Feljton
Slučaj Pukanić: Ubistvo sa potpisom države (24)
Operacija duvanski dim i njene posledice
Koje su najmračnije tajne u poslednjih 20 godina na Zapadnom Balkanu? Ko je likvidirao Ivu Pukanića, vlasnika hrvatskog lista Nacional, i kakve veze njegova likvidacija ima sa ubistvom Zorana Đinđića? Kako je kriminalni klan Osmani preuzeo balkansko podzemlje? Ovo su neka od pitanja čiji se odgovori nalaze u knjizi "Slučaj Pukanića - Ubojstvo sa potpisom države" autora Domagoja Margetića, novinara iz Zagreba, a u nekoliko nastavaka prenosi ih Tabloid
Domagoj Margetić
Nekoliko je ključnih dokumenata Sigurnosno obavještajne
agencije (SOA); Ministarstva unutarnjih poslova i Kriminalističke policije,
koji dokazuju vezu Ratka Kneževića s organiziranim kriminalom u Hrvatskoj. Prvi
takav dokument je strogo povjerljivo obavještajno izvješće ranije
Protuobavještajne agencije (POA, danas SOA) iz 2005. godine, u kojem se opisuje
plan ubojstva Ive Pukanića.
Iz sadržaja ovog izvješća razvidno je s jedne strane kako
je Knežević usko povezan s Petračevom kriminalnom organizacijom, te se s druge
strane Kneževića dovodi u vezu sa bivšom Službom za zaštitu ustavnog poretka
MUP-a Hrvatske (SZUP).
„Ratko Knežević je osoba s kojom inače Hrvoje Petrač
često kontaktira, a isti je bio u Zagrebu prijavljen na adresi Pantovčak 196a
kod Petrač Hrvoja do 8. mjeseca 2001. godine, kada se prijavio na adresi u
Zagrebu, Gornje Prekrižje 46f.
Uz to Subotić i njegovi ljudi imaju informaciju da
Kneževića čuva SZUP", stoji u obavještajnom izvješću iz 2005. godine.
Slučajno ili ne, adresa na kojoj je danas prijavljen
Ratko Knežević u neposrednoj je blizini adrese na Gornjem Prekrižju, na kojoj
se danas nalazi vila odbjeglog pripadnika kriminalnog podzemlja poznatijeg kao
„perača novca" za kriminalni klan Osmani, Dražena Golemovića.
Moj izvor u SOA-i potvrđuje kako je upravo pod tim
objašnjenjem, kako je Ratko Knežević dugogodišnji suradnik Službe za zaštitu
ustavnog poretka Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (SZUP),
Kneževiću dodijeljeno hrvatsko državljanstvo.
„Knežević je u našim evidencijama kao suradnik SZUP-a
službeno evidentiran još od početka 1999. godine, te mu je na temelju
suradničkog statusa sa SZUP-om dodijeljeno državljanstvo Republike Hrvatske,
iako to zakonom i nije jasno precizirano", navodi moj sugovornik iz SOA-e,
inače nekada dugogodišnju djelatnik SZUP-a, koji je osobno upoznat s
dodjeljivanjem državljanstava pripadnicima kriminalnog miljea preko SZUP-a.
Obzirom da nije zadovoljavao niti jedan formalno pravni
uvjet za stjecanje hrvatskog državljanstva, na temelju suradničkog odnosa sa
SZUP-om, moglo se dogoditi da, zbog „rupe u zakonu", Knežević po tzv.
diskrecijskom pravu ministra ili nekog državnog dužnosnika, dobije državljanstvo
Republike Hrvatske, mimo propisane procedure.
Drugi način da dobije državljanstvo bio bi jedino da se u
upravnom postupku za dodjelu državljanstva krivotvorilo činjenice kako bi se
lažno prikazalo da zadovoljava neki od formalnih uvjeta za prijem u hrvatsko
državljanstvo.
Državljanstvo
za švercerske zasluge
Nakon što sam objasnio mojem sugovorniku, nekadašnjem
agentu SZUP-a, danas djelatniku SOA-e, kako je Knežević na sudu tvrdio da mu je
državljanstvo dodijeljeno posredstvom anonimnog Tuđmanovog posrednika kao
zahvala za nekakve medijske izjave u kojima je Knežević govorio protiv rata u
Hrvatskoj, moj izvor smatra to prilično neuvjerljivim objašnjenjem.
