Feljton

Prof. dr Svetozar Livada: Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880-2011 (10)

Oluje i progoni

Poznati srpsko - hrvatski socijalni demograf, filozof, istoričar, profesor zagrebačkog Sveučilišta, Svetozar Livada, sa grupom svojih saradnika, napisao je knjigu "Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880 - 2011". Magazin Tabloid će u narednim brojevima objaviti najvažnije delove iz ovog izuzetnog dela. Ovlašćenje za objavljivanje dao nam je kolega Branislav Gulan, decenijski prijatelj sa gospodinom Livadom, koji je teško bolestan. Obojici zahvaljujemo.

Prof. dr Svetozar Livada

Osijek

Osijek je povijesni grad slavonske ravnice na rijeci Dravi, 16 km od njenog utoka u rijeku Dunav. Poznat je po staroj baroknoj obrambenoj utvrdi „Tvrđa", nikada osvojenoj. Osijek je poznat od davnina kao multietnički grad Austrijske, odnosno Austrougarske Carevine. U njemu su stolovali doseljeni predstavnici svih ondašnjih nomenklatura raznih etniciteta Carevine, ostavivši iza sebe značajne građevine i institucije u jezgri grada, koje i danas služe svrsi. Danas je to glavni grad povijesne provincije/pokrajine Slavonije - žitnice Hrvatske, s brojnim kulturnim i obrazovnim institucijama.

Osijek je primjer tradicionalnog multietničkog grada, u čijem je stanovništvu oduvijek bilo u značajnom obimu zastupljeno stanovništvo različitog etničkog podrijetla, čiji je udio u ukupnom stanovništvu u nekim razdobljima dosizao i više od 60%. U razmatranom periodu stanovništvo grada Osijeka se presporo i neujednačeno razvijalo zbog sporog i zakašnjelog razvoja gravitacionih inertnih seljačkih naselja. Tako se za vrijeme Austrougarske vladavine do 1910. g. ukupno stanovništvo neznatno uvećalo (bazni indeks = 168,29), kao i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, također (bazni indeks = 133,93).

Nacionalni sastav stanovništva

U promatranom periodu dolazilo je do manjih ili većih promjena u etničkom sastavu stanovništva grada. Najveća se promjena dogodila u razdoblju između 1890. g. i 1910. g. kada su se u Osijek masovno doseljavale nehrvatske etničke skupine (Austrijanci, Nijemci, Mađari i dr.), što je potpuno izmijenilo etnički sastav stanovništva. Razne etničke skupine su postale većinsko stanovništvo grada - 64,94% 1900. g. odnosno 54,23% 1910. g. Ako tome pribrojimo Srbe, kao nehrvatsko stanovništvo (6,72% odnosno 7,6%), onda je to ogromna većina nehrvatskog stanovništva (71,66%, odnosno 61,88%). Istovremeno broj hrvatskog stanovništva sveo se na 28,34%, odnosno 38,42%.

Ovo stanje se potpuno promijenilo već u novoj državi (Kraljevina Jugoslavija), kada hrvatsko stanovništvo predstavlja 75 % ukupnog stanovništva, srpsko 14,58 %, a ostale etničke skupine oko 10 %. (vid. tablicu 31).

Promjene u nacionalnom sastavu stanovništva (1880 - 2011)

U bivšoj zajedničkoj državi (SFRJ) stanovništvo grada Osijeka se brže i dinamičnije razvijalo, uporedo sa ekonomskim, posebno industrijskim, prosperitetom. Ukupno stanovništvo se u tom razdoblju (1948 - 1991) više nego udvostručuje i prelazi 1991. g. sto tisuća stanovnika (104.761, bazni indeks = 213,63). Dinamika etničke strukture u istom razdoblju pokazuje da se povećao udio raznih nehrvatskih etničkih skupina u ukupnom stanovništvu grada za više od 5 % (od 8,71 na 13,86 %), zatim Srba, također, za nešto manje od 3 % (od 12,53 na 15,26 %), dok se udio većinskog hrvatskog stanovništva smanjio za nešto manje od 8 % ( od 78,76 na 70,88 %).

Popisi 2001. i 2011. pokazuju stanje stanovništva poslije građanskog rata koji se vodio u bivšoj državi i divljanja tzv. hrvatskog integralnog nacionalizma.

U prvom naletu do 2001. g. prognano je, odnosno protjerano je, 10.813 stanovnika grada Osijeka srpske narodnosti ili 67,64% od broja iz prethodnog popisa (1991), da bi se taj broj u popisu 2011. smanjio za 1.579 Srba- povratnika, pa je tako ukupan broj prognanih Srba 9.234 ili 54,82%.

Slično, ali još drastičnije, su stradale i ostale manjinske etničke skupine. Njih je u prvom naletu do 2001. g. odselilo, odnosno prognano, iz grada 8.802 ili 60,61%; u dugom naletu od 2001. do 2011. prognano je daljnjih 1.169 pripadnika ovih skupina, što ukupno čini 9.971 ili 68,66% .

U istom razdoblju se povećao broj većinskog hrvatskog stanovništva za 22.492 stanovnika, tako da se njegov udio u ukupnom stanovništvu grada uvećao od 70,88 na 89,54%.

Mučko ubistvo Josipa Reihl-Kirr-a, zapovjednika policije i načelnika MUP-a grada Osijeka, poznatog po tome što je zagovarao miroljubivo rješavanje međunacionalnih konflikata, koje su pripremili i izvršili ekstremni HDZ-ovi nacionalisti 1991. g. bio je nagovještaj krvavog obračuna sa Srbima, što se i obistinilo u kasnijim događajima. Te događaje zorno otkriva suđenje Branimiru Glavašu, jednom od osnivača HDZ i zapovjedniku obrane grada Osijeka, iz kojega se može shvatiti što znači: etničko čišćenje, represija, vandalsko mučenje, trovanje solnom kiselinom, propucavanje kroz glavu i bacanje u Dravu zavezanih ruku sa selotejpom preko usana.

Umjesto zaključka jedno razmišljanje: Pošto se kulture prožimaju, ranija odnosno već tradicionalna multietničnost ovog grada, udarila je temelje budućim građanskim vrednotama, koje su, kako su to pokazali rezultati posljednja dva cenzusa, nažalost, ozbiljno ugrožene. Čak što više, oni su pokazali da se nacionalistička i netolerantna politika prema "drugom i drugačijem" nastavlja i u vremenu dubokog poraća, pa se opravdano postavlja pitanje: Do kada će to trajati?

Karlovac

Grad Karlovac leži na četiri kraške rijeke: Kupi, Korani, Dobri i Mrežnici. Nalazi se jugozapadno od Zagreba na raskrižju cestovnog i željezničkog pravca prema Rijeci i Splitu. Osnovao ga je austrijski nadvojvoda Karlo 1579. g. kao obrambenu tvrđavu od turskih osvajača, a nekada se zvao Karlštat. Slobodnim kraljevskim gradom proglašen je 1776. g. Poznat je kao vojnički grad, sa obrambenom utvrdom na Dubovcu, i kao gravitaciono središte regije Kordun i neformalno šire (Banija, granični dijelovi Bosne, Like i Gorskog kotara). U prva četiri popisna razdoblja stanovništvo ovog vojnog grada je de facto stagniralo jer se tokom prvih 38 godina veoma usporeno povećavalo, prosječno za oko 1.500 stanovnika po jednom popisnom razdoblju, ili 12,21%. Većinsko stanovništvo je hrvatsko, sa prosječnim udjelom većim od 86%, a manjinsko čine Srbi, sa prosječnim udjelom više od 7%, i ostali pripadnici etničkih skupina, vjerojatno pretežito austrijski državljani, sa prosječnim udjelom većim od 6%. Dakle, već u ono vrijeme grad Karlovac je udario temelje multietničnosti svoga grada.

Relativno usporeni rast stanovništva grad je nastavio i u Kraljevini Jugoslaviji, gdje se stanovništvo prema stanju u 1900. g. poveaalo za oko 1 (bazni indeks 1941.= 151). Takav trend rasta se nastavio s nešto pojačanim intenzitetom sve do 1941. godine, posebno hrvatskog stanovništva, čiji je udio u ukupnom dosegao oko 95% (vid. tablicu 31).

