Feljton

Zbignjev BŽEŽINSKI: Rođenje i kraj komunizma u XX veku (6)

“Glavna stvar, drugovi, demokratizacija”

Država terora: Napeta priča o terorizmu i prljavim tajnama američke administracije

Napomena autora i izrazi zahvalnosti

Ova knjiga je završena avgusta 1988. godine. S obzirom na ubrzanje istorijskog raspada komunizma, vjerovatno je da će se zbiti dalji važni događaji prije nego ona dopre do čitalaca. Vaskrsavanje nacionalizma u Istočnoj Evropi i unutar Sovjetskog Saveza postavlja osobeni razvojni izazov pred komunistički sistem kakav smo znali. Uprkos svemu, vjerujem da će istorijska građa obrađena u njoj izdržati probu vremena i pružiti čitaocima korisno oruđe za razumijevanje onoga što se događa unutar sve uskomješanijeg Komunističkog svijeta. Ona predstavlja, u izvjesnom pogledu, povratak na neka pitanja koja sam postavio prije gotovo trideset godina u svojoj knjizi Sovjetski blok: jedinstvo i sukob. U ovoj knjizi tvrdio sam -tada nasuprot vladujućem shvatanju - da su snage sukoba počele sve više da se afirmišu nad elementima jedinstva u svijetu kojim su dominirali Sovjeti. Gotovo deceniju kasnije, u djelu naslovljenom Između dva doba, naveo sam da Sjedinjene Države uranjaju u novo tehnotronsko doba a da će Sovjetski Savez zaostati, ideološki i sistemski zaglibljen u industrijskoj fazi svog razvoja. Ova teza je i tada bila predmet polemike. U ovoj knjizi predviđam moguću smrt komunizma - unutar istorijski sagledivog perioda - kao što je ovaj vijek to počeo da spoznaje.

Zbignjev Bžežinski

U pomjeranju nagaska sa ekonomije na politiku, Gorbačov je do 1987. godine prihvatio pristup u kom je sveobuhvatna reforma odozgo - perestrojka - trebalo da bude pojačana pa čak i promišljeno podstaknuta odozdo - od famozne glasnosti. Kasnije je bilo predviđeno da se podstakne dalekosežna demokratizacija sovjetskog sistema uopšte. Važno je zapaziti da je uz značajno udaljavanje od tradicionalnog lenjinističkog isticanja potpune kontrole odozgo, glasnost i demokratizacija trebalo da vode preustrojstvo naprijed, preobražavajući tokom tog procesa i samu prirodu sistema.

Kao što je zapazio u svom govoru na vanrednoj partijskoj konferenciji, koreći one koji su očekivali reforme odozgo na dole i ohrabrujući one koji su nastojali da podstaknu pritisak odozdo na gore: "Već su ljudi rekli i napisali na raznim mjestima da ih perestrojka još nije dosegla; oni pitaju kad će se to dogoditi. Ali perestrojka nije dar s neba -umjesto što čekaju da im ona odnekud bude donesena, nju moraju donijeti sami ti ljudi u svoj grad ili selo, u svoj radni kolektiv." Drugim riječima, ne samo "liberalizacija" sistema već i njegova "demokratizacija" je bila potrebna da se pokrene točak reforme.

Postupajući tako, Gorbačov je sigurno subjektivno osjećao da djeluje kao istinski lenjinist, vraćajući svoju partiju njenim doktrinarnim temeljima i oslobađajući je pogubnog očuvanja staljinističke tradicije. Ali je Gorbačov očigledno bio prisiljen da artikuliše i propagira ovaj ambiciozniji, sveobuhvatniji i društveno dinamičniji pristup postajući svjestan da ništa manje ne bi mogao uraditi. On mora da je osjetio da bi ga dalje oslanjanje na tradicionalna lenjinistička načela, da bi samo kontrola odozgo mogla da dovede do društvenih promjena odozdo, osudilo na poraz od strane još uvijek elastičnih staljinističkih struktura moći i privilegija. To ga je prisililo da prihvati pristup zbog kog su ga u pravovjernom sovjetskom gledanju na stvari mogli žigosati kao revizionistu.