„Nemoguće je da bi po toj osnovi Knežević mogao dobiti
hrvatsko državljanstvo. Jedina izvanredna okolnost bila bi da je kao stranac
sudjelovao u obrani Hrvatske, ali to u Kneževićevoj slučaju nije bilo tako,
dakle i ta osnova za stjecanje državljanstva jednostavno pada u vodu",
tvrdi moj sugovornik iz SOA-e.
„Njegova veza s Hrvojem Petračem i međunarodnim švercom
cigareta jedino je moguće objašnjenje zbog kojeg bi netko od visokih dužnosnika
u Hrvatskoj tih devedesetih godina bio zainteresiran Kneževiću dodijeliti
hrvatsko državljanstvo", smatra moj izvor.
Dokumentacija koja povezuje Kneževića s Petračem i
međunarodnim švercom cigareta, mogla bi biti dokaz u prilog ovakvim tvrdnjama
mojeg sugovornika iz Sigurnosno obavještajne agencije.
Drugi bitan dokument, koji jasno Ratka Kneževića povezuje
s duhanskom mafijom u Hrvatskoj, pod kontrolom Hrvoja Petrača, jest dokument
Ministarstva unutarnjih poslova, Sektora kriminalističke policije, označen
brojem 511-19-10/2-VT-78/99, od 26. veljače 2002. godine, te nalog Županijskog
državnog odvjetništva u Zagrebu za istragu protiv Petrača, Kneževića i ostalih,
pod brojem TAJ-6/99, od 10. svibnja 2001. godine.
U navedenoj istrazi, kao što sam već napisao, Ratko
Knežević identificiran je kao jedan od ključnih ljudi Petračeve kriminalne
organizacije, koja se, između ostalog bavi međunarodnim krijumčarenjem cigareta.
Dakle, Ratku Kneževiću je dodijeljeno državljanstvo
Republike Hrvatske, bez obzira što je u trenutku dodjele državljanstva, inače
bez formalne zakonske osnove, bila notorna činjenica kako Knežević sudjeluje u
međunarodnom švercu cigareta preko Hrvatske u dogovoru sa Hrvojem Petračem.
S druge, pak, strane, kao i u Crnoj Gori, i u Hrvatskoj
je međunarodni šverc cigareta bio (i ostao do danas) unosan biznis pod
kontrolom države, odnosno pod kontrolom obavještajnih službi, obavještajnog
podzemlja, te organiziranog kriminala povezanog s određenim državnim
strukturama i visokim državnim dužnosnicima.
Dakle, Knežević je upravo zbog svoje uloge u balkanskoj
duhanskoj mafiji, odnosno zbog svoje uloge u koordinaciji aktivnosti duhanske
mafije u Hrvatskoj i Crnoj Gori 1990. godina, u tajnom, netransparentnom i vrlo
vjerojatno nezakonitom postupku dobio državljanstvo Republike Hrvatske.
Priču o ulozi Ratka Kneževića u povezivanju
infrastrukture duhanske mafije u Crnoj Gori i Hrvatskoj, dodatno čini
zanimljivom i činjenica da je struktura vlasništva Tvornice duhana Rovinj,
nakon njezine privatizacije, te nakon spajanja sa Tvornicom duhana Zagreb i
praktički gašenjem TDZ-a, ostala uglavnom obavijena velom tajne, odnosno
skrivena iza tajnih skrbničkih računa iza kojih se kriju pravi vlasnici TDR-a i
ljudi koji kontroliraju duhanski biznis na Balkanu.
Đukanović i Knežević kao Sanader i Pašalić
Dobro upućeni izvori tvrde kako je Ratko Knežević, tih
1990.-ih godina bio opunomoćeni predstavnik grupe tajnih crnogorskih suvlasnika
u Tvornici duhana Rovinj, te da je predstavljao interese crnogorske duhanske
mafije u vodećem hrvatskom proizvođaču cigareta i duhanskih proizvoda.
