržala članove islamističke
internacionale. Šta više, iza njih je stajao skup dobro finansiranih i dobro
organizovanih međunarodnih organizacija koje su najviše ličile na „Alahove nevladine orga
nizacije". Mnoge organizacije uopšte nisu bile nevladine nego, da
upotrebimo jedan oksimo ron, NVO koje podržava država. Najznačajnija od njih
bila je Međunarodna islamska orga nizacija za pomoć (IIRO), poznata i kao Igata.
Ova organizacija je bila finansijski
stožer Al Kaide, a njene veze sa pokretom međunarodnog džihada bile su toliko
duboke da se humani tarna organizacija i džihadska mreža ne mogu funkcionalno
razdvojiti. IIRO i Muslimansku svetsku ligu (Muslim World Le a gue - MWL),
organizaciju iz koje je IIRO nastala, osnovala je i finansirala saudijska vlada
da bi vahabizam širile po svetu dobrotvornim radom i propovedanjem - a,
pokazalo se, i terorizmom.
Saudijski juriš na Evropu preko Bosne
Muslimanska svetska liga je nadzirala još
dve grupe vahabista koje su delovale u Bosni, Islamsku fondaciju Al Haramein
i s njom blisko poveza nu Dobrotvornu organizaciju Al Haramein al Mesdžid al
Aksa („al
Haramein" Šal Haramein označava „sveta mesta", tj. Meku i Medinu). Fondacija
Mufavak („Blagoslovena
pomoć", Mufawaq), još jedna NVO koju finansira Saudijska
Arabija i koju Bin Laden javno podržava, takođe je bila aktivna u Bosni. Koliko
su IIRO, MWL i srodne grupe bile bliske Rijadu razjasnilo je svedočenje jednog
višeg funkcionera Muslimanske svetske lige pred kanadskim sudom 1999: „Muslimanska svetska
liga...je fondacija koju u potpunosti finansira vlada. Drugim rečima, ja radim
za vladu Saudijske Arabije." Na svim nivoima, saudijska država je
podsticala mlade ljude raspoložene za džihad da vode sveti rat u Evropi.
„Cela Saudijska
Arabija, počevši od vlade, teologa, do običnog naroda, bila je zato da se
mladići šalju u džihad u Bosni i Hercegovini", sećao se Nasir Ahmad Nasir Abdala al Bahri (Nasir
Ahmad Nasir Abdallah al-Bahri), koji je sa dvadeset godina započeo
karijeru mudžahedina 1992. u Bosni; na kraju je postao telohranitelj Osame
bin Ladena. „Krenuli
smo u tu zemlju" - rekao je misleći na Bosnu - „zato što nije bilo
verskog poglavara ili propovednika koji nije govorio o džihadu u Bosni i o
patnjama muslimana."
Novac za opremanje ovog mladića, koji se u
Bosni borio pod imenom de guerre Abu Džan dal (Abu Jandal),
dala je učiteljica iz Saudijske Arabije koju su priče o patnjama muslimana u
Bosni navele da ponudi svoju jednomesečnu platu, oko 2.000 dolara.
Alijini "Crni labudovi"
Mada su neki mudžahedini odvraćali budućeg
borca od odlaska na Balkan („rekli su: Omogućićemo ti da odeš na bilo koje drugo
poprište džihada osim u Bosnu, zato što u Bosni imamo realne pokvare nosti i
mnogih izazova i Evropljanki. A i plavuše bi mogle da utiču na tebe"), on
je otišao u sveti rat i doživeo da ga Bosanci dočekaju s dobrodošlicom, ali „da ništa ne znaju o
islamu".
Bosna je bila samo jedan od frontova u
velikodušno finansiranoj svetskoj vahabističkoj kampanji. CIA je utvrdila da je
Saudijska Arabija od 1975. do 2002. potrošila 70 milijardi do lara na spoljnu
pomoć, a od toga su dve trećine otišle na „aktivnosti islamista" kao što su IIRO i MWL.
Saudijski donatori su po slali 150 miliona dolara bosanskim muslimanima samo u
to ku 1994. Do sredine devedesetih godina, carstvo MWL/IIRO, koje je nadgledao
saudijski veli ki muftija, obuhvatalo je trideset ogranaka MWL-a širom sveta i
kancelarije IIRO u preko de vedeset zemalja, uključujući šest kampova za obuku
terorista u Avganistanu. Postojale su broj ne veze IIRO sa međunarodnim
terorizmom: na primer, 1999. policija je u Indiji uhapsila Sajeda Abu Nasira
(Sayed Abu Nasir), dugogodišnjeg službenika IIRO, zbog pokušaja
da podmetne bombe u američke konzulate.
Još su mračnije saudijske veze sa
terorizmom otkrivene u Bosni. Analiza Centralne obave štajne agencije pokazuje
da je trećina islamskih dobrotvornih organizacija koje su delovale u Bosni, a IIRO
na prvom mestu, „pomagala
aktivnosti islamističkih grupa koje se bave terori zmom", uključujući
planove za kidnapovanje američkog osoblja.
