Zabrane
Politički procesi: progon reèi i misli u doba
diktature (4)
Epohe
ne umiru preko noæi
Obimnim istraživanjem srpskog književnika i publiciste
Marinka Arsiæa Ivkova, objavljenim pod nazivom "Krivièna estetika",
detaljno je opisan mehanizam gušenja stvaralaèkih sloboda u nekadašnjoj
Jugoslaviji, a posebno u Srbiji, od kraja Drugog svetskog rata pa sve do
današnjih dana. Uloga partijskih sudova i tužilaštava u službi politièkog
progona umetnika i umetnièkih dela, slobode govora i slobode mišljenja, zabrane
knjiga i kontrole štampe, temelj su ove, od javnosti prerano sakrivene knjige.
Jer, ništa tako slikovito ne svedoèi o kontinuitetu ovdašnjih diktatura, kao
što svedoèi rad poslušnog pravosuða, kako onog jednopartijskog, o kome je ovde,
na samom poèetku reè, tako i današnjeg, višestranaèkog, zapravo, takoðe
jednoumnog, u službi vlastodržaca, o èemu "Krivièna estetika"
upravo i govori...
Marinko
Arsiæ Ivkov
Krivièna estetika je za sobom ostavila pustoš.
Pometnja na polju umetnosti traje i danas, iako vreme komunistièke
diktature veæ odavno lièi na ružan san. Vrednosti koje je krivièna estetika tako radikalno istumbala
još uvek nisu na svom mestu. Ponovno vrednovanje, naroèito
dela nastalih pod komunistièkom vlašæu, ne samo što
nije izvršeno nego nije ni otpoèelo!
U književnosti
je naroèito potrebno temeljno, kvalifikovano i odgovorno, ponovno èitanje. Takvo èitanje svakako æe
neke vrednosti da potvrdi, neke da ospori a neke da rehabilituje i iz tame u
koju su nepravedno (ili kako bi rekli krivièni estetièari,
zlonamerno) gurnuti, vrati na svetlost dana. Mnogo je sitnih duša,
udvorica, poslušnika bez èasti i karaktera prodefilovalo tom šašavom
pozornicom, opštom bolnicom, i naèinilo lom...
Dovoljno je da prelistamo književne
kritike u dnevnim listovima za poslednjih pedesetak godina pozorišne
repertoare, èitanke i udžbenike književnosti, spiskove školske lektire, nagraðenih i slavljenih književnika, pa da nas spopadne jeza. Sto je
još gore, to nesreæno vreme udvorištva i nemorala nije samo istumbalo vrednosti, nego je uništilo
i oseæaj za vredno.
Surogat- epigonstvo, plagijat, kiè više
se ne razlikuju od originala i prave umetnosti. Pored toga, jedna toliko
bolesna epoha stvorila je interesne grupe, klanove, kamaraderiju, koji kao
gubave kraste guše i ono malo preostalog zdravog tela i brane svoje mesto osvojeno pod
komunistièkim stegom.
Nasleðeni teror na glavnom
koloseku
Mraèni ljudi iz mraène prošlosti mislili su i na buduænost! Blagovremeno su klonirali svoje
naslednike, po svemu nalik njima, osim po obrazovanju.
Razmestili su ih po redakcijama, fakultetima i svim
drugim institucijama preko kojih se nadgleda umetnièko stvaralaštvo. Tako je i mlaði naraštaj dobio predstavnike nesposobne da se oslobode autoriteta i da nezavisno,
po svojoj savesti vrednuju umetnièka
dela. Zato su mnoga imena još uvek nedodirljiva,
a nezavisna misao bauk koga se svi plaše -
od nauènih institucija i fakulteta, do književnih
novina i èasopisa. Dovoljno je otvoriti
rubrike kulture veæine dnevnih listova (ukoliko uopšte postoje), vrata škola i jezikoslovnih
fakulteta, pa zakljuèiti da se gotovo ništa nije promenilo...
Oni koji su vršili progone za raèun režima ili su mu podanièki služili, i danas uživaju privilegije koje im je taj režim
dao. Njihove žrtve i dalje su na društvenoj i umetnièkoj
margini. A što je najgore, klonirani profesori stvaraju nove klonirane naraštaje nastavnika, klonirani kritièari vaspitavaju novu
generaciju kloniranih kritièara i èitalaca.
Zogoviæeva konstatacija iz 1946. godine da je ,,književni život oèišæen od Ijudi koji su izdali i književnost i domovinu" verodostojnija je na poèetku treæeg milenijuma nego u vreme kad je izreèena!
Takva kompozicija danas škripi i stenje postkomunistièkom Srbijom... Meðutim, tužno
je što još
niko od novih mašinovoða nije ozbiljnije pokušao da tu anahronu kompoziciju zaustavi na najsporednijem
koloseku istorije. A o utvrðivanju
odgovornosti bar nekih od velikog broja kriviènih estetièara da i ne govorimo. Delovanje veæine njih ne podleže kriviènom
gonjenju, ali to ne znaèi da izmièe svakoj pravnoj odgovornosti. Da bi potpuno raskinule s
autoritarnom prošlošæu, lustraciju (odstranjivanje aktera, servisera i
beneficijara autoritarnih režima sa javnih funkcija, uz spreèavanje da ih odreðeno vreme vrše), kao poseban vid pravne odgovornosti, primenile su
mnoge zemlje bivšeg istoènog bloka...
Vesele stranice tužne prošlosti
Vladajuæa
garnitura u Srbiji, meðutim,
mrzovoljno gleda na pravno sankcionisanje i najtežih kriviènih
dela bivšeg režima.
Štaviše,
velik broj komunistièkih
funkcionera i danas zauzima visoke položaje u državnim
organima i institucijama.
Jedino što
možemo da konstatujemo, jeste da su vreme i probleme kojima
se u Kriviènoj
estetici bavimo dobro analizovali i
oslikali, svako iz svog ugla, Dragoljub Todoroviæ u pominjanoj knjizi o Dobrici Æosiæu, Ivan
Ivanoviæ, u knjizi
Drainac izmeðu
èetnika i partizana, Ilija
Moljkoviæ, naroèito u tekstu Pošast partijsko-policijskih dogovora, Nebojša Vasoviæ u dva teksta o knjizi Borislava Mihajloviæa Mihiza Autobiografija
o drugima i Predrag Èudiæ u knjigama Saveti mladom piscu ili književna poèetnica...
Treba pomenuti i Predraga
J. Markoviæa, koji u ovde navoðenoj knjizi ukazuje na problem klanova, kamaraderije
i lažnog disidentstva, zatim tekstove Ivana Ivanoviæa, Parabola o Miloševom konju i Mihajla Mihajlova o privilegovanom
položaju marksistièkih ,,disidenata" u odnosu na nemarksistièke, mada i mnogi drugi tekstovi koje smo
koristili pominju i osvetljavaju, na ovaj ili onaj naèin, tu pogubnu zaostavštinu komunistièkog režima.
I pored ovako pesimistiènog zakljuèka, svet koji je stvorio kriviènu estetiku nepovratno nestaje. U spomenaru koji nam je
ostavio ima i veselih stranica i njih æemo možda
duže pamtiti nego one kojima smo se do sada bavili...
U spomenaru, pre svega, privid dominira nad stvarnošæu. Hiljade, stotine hiljada ljudi se upinju da dokažu da tako i treba da bude. Prividni teoretièari od prividne nauke stvaraju prividan pogled na svet. U
ime kojeg prividni maršali i
prividni politièari
vladaju prividno najpravednijim poretkom na svetu, uz pomoæ prividno ravnopravnih graðana i prividno privilegovane radnièke klase. Da nije bio toliko maligan, komunizam bi bio
paradiranje kolektivnog Don Kihota na ðogatu zvanom marksizam.
Otac kosmosa u stihovima
Da bi održao taj privid života, režim
je posezao za silom i propagandom koja je alhemièarski preobraæala istinu u laž i obratno, zatim stalnim ponavljanjem golih laži, lažnom
univerzalnošæu (,,opšte je poznato"), prezirom prema èinjenicama (,,poluistine"), dominacijom komentara
nad vešæu, zakljuèivanjem
pars pro toto, zastrašivanjem,
stvaranjem prividnog jezika, progonom slobodne misli, zatoèenjem neposlušnih. ,,Za to vreme, oni koji su ostali na
prividnoj slobodi, prividni novinari (u stvari, društveno-politièki radnici), prividno su nas informisali (vršili propagandu). Slobodnu reè zabranjivali su prividni sudovi (imenovani od prividnih
skupština u kojima su sedeli prividni poslanici izabrani u
prividnim izborima) u prividnom sudskom postupku (kojem je odluka prethodila)
prividnim presudama (donetim u komitetima) u ime prividne istine (zvaniène propagande) da bi zaštitili od uznemiravanja prividnu javnost (Partiju)...
Po središtu
spomenara šepuri se onaj za koga
pesnik Pero Zubac tvrdi: Kad bi naša Jugoslavija bila devojèica, onda bi Tito bio njen tata. Pesnikinja iz svih komunistièkih èitanki,
Mira Aleèkoviæ zamera kolegi po peru na skromnosti, i otkriva èitaocima da je ,,drug Tito" najverovatnije otac
svemira, jer jednim pogledom utièe na promene u vasioni: ...A otkud sad još jaèe sunce sinu? To drug Tito gleda, dete, u daljinu...
Da je ova kosmièka teorija ispravna svedoèi stihovima Adam Puslojiæ: Ime veènosti je Titovo ime...
Nakon ovakvih pesnièkih preporuka, razumljivo je zašto se akademije nauka i univerziteti takmièe ko æe
pre da okiti ,,oca kosmosa"zvanjem poèasnog doktora ili da ga primi za poèasnog èlana.
Ovo utrkivanje naroèito je
bilo izraženo u vreme obraèuna sa ,,crnim talasom" u umetnosti. U jednoj od
beseda, prilikom proglašenja za poèasnog doktora Srpske akademije nauka i umetnosti, laureat
je podsetio akademike da nauka mora da bude sila u službi radnièke klase, lopata u
rukama grobara starog društvenog ureðenja!
A kako je video svoju ulogu u tim grobarskim poslovima? U
jednom govoru 1962. godine, Josip Broz je samog sebe proglasio odgovornim, i to
pred istorijom, ne samo za industrijalizaciju i agrikulturu veæ i za nauku i kulturu.
Šta je onda preostalo njegovim podanicima, nego da se i
sami, skromno (?), ubeleže u
spomenar.
Poljoprivredni struènjaci oglasili su se gromoglasno, što otkriva i autentièno mièurinski novinski
naslov: Pirinaè
osvaja vojvoðanska
slatinasta zemljišta. Lekar i general Gojko Nikoliš u svojim
seæanjima ("Korijen, stablo, pavetina") priznaje
da je dugo verovao u nešto u šta nisu verovali ni najzaostaliji i najneobrazovaniji
Ijudi: da æe nauka uspeti da
Staljina održi veèno živim!
Direktan prenos èiste fiolozofije
Uvek spremni filozofi su veæ na osnivaèkom kongresu Srpskog filozofskog društva 1951. godine razbucali zapadnu filozofiju i metnost.
Misao na Zapadu odavno opada, kategorièan je Dragan Jeremiæ, a sa Hajdegerom, Šenbergom, Pikasom i Bretonom ona je zapevala labudovu pesmu. Marksizam u svim
elementima dominra nad trulom zapadnom filozofijom, zakljuèuje i Mihailo Markoviæ godinu dana kasnije u Književnim novinama. Veljko
Koraæ zadaje završni udarac pronacisti Osvaldu Špengleru (nemaèki
istorièar i filozof, prim. red.). Dragan Jeremiæ na sastanku aktiva filozofa komunista 1962. godine,
ustaje u odbranu filozofskog znanja Petra Stamboliæa.
Književni
resor ne zaostaje za filozofskim. Milovan Ðilas 1952.
godine kritikuje izdavaèe što objavljuju Kamija, i s ponosom napominje da ga on nije
èitao! Takoðe se zalaže
za zabranu objavljivanja Žan Pol Sartra i Andre Žida, ali daje
propusnicu Tomasu Manu, kao što ju je nešto ranije dao i
Dostojevskom, uz napomenu: Može! Uz dobar predgovor. Veliki pisac ali i veliki
reakcionar!
Meðu književnim ratnicima i Erih Koš se istièe
otkriæem da su Sartr i Andre Malro izdajnici radnièke klase!
Velibor Gligoriæ savetuje prozne pisce da motive traže u govorima partijskih rukovodilaca, pa tek onda u
stvamosti. Govori su realniji od realnosti. A prema mišljenju filozofa Dušana Nedeljkoviæa, oni su i
više od toga. On je svojim studentima na èas doneo radio-aparat kako bi mogli da slušaju direktan prenos Petog konresa KPJ: Šta ja imam da vam prièam, ne trebaju vam nikakve knjige, ovo vam je èista filozofija!
Dušan Matiæ upisuje: Ljudi su nekad odlazili na hadžiluk, u Meku ili na Hristov grob... A naša omladma, pa i mi stariji, idemo na prugu Brèko - Banoviæi! Ja sad
znam - i to sam video na pruzi - da je veæ sasvim sigurno da æe izmeðu fizièkog i umnog rada suprotnosti zaista nestati jednog dana.