Tu je vezu, zapravo potpuno nesmotreno, otkrio i sam
Knežević na svojem svjedočenju pred Županijskim sudom u Zagrebu 25. veljače
2010. godine. Knežević je tada priznao kako je i sam bio umiješan u poslove financiranja
osamostaljivanja Crne Gore preko međunarodnog šverca cigareta, tvrdeći kako su
centri moći u međunarodnoj zajednici prešutno odobrili da se uz pomoć
organiziranog kriminala i duhanske mafije provodi projekt odvajanja Crne Gore
od Srbije.
S druge, pak, strane Knežević je vrlo detaljno opisao
način pranja novca stečenog međunarodnim švercom duhana, te je opisavši kako je
novac odlazio iz Crne Gore na Cipar na tajne račune kod „Bank of Cyprus",
sasvim slučajno potvrdio jednu ključnu činjenicu: kako je pokojna Borka Vučić
bila ta koja je osmislila tehnologiju pranja novca balkanske duhanske mafije
preko Cipra i drugih banaka u Europi, s kojima su bili povezani tajni
suvlasnici iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore.
Time je, Knežević, zapravo sasvim sigurno dao naznačiti
puno više nego što je namjeravao govoriti pred Županijskim sudom u Zagrebu.
Uz Kneževića kao tajnog predstavnika vlasti u Podgorici,
upravo je pokojna Borka Vučić bila tajni predstavnik Srbije u skrivenoj
vlasničkoj strukturi duhanske industrije u Hrvatskoj, koja je devedesetih
godina predstavljala dijagonalu krijumčarskih operacija tzv. balkanske duhanske
mafije.
Kako je šverc duhana tih devedesetih godina bio
visokoprofitabilan posao pod izravnom zaštitom HDZ-ove vlasti, sigurno je da je
i Ratko Knežević smatran jednim od ključnih ljudi u mreži balkanske duhanske
mafije, kao ključna veza Zagreba s Podgoricom, zbog čega je vrlo vjerojatno i
dobio hrvatsko državljanstvo.
Stoga, iako su mediji u Hrvatskoj prešutjeli činjenicu o
tomu kako je Knežević u svojem svjedočenju govorio i o načinu na koji je stekao
državljanstvo Republike Hrvatske, pitanje zakonitosti dodjele hrvatskog
državljanstva Ratku Kneževiću dovodi u pitanje i njegovu vjerodostojnost kao
svjedoka, te motive zbog kojih nastupa u ovom postupku.
Dok sam Knežević tvrdi kako nastupa „iz patriotskih
razloga", dokumenti i činjenice govore o tomu kako bi se prije moglo
raditi o nekim drugim stvarnim motivima, od kojih bi preuzimanje hijerarhije
duhanske mafije moglo biti samo jedan od razloga.
Sukob Ratka Kneževića i Mila Đukanovića uvelike podsjeća
na sukob Ive Sanadera i Ivića Pašalića.
Naime, baš kao što je javnost u sukobu Sanadera i
Pašalića imala dojam sukoba demokratskog koncepta sa konceptom tranzicijske
ratnoprofiterske političke elite, Ratko Knežević pokušava u svojim teatralnim
javnim istupima ostaviti dojam „patriotske" borbe za demokratsku Crnu
Goru, te rušenje korumpiranog Đukanovićevog režima.
U biti, kao i u slučaju Sanadera i Pašalića, radi se tek
o ratu kriminalnih klanova, unutarnjoj borbi kriminalne elite za nove pozicije
moći, te borbi klanova za tranzicijski financijski plijen, odnosno enormna
financijska sredstva na tajnim računima stečena organiziranim kriminalom i
vladavinom političke korupcije. Knežević je sudjelovao od početka u izgradnji
projekta balkanske duhanske mafije, i svjestan je o kako se profitabilnoj
kriminalnoj djelatnosti radi.
Svjedočenjem Ratka Kneževića u Slučaju Pukanić, hrvatske
su se pravosudne, obavještajne i policijske institucije svjesno ili ne
uključile u proces reorganizacije infrastrukture balkanske duhanske mafije,
koji je započeo još 2001. godine na Kosovu, preuzimanjem duhanskog biznisa od
strane kriminalnog klana Osmani, nakon čega je taj proces nastavljen u
Makedoniji, te potom u Hrvatskoj i Srbiji.