Važno je zapaziti da su revizionistički prizvuci sve naglašeniji u njegovim spontanim javnim izjavama nego zvaničnim govorima koje je prethodno kolektivno odobrio politbiro. To je pružalo značajan oslonac Gorbačovljevom ličnom poimanju problema. U svakom slučaju, teme koje je Gorbačov isticao i spontano i zvanično podsjećale su u određenom pogledu na one koje je prethodnih godina naglašavao Dubček, da i ne pominjemo doktrinarno mnogo opreznije revizije Gomulke ili Tita. O tome se glasno govorilo s očajanjem strogo u skladu sa zvanično propisanim optimizmom u vezi s "neminovnim" trijumfom socijalizma.

Više nego jednom, Gorbačov je o tome govorio skoro zloslutnim tonom. Upozoravao je vlastiti Centralni komitet, 18. februara 1988. godine, da je "glavna stvar, drugovi, demokratizacija... Tokom nove etape obnove partija može da učvrsti svoju istaknutu, vodeću ulogu i da nadahne mase samo primjenom demokratskih metoda... Bez pretjerivanja, danas sve od toga zavisi."

Ton hitnosti je postao čest refren. Gorbačov će stalno iznova podsjećati svoje slušaoce da vrijeme ističe, da do promjena mora doći odmah i da moraju biti sveobuhvatne. Narodu na Lenjingradskim ulicama je izvikivao, oktobra 1987, "ima već dvije godine kako se mi, skupa s vama, savjetujemo, razgovaramo, raspravljamo i razmišljamo kako da pronađemo valjan odgovor na ova pitanja koja nam je sam život postavio. Šta mora da se učini? Sada ćemo prestati s tim. Sada čitavo društvo mora da se promijeni na ovim načelima: demokratija, u upravljanju privredom, i u ukupnoj moralnoj atmosferi života u našem društvu. Sve se mora promijeniti!" Svom Centralnom komitetu se žalio da se "u praksi često može naići na negativnu reakciju na tu inicijativu, na odbacivanje inicijative. Uz to, u mnogim slučajevima nije učinjen napor da se shvati šta se zapravo predlaže, a namjerno su traženi izgovori da se pokretač inicijative zaustavi.

To je još uvijek široko rasprostranjena pojava." I nestrpljivo je upozoravao: "Više ne možemo da tolerišemo ovakvo stanje stvari. Inače će se naša obnova izjaloviti."

Ponovo u Lenjingradu, gradu s osobitom boljševičkom zanesenošću, Gorbačov je tražio podršku naroda za drugu - ambiciozniju - političku etapu perestrojke koja bi obuhvatila znatnu demokratizaciju institucija. Svojim slušaocima je rekao da je "neophodna druga, odlučujuća etapa, tako da se stvarno ne zaglibimo u riječima i odlukama. Tako je bilo, tako je to bilo u prošlosti, drugovi. To je lekcija, gorka lekcija iz prošlosti. Započeli smo mnogo toga i započeli kako treba, a onda je to puklo. Ako sada pukne, gubici u zemlji će biti ogromni. Ne bismo to smjeli da dopustimo i siguran sam da nećemo. Takvo je raspoloženje u narodu. Mi se ne igramo preustrojstva. Sudbina zemlje i život naroda zalog su preustrojstva."

Ali prijem je bio šaren. Zanos njegovih pristalica, naročito u raznim institucijama i među moskovskom inteligencijom, bio je ublažen naglašenom hladnoćom među birokratijom i partijskom nomenklaturom. Nagoviještaj široko rasprostranjenog skepticizma među partijskim ušančenim zvaničnicima bio je u činjenici da je Gorbačov morao da naznači a onda frontalno da napadne tradicionalni argument elite: "Nadajmo se da demokratija ne vodi u haos." On se branio od takve kritike potencijalno iritirajućom tvrdnjom da su partijski zvaničnici koji izražavaju takav strah "uzrujani zbog vlastitih sebičnih interesa."