Na pruzi ona je sasvim išèezla!
Ova tvrdnja je i
zaista bila proroèka, imamo
li u vidu da ju je izrekao autor i ovog slogana u našem spomenaru: Perspektiva je pred nama, ona nije iza
nas!
Milan Bogdanoviæ otkriva jednu teorijsku intimnost: književnost je muškog pola! Tu muškost književnosti
daje politika. ,"...Hteti depolitizirati književnost ustvari bi znaèilo hteti izvuæi iz nje ono što je sama njena srž, ono što
je sam njen, element, osnovni njen životni nerv. To bi, drugim reèima, znaèilo
na nekakav naèin je kastrirati, ako
mi dopustite ovu reè. Oduzeti
joj tu potenciju, znaèilo bi u
suštini izdvojiti i izvuæi iz književnosti
ono što je u njoj književno, što
je estetsko u njoj..."
Prelazak sa divljaštva na varvarstvo
Protiv Flaša Gordona, junaka nove kapitalistièke mitologije, i stripa, najunosnijeg vida protivnarodne
publicistike, najupornije ratuje književni kritièar Zoran Mišiæ u listu Mladost. Ako njegove zasluge za srpsku
književnost i budu zaboravljane, ostaæe uspomena na njegov megdan sa dotada nepobedivim Flašom i s prepredenim ugursuzima, èijim stripovanim pustolovinama pod imenom Tri ugursuza
za vreme okupacije nije bio zadovoljan jer ,,se uvek komièno završavaju,
bez mnogo napora i krvi".
Novinar Dušan Savkoviæ bije neravnopravnu bitku protiv zapadnog ,,prljavog
plesa", naroèito protiv
sambe, koja izgleda lepo jedino kad je igraju crnci. Ne postoji ,,pristojan reènik kojim bi se opisale razne figure savijanja i
presavijanja usko pripijenih igraèa crvenih lica i svetlih oèiju".
Draža Markoviæ se upisuje u spomenar tvrdnjom da su umetnièke slobode u komunistièkoj Srbiji apsolutne - kad je u pitanju forma dela. Što se sadržine tièe,
pojasnio je ovu svoju tvrdnju visoki partijski funkcioner, to je teren na kome æe Partija zauvek ostati. Dijalektièki materijalizam je moæno oružje,
kojiin možemo da se kreæemo u svim naukama, pa i u estetici, piše za potomstvo Puniša Peroviæ. Zato odluke o književnosti treba da budu donošene na drugom mestu, a ne meðu književnicima.
Ukratko: oni koji traže više slobode u umetnosti, poruèuje Puniša,
rade isto što i èetnièke
bande i informbirovci.
Rodoljuba Èolakoviæa,
predratnog teroristu, Književne novine
su, povodom njegove smrti, stavile rame uz rarne s Ivom Andriæem i Miroslavom
Krležom i proglasile ga jednim od naših najveæih
pisaca memora, nastavljaèem dela Vuka
Karadžiæa i Prote Mateje Nenadoviæa!
Dolazak komunista na vlast, Radovan Zogoviæ smatra krajem predistorije i poèetkom istorije èoveèanstva:
"...U predistoriji, tj. u kapitalizmu, umetnost je, u svom vulgarnom i u
svom prefinjenom vidu, namijenjena manuelnim i intelektualnim radnicima kao
sredstvo obmane, zaglupljivanja, trovanja, zavadanja radnih Ijudi, kao sredstvo
borbe za spasavanje imperijalizma, za proširivanje sfere njegovog uticaja...". Veljko
Vlahoviæ ulazi u
spomenar reèenicom koju je
izgovorio na VI plenumu CK SKJ 1956. godine:
,,...Neki bi želeli da materijalizam mirno spava pored idealizma,
odnosno da materijalizam bude bez zuba, da ne vodi borbu sa raznim idealistièkim i reakcionarnim shvatanjima i pogledima...".
"Ne samo kod nas, nego i u
svijetu..."
Josip Broz, Veljko Vlahoviæ, i Oskar Davièo akteri su književnog prikaza namenjenog ne samo spomenaru negoi
nastavnicima i profesorima:
,,...Ako je Veljko Vlahoviæ u djelu Revolucija i stvaralaštvo dao
osobenosti naše socijalistièke revolucije i ideologije samoupravljanja kao pune
potvrde Titove politièke
strategije, onda je i Oskar Davièo u ovoj poemi o Titu pokazao da je Titov stvaralaèki genij projektovani trijumf velikana na zemlji, i to ne
samo na ovom dijelu jugoslovenske grude na kojoj slobodno žive i stvaraju naši narodi i narodnosti, veæ i na cjelokupnom zemljinom šaru...".