Upravo se u procesu reorganizacije duhanskog kriminalnog
miljea na Balkanu i kriju razlozi zbog kojih su upravo te kritične 2001. godine
Ivo Pukanić, Ratko Knežević i Hrvoje Petrač krenuli u Nacionalovu medijsku
kampanju protiv duhanske mafije u Crnoj Gori.
Nekoliko je osnovnih razloga zbog kojih su Pukanić,
Knežević i Petrač krenuli u medijsku kampanju razbijanja duhanske mafije u
Crnoj Gori 2001. godine, dakle, iste godine kada i prema podacima stranih
obavještajnih agencija, prije svega njemačkog BND-a, kriminalni klan Osmani
kreće u preuzimanje organizacijske infrastrukture balkanske duhanske mafije i u
stvaranje nove hijerarhije moći duhanskog kriminalnog miljea.
Prvi razlog pokretanja Nacionalove kampanje bio je očito
skretanje pozornosti sa istrage zbog međunarodnog šverca cigareta, koja se u
tom trenutku u Hrvatskoj i nekoliko drugih država vodila protiv Hrvoja Petrača,
kao šefa kriminalne organizacije za krijumčarenje cigareta preko Hrvatske i
Ratka Kneževića kao jednog od njegovih ključnih suradnika u tim kriminalnim
poslovima.
Zadimljene cnogorske veze
Dakle, u trenutku kada je međunarodna istraga zbog
krijumčarenja cigareta preko Hrvatske ušla u trag organizacijske strukture
duhanske mafije u Hrvatskoj, Petrač i Knežević dogovaraju s Pukanićem
lansiranje kampanje protiv duhanske mafije u Crnoj Gori, kako bi se prikrila
činjenica da se hrvatski krak duhanske mafije hijerarhijski nalazi iznad
organizacijske strukture u Crnoj Gori pod kontrolom Mila Đukanovića i Stanka
Subotića Caneta.
Strateški cilj Nacionalove medijske kampanje protiv
duhanske mafije u Crnoj Gori, nije, stoga, kako se to lažno prikazuje bio
razotkrivanje međunarodnog kriminalnog lanca za krijumčarenje cigareta preko
Balkana, nego prikrivanje postojanja organizacijske strukture duhanske mafije u
Hrvatskoj i prikrivanje duhanskih kriminalnih operacija koje je u tom trenutku
kontrolirala Petračeva kriminalna organizacija.
I u svojem iskazu od 16. rujna 2009. godine, pred istražnom
sutkinjom Županijskog suda u Zagrebu, Ernom Dražančić, Ratko Knežević označio
je upravo 2001. godinu kao ključnu godinu u lansiranju Nacionalove kampanje
protiv duhanske mafije u Crnoj Gori.
„...Ja sam bio savjetnik predsjednika Vlade Crne Gore Mila
Đukanovića i šef Misije Crne Gore u SAD-u od travnja 1995. godine do 1997.
godine. Nakon toga sam se počeo baviti privatnim biznisom. Počevši za kolovozom
2001. godine punih 9 mjeseci savjetovao sam jednu odvjetničku kancelariju koja
je bila zastupnik Europske unije u čije ime je nastupao OLAF i deset vlada
pojedinačno europskih država u procesu protiv tri najveće duhanske kompanije, a
zbog tzv. Crnogorske veze.
Ja sam bio jako dobar prijatelj sa Ivom Pukanićem, a
također poznajem i Stanka Subotića koji se dovodi u vezu sa tzv. duhanskom
mafijom u Crnoj Gori.
U vrijeme kad su nastajali tekstovi u Nacionalu ljudi oko
Mila Đukanovića, tada predsjednika Crne Gore vjerovali su da sam ja izvor
informacija Ivi Pukaniću i tada sam počeo dobivati ozbiljne prijetnje, ne samo
ja nego i Ivo Pukanić.
Zbog toga smo obojica od 2001. godine, nakon prvih
tekstova o duhanskoj mafiji, bili pod policijskom zaštitom u RH.
Naime, ja sam u to vrijeme živio u Zagrebu. Prijetnje
koje sam dobivao dolazile su iz krugova duhanske mafije, naime kruga ljudi koji
se bave jednim od najvećih švercerskih poslova nakon 2. svjetskog rata u
Europi.