Što je još karakterističnije, kako je izvještavala Pravda od 19. februara 1988, Gorbačov je morao da potvrdi tokom rasprave sa svojim kritičarima da je njegov program prećutno napadan za smrtni grijeh, ništa manje nego revizionizam koji je zastupao sam generalni sekretar partije! Njegovo pobijanje je pokazalo da optužba nije bila beznačajna: "Možemo vidjeti da su neki ljudi zbunjeni, pitajući se da ne skrećemo sa socijalističkih pozicija... i da ne revidiramo samo marksističko-lenjinističko učenje. Ne čudi što su se 'branioci' marksizma-lenjinizma već pojavili skupa s onima što oplakuju socijalizam, koji vjeruju da su i marksizam-lenjinizam i socijalizam ugroženi" (kurziv je dodat)

Instiktivni strah od demokratije među partijskim birokratama bio je pojačan široko rasprostranjenim sumnjama da je Gorbačov, u svojim akcijama za javnu podršku sveobuhvatnoj perestrojki, namjerno ili nenamjerno podsticao antibirokratska raspoloženja u masama. Optužba je u određenoj mjeri bila istinita. Da bi nadvladao otpor promjenama, sovjetski lider je morao da dokazuje da institucionalna pasivnost i nevoljnost prema eksperimentisanju koče proces preustrojstva. Osim toga, da bi širio stvarne vrijednosti istinske demokratizacije, Gorbačov je morao da se obrati populističkim parolama, ističući potrebu da ljudi preuzmu odgovornost za vlastitu dobrobit, da postanu aktivniji učesnici u društvenom i političkom životu zemlje. Sve to je neizbježno vaskrslo avet generalnog sekretara koji agituje u masama protiv vlastitih partijskih kadrova.

Gorbačov je takođe pokazao osjetljivost prema tim strepnjama, potvrđujući pri tom isto tako njihovo postojanje. Više nego jednom, on je napuštao svoj put da bi pokušao da bude uvjerljiv, da uništi zastrašujuću sablast nečeg što je čak nalik sovjetskoj verziji kineske Kulturne revolucije što proždire partijske kadrove na podsticaj samog vrhovnog vođe. Na primjer, 13. oktobra 1987, on je rekao: "Proces preustrojstva i razvoja socijalizma zahtijeva talentovane, visoko moralne kadrove koji su potpuno predani ideji revolucionarne obnove društva i koji su bliski narodu... Kada sam ovako postavio stvar, nijesam uopšte htio da to bude shvaćeno kao poziv - kao što je jednom bio slučaj u godinama Kulturne revolucije u Kini - da se otvori paljba na funkcionere. Ne, ne, drugovi..." (kurziv je dodat). Drugom prili-kom, kada je govorio o potrebi da se zamijene ravnodušni činovnici, Gorbačov je odmah dodao: "Ovakav pristup uopšte ne znači nepošto-vanje prema kadrovima, jer naši kadrovi, naša inteligencija talentovani su ljudi i trebalo bi ih njegovati."

Usprkos ovim umirenjima, takođe je vrijedno pomena da je Gorbačov redovno povezivao svoje veličanje partijskih kadrova sa upozorenjem da su zamjenjivi ako nijesu u stanju da se prilagode duhu novog vremena. U skoro svakoj prilici, njegovo veličanje posebne pa čak i jedinstvene uloge "lenjinističkih kadrova" bilo je povezano s upozorenjima da pasivnost i nedostatak novih ideja neće biti tolerisani. Kao što je to sam rekao u jednom od svojih spontanih tumačenja uličnoj svetini: "Postoje ljudi u našoj zemlji koji će ili morati da promijene svoj odnos prema stvarima i ljudima ili će morati da ustupe svoje mjesto drugima."

Dok je pokušavao da se zaogrne plaštom lenjinizma, Gorbačov je zapravo utvrđivao poziciju koja je zasigurno izazivala komešanje među pravovjernima. Njegova pozivanja na javnu raspravu teško da bi mogla biti umirujuća za partijsko činovništvo, ogrezlo u lenjinističkom uvjerenju da je partija jedini čuvar doktrinarne istine. Njegova do u tančine razrađena pravila su bila upravo na taj način uznemiravajuća, mada manje doktrinarno revizionistička. Njegova knjiga, Perestrojka, zbornik koji su po svoj prilici priredili njegovi istomišljenici i pristalice, ali koji je očito obuhvatao dosta tekstova samog Gorbačova, sadržala je optužnicu aktuelne i prošle sovjetske stvarnosti. Mada je Gorbačov predano ponavljao standardna lenjinistička načela, njegov slučaj je povremeno podsjećao na argumente koje je ranije iznosilo više istočnoevropskih komunističkih lidera i teoretičara koje je zbog toga Kremlj osudio kao revizioniste.

Pravovjerniji sovjetski lideri mora da su bili posebno uznemireni zbog izvjesnog preklapanja između Gorbačovljeve knjige i Dubčekovog čehoslovačkog "Akcionog programa" iz 1968. godine. Istini za volju, sovjetski lider je štitio svoje ideološke bokove stalno naglašavajući da mu je namjera da vrati istinska lenjinistička načela i da ne sprema ni na koji način slabljenje vodeće uloge partije ili srodnog načela demokratskog centralizma. Razlike između Gorbačovljevog i Dubčekovog programa su bile naročito izražene kad je bila riječ o definisanju onoga što bi demokratija trebalo da znači u praksi: Dubček je bio spreman da prihvati glasačku kutiju dok je Gorbačovljeva verzija bila ograničena u suštini na kutiju za predloge. Dubčekova demokratizacija je uključivala prekid komunističkog monopola nad političkom moći, dok je Gorbačov zagovarao partiju pristupačniju za želje naroda. Ipak, oba dokumenta su u suštini žigosala dotadašnju staljinističku praksu i prioritete privrede, uključujući njeno prenaglašavanje sveobuhvatnog razvoja. Oni su iznosili na zao glas društvenu stagnaciju i moralnu korupciju. Oba su takođe pozivala na društvenu obnovu putem veće demokratizacije i otvorenije rasprave.

Izbjegavajući da to kaže tako direktno, Gorbačov je - poput ranijih istočno-evropskih revizionista - zapravo osporavao sam koncept doktrinarne nepogrješivosti partije. Ideja da ispravna politika treba da proizađe i iz rasprave i iz prakse, da u raspravi treba da učestvuju svi a ne samo članovi partije, pogađala je direktno uvjerenje da doktrina, samo onakva kakva je određena odozgo, u suštini vodi u akciju. Koncept demokratizacije, čak i ako sasvim ne zadovoljava zapadnjačku demokratsku predstavu o istinskom političkom izboru, na sličan način je ugrožavao marksističko-lenjinističko zdanje moći. Da ponovimo, ni u jednom slučaju Gorbačov nije prihvatio, ili čak nagovijestio usvajanje zapadnjačke demokratije. Ali je ponor koji razdvaja sovjetsku stvarnost od takve demokratije postao tako dubok da je čak i bojažljiv iskorak u pravcu ove posljednje - mnogo bojažljiviji od onih koje su zastupali istočnoevropski revizionisti - predstavljao veliko odstupanje od ustanovljene sovjetske prakse.

Gorbačovljevo postepeno preobraćanje na revizionizam je takođe doticalo više drugih pitanja bitnih za ustanovljenu sovjetsku doktrinu. Zbog efikasnosti i produktivnosti, on je bio sklon da se obruši na osveštali koncept uravnilovke. Kao što je bez okolišenja iznio na sastanku centralnog komiteta partije u februaru 1988. godine: "U osnovi, nivelisanje zarada je imalo razoran uticaj ne samo na ekonomiju već i na moral ljudi i njihov ukupni način razmišljanja i djelanja. Ono umanjuje uticaj savjesti, kreativnost u radu, slabi disciplinu, razara interesovanje za

usavršavanjem i šteti takmičarskom radnom duhu. Moramo otvoreno reći da je ta uravnilovka odraz sitno-buržoaskih nazora koji nemaju ničeg zajedničkog s marksizmom-lenjinizmom ili naučnim socijalizmom." Gorbačov je, zapravo, rekao da će buduće razlike u zaradama utemeljene na produktivnosti biti pravi izraz istinske jednakosti, načela koja bi mnogi američki industrijalci iz pre-sindikalnog doba iskreno podržali.

Na kraju, ali ne i manje važno, njegovo neposredno vezivanje institucionalnih privrednih reformi odozgo sa političkom demo-kratizacijom koja proizvodi društvene pritiske odozdo neizbježno je predstavljalo opasnost po slabljenje partijskog monopola nad upravljanjem društvenim promjenama. Nastojanje da se stvori nova politička kultura u Sovjetskom Savezu, u kojoj bi ljudi pomagali partiji da djelotvornije upravlja, barem je otvorilo vrata javnim raspravama - kao u televizijskim debatama na Vanrednoj partijskoj konferenciji u junu 1988. godine - koje uopšte nijesu odgovarale utvrđenim formama sovjetskog javnog života, ravne nekim manifestacijama otvorenog političkog neslaganja i možda neslućene društvene pobune. A sve to je, da upotrijebimo marksističku terminologiju, "objektivno" bio revizionizam.

Implikacije s obzirom na revizionizam generalnog sekretara u Kremlju su bile značajne. To nije samo raspirilo žučnu i intenzivnu raspravu unutar Sovjetskog Saveza o skoro svim aspektima sovjetskog života. To je isto tako dovelo do oživljavanja i intenziviranja dalekosežnijeg istočnoevropskog revizionizma, lišivši pri tom Kremlj ideološke katedre s koje bi mogao da izopštava jeretike. To je nametalo posebno veliku opasnost od raspada zajedničkog jezgra marksističko-lenjinističkih načela svjetskog komunizma. Ukratko, čak je i umjereni revizionizam u Moskvi morao da ubrza političku dezintegraciju i doktrinarno pomračenje komunizma kao značajne istorijske pojave.

Deset pokretačkih sila raskola

Malo je vjerovatno da je Gorbačov ikada čitao britka Pisma iz Rusije markiza de Kistina, u kojima on opisuje svoju posjetu toj zemlji prije vijek i po. Ako jeste, mogao je da se divi pronicljivosti ovog Francuza koji primjećuje, "Kada ućutkani ruski narod konačno povrati (svoju) slobodu govora, čuće se toliko protesta da će začuđeni svijet pomisliti da se vratilo vrijeme Vavilonske kule."

Zaista, Sovjetski Savez je krajem osamdesetih godina počinjao da zvuči poput mitske kule. Po skoro svakom značajnijem pitanju, u mnogim krajevima zemlje, napredovale su dalekosežne i čak potencijalno eksplozivne rasprave. Neke su se održavale u zvanično kontrolisanim medijima; neke su izbile na površinu u novonastalim kvazi-tajnim disidentskim glasilima; a neke su se odvijale bukvalno na ulicama, na javnim skupovima ili čak u žestokim protestnim demonstracijama.

Svrha i bit unutrašnjih sovjetskih rasprava koje su dobile na zamahu u potrazi za perestrojkom obuhvatali su deset značajnijih i međusobno povezanih pitanja. Združena, ona su snažno razorila dugo građenu fasadu sovjetskog jedinstva. Svaka značajna tema o kojoj se raspravljalo se preklapala sa ostalim, proširujući time prostor i pojačavajući odlučnost rasprave među politički ili društveno svjesnim grupama sovjetskog društva. Deset glavnih oblasti javne rasprave obuhvatale su sljedeće: (1) privredne reforme; (2) društvene prioritete; (3) političku demokratizaciju; (4) ulogu partije; (5) ideologiju, religiju i kulturu; (6) istoriju (ili staljinizam); (7) unutrašnje nacionalne probleme; (8) unutrašnje poslove u vezi s ratom u Avganistanu; (9) spoljnu i odbrambenu politiku; (10) sovjetski blok i svjetski komunistički pokret.

Privredna reforma. Iako su najopipljivije akcije u sprovođenju perestrojke bile preduzete upravo u oblasti privrede, ti napori su zapravo pojačali rasprave o privrednoj budućnosti zemlje. U tom procesu, otvorena su nova pitanja i stare rane u raspravi koja se širila.