Pošto je
Josip Broz na omladinskom kongresu januara 1963. godine napao apstraktne
slikare, mladi aktivista s Beogradskog univerziteta Ðoko Stojièiæ, na plenumu Gradskog komiteta, 4. aprila 1963, istièe pozitivan primer studenata Kragujevaèkog univerziteta, koji su uništili apstraktnu sliku plaæenu 700.000 dinara (primera radi, ceo pozajmni fond tog
Univerziteta iznosio je 350.000 dinara!).
Mesto u spomenaru zaslužuje i jedan sudija, odnosno njegova presuda. Reè je o Venijaminu Pejoviæu, sudiji beogradskog Okružnog suda, koji je pesnika Gojka Ðoga osudio na dve godine zatvora. Za razliku od svih
drugih presuda, njeno obrazloženje na mahove podseæa na lirski esej ili na srednjoškolski pismeni zadatak iz književnosti. U njemu
ima mnogo sudijinih ,,lirskih" razmišljanja o suštini poezije, koja s predmetom nemaju nikakve veze, a
naroèito ne s izreèenom presudom. Obrazloženje presude sudija završava kao neki letopisac pritisnut melanholijom: ,,No,
vreme izrièe pravdu i stavlja sve
stvari na svoja mesta." Kao da tim tekstom ne šalje èoveka
na robiju! Za spomenar je i sluèaj
s pripovetkom ,,Pod maskom gostiju" Sabita Rustemija, objavljenom u
èasopisu Fjalja 1981. godine. Autor je osuðen na èetiri
godine zatvora, zato što prièa, prema nalazu suda, "o šiptarskoj pobuni u proleæe 1981. godine"... Èinjenica je, meðutim, da je prièa napisana i predata redakciji pre tih dogaðaja (štaviše, jednom je veæ bila objavljena!).
Nad stradalnicima èesto se ismevaju humoristi pojedinih režimskih glasila, verujemo èesto i ne znajuæi da svojim humorom teraju vodu na režimsku vodenicu i da dodaju svoju granèicu na raspaljenu lomaèu.
Navešæemo
dva primera iz rubrike Veèernjih novosti
,,Tako Reæi Nezvanièno" (na prvi je ukazao Feliks Pašiæ): Jovanu
Hadži-Kostiæu je do šale... Hadži-Kostiæ piše: "...Ja ne vidim nikakvu razliku izmeðu romana i pozorišne predstave Kad su cvetale tikve. Za razliku od
drugih, koji uèestvuju u žestokoj diskusiji, priznajem da još nisam ni roman proèitao, a kamoli predstavu video...".
Prelistavanje spomenara završavamo reèenicom
kojom poèinje ova knjiga. Neka nas ona, kao Danteov Vergilije,
povede u beskrajne krugove kriviène estetike. "...taj naš sistem se pokazao najboljim do danas ne samo u našoj zemlji nego uopšte u svijetu...."
Sve je prividno i danas
Slobodnu
reè
zabranjivali su prividni sudovi (imenovani od prividnih skupština u kojima su sedeli prividni
poslanici izabrani u prividnim izborima) u prividnom sudskom postupku (kojem je
odluka prethodila) prividnim presudama (donetim u komitetima) u ime prividne
istine (zvaniène
propagande) da bi zaštitili od
uznemiravanja prividnu javnost (Partiju)...
Mraèni ljudi iz mraène prošlosti mislili su i na buduænost! Blagovremeno su klonirali svoje naslednike, po
svemu nalik njima, osim po obrazovanju.
Iz
biografije autora
Marinko Arsiæ Ivkov je roðen 1950. godine u Staparu, na severu Baèke, diplomirao je opštu
književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu i kao nezavisni intelektualac i
književnik bio opozicija Titovom, Miloševiæevom i svim režimima do danas, što
je dovelo do njihove saglasnosti da njegovo delo marginalizuju ili preæute uz
dobru pomoæ kritièarskih klanova i nadležnih državnih službi. Autor je nekoliko
romana i pripovedaka, a u javnosti je, uprkos svemu, najbolje bila prihvaæena
njegova "Antologija srpske udvorièke poezije", koja je
uvredila bivšeg, i opomenula sadašnje i buduæe diktatore.