Moram reći da je pisanje Ive Pukanića zaustavilo taj
posao i to na način da je potpuno prestao posao prema Italiji i u velikoj mjeri
prestao taj posao prema Srbiji i drugim zemljama.
Mogu reći da je Stanko Subotić zvani Cane jedan od
dvojice šefova ovog mafijaškog posla, a za drugoga mogu reći da je to
predsjednik Vlade Crne Gore Milo Đukanović", tvrdio je Knežević u svojem iskazu istražnoj sutkinji
Erni Dražančić, 16. rujna 2009. godine.
Ove svoje tvrdnje Knežević je na sadržajno manje više
sličan način ponovio i tijekom svjedočenja na Županijskom sudu u Zagrebu, dana
25. veljače 2010. godine.
Posebno je naglašavao svoju ulogu u Pukanićevoj kampanji
protiv duhanske mafije u Crnoj Gori, te je iz Kneževićevog svjedočenja razvidno
kako su Pukanić i Knežević zajednički koordinirali pisanje Nacionala o toj
temi.
Prema vlastitim tvrdnjama, upravo je Ratko Knežević
Pukaniću bio izvor za oko četrdeset posto tekstova u Nacionalu o duhanskoj
mafiji u Crnoj Gori.
Dakle, dok je s jedne strane medijskom kampanjom u
Nacionalu koju su dogovorili Knežević, Petrač i Pukanić, ostvaren cilj snažnog
pritiska na crnogorsku duhansku mafiju, istovremeno se tom istom medijskom
kampanjom prikrivala duhanska mafija u Hrvatskoj i njezine aktivnosti, kao i
činjenica da toj kriminalnoj organizaciji u Hrvatskoj pripadaju i Hrvoje Petrač
i Ratko Knežević.
Feliks (ni)je imao sreće
Te iste 2001. godine, kada je Pukanić prema dogovoru s
Petračem i Kneževićem započeo kampanju u Nacionalu razotkrivajući aktivnosti
duhanske mafije u Crnoj Gori, istraga koju je vodio Sektor kriminalističke
policije Ministarstva unutarnjih poslova Hrvatske dovela je istražitelje na
trag Petraču i Kneževiću, a kako pokazuju dokumenti koje posjedujemo, istraga
protiv njih dvojice trajala je i 2002. godine, kada je pomoć u istrazi,
operativnim izvješćem hrvatskog MUP-a od 26. veljače 2002. godine, zatražena i
od Interpolovih ureda u Grčkoj, Španjolskoj, Nizozemskoj, Turskoj, Francuskoj,
Egiptu, Velikoj Britaniji i Sjevernoj Irskoj, tadašnjoj SR Jugoslaviji,
Maleziji, Italiji, Njemačkoj, Bugarskoj, Austriji, Izraelu, Malti, SAD-u i
Rusiji.
Nije slučajnost da se datumi pokretanja ove kampanje,
praktički poklapaju sa početkom procesa preuzimanja infrastrukture balkanske
duhanske mafije od strane kriminalnog klana Osmani, pod kontrolom Qazima
Osmanija zvanog Felix.
Iako se prvotno smatralo kako je Osmani odlučio preuzeti
kriminalni duhanski biznis na Balkanu tek nakon 2005. godine, odnosno nakon
prosinca 2006. godine, strogo povjerljivo obavještajno izvješće njemačkog
BND-a, od 22. veljače 2005. godine, izrađen kao specijalna analiza u kojoj se
opisuju kriminalne aktivnosti klana Osmani na Kosovu, jasno ukazuje na to kako
su Osmanijevi proces preuzimanja duhanske mafije na Balkanu započeli još 2001.
godine, kada su preuzeli kontrolu nad duhanskom mafijom na Kosovu, dogovorom sa
Ekremom Lukom.
BND-ovo tajno izvješće o spregama organiziranog
kriminala, institucija vlasti, narko i duhanske mafije, te međunarodnog
terorizma na Kosovu, otkriva identitet osobe koja je ključna karika koja
dokazuje spregu balkanske duhanske mafije, kriminalnog klana Osmani i TDR-a.
Ekrem Luka jedan je od ključnih igrača balkanskog
kriminalnog podzemlja na Kosovu, čovjek koji za kriminalni klan Osmani na
Kosovu kontrolira krijumčarenje cigareta, heroina, ljudi, oružja, te je jedan
od glavnih oficira za vezu s međunarodnim terorističkim organizacijama
prisutnima na Kosovu.
Osim toga, Luka, kao nominalno jedan od najutjecajnijih
kosovskih poduzetnika, predstavlja i jednu od linija komunikacije kriminalnog
klana Osmani prema institucijama vlasti, a povezan je i sa Agimom Čekuom, te
sadašnjim premijerom Hašimom Tačijem.
Luka je poslovno povezan i sa Behgjetom Pacollijem i
njegovom kompanijom Mabatex, a upravo je preko Pacollija i pristupio
kriminalnom klanu Osmani, te ga je Behgjet Pacolli i povezao sa šefom klana
Qazimom Osmanijem zvanim Felix.
Desna ruka Ekremu Luki je njegov brat Agim Luka, koji za
Ekrema i klan Osmani kontrolira dio poslova.
U svojoj istrazi do 1995. BND je utvrdio kako preko
svojih veza Ekrem Luka za klan Osmani kontrolira kriminalni klan Elshani, te
usko „poslovno" povezan sa Ademom Grabovcijem, Ethemom Čekuom, te Agimom
Čekuom.
U dogovoru sa TDR-om Ekrem Luka u svojoj ilegalnoj
tvornici cigareta u mjestu Gnjilane na Kosovu, ilegalno proizvodi robne marke
cigareta koje inače proizvodi TDR, te se tako proizvedene cigarete krijumčare
preko Albanije, Bugarske i Makedonije.
Sama činjenica da je Ekrem Luka kao šef kosovske duhanske
mafije i jedan od glavnih ljudi kriminalnog klana Osmani na Kosovu, istovremeno
bio i predstavnik Tvornice duhana Rovinj na Kosovu, dovoljno govori sama za
sebe.
Naime, upravo ta činjenica da je TDR za svojeg
predstavnika na Kosovu izabrao Ekrema Luku predstavlja glavnu poveznicu
Tvornice duhana Rovinj i Adris grupe s balkanskom duhanskom mafijom i
kriminalnim klanom Osmani.
Osim što za klan Osmani kontrolira duhanski biznis na Kosovu,
Ekrem Luka je Osmanijev glavni čovjek za kontrolu puteva heroina preko Kosova
za Srbiju, BiH, Crnu Goru, Makedoniju, Hrvatsku i zapadnu Europu, što je BND
utvrdio svojom istragom i dokumentirao u tajnom izvješću od 22. veljače 2005.
godine.
Luku se, što zbog njegovim „legalnih" poslova, što
zbog njegove ključne uloge u kriminalnom podzemlju na Kosovu i na Balkanu
uopće, smatra jednim od financijski najmoćnijih i najutjecajnijih ljudi na
Kosovu, a prema zapadnim obavještajnim analizama spada među 156 najmoćnijih
kriminalaca na Balkanu.
Sudeći prema dostupnim informacijama, upravo je preko
Ekrema Luke Qazim Osmani Felix ostvario i prve kontakte u pregovorima s
vođstvom Tvornice duhana Rovinj oko tajnog preuzimanja duhanskog biznisa u
Hrvatskoj.
Kasnije su se ti pregovori, kako je poznato, a kako su to
zadokumentirali operativci Sigurnosno obavještajne agencije u svojim istragama,
nastavljeni uz aktivno posredovanje Dražena Golemovića, koji je tijekom 2005.,
2006., 2007. i 2008. godine organizirao više sastanaka Osmanijevih s Antom
Vlahovićem i drugim ljudima iz TDR-a u Opatiji, na kojim sastancima je Osmani s
Vlahovićem dogovarao model tajnog preuzimanja duhanskog biznisa u Hrvatskoj.
Jasno je, kako su prve Osmanijeve operacije preuzimanja
duhanskog biznisa na Balkanu mogle biti ozbiljno ugrožene međunarodnom istragom
protiv duhanske mafije u Hrvatskoj, točnije istragom u kojoj su se pod
kriminalističkom obradom našli Hrvoje Petrač i Ratko Knežević.
Kraj