Pogledi
Rusko olimpijsko čudo u Sočiju: projekat dostojan
novog doba ljudske civilizacije
Vavilon na Crnom moru
Cilj novog sveta je da bude stvoren za čoveka i da ga
gradi slobodan čovek. Na tu novu Renesansu ne treba čekati. Za nju se treba
boriti. Rusija je svojim pripremama za veličanstvenu zimsku Olimpijadu u Sočiju,
do sada najskuplju u istoriji tih igara, već pokazala u kom pravcu treba da ide
čovečanstvo u novom milenijumu. O novom usponu stare evroazijske civilizacije
piše Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator,
strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine...
Goranko Đapić
Još samo malo i počet će Zimska olimpijada u Sočiju. Soči
je ruski grad na Crnom moru. To je prva Zimska olimpijada u Rusiji koja ima
toliko puno oštrih zima koje su se najčešće pominjale samo u nevoljama. Sada se
pominju u znaku zimskih radosti. Kažu da će to biti najskuplja zimska
olimpijada do sada. Možda. I za minule se to govorilo.
Ali, s vremena na vrijeme kako se otvaranje Olimpijade
približava učestale su maliciozne kritike u odnosu na njenu organizaciju i sve
oko nje. Tvrdi se kako su preteško oštećena ljudska prava onih žitelja koji su
imali nesreću da se njihovi domovi i bašte nalaze upravo tamo gdje se gradila
ukupna infrastruktura. Ispada da su ti žitelji grubo i bez ikakve nadoknade
izbačeni izravno na snijeg. Navodno nikoga nije briga kamo će otići. U prilogu
na B92 čuju se njihove užasne ispovijesti. Također se na još dosta mjesta,
osobito u američkoj štampi mogu čuti slične priče. Da li su te priče uvjerljive?
Malo je mogućno da su tako zaista drastične. Problema sigurno ima.
Daleko od toga da su ljudska prava u presrećnom stanju u Rusiji. Ali, gdje
jesu?
Kada međutim pretjerane priče počnu baš oko Sočija i
baš uvijek na način na koji se pretjeruje u napisima o Rusiji, i baš kada se
bilo šta zbiva u Rusiji; onda se mora reći - dosta!
Nije samo malicioznost progovorila na papiru i na
ekranima. Mnogo, mnogo je opasnija ona malicioznost koja podmeće bombe u trolejbusu
i željezničke stanice. Volgograd je za ruske prilike obližnji grad. Sama Volga
se uliva u Kaspijsko more i cijela zona je u oblasti Vladikavkaza. Ne previše
južno od Sočija prostire se to značajno područje.
Oko samog Sočija nađeni su usmrćeni ljudi; žrtve istih
počinioca iz Volgograda. Ima li Volgograd veze sa olimpijadom u Sočiju? Naravno
da ima. Što je cilj počinioca? Očigledno, opstrukcija Olimpijade i u svakom
smislu opstrukcija Rusije. Jasna je poruka svim posjetiocima da izbjegavaju
nesigurno podneblje i općenito nesigurnu zemlju. Tko bi mogao biti izvođač tih zločinačkih
djela i mogućih planova? Očigledno islamski fašisti. Kod tolike brige za
žitelje oko Sočija, niti jednom riječju maliciozna glasila i televizije nisu se
osvrnule na žrtve iz Volgograda i na njihovo pravo na život.
Ali, bili bismo veoma naivni ako bi povjerovali da su
počinioci i strategijsko - politički autori zločina. Ciljevi su dalekosežniji,
a autori su nosioci jednog ambicioznog i dugotrajnog političkog projekta svjetskih
razmjera. Prostim riječima rečeno, islamski fašizam je samo instrumentalizirani
pokret u strategijskom partnerstvu čiji je cilj već dva milenija strasnih
ambicija za ostvarenjem potpunog gospodstva nad svijetom. Tko je smetnja?
Recimo, to je nagrižena , potčinjena matica, naše
grčko - rimsko - kršćanske civilizacije. To je Europa koja se povija. To je
iznad svega Rusija koja je prirodni saveznik Europe od Atantika do Ohotskog
mora. To je stožer mogućne obnove vrijednosti i moći naše civilizacije i naše arijevske
rase. To je Rusija. I u njoj je Soči. I u njemu će biti Olimpijada.
Štaviše, i to se mora reći; - da li čak i Sovjeti
ikada počinili ma kakav zločin u vezi sa bilo kojom Olimpijadom? Čak i kada se
duboko nisu slagali sa njenim mjestom ili nepoželjnom politizacijom, Sovjeti
nikada nisu ni pokušali ma kakovo nasilje, a pogotovo ne akte uperene na samo
pravo na život. Ali kada su SAD, navodno zbog Avganistana bojkotirale
Olimpijadu u Moskvi bilo je jasno kako će takova vrsta politizacije utjerati
duboko u neskladu sa osnovnim vrijednostima njene antičke baštine.
Tako su mnogi burni glasovi u prilog zalaganjima za
zaštitu osnovnih ljudskih prava tužno završili kao obična ispolitizirana
rabota. To je sudbina neizbježna onoga momenta kada istina bude
selektivna, a ne podjednako oštra za svakoga.
Olimpijada jeste veliki posao, a sigurno je to bila i
u antičkim vremenima. Jednostavno po prirodi stvari drugačije je nemogućno.
Zar se za grčkih olimpijada nije okupljao silan svijet iz cijelog helenskog svijeta?
Taj svijet je za igara morao jesti, spavati i zadovoljavati i sve ostale
potrebe. Razumije se da je trebalo graditi i infrastrukturu. Ona je svojim rudimentima
slična današnjoj. Stoga je nužno sama olimpijada bila i poslovni poduhvat.
Novac, trgovci, sve je to dio ukupnog događaja. Nije razumije se izostao ni
prestiž polisa - domaćina. O tome se govorilo, pisalo i ulazilo u legende. Najtužniji
dani dolazili su poslije olimpijada.
Bratstvo, poznantstvo i razna partnerstva najčešće su
gazili novi ratovi, dugi i beskonačni i bezizgledni. Ali bilo je nade i u
najtežim vremenima . Svake četiri godine. Bila je to svetinja. U ovim vremenima
svjedoci smo da oligarsima - bankarima , tvorcima neobarbarizma ništa nije sveto,
jer što god da je bilo sveto u dubokoj je suprotnosti sa njihovim
osnovnim ciljevima kojima streme od vremena gore iz Protokola. Pri tom, daleko
od toga da je u pitanju cjelokupni živovski svijet ili čak i sav cionistički svijet.
U pitanju je manjina milenijskih zavjerenika. U osnovi cionizma je emancipacija
Židova u svojoj prapostojbini na ruševinama drevnih hramova.
Tako je u osnovi bankarske katerije koncentarcija moći
lažne kvazireligiozne ideologije, čiji je cilj prestanak historije i početak vječitog
novog robovlasništva. Svaka buduća historija će biti hronika zbivanja unutar
klase gospodara. Ako mislimo da je to nemogućno ili da je u svijetu fantastike,
onda slabo primjećujemo kako stasava ta građevina i to veoma poletno u obliku velike
ekonomske krize. Taj eufemizam, cigla je do cigle te strašne građevine koja
uveliko proždire sada naše živote. Iz godine u godinu sve jasnije se vidi djelo
projekta toliko već uznaprijedovalog.
Pitat će se svatko kako se u tu priču uklapa malicioznost
oko Olimpijade u Sočiju. Već je navedeno da je u pitanju veliki posao. Tko je financijer
te velike manifestacije? Očigledno, to je najprije sama Rusija, njene banke i
njena poduzeća. Potom slijede kapital i poduzeća iz Njemačke. Razumije se nisu
jedini, ali to je ubjedljivo najveća masa financijskih i operativnih resursa.
Visina njemačkog učešća nije godinama nikakva novost u Rusiju. Posljednjih
godina obostrana suradnja i rusko - njemačka ulaganja u značajnom su poletu.
I Rusija Njemačkoj i Njemačka Rusiji najveći su
partneri vanjsko - trgovinskoj razmjeri. Nema nikakove sumnje da će ogromni
resursi u bliskoj budućnosti dovesti do još veće ekspanzije međusobne suradnje.
Unutarnja dinamika tih odnosa u tom smislu mogla bi dovesti do kvalitativnih promjena
koje bi vodile do rađanja uveliko samodovoljnog giganta od Atlantika do Tihog oceana.
Rađa se epikontinentalna sila diljem europsko - azijskog sjevera na obali dva svjetska
mora. Ako zanemarimo uobičajene zemljopisne konvencije, možemo uveliko govoriti
obzirom na suštinski isto rasno i kulturno područje u Europi od Atlantika do
Tihog oceana.
Mislite li da bi bankari u Sitiju i Vol Stritu mogli
takav savez Nove Europe, podvesti pod neobarbarizam i dio neorobovlasničkog
svijeta? Nikada! Novi gigant u rađanju, nova je nada čovječanstva. I politički
i ekonomski i kulturno i rasno i vojno - novi svijet bio bi nepobjediv. Cilj
novog Svijeta je da bude stvoren za čovjeka i da ga gradi slobodan čovjek. Tako
će naša grčko - rimsko - hrišćanska civilizacija doživjeti novu renesansu!
Međutim, tu novu Renesansu ne treba čekati. Za nju se
treba boriti. Na primjer, u Sočiju. Naočigled nade cijelog svijeta.
A. 1
Simbol antičke Grčke
Sama ideja Olimpijade gotovo da je najpoznatiji simbol
antičke Grčke. Mnogi malo ili nimalo nisu čuli za slavne ratove , Atenu i Spartu,
Aristotela i za mnoge od ostalih brojnih velikih mudraca; ali za Olimpijadu su
svi čuli. Olimpijska ideja potekla je kao odgovor na bezbrojne ratove širom helenskog
svijeta kao neka oaza ili pribježište, potpunog mira; makar samo nakratko.
Ideja je bila još dublja jer je učila grčki politički svijet da ma kako bili zavađeni
polisi, svi njihovi žitelji u osnovi najprije Grci.
Pradavni osjećaj bratstva, pa ma koliko kratko
trajalo. Da ne govorimo da je sposobnost da se izgradi postojani zajednički
stav i predano poštiva jedna od temeljnica političke tradicije naše
civilizacije. I ma koliko da je kršena, naružena i odbacivana, postojano je oduvijek
od antičkih vremena počivala u našoj svijesti.
Tako je konačno to sjećanje izradilo novo olimpijsko
doba. Osnova plemenite ideje ostala je ista. Čak i kada je sama ideja trpjela
pritiske ili grubo vrijeđana od svog antipoda ; političke samovolje
- čak i tada njena ideja nije izblijedjela. Čak i onda kada su slava političke
i vojne moć uzimali stijeg u svoje ruke.
Jednom riječju, kako god današnje igre bile udaljene
od izvorne olimpijske ideje, one su ipak dobro i poželjno sjećanje. Gledajmo
realno na stvari; svijet je oduvijek bio nezgodno mjesto i zbog toga u želji za
boljim vremenima moramo se držati onoga što je u osnovi plemenita poruka. Bez
obzira na nedostatke.