U izveštaju se navode Hamas, Hezbolah, alžirska
GIA i egipatska Islamska grupa među te rorističkim organizacijama kojima su
pomagale Alahove NVO u Bosni. Podjednako podmu kla bila je i uloga koju je
igrala saudijska Visoka komisija za pomoć Bosni, osnovana 1993. Vi soka
komisija je imala veliku kancelariju u Sarajevu, koja je trebalo da koordinira
saudijske dobrotvorne aktivnosti u Bosni, i priznala je da je podelila 400
miliona dolara pomoći (stvarni broj je bio bar 500 miliona dolara). Gde je taj
novac otišao, bilo je otvoreno pitanje posle 11. septembra, kada su zakasnelim
pretresima sarajevske kancelarije saudijske Visoke komisije otkrivene slike
Svetskog trgovinskog centra pre i posle napada, dosijei o pesticidima i za pra šivačima
letine i informacije o krivotvorenju propusnica američkog Stejt departmenta.
Takođe su bila zanimljiva zaplenjena
dokumenta, uključujući i rukom pisane zapisnike sa zaglavljima MWL i IIRO, o
sastancima sa Osamom bin Ladenom.
Te organizacije su od samog početka imale
izuzetno bliske i prijateljske veze sa SDA i mu slimanskom vladom. Sarajevo je cenilo
pomoć - ideološku kao i finansijsku i vojnu - i podr žavalo je rad islamskih
organizacija pružajući im političku, a u mnogim slučajevima i vojnu zaštitu.
Decembra 1992. bosanski Hrvati su uhapsili
dva radnika IIRO, za koje je otkriveno da po seduju ne samo propusnice
muslimanske vojske već i Crnih labudova, sarajevske elitne jedini
ce za specijalne operacije. Oni su oslobođeni pošto je Izetbegović lično tražio
od hrvatskog predsednika Franje Tuđmana da ih oslobodi.
Mustafa Kamel Sulejman (Mustafa Kamel Suleiman), veteran
avganistanskog i bosan skog džihada, objasnio je način na koji su funkcionisali
ti incestuozni odnosi. Sredinom 1992. naređeno mu je da napusti Avganistan i
ode na novi front džihada na Balkanu. Prvo je otišao u Saudijsku Arabiju, a
zatim produžio za Hrvatsku sa grupom mudžahedina koji su stigli u Za greb kao
navodni nameštenici u Al Harameinu. Na zagrebačkom aerodromu sačekala ih je bo sanska
vojna delegacija čiji je zadatak bio da borce prebacuje u Bosnu. Predstavnici
Sarajeva su sredili da od hrvatskog Ministarstva spoljnih poslova dobiju akreditacije
kao islamski dobrotvorni radnici, što je bilo odobrenje potrebno za put u ratnu
zonu. Posle dugog putova nja preko Splita, Mostara i Sarajeva stigli su na
front u centralnoj Bosni. Pored toga što su se služili maskom islamskih NVO,
drugi mudžahedini su se predstavlja li kao radnici UN - uz la žne akreditacije
- pa čak i kao novinari.
Nevladin džihad vladinog imama
Stranka demokratske akcije je učinila sve
što je mogla da regrutuje mudžahedine i dovede ih u Bosnu. Sveopšta osuda „genocida" u
Bosni širom muslimanskog sveta veoma je olakšala pribavljanje sredstava i
boraca. U jesen 1992. godine, Mustafa Cerić, omiljeni imam SDA, delovao
je kao specijalni izaslanik za islamske zemlje pribavljajući podršku u
inostranstvu za bosanski džihad.
Sredinom septembra prisustvovao je
Međunarodnoj konferenciji za zaštitu ljudskih prava u Bosni, što se preokrenulo
u islamistički događaj i izvrsnu platformu za propagandu koju je Sarajevo namenilo
neposredno islamskom svetu. Za razliku od onoga što su govorili Za padu, ova
verzija poziva za pomoć nije uopšte ni pominjala multinacionalnu demokratsku
državu, obraćajući se umesto toga samo sektaškim interesima i nužnosti da se
pomogne bosanskim muslimanima da izgrade i zaštite islamsku domovinu: upravo
suprotno od onoga što je SDA podmetala krivicom opterećenom Zapadu. Cerićev
poziv je pribavio novac i ljude za džihad, dok je njegova poseta Saudijskoj
Arabiji sledećeg meseca smatrana uspešnom jer je dovela do povećane vojne i
materijalne pomoći ratnim ciljevima Sarajeva.
Tako se ubrzano odvijala radikalizacija -
moglo bi se to nazvati i avganistanizacijom - bo sanskog građanskog rata.
Osama bin Laden se istakao tokom avganistanskog džihada, ali nje gova uloga u
tom sukobu izgleda veća retrospektivno nego što je stvarno bila; uvek je
bio u senci Abdulaha Azama.
Ako su temelji Al Kaide postavljeni u
Avganistanu, veći deo iz grad nje odigrao se na Balkanu. Tek je devedesetih
godina prošlog veka, u Bosni, „Če Gevara islama" stao na noge i od Al Kaide
izgradio fleksibilnu, dobro finansiranu organizaciju međuna rodnog džihada
kakva je postala. Bosanski građanski rat je preobrazio Bin Ladena i njegove
ljude u stožer mudžahedina širom sveta. Zahvaljujući pomoći Alije Izetbegovića
i SDA, Bin Ladenove legije su našle svoje mesto u izvozu radikalne vere i
terorizma koji je išao ruku pod ruku s njom, u Evropu, gradeći model džihada
koji se može izvoziti bilo gde u muslimanskom svetu.
Saudijci nisu bili jedini zaštitnici
bosanskog džihada. Revolucionarni Iran je pružao isto to liko snažnu
podršku kao i Rijad, uključujući i znatnu vojnu pomoć koju su Saudijci zadovolj
no prepuštali Bin Ladenu i njegovoj sorti.
Mada su Iranci bili šiiti, njihova
islamska revolucionarna država bila je ideološki bliža sunitskoj SDA nego vahabizam,
i mnogi ključni članovi Izetbegovićevog unutarnjeg kruga smatrali su Iran idealom,
uključujući i rukovodioca za logistiku, Hasana Čengića, kao i Omera Behmena,
nekadašnjeg mladomuslimana, koji je veći deo građanskog rata proveo u Teheranu
kao bosanski ambasador.
Rivalstvo Saudijske Arabije i Irana nije
bilo zanemarljivo i uticalo je na postupke Tehera na. Poput Saudijaca, Iranci
su želeli da steknu bazu i uporište u Evropi, što su zahvalni Bo sanci bili
spremni i da im pruže. Između Saudijaca i Iranaca postojala je duboka ideološka
omraza. Ovi drugi su bili svesni toga da vahabisti smatraju iranski režim jeretičkim,
a Iranci su gajili i negodovanje poput onog izazvanog nesrećom u Meki 27. jula
1987. kada su u stam pedu živote izgubila 402 hodočasnika, a među njima 275
Iranaca. Teheran je smatrao Rijad krivcem za tragediju i izrazio želju da se „svetilišta oslobode
od zlih i pokvarenih vehabi ja". Ishod tog uzajamnog ogorčenja bio je,
kako su ga neki nazvali, „islamski
hladni rat" koji se vo dio na bosanskom tlu.
U Bosni je Teheran video mogućnost da
naplati svoje angažovanje u Avganistanu. Iranska podrška avganistanskom otporu
donela je malo konkretne koristi Iranu; mudžahedini koje su podržavali Saudijci
izašli su kao politički pobednici posle povlačenja Sovjeta. U Teheranu su strahovi
od vahabističke vlasti u Kabulu izazivali zabrinutost. Posle sovjetskog povlačenja,
upozoravao je iranski režim, „Avganistan ne sme da postane nova Saudijska Arabija".
Islamska Republika je kritikovala uticaj saudijske „političke neumerenosti"
na Avganistan, i vahabizam nazivala „smrdljivim i trulim tumorom na telu islama".
Željni da izravnaju račune sa Rijadom, Iranci
su pružili glasnu retoričku podršku Izetbego vićevoj vladi koju je ova volela i
cenila. Iranski vođa ajatolah Homeini imenovao je ajatolaha Ali
Ahmeda Džanatija (Ali Ahmed Jannati) za svog specijalnog predstavnika
za bosanska pi tanja, a ovaj se pokazao izrazito ratobornim zastupnikom
muslimanske stvari. Džanati je dva puta posetio Bosnu, osudio rat kao „najveći skandal
dvadesetog veka" i pozvao se na vruće islamske teme, govoreći o ovom
problemu kao o „drugoj
Palestini" i „još
jednoj Andaluziji", imajući na umu islamski gubitak južne Španije 1492,
još uvek bolnu ranu za islamiste.
A 1.
Zelena internacionala
Vlada u Sarajevu zdušno je dočekala i
podržala članove islamističke internacionale. Štaviše, iza njih je stajao skup
dobro finansiranih i dobro organizovanih međunarodnih organizacija koje su
najviše ličile na „Alahove
nevladine organizacije". Mnoge organizacije uopšte nisu bile nevladine
nego, da upotrebimo jedan oksimoron, NVO koje podržava država.
(Nastaviće se)
GLOSA
Ako su temelji Al Kaide postavljeni u
Avganistanu, veći deo izgradnje odigrao se na Balkanu.
O autoru
Džon R. Šindler je profesor strategije na Vojnopomorskom koledžu
(Njuport, Rod Ajlend) i bivši analitičar i kontraobaveštajac. Deset godina službovao
u Agenciji za nacionalnu bezbednost (ANB) Sjedinjenih država. Taj posao ga je
odveo i na Balkan, "radi podrške savezničkim snagama". Postao je
vodeći ekspert američke ANB za Balkan.