Pogledi

 

Rusko olimpijsko čudo u Sočiju: projekat dostojan novog doba ljudske civilizacije

 

Vavilon na Crnom moru

 

Cilj novog sveta je da bude stvoren za čoveka i da ga gradi slobodan čovek. Na tu novu Renesansu ne treba čekati. Za nju se treba boriti. Rusija je svojim pripremama za veličanstvenu zimsku Olimpijadu u Sočiju, do sada najskuplju u istoriji tih igara, već pokazala u kom pravcu treba da ide čovečanstvo u novom milenijumu. O novom usponu stare evroazijske civilizacije piše Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine...

 

Goranko Đapić

 

Još samo malo i počet će Zimska olimpijada u Sočiju. Soči je ruski grad na Crnom moru. To je prva Zimska olimpijada u Rusiji koja ima toliko puno oštrih zima koje su se najčešće pominjale samo u nevoljama. Sada se pominju u znaku zimskih radosti. Kažu da će to biti najskuplja zimska olimpijada do sada. Možda. I za minule se to govorilo.

Ali, s vremena na vrijeme kako se otvaranje Olimpijade približava učestale su maliciozne kritike u odnosu na njenu organizaciju i sve oko nje. Tvrdi se kako su preteško oštećena ljudska prava onih žitelja koji su imali nesreću da se njihovi domovi i bašte nalaze upravo tamo gdje se gradila ukupna infrastruktura. Ispada da su ti žitelji grubo i bez ikakve nadoknade izbačeni izravno na snijeg. Navodno nikoga nije briga kamo će otići. U prilogu na B92 čuju se njihove užasne ispovijesti. Također se na još dosta mjesta, osobito u američkoj štampi mogu čuti slične priče. Da li su te priče uvjerljive? Malo je mogućno da su tako  zaista  drastične. Problema sigurno ima. Daleko od toga da su ljudska prava u presrećnom stanju u Rusiji. Ali, gdje jesu?

Kada međutim pretjerane priče počnu baš oko Sočija i baš uvijek na način na koji se pretjeