https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Da se ne zaboravi

Povodom feljtonizacije knjige prof. dr Svetozar Livade: Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880-2011 (18)

Preludij za Livadu iz sna

Predmet knjige je čovek Svetozar Livada. Predmet knjige je individuum koji celi svoj život ulaže golem trud da bude čovek, da bude zbiljski i istinski čovek i da živi ljudski. Predmet knjige je primena prastare mudrosti danas: postati čovekom. Povodom knjige - istraživanja prof. dr Svetozar Livade - Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880-2011 (18), objavljujemo tekst gospođe Vesne Ivanović koja osvetljava lik i delo profesora Livade, istinskog naučnika i čovek

Vesna Ivanović

* Predmet knjige je velika simfonija života čovječanstva,

* glazba koja zvuči ispod površine povijesti,

* blagoslovljena zbiljska glazba ljudskog bitka

* čija je jedina želja i cilj, jedina tema i strast:

* biti čovjek,

* zbiljski i istinski čovjek

* i ljudski živjeti.

(Béla Hamvas, Anthologia humana: pet tisućljeća mudrosti)

Predmet knjige je životna sposobnost ustrajanja koja nas ushićuje svojom moralnom plemenitošću. Novalis kaže da čovjek ne čini drugo nego se neprestano vraća kući, a Hamvas navodi da ni čovječanstvo ne čini drugo. Glazba ne prestaje na tom putu povratka kući. Što je život ispunjeniji znanjem, uvažavanjem i ljubavlju, to male samostalne skladbe odišu ljepotom, snagom i mudrošću nadjačavajući sve brige, teškoće i ozbiljnosti postojanja prožimajući veliku simfoniju vedrinom, radošću i srećom.

Ovaj pokušaj prikazivanja života i rada jednoga čovjeka u brojnim nenadanim promjenama koliko pred nas postavlja kompleksne zahtjeve, toliko je sasvim tako lako shvatljiv da nam u isto vrijeme može pokazati kako se na misaoni način promatra i svijet i život. Obilje harmonije u potvrđivanju čestitosti u orkestarskoj izvedbi njegova života jeste blagotvorni lijek samog ljudskog bitka čija je jedina tema: biti čovjek, zbiljski i istinski čovjek i ljudski živjeti. S takvom izvedbom stvaranja sebe kao čovjeka izdvojio je glavni sadržaj života, visoko ga uzdignuto, pronosio i ostvarivao svoju duhovnost pokazujući ujedno kako se postiže sklad dijelova i cjeline.

Osjećaj uznemirenosti zbog spleta okolnosti kada bremenita žena odlazi na rijeku oprati rublje i vraća se kući s čistim vešom i djetetom u naručju, prati ga sve vrijeme. On je taj dječak rođen kraj mrzle vode u slikovitom kanjonu. Njegovom rođenju kumovala je sama priroda kao babica. Svojim zauzimanjem za dijete umilostivila je i samu zimu. Poput hrabre mlade mame obgrlila ga je i brinula o njemu vodeći računa da realizam tog trenutka u svojoj apstrakciji izdvoji ono što je bitno. Da izdvoji čovjeka. Ona je bila svjedokom ozbiljnosti zapleta i dubine njegova proživljavanja. Mogla je potvrditi istinitost trenutka, sve od gaženja vode i privikavanja tijela na hladnoću gorske rijeke, od izmjenjivanja uloženih napora i popraćenog umora kako bi se izveo ritual pranja rublja prema kome se svaki namočeni komad robe tuče, prevrće, cijedi voda i odlaže. No, ovaj put nije to bilo uobičajeni teški posao. Pravi sadržaj s dodatnom dinamikom je uslijedio tek po završenom poslu.

Žena ostavljena na milost i nemilost trenutku u kome se zatekla, bez babica, bez liječnika i bez ikoga svoga porađala se kraj rijeke. Izlišno je objašnjavati dojmljivost u tom vremenu kratkog trajanja i jake kontraste koji su ga vidno istaknuli. Donijela je na svijet dijete natopljena vodom od svežnjeva opranog rublja, na hladnom zraku u okruženju studene vode i njezina žubora, drveća s treptajem golih grana koje je ne dajući glasa od sebe promatralo cijeli prizor, pod nebom koje je sklopilo savez s zemljom da kao kap vode na dlanu čuva smjelu ženu. Prožeta blagošću i nježnošću, bila je posve u kontrastu s zimskim danom, a ispunjenost radošću i ljubavlju prema golom golcatom djetetu odagnao je svaki osjećaj umora od rada koji je prethodno tražio mnogo napora. Izdržala je porod, a zatim korak po korak krenula kući. Sila koja ju je pokretala bila je majušno dijete i težnja da ga zaštiti od tvrdog srca studeni. Lijepa, kreposna i posve sabrana žena nije niti posrnula na dugom putu do zaklona. Životna snaga nanijela je poraz ljutoj zimi. Svi u selu ovaj događaj su zapamtili kao jedinstven jer im se urezala u pamet slika trenutka ljepote - sklad u veličini i uočljivosti - dolazak mame s opranim rubljem i djetetom u naručju. Na ovome bi im nedvojbeno zavidjeli svi slikari predstavnici realizma. Nije da ljudi u tom trenutku nisu prepoznali snagu nesvakidašnjeg nevjerojatnog zbivanja. U najmanju ruku to je bio način življenja, raznježenost zbog ljudskog bića, iskazana vedrina duha u odnosu na čudesne okolnosti i veselje zbog prevlasti vitalnosti. Međutim, esencijalan pristup za njih je uz čestitost i mudrost kao dragocjenosti izdvajao pravu umjetnost spajanja kraja s krajem.

Borba djeteta za život zapravo tek je počinjala jer je ipak bilo posljedica poroda u nemilosrdnim okolnostima. Mama je izgubila mlijeko, a kako nije bilo dojkinja u selu tek rođeno malo dijete mlijekom je hranila krava. Tako je kordunsko dijete poput dječaka iz Kiplingovih priča u doticaju životinjskog i ljudskog svijeta preživjelo i počelo odrastanje. Kasnije će se pokazati da je i napuštanje jedinoga doma koji je ikada poznavao biti njegova potraga za ljudskim selom.

Nestašan dječačić odrastao je željno primajući u sebe ljubav i hrabrost, poštujući prirodu svoju vilu zaštitnicu i pažljivo gradeći svoj pouzdani oslonac kroz jake osjećaje privrženosti prema zavičaju. Prostodušan, živahan dječak na dosjetljiv način dolazio je do rješenja služeći se spretnošću i sitnim lukavstvima kako bi našao zaklon od opasnosti. Sprijateljio se s volom, koji mu je postao zaštitnik i čuvao ga na način da nije dopuštao da dječak bude predmet podsmijeha njegovim vršnjacima. Čitati i pisati naučio je od starije braće prije polaska u školu, pa se kao školarac opirao pohađanju škole pružajući dječački otpor s uvjerenjem da su obavezni razredi jako dosadni. Neposlušan i nepopustljiv, bio je izvan svih propisanih pravila. Izdvaja da mu je nemir neprekidno navlačio batinu. U trećem razredu osnovne škole učenik koji je nekoliko puta ponavljao razred potaknuo ga je da vozi tačke. Nevičan guranju malih radnih kolica okliznuo se pao, a tačke su mu prebile nogu. Kum ga je odnio svojoj kući. Njegovi pak ne znajući gdje je, u uzbuni koja ih je zahvatila, tražili su ga po svim čatrnjama, a kada su ga kumovi donijeli kući dobro su ga istukli. Rezignirano dodaje kao da je on to htio. U četvrtom razredu osnovne škole ugrizao ga je poskok. Naglašava kako su njegovi poduzimali sve moguće radnje, dovodili vračare, previjali, zakopavali nogu u zemlju, boli ga iglama da ne zaspi, da se otrov ne proširi tijelom. No, kada je stigao stric s doktorom dobio je injekciju sa serumom i došao k sebi. Ipak su ga poslije svega za svaki slučaj dobro istukli jer je nesmotreno dopustio da ga ugrize otrovna zmija, a otrovnicu su pronašli gdje se prema njegovu kazivanju nalazila i ubili je. Pokazat će se kasnije da mu je zmijski otrov na neki način pomogao u otpornosti organizma. Kada su hematologu u bolnici u Velikoj Britaniji prepričali ovu zgodu doktor se našalio s njim i rekao mu da ima konjsku krv, jer je to posredno dovelo do toga da je rezistentan i otporan kao konj.

Kako se isticao poželjnim odlikama blagozvučnog jezika postao je pjevač u crkvi „pojac-đak", što je s ponosom isticao, opsluživao je sveštenika i upoznao sve prigodne obrede bogosluženja od krštenja, svete vodice, sahrana i svadbi. Govori da je jako rano upoznao klasnu borbu. Pripovijeda o okolnostima kada su studenti došli kod njih da održe neku priredbu, a žandari su ih tukli. Dobro je zapamtio očev odgovor da brane poredak i da su za to plaćeni. Kasnije će se pokazati da je znanje stečeno iskustvom i pouke iz iskustva imalo najveći utjecaj u njegovu pokazivanju opasnosti protivnika napredovanja u građanskim slobodama.

Nepromišljeno i nerazborito, na način svojstven mladosti, upuštao se u izvođenje raznoraznih trikova. S žestinom je odgovarao na svako provokativno pitanje i sramotne riječi kojima se vrijeđalo i izazivao jak osjećaj mučnine i neugode. Bez okolišanja navodi da je jednog seljaka pogodio kamenom blizu oka, tako da je nesretnik skoro izgubio oko. Posebno izdvaja žandara koji ga je zbog svog jako izraženog opakog karaktera naprosto izazivao. Dakle, žandar je u njihovoj kući dobro i jeo i pio, mlijeka, sira, šunke, rakije, promatrajući i slušajući ljude koji su se kod njih okupljali, sastajali i raspravljali, a dječaku je zbog raznoraznih doskočica, pokazane razonode oponašanja drugih i provociranja kleo majku. Buntovni dječak nije još ni postao mladić a nezadovoljstvo je iskazao tako što je u dužini od sedam kilometara razbio sve porculanske čašice za telefonske linije. Ova priča završila je tako što je otac platio veliku kaznu i savjetovao popu da ga dobro istuče. Iako je nosio popovo ime i uvažavao popa, zbilo se i to da ga je dosljedni i pravični pop bez ikakva ustezanja znao izmlatiti. Tako su protesti na nepravdu, nepopustljiva obrana dostojanstva, kao i u većini slučajeva popratne batine, bile bitne odlike njegova odrastanja.

Zajedno sa vršnjakinjom, svojom partnericom i susjedom, koja mu je prema patrijarhalnom običaju bila namijenjena, obilazio je seljačke zadruge na Kordunu, sudjelovao na javnim skupovima, seoskim svetkovinama i skupovima „Seljačkog kola". Recitirao je socijalnu poeziju. Pjevali su u dvoglasju. Ona viši srednji glas, a on je pružao podršku najvišim muškim pjevačkim glasom. Draga je bila neobično lijepa, nadarena i vrijedna djevojka. Sve seoske poslove ova djevojčica obavljala je kao odrasli. Plela je, vezla, tkala, prela, kopala i žnjela. Imala je fotopamćenje. Prijalo mu je što psihosomatski ranije sazrijevajući bila superiornija od njega. Njezina kuća bila je oko 300 metara daleko od njihove. Njezina mama je svojih pet kćeri još zarana rasporedila prema njihovim vršnjacima u njegovoj porodici, jer je kod njih kući bilo petoro braće. Bila je nepismena, jer se prema tadašnjim običajima ženska djeca nisu školovala. Jednako kao ni njegove sestre, iako je njegov otac seljački pjesnik, bio načitan i imao preko 2.000 knjiga u svojoj biblioteci. Ni njegovi stričevi, kao ni ujaci i teče, nisu kćerke slali u školu. Napomene radi u tom razdoblju preko 80% ženske populacije bilo je nepismeno.

Kako je đačio u crkvi i spremao se za popa, mještani su govorili „popadija ga ukrotila", nju su u šali zvali „popadija" i pričalo se da su „vječno skupa ko' šipka i bubanj". Dok su čuvali ovce naučio ju je čitati i pisati. Kasnije će se pokazati da je ova njegova osobina poučavanja, posebno nepismenih djevojaka, bila dio njegova zadatka većeg značenja koji je od općeg interesa. Prosvjećivanje i obrazovanje drugih još od đačke dobi sastavni je dio njegova kasnijeg životnoga poziva. Primjenjivao je u praksi Dositejevu misao: „Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporce".

Djetinjstvo je proveo i izlazio je iz djetinjstva u kući u kojoj je bila kovačnica, biblioteka i trgovina. Jedan stric je bio profesionalni kovač, a drugi stric profesionalni krojač. Škola je bila udaljena sedam kilometara. Svi njegovi brojni nestašni postupci naglo su popustili u snažnom izbijanju velikih događaja koji su slijedili. Kada je čuo priče od ljudi da će uskoro rat neopozivo je poremećen mir dječje bezazlenosti i nestašluka. Vrlo pažljivo je čitao sve knjige koje je našao u njihovoj biblioteci o ratovima. Znao je sve što se u kratkom vremenu moglo znati, od kosovskih ciklusa i mitova, golgote Kajmakčalana, Plave grobnice, Solunskog fronta, slušao je priče ratnika sa Soče, Piave, Galicije, priče iz zarobljeništva u Rusiji...

Izdvaja da su ga se najviše dojmili ratovi u Africi, posebno stoga što je za njega to područje bilo mistično, daleko, zagonetno. Zasebno je proučavao rat između Bura i Engleza. Dječakova želja da sazna pojedinosti o ovom ratu ostavlja po strani pitanje da li je u njegovom stjecanju slike o tome što se događalo u Južnoj Africi bilo detalja o čovjeku koji je u burskom ratu sudjelovao kao izvjestilac, a s kojim se kasnije, spletom okolnosti i upoznao kada ga je kao tadašnji premijer Velike Britanije posjetio u bolnici gdje se liječio za vrijeme Drugog svjetskog rata. Riječ je o Winstonu Churchillu. Naime, pred sam kraj 19. stoljeća, Churchill je kao izvjestilac u Južnoj Africi bio lišen slobode nakon upada u jednu bursku zasjedu. Zarobljena družina smišljala je plan za bijeg, no samo je on uspio pobjeći. O ovom događaju, između ostaloga, piše Vladimir Velebit u predgovoru srpskohrvatskog izdanja Drugi svjetski rat, memoara britanskog političara i državnika. Navodi da se iz zarobljeničkog logora u Pretoriji tadašnji izvjestitelj Winston Churchill 500 kilometara probijao kroz nepoznate puste predjele bez hrane i poznavanja jezika dok nije stigao na teritorij pod portugalskom kolonijalnom upravom. Po povratku u Južnu Afriku pratio je englesku vojsku do pobjedničkog završetka rata. Spomenut ćemo da su u burskom ratu sudjelovali i mirotvorac Gandhi kao bolničar i autor Knjige o džungli Rudyard Kipling. Kasnije će se pokazati da je poput Churchilla u mladoj dobi imao nestrpljivu, naglu narav, da se u presudnim trenucima grozničavo bacio na čitanje, kao što je primjenjivao u praksi Gandhijev moto života: „Obrisati suzu sa svakog oka" i svrhu „Ljubav je najjača snaga koju sebi svijet može predstaviti, a istovremeno i najskromnija".

Do njih su stigli prvi glasovi o masovnom pokolju u Veljunu 6. maja 1941. godine. Samo se čulo potpuno prigušeno pitanje: „Je li to moguće?". Kako se radilo o biti ili ne biti, opisuje početak širenja pravog pravcatog straha i pojave užasavajućeg beznađa jer je zemlja bila pod okupacijom. Navodi što se tada dogodilo. Među ostalima ubijeno je 16 komunista i s njima Nikola Kukić, organizacioni sekretar Karlovačkog okružnog komiteta, inače pekarski radnik koji je bio na V. zemaljskoj konferenciji Komunističke partije Hrvatske. Strah je utjeran u kosti zbog načina kako je Nikola ubijen. Kaže kako su preneraženi ljudi dolazili njegovom ocu, pjesniku-seljaku, tražeći dogovor, a otac je smireno odgovarao da nema tog zvjerstva kojim čovjek zvijer ne može nadvisiti. Nekako slično onome kao što Vojnović u Dubrovačkoj trilogiji kaže usudni historijski čas otkrivao je tajne pjege i skrovite pukotine iscijeđenih karaktera i istiještenih duša: sada svaki mig, svaki šapat, svali poluglas ima svoje markantno, nefaljeno, istinsko značenje. Velika bura se spremala.

Kaže da je doživio „smak svijeta" kada je čuo što se dogodilo u selu Zečev Varoš kod Slunja. Na Ilindan 2. augusta 1941. godine pohvatali su sve seljake iz sela i žetalice i na jeziv način sve ljude koji su se tu zatekli lišili života. Među njima bila je i njegova izabranica Draga. Našla se u žetvi u selu Zečev Varoš i ubijena je groznim načinom zajedno sa sestrama i ostalim seljacima. Prema službenim podacima o žrtvama fašističkog terora u tom selu ubijeno je 115 muškaraca, žena i djece. Oni koji rat nisu niti izmislili, niti htjeli, niti željeli postali su žrtve. Teško je riječima opisati užas koji je osjetio. Zapomagao je s velikom tugom. Zaprepastilo ga je kako mu se njihov slugan narugao da je „rikao za curom kao junac", i to je u tom času potpunog sloma tako dobro zapamtio. Kaže, iako ga je zbog šeretizma volio, od tada ga je zamrzio za cijeli život. Zbog sveobuhvatno poremećenog mira u skrhanom stanju onesvijestio se, prosijedio, ostario za jedan dan i zanijemio. Kasnije je u eseju Doživotni sam pacijent genocida objasnio ovu snažnu emotivnu reakciju užasa. Spomenuo je i što se izdvajalo neobičnošću. Vizualno je cijeli događaj doživio prije pada u komu, kako navodi kao da je bio prisutan, a što je znatno kasnije pronašao čitajući iskaz svjedoka u arhivi. Naknadno samo možemo pretpostaviti kroz što je sve prolazio u tim trenucima. Shakespeare je pisao da je od stvarnog straha veća zamišljena strahota. Livada kaže da je ubicu osobno poznavao i da je bio nešto stariji od njih. Spomenimo da je esej Doživotni sam pacijent genocida sastavna dokumentacija Efraima Zuroffa, povijesna građa o iznimnim pojedincima, o tome što im se događalo određujući i profil i životni kredo.

Uskoro je nestalo i njegovo Primišlje, ljudi iz sela, popovi, crkva, škola. Od njegove školske klase nitko nije preživio Drugi svjetski rat. Nije bilo ni zgrade općine, čak ni groblja. Sela su nestajala kao kule od karata. Gotovo su sravnjena sa zemljom u jednom danu. Nakon rata zvono s pravoslavne crkve završilo je na katoličkoj crkvi u Slunju. Kasnije je kao demograf i socijalni analitičar postupno utvrđivao i prikazivao nekadašnji izgled Korduna.

U Kordunskom rekvijemu navodi imena sela koja više ne postoje: Čačići, Čokeše, Čuruvije, Gornje Primišlje, Kukići, Pijevci, Ralić-Pećina, Zečev Varoš, Dunovići, Cekinović selo, Jančići Tobolički, Milkovići Tobolički, Stalinske Luke, Adžibabe, Bjelobrci, Bjelopetrovići, Karajlovići, Kurjege, Lončar Glavica, Novkovići, Pri-mišljanski Ralići, Umeleci, Batale, Donje Tumare, Jajići, Mazinjani, Pekeči, Kurjevac, Pavlešić selo, Škrbine, Zorići, Jovići, Kosići, Kukić selo, Rončevići, Zeci, Zorići, Katići, Miladinovići, Popovići, Sekulići Tobolički, Vukelić Tobolički, Božići Tobolički, Radonići, Barači, Brujići, Dodigi, Grkovići, Ilići, Kosanović Glavica, Kovačevići Močilski, Krnići, Kukić Močilanski, Milkovići, Ogrizovići Močilanski, Petkovići, Pilje, Polovine, Popovići Močilanski, Radmanovići, Ralići Močilanski, Trbovići, Vukelići Močilanski, Donji Zečev Varoš, Gornji Zečev Varoš, Donje Primišlje, Povići, Rudenice, Vrežnica Vrelo, Obljajac, Potkosa, Tobolić, Tuk Primišljanski, Raletina, Savići, Tržić Primišljanski. Obišao je i sve crkve, sagledao građu njihove razorenosti i napravio popis crkvenih objekata, crkava i parohija koje su postojale do Drugog svjetskog rata na području kotara Slunj, Vojnić, Vrginmost i Karlovac.

Navodi da je od jedanaest članova njegove familije od početka rata 1941. godine njih šest je ostalo živo. Nastradala su dva brata, dvije sestre, majka i baka.

Nije se ni opravio od šokova koji su ga zatekli, a uslijedili su novi. Sam je u ratu morao sahraniti svoju mamu, raku iskopati i u grob položiti. Pišući o tome kaže da ga je taj čin tako pogodio da mu je za sva vremena njezin lik nestao iz pamćenja, kao da je samonikao. Kasnije kada je obnavljao spomenik mami, demoliran u nedavnom ratu, skoro mu je pozlilo. U Ratu i miru Tolstoj navodi da je uvijek potrebna neobična duševna snaga da se ispriča onako kako je uistinu bilo. Pričati živu istinu, vrlo je teško, a mladi ljudi rijetko su za to sposobni. U knjizi Kordunski rekvijem opisana je ova najtužnija priča njegova života. Kada je trojici vodećih poljskih filozofa pokazivao fenomene njegova zavičaja, oni nisu prihvatili njegov prijedlog za obilazak Plitvičkih jezera, kao jedinstvene prirodne pojave. Htjeli su spoznati društvene fenomene. Odveo ih je i pokazao im prostore Glinske crkve, Kolarićke, crkve u Sadilovcu, Radonjski potok, Jelik kod Slunja, stratište Mehino stanje i brojne neobilježene. Pokazao im je kulturu smrti bez kulta groblja, kajanja i katarze. Nisu mu vjerovali da i to postoji. Poljski filozof i teoretičar kulture Zygmunt Bauman kleknuo je pored groba njegove mame i otpjevao jednu židovsku posmrtnu psalmu. Potom je rekao da se tako oprašta nad grobovima nevinih gdje može i da se tako prosto liječi. Zatim ga je pitao kako se sada s njima osjeća pored groba vlastite mame. Rezignirano je odgovorio: -„Oguglano". Kako je taj pojam teško prevesti opisao im je tu rezignaciju kao apsurdno stanje nemoći, neke vrste više sile kojoj se nije moguće suprotstaviti. O ovim teškim stanjima koja u većini slučajeva nadilaze naše sposobnosti književnik i nobelovac Andrić kaže: Biti čovek, rođen bez svoga znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare nepredvidljive i nepredviđene postupke, svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati i svoju misao u svemu tome. Ukratko: biti čovek.