Nacionalni sastav stanovništva (1880 - 2011)

Obilježje multietničnosti je ostalo manje-više na istoj razini sa pomjeranjima od po nekoliko postotnih poena kod svake etničke kategorije. Tako se npr. udio Srba povećao na oko 12%, a ostalih etničkih skupina smanjio na oko 4%.

Tek u poslijeratnoj socijalističkoj Jugoslaviji rast stanovništva se ubrzao, unatoč ljudskim i materijalnim gubicima u Drugom svjetskom ratu, odnosno građanskom ratu, koji se u to vrijeme razbuktao u cijeloj zemlji. Stanovništvo grada Karlovca se u periodu od 1948. do 1991. g. više nego udvostručilo (bazni indeks za taj period iznosi 221,66). To je direktno povezano sa ekonomskim, posebno industrijskim, napretkom grada, koji je postao značajno industrijsko regionalno središte, sa nekoliko poznatih tvornica sofisticiranih proizvoda. Uz to grad je postao značajan administrativno-politički centar, ne samo regije Korduna, nego znatno šire od tadašnje Republike Hrvatske. Uz takav status, u gradu su se razvile i brojne infrastrukturne institucije. Rastao je broj škola, zdravstvenih i kulturnih ustanova, trgovina, obrtničkih radnji, vojnih ustanova, , vojnih garnizona i dr.

U istom periodu hrvatsko stanovništvo je raslo znatno sporije (bazni indeks =174,8) od srpskog stanovništva (bazni indeks = 376,7), što je rezultat širokog nerazvijenog gravitacionog područja (Kordun, Banija, dijelovi Like i Gorskog kotara, granični dijelovi Bosne) sa većinskim, ali u znatnom obimu i srpskim stanovništvom, koje je Karlovac privlačio zbog različitih motiva, prije svega školovanja i zapošljavnja.

I kategorija „ostali", odnosno razne etničke skupine, su se, također, u ovom periodu značajno povećavale, čak brže i od srpskog stanovništva (bazni indeksi za 1981. = 755,0, a za 1991. = 482,7), što je posljedica relativno velike skupine „Jugoslovena" u toj kategoriji, među kojima je bio znatan broj „kolebljivih bivših Srba", otuda i razlika u gore navedenim indeksima.

Etnički sastav stanovništva grada Karlovca koji se formirao kroz navedeni period do 1991. godine bio je sljedeći: Hrvati - 64,22%, Srbi - 24,22% i ostali etnikumi - 11,56%.

Promjene nacionalnog sastava stanovništva (1880 - 2011)

Uz porast ukupnog i svih ostalih kategorija stanovništva, obilježje multietničnosti je došlo do većeg izražaja, ne samo u kvantitativnom nego prije svega u kvalitativnom smislu razvijanja odnosa na građanskim i civilizacijskim osnovama i vrednotama: tolerancija, međusobno poštivanje i uvažavanje, komunikacija, mirni suživot i dr.

Međutim, građanski rat sve ove tekovine mirnog i prosperitetnog života stravično prekida u jednom trenu Grad Karlovac je, posebno po svojim rubovima, stradao bezumnim granatiranjem, gotovo tokom cijelog rata, kao da je poligon. HDZ-ova vlast u Karlovcu se „namirivala", odnosno uzvratila, otimanjem stanarskog prava Srbima u gradu i prigradskim naseljima, pljačkom srpske imovine, naseljavanjem koloniziranih Hrvata, žrtava iste matrice rata, miniranjem poznate pravoslavne crkve, koja je preživjela i zloglasni ustaški režim za vrijeme Drugog svjetskog rata, i raznim drugim pakostima prema svojim srpskim sugrađanima (prijetnjama, zastrašivanjem, grafitima i dr). Popisi 2001. i 2011. g. iskazali su demografske posljedice građanskog rata u gradu Karlovcu:

- Broj Srba 2011. u odnosu na stanje 1991. g. smanjio se za 10.069 stanovnika ili za 69,30%;

- Broj pripadnika ostalih etničkih skupina u istom periodu se smanjio za 4.832 stanovnika ili za 69,65%;

- Hrvatsko stanovništvo u istom periodu se povećalo za 10.607 stanovnika ili za 27,5%;

- Etnički sastav stanovništva grada Karlovca koji se formirao 2011. godine je sljedeći: Hrvati - 88,21%, Srbi - 8,01% i ostali etnikumi - 3,78%.

Od broja iseljenih odnosno prognanih Srba iz Karlovca 2001. (10.607), vratilo se prema popisu 2011. g. 365, ili 3,44%, dok popis nije registrirao niti jedan povratak pripadnika ostalih etničkih skupina, dapače, njihov se ukupan broj i više smanjio između dva popisa, što očigledno govori o tome da se nacionalistička politika hrvatskih vlasti i dalje nastavlja, ali u drugoj formi, iako nas od svršetka rata dijeli više od 20 godina. U zaključku bismo i ovdje ponovili, da su temelji tradicionalne multietničnosti grada Karlovca ozbiljno uzdrmani i ugroženi i da je pitanje da li će se ikada vratiti, uz postojeću politiku sadašnjih hrvatskih vlasti.

Dubrovnik

Dubrovnik je grad smješten na jugu primorske Hrvatske, sa 40-ak tisuća stanovnika; prostire se na površini većoj od 20 tisuća kvadratnih kilometara. Jedan je od najljepših primorskih gradova Mediterana, a po nekima i cijele Evrope. To je grad slavne prošlosti, nekadašnje srednjovjekovne neovisne Dubrovačke Republike, koja je imala razvijene diplomatske i trgovačke odnose sa većim brojem evropskih i vanevropskih zemalja. Danas kotira kao turistički biser i meka svjetskog turizma, poznat po ljepoti svoje arhitekture, zidinama i starinama i kao destinacija kruzera i čarter-letova s hiljadama posjetilaca iz cijeloga svijeta. Organizacija Ujedinjenih naroda za znanost i kulturu (UNESCO) uvrstila je grad Dubrovnik u Popis svjetske baštine.

Razvoj stanovništva grada Dubrovnika tokom razmatranog perioda od više nego stoljeća odvijao se veoma usporeno, iako se ono više nego utrostručilo (bazni indeks = 333,87). Naime, godišnji prirast stanovništva je tek prosječno oko 2,5%. Međutim, taj razvoj tekao je dosta neujednačeno. Tako je za vrijeme Austrougarske vlasti bazni indeks 125,24, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije 181,33, a za vrijeme SFRJ bazni indeks je najveći: 251,49.

Ova neujednačenost rasta ukupnog stanovništva prati i pojedine kategorije stanovništva, s tim da je rast srpskog stanovništva bio nešto brži od rasta hrvatskog stanovništva u periodu SFRJ (bazni indeks prvog = 292,98, a potonjeg = 222,92).

Međutim, ostale etničke skupine su jako varirale u pojedinim popisnim periodima. Tako u periodu Austrougarske Monarhije bilježe porast više od 40 puta (indeks = 4311,70) i sa udjelom od 25,35% u ukupnom stanovništvu značajno mijenjaju etničku strukturu stanovništva grada. Prema popisu 1910. godine ta je struktura bila sljedeća: udio Hrvata = 69,50 %; udio ostalih etničkih skupina = 25,35%; udio Srba = 5,14%. Ne raspolažemo podacima o strukturi kategorije „ostali", ali pretpostavljamo da se radi uglavnom o Austrijancima, Nijemcima, Mađarima i Jevrejima, uz još neke druge etničke skupine. Može se reći da je tada Dubrovnik bio pravi multietnički grad, mada je on to ostao i 1991. g. ali sa dvostruko manje ostalih etničkih skupina (13,81%) i sa skoro dvostruko više Srba (8,73%), dok se broj Hrvata povećao oko tri i pol puta (77,46%).

Udio Srba u ukupnom stanovništvu grada u cijelom promatranom periodu kretao se u prosjeku nešto više od 6,5%, a svoj maksimum dostigao je 1961. i 1971. g. kada je iznosio 10,00% odnosno 10,52%. Međutim, veliki pad svog udjela registrirao je popis neposredno poslije Drugog svjetskog rata 1948. godine. Naime, prema popisu 1931. g. Srba je bilo 2.003 ili 10,67%, a prema projiciranim podacima 1941. g. njih je bilo 2.202 ili 9,10 % od ukupnog stanovništva. Popis 1948. bilježi pad broja Srba u Dubrovniku za 26% ili 521 srpskog građanina u odnosu na stanje 1931. g. a prema projiciranom stanju 1941. g. pad broja Srba je još veći i iznosi 720 srpskih građana ili 32,70%. Ovo je izravno povezano sa genocidnom politikom tada vladajućeg ustaškog režima Ante Pavelića i njegovih „povjerenika" za pojedina područja, a u Dubrovniku to je bio ustaški stožernik Ivo Rojnica. Točan broj žrtava Srba, Židova, Roma i dr. nikada nije istražen i utvrđen, a snimljen je i film o zvjerstvima i mučenjima civila u to vrijeme.

Ratne prilike, posebno bjesomučno granatiranje i frontalno napadanje Dubrovnika od strane JNA, tokom građanskog rata, utjecali su na kretanje njegovog stanovništva.

Prvo, ukupno stanovništvo se 2001, u odnosu na predratno stanje (1991), smanjilo za više od 38%, da bi se nakon daljnjih deset godina (2011) donekle oporavilo i taj se gubitak smanjio na oko 14 %. Isti trend je imalo i većinsko hrvatsko stanovništvo, s tim da se ono 2011. vratilo na svoj predratni nivo i sada predstavlja 90,34% ukupnog stanovništva grada (veća zastupljenost je bila samo u dva popisa na početku ovog dugog niza od 14 popisa stanovništva, koje ovdje analiziramo).

Drugo, ostale dvije kategorije stanovništva, koje ovdje promatramo, dijele istu sudbinu, s tim da se ne oporavljaju, nego sve dublje upadaju u krizu...Tako se prema stanju 1991. g. broj Srba smanjio 2001. za više od 71%, tj. od 4.342 na 1.232 stanovnika i svoj udio u ukupnom stanovništvu smanjio od 8,73% (1991) na 4,05% (2001), a popisom 2011. stanje se dalje pogoršalo, tako da se njihov udio sveo na 2,73%. Dakle, iz grada Dubrovnika se iselilo, odnosno je prognano, 3.178 građana Srba.

Sličnu sudbinu su doživjele i ostale etničke skupine, čiji se udio u ukupnom stanovništvu sveo od 13,81 % 1991. g. na 9,29% 2001. odnosno na 6,93% 2011. godine. Dakle iselilo se, odnosno prognano je, oko 3.912 pripadnika raznih etničkih skupina iz Dubrovnika. Zajedno sa prognanim Srbima to čini masu od 7.090 sada bivših građana Dubrovnika.

U zaključku se može reći, da su posljednja dva popisa 2001. i 2011. promijenili demografsku sliku grada Dubrovnika, i da je Dubrovnik počeo postupno gubiti svoje tradicionalno obilježje multietničnosti i pretvarati se sve više u čisti hrvatski grad, prema „slici i prilici" naših vajnih nacionalista i domoljuba. Za Dubrovnik je to najtragičnije, kao stari i nekada mirni i uzoriti multietnički urbani aglomerat. Kako nismo imali građanske revolucije, nego dva građanska rata, ni u Dubrovniku nismo, kao plemenska zajednica, još mogli izaći iz njihovih posljedica.

Vukovar

Grad Vukovar je smješten na sjeveroistoku Hrvatske, na nadmorskoj visini od 108 m. To je grad-pristanište na ušću rijeke Vuke (po kojoj je navodno dobio i ime) u Dunav; najveća je hrvatska riječna luka na Dunavu. Kroz njega prolaze važne magistralne cestovne i željeznička prometnice. Grad bogate povijesti, na prostorima koji su naseljeni još u prapovijesti prema tzv. "vučedolskoj kulturi" arheoloških nalaza, grad poznat po muzejima, historijskim građevinama, spomenicima i arheološkim nalazima. Grad je od vajkada slovio kao multietnički grad sa stanovništvom prošaranim različitim etničkim skupinama.

Stanovništvo grada Vukovara se u promatranom periodu do 1991. godine više nego upeterostručilo (bazni indeks = 510,69). Međutim, tempo tog uvećanja bio je veoma neujednačen. Tako npr. za vrijeme Austrougarske Monarhije do 1910. g. stanovništvo je gotovo potpuno stagniralo (bazni indeks = 118,51), što se nastavilo i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije (bazni indeks 1931. = 104,83, za projicirano stanje 1941. = 110,84). Tek za vrijeme SFRJ, stanovništvo Vukovara počinje svoj normalni razvoj, pa se ono u ovom 40-godišnjem periodu povećalo više od dva i pol puta (bazni indeks = 259,19). Nacionalni sastav stanovništva (1880 - 2011)

Međutim, etnička struktura stanovništva u navedenim razdobljima značajno fluktuira. Tako za vrijeme Austrougarske Monarhije hrvatsko se stanovništvo smanjilo za čak 35,77%, a srpsko za 8,20%, dok su se ostale etničke skupine povećale za čak 6,9 puta. Etnička struktura stanovništva 1910. grada Vukovara bila je: Hrvati = 39,82%; Srbi = 14,48; ostali (ili Austro-Ugari i dr.) = 45,70%. Prvi puta Hrvati su postali manjinsko stanovništvo. Ovo je primjer kako se demografska slika nekog entiteta mijenja „mirnim" putem (bez „rata spaljene zemlje"), mehaničkim prilivom stanovništva, ili takozvanim „humanim etničkim inžinjeringom", na osnovi vladajuće državne (i demografske) politike.

Promjene u nacionalnom sastavu stanovništva (1880 - 2011)

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije (KJ) i SFRJ etnička struktura se, također, mijenjala sa istim trendom, ali ne tako drastično kao u gornjem primjeru, nego više postupno, bez masovnih mehaničkih priliva pojedinih kategorija stanovništva. Nedostaju diferencirani podaci o prirodnom priraštaju, da bi se ocijenio njegov udio u povećanju stanovništva. Fluktuacije za vrijeme KJ su bile sljedeće: udio hrvatskog stanovništva se blago smanjivao (za oko 4%), a srpskog se istovremeno blago povećavao (za oko 7%), dok se udio ostalih etničkih skupina smanjio (za oko 3%,). Za vrijeme SFRJ, udio hrvatskog stanovništva se smanjio za 16,35%, srpskog se povećao za 6,82%, dok se udio ostalih etničkih skupina smanjio za 3,02 %.

Ono što prožima etničke strukture stanovništva grada Vukovara u vrijeme gore analiziranih državno-pravnih režima, to je multietničnost stanovništva, sa svim njegovim pozitivnim obilježjima: tolerancija i međusobno uvažavanje, zajedništvo i miran suživot, njegovanje građanskih vrednota, prije svega, prihvaćanje „drugog i drugačijeg", prožimanje različitih kultura, i dr. To je naročito dolazilo do izražaja za vrijeme ekonomskog i društvenog prosperiteta u bivšoj zajedničkoj državi, što potvrđuju i neka sociološka istraživanja iz tog vremena E. Dilića i E. Ćimića o omladini Vukovara i Mostara. Npr. istraživanjem je utvrđeno da su u multietničkim zajednicama veoma česti mješoviti brakovi, kojih je u Vukovaru bilo relativno najviše - oko 34%, a svaki je pripadnik istraživane etničke skupine imao i do 90% prijatelja iz drugog etniciteta.

U doba kvislinške Nezavisne Države Hrvatske srpsko, židovsko i romsko stanovništvo grada Vukovara doživjelo je veliko stradanje. Nažalost ni te žrtve nisu prebrojane, ali im je podignut spomenik na mjestu stradanja u Dudiku, koji je u ovom građanskom ratu oskvrnut većim žarom nego što je tugom srodnika i naroda podignut.

U drugom građanskom ratu na ovim prostorima, nakon punih 50 godina, Vukovar će doživjeti najteže dane svoje duge povijesti. Pipci podivljalog nacionalizma doprli su najprije baš na vukovarsko područje i u sam Vukovar. Srpsko stanovništvo u Vukovaru, neposredno pred i po izbijanju rata, bilo je izloženo šikaniranju i maltretiranju, pa čak i ubijanju, pa je stanovit broj tada i napustio Vukovar. Neki vinovnici tih događanja nedavno su i sudski procesuirani.

Kada se građanski rat razbuktao, grad Vukovar je bio izložen agresiji JNA, strašnom urbanocidu, brutalnom masakru ranjenika i masovnom streljanju civilnog stanovništva, jednom nezapamćenom mega-zločinu, koji se ničim ne može opravdati niti okajati. Na primjer, masakriranje bolnice sa ranjenicima, masovna masakriranja civila, ili progonstvo civilnog stanovništva u logore po Srbiji.

Dio posljedica, prije svega demografskih, građanskog rata u Vukovaru i šire na vukovarskom području, otkrivaju posljednja dva popisa stanovništva. Stradalo je sveukupno stanovništvo i sve njene kategorije. Tako npr. popisi bilježe smanjenje ukupnog stanovništva grada Vukovara, u odnosu na stanje posljednjeg popisa neposredno pred početak rata 1991. g. od preko 32% (32,02%) 2001. g., ili brojčano 14.513 stanovnika; a 2011. oko 38% (37,99%), ili brojčano 16.956 stanovnika. Po kategorijama stanovništva: Hrvata je manje 2001. preko 18% (18,58%), ili brojčano 3.913; a 2011. 24,60% ili brojčano 5.184; Srba je manje preko 30% (30,64%), ili brojčano 4.419; a 2011. 33,10% ili brojčano 4.771; pripadnika ostalih etničkih skupina je manje preko 32% (32,44%), ili brojčano 6.181, a 2011. g. 76,52% ili brojčano 7.001.

Navedeni demografski manjkovi nisu do kraja istraženi, tako da ostaje nepoznato koliko je stanovnika smrtno stradalo (osim nekih parcijalnih podataka), koliko je ranjeno i ostalo invalidno, koliko ih je nestalo, koliko je stanovnika otjerano u logore i mučeno, koliko je stanovnika iseljeno odnosno prognano, itd., pogotovo ne analitički po kategorijama stanovništva (npr. i ono što se djelomično zna, odnosi se, uglavnom, na hrvatsko stanovništvo; o žrtvama srpskog stanovništva u Hrvatskoj, pa ni u Vukovaru, nigdje ne postoje cjeloviti i sistematizirani podaci).

Iskustvo i golgota Vukovara, tradicionalnog multietničkog grada, teški su i preteški, zdravom razumu nepojmljivi, ali nažalost, u našoj, stvarnosti mogući. Toliko mnogo najtežih i najvećih brutaliteta pretrpjelo je stanovništvo Vukovara. Nije li to kob našeg nepredvidivog tribalnog violentnog mentaliteta? Kojeg samo povijest može promijeniti?

Demografski podaci su pokazali da se tzv. integralni hrvatski nacionalizam i dalje održava, jer „podrazumijeva vlast kao instancu vrhovne istine", i može nestati samo ako ga vlast prestane nametati kao politiku, a ta je politika ustvari jedan oblik nasilja, jer propovjeda da je tzv. integralni nacionalizam jedini način ostvarivanja nacionalnog identiteta.

Ima li odgovora na pitanja koja se danas postavljaju u Vukovaru? Šta znači vraćanje Vukovara u devedesete? Šta znači biti nezadovoljan sa mirnom reintegracijom? Šta znači biti protivan vlastitim zakonima? Šta znači ignoriranje uvjeta pod kojim je država ušla u EU? Šta znači biti protiv vlastitog historijskog pisma ćirilice? Šta znači zazivati „Oluju" i ponovo progoniti Srbe?

Iza svega stoje tzv. hrvatski integralni nacionalisti - militantno organizirani stožeraši, suspendirani generali i katolička crkva.

(Nastavak u sledećem broju)