Do janura 1988. godine, blizu 60 procenata sovjetskih industrijskih preduzeća prešlo je na novi sistem povećane odgovornosti za izvršenje vlastitih proizvodnih planova, odabir snabdjevača, pa čak u izvjesnoj mjeri i na formiranje vlastitih cijena i zadržavanje dijela profita. Sada su takođe bile dopuštene manje zadruge, posebno u uslužnim djelatnostima. Do sredine 1988. godine, oformljeno je trinaest hiljada takvih zadruga koje su zapošljavale trista hiljada ljudi. Kolhoznicima je takođe bilo dopušteno da daju zemlju u zakup individualnim proizvođačima da bi se povećalo snabdijevanje gradova poljo-privrednim proizvodima. Gorbačov je takođe radio i na ambicioznijim planovima za dalje strukturne reforme, za uklanjanje suvišne birokratije i beskorisnog rada, jer je njegov omiljeni ekonomista, Abel Aganbegjan, izračunao da ovih posljednjih ima skoro šesnaest miliona.

S obzirom na razmjere centralizovane sovjetske privrede, upravo preduzeti koraci bili su u najboljem slučaju vrlo skromni. Gorbačovljeve reforme su ostavile, barem do sada, sistem kolhozne poljoprivrede, najzaostaliju oblast sovjetske privrede, još uvijek u suštini netaknutim. To je, po sebi, težilo da zakoči privredni napredak države. Uz to, početne reforme su zapravo dovele do poremećaja, o čemu izvještava Pravda od 29. oktobra 1987, navodeći primjere panične kupovine u očekivanju skoka cijena i kuđenja "ideoloških klevetnika" reforme zato što namjerno podstiču javnu uznemirenost. Avet nezaposlenosti je takođe doprinosila sve većem osjećanju nespokojstva, dok je nagla decentralizacija sovjetskog spoljno-trgovinskog aparata stvorila zbrku, a mnogi strani biznismeni su se žalili na nastali haos pri donošenju odluka. Nakon kraćeg naglog privrednog rasta uslijed Gorbačovljevog zahtjeva za reformom, privreda je ponovo usporila razvoj a produktivnost rada je opala u 1987. i 1988. godini.

Po iskrenim riječima vodećeg sovjetskog ekonomiste L. I. Abalkina, direktora Ekonomskog instituta Akademije nauka SSSR-a, upućenim 30. juna 1988. godine Vanrednoj partijskoj konferenciji, "važno je posebno razjasniti da nije bilo radikalnog proboja u privredi i da ona nije izašla iz stanja stagnacije. U protekle dvije godine nacionalni dohodak... je rastao sporije nego u godinama stagnacije (Brežnjevljeve ere).

Uz očitu zabrinutost javnosti zbog neizvjesnih posljedica reforme paralelno se vodila dalekosežna rasprava o njenom usmjerenju i dometu. Istraživači i ekonomski teoretičari koji su podržavali Gorbačova uvjeravali su da poslije početnih koraka moraju uslijediti dramatičniji, koji uistinu opsežno razaraju aparat centralizovanog planiranja koji je bio silno opterećen zadatkom koordiniranja godišnjih normi za preko dvadesetčetiri miliona artikala. Centralno planiranje, uvjeravaju oni, mora da se zamjeni modifikovanim tržišnim mehanizmima, što je podrazumijevalo gotovost da se prihvati realnost određene strukturalne nezaposlenosti i da se frontalno suoči sa krajnjim neuspjehom ideološki podstaknute kolektivizacije u poljoprivredi. Kao što je Nikolaj Šmeljov, drugi Gorbačovljev savjetnik za ekonomiju, izjavio za Novi mir juna 1987. godine: "Jednom smo istakli parolu 'riješimo se kulaka', ali smo u suštini uništili seljaštvo... Moramo zvati stvari pravim imenima: glupost je glupost, nesposobnost je nesposobnost, staljinizam na djelu je staljinizam na djelu... Možda ćemo izgubiti našu ideološku čednost, ali ona sada samo postoji u bajkama novinskih uvodnika. Prisutna je veća krađa i korupcija nego ikada pod tom čednošću."

Pa ipak, što ne iznenađuje, rukovodioci koje je postavila birokratija nijesu dijelili to oduševljenje reformama. Neki su javno upozoravali u Pravdi od 16. novembra 1987. da ovakve promjene po svoj prilici prouzrokuju "opštu popustljivost, anarhiju i haos" pa su osuđivali takvo "poigravanje s demokratijom". Nenaviknuti na ličnu odgovor-nost, oni su njoj pretpostavljali sigurnost visoko centralizovanog sistema, s očekivanim platama za nepromjenljiva ali osrednja posti-gnuća.

Golema sovjetska birokratija je nesumnjivo takođe zamjerala zbog izjava Gorbačovljevih pristalica da je prenaduvana i da su neophodna drastična smanjenja. Kao što je Izvjestija prijeteći zabilježila, 2. novembra 1987, "naš rukovodeći aparat je zaista golem: oko osamnaest miliona ljudi je njim obuhvaćeno!... Oni predstavljaju 15 procenata radno sposobnog stanovništva. Imamo jednog rukovodioca na svakih šestoro do sedmoro ljudi."

Na Vanrednoj partijskoj konferenciji, u junu 1988, Gorbačov se osvrnuo na birokratsko protivljenje njegovim privrednim reformama: "Sudaramo se sa otvorenim pokušajima izopačenja suštine reforme, sa ispunjavanjem novih rukovodećih formi starim sadržajima. Previše često, ministarstva i načelništva, polaze od slova i duha zakona o preduzećima, sa ishodom, kako mnogi ekonomisti potvrđuju, da se on ne sprovodi u potpunosti." On je takođe zapazio da su državnim naredbama preduzeća bila prinuđena da proizvode nepoželjnu robu "iz prostog razloga što su željela da dosegnu opštepoznate 'bruto proizvodne' ciljeve" - i osudio ih kao "ćorsokak", jer su predstavljale izopačenje njegovih reformi.

Tako su, na dnevnom redu budućnosti, preostala teška pitanja da li - i, ako da, kako -raspustiti državne kolhoze, kako se uhvatiti u koštac s potencijalno razornim problemom strukturne nezaposlenosti i kako savladati institucionalni otpor birokratije svakoj dalekosežnoj decentralizaciji. Svako od ovih pitanja je nametalo odista bolne ekonomske dileme, čiji je značaj bio pogoršan njihovom ideološkom osjetljivošću.

Iz pozadine je vrebao čak još teži praktičan problem kako da se zamjeni postojeći sistem vještačkih i proizvoljnih cijena, zasnovan na u suštini nepouzdanim statističkim metodama, sa izvjesnim samoregulirajućim tržišnim mehanizmima. Ova pitanja, strašno složena sama po sebi, neminovno su bila osim toga i politički i ideološki vrlo nesaglasna. Nije bilo lakog rješenja na vidiku.

Društveni prioriteti. Rasprava o ekonomskoj budućnosti zemlje je neizbježno vodila u spor oko društvenih prioriteta. Godinama je sektor teške industrije bio povlašćeno čedo sovjetskog sistema. Ključni pokazatelj izgradnje socijalizma je bio rast proizvodnje teške industrije.

Ulaganje kroz društvenu oskudicu je bio paravan za postizanje pravog komunizma. Kapitalističko okruženje Sovjetskog Saveza je takođe navođeno kao opravdanje za ogromno ulaganje nacionalnih sredstava - najmanje 20 procenata od bruto nacionalnog dohotka u poslijeratnom periodu - za izgradnju njegovih vojnih snaga i za širenje sovjetske moći izvan njegovih granica.

Ekonomska rasprava je sasvim prirodno podstakla pitanje treba li sovjetski prioriteti da se mijenjaju. Uz to, do sredine osamdesetih godina, previše članova sovjetskog društva je imalo dosta tačnu predstavu o uslovima života na Zapadu da bi dozvolilo vladajućoj partiji da nastavi s ubjeđivanjem da je život u Sovjetskom Savezu bio u osnovi bolji nego bilo gdje drugo. Glavni naglasak je morao biti stavljen na hitno poboljšanje sovjetskog životnog standarda, pa dakle i na potrošnju, prije nego na ulaganja u tešku industriju ili čak u poboljšanje tehnologije. Čak su i viši činovnici javno priznali, u Trudu od 13. marta 1988, da "potražnja za potrošačkim proizvodima brzo raste a mi danas nijesmo u stanju da joj u potpunosti udovoljimo", a problem čini izraženijim činjenica da "približno 15 procenata potrošačkih proizvoda ne 'doživi' da bude prodato zbog slabog kvaliteta".

Sovjetsko vođstvo je ovo sporno pitanje prihvatilo kao nauk. Potražnja se više nije mogla ignorisati. Pa ipak su se sovjetski lideri očito plašili da je promjena prioriteta ulaganja, da bi se zadovoljila potražnja potrošača, nosila u sebi opasnost da bi Sovjetski Savez mogao pasti još dalje iza Sjedinjenih Država, Zapadne Evrope i Japana po ukupnom privrednom rastu, sa ozbiljnim međunarodnim i ideološkim posljedicama po Kremlj.

Moskva je davala prednost dobijanju zapadnih kredita, kako za finansiranje nabavke zapadnjačke tehnologije tako i za poboljašanje potrošnje, dok je vlastita sredstva usmjeravala na prilično degradirane ali još uvijek glavne tradicionalne prioritete. Za dobijanje ovih kredita, medutim, nijesu bili dovoljni neki kompromisi u spoljnoj politici, već je isto tako bilo neophodno i prilagodavanje unutrašnje ekonomske prakse zahtjevima inostranih ulaganja, inostranog vlasništva i iznošenja kapitalističkih profita iz zemlje. Ta sporna pitanja su odmah izazvala doktrinarni nemir, naročito zato što su u prošlosti svi koraci u tom pravcu koje su preduzimale istočnoevropske zemlje bili osuđivani od strane Moskve kao revizionizam koji vodi "obnovi kapitalizma".

Doktrinarnu dilemu su usložnjavala dva dodatna činioca. Prvi je bio porast zahtjeva unutar Sovjetskog Saveza za zaista ravnopravnom raspodjelom zasluga i uklanjanjem ustanovljenih privilegija. To je dovelo do burnih sukoba unutar moskovskog partijskog komiteta u vezi sa postojećim sistemom posebnih privilegija za partijsku elitu, koje su išle od prodavnica zatvorenog tipa, preko posebnih odmarališta, besplatne hrane, ekskluzivnih škola, kola sa vozačima, privatnih dača i zasebnih bolnica.

Neočekivana politička smrt nekadašnjeg Gorbačovljevog miljenika, Borisa Jeljcina, smijenjenog u jesen 1987. godine sa položaja prvog sekretara partije u Moskvi, bila je u velikoj mjeri posljedica bijesa partijskih aparatčika zbog činjenice da se usudio da javno iznese mogućnost ukidanja takvih privilegija u ime društvene uravnilovke.

Drugi je bio opšta spoznaja imperativnih potreba za većom inicijativom i produktivnošću. Uprkos skromnim razmjerama preduzetih koraka na uvođenju izvjesne privatne inicijative u sektoru usluga, ubrzo su se javile zlobne optužbe za prekomjerno bogaćenje. Kao što se jedan pisac ogorčeno žalio u Pravdi od 7. marta 1988, "Niko to nije mogao pomisliti. Da će se sovjetski 'milioneri' pojaviti u našem društvu, koje gradi komunizam... neki pojedinci su uspjeli da nagomilaju ogromno bogatstvo, oni žive u izobilju." Zaista, jedina oblast u kojoj se čini da je produžena ideološka indoktrinacija masa postigla izvjestan uspjeh bila je propagiranje uravnilovke - tako da je to sada ometalo nastojanja da se nagradi individualna inicijativa toliko potrebna za uspjeh perestrojke.