Shakespeare je navodio da u očajnoj nevolji pomaže očajni lijek. Upravo tako bilo je kod njega. Odlazak u partizane tadašnjeg 13-godišnjeg dječaka bio je jedini spas. Bio je „manji od puške", pet godina do punoljetstva, a prednost mu je bila što je bio pismeniji. Skojevac je postao 1941. godine. Pohađao je Prvu partizansku gimnaziju, skoro ranjen u selu Trgovi, bio je urednik bataljonskih novina, njegov izvještaj o oslobođenju dječjeg logora u Jastrebarskom obišao je svijet.

Susret tada lakše ranjenog partizanskog dječaka s Ivanom Goranom Kovačićem i Vladimirom Nazorom, nakon pogibije Jure Francetića jednog od najvećih zločinaca Nezavisne Države Hrvatske 1943. godine, prikazan je u knjizi Kordunski rekvijem. S kurirom je putovao preko dijelova Banije, Korduna, Like i Bosanske krajine kroz spaljena naselja. Po dolasku u Bihać smjestili su ga u ambulantu, previli, nahranili i uzeli mjeru za novo odijelo. Dok se odijelo šivalo jedan glumac uvježbavao ga je za recitaciju pjesme njegova oca Pogibija Jure Francetića. Ispred tribine uređene narodnim rukotvorinama, zavijene glave i jedne ruke, izrecitirao je pjesmu pred masom partizana i civila. Nakon recitacije voditelj ga je poveo do prvog reda da se pozdravi s publikom. Kada je došao do Gorana i Nazora, Nazor ga je očinski upitao ima li žive roditelje. Odgovorio je da ima samo oca, jer su ostali masakrirani, da je majku s bolom sahranio i da mu je nestao njezin lik iz pamćenja. Na to je Nazor rekao da mu se možda posreći da preživi i da će imati o čemu svjedočiti. Livada potom navodi: „Kao da me ukleo, ta odvažna starina". Kasnije u Slunju, njegovu rodnom kraju, nakon zadnjeg rata podignut je spomenik jednom od najvećih zločinaca iz NDH, Juri Francetiću. Izdvaja da nigdje u Evropi nije moguće da stoji spomenik fašističkim zločincima.

Bio je predviđen da ide u Sovjetski Savez prije napada na Ogulin. No, odlučio je ići u akciju. Uvečer 12. januara 1944. godine teško je ranjen. Komandant bataljona sa još trojicom vojnika na ramenima su ga nosili 20 kilometara u nesvjesnom stanju i iskrvarenog u selo Podhum u Plaškom. Drugi dan stigao je njegov otac, strašno mu prigovorio, a teško ranjeni dječak je drsko odgovorio da se makne, jer dok drugima pjesme i ode pjeva kada su ranjeni ili poginuli, sada se boji da će njega morati izdržavati. Upućeni prijekor ocu bio je takve naravi da je kako kaže otac umro a nije mu oprostio. A bili su telepatski povezani. Svaku njegovu operaciju otac je prolazio i pokazao mu te ožiljke prije smrti. Navodi da je tek tada shvatio koliko je bio neodgovoran i nezreo kada ga je uvrijedio. Prilikom transporta poljske bolnice za Petrovu goru četnici su napravili zasjedu i ranjenoga ga ranili.

(Nastavak u sledećem broju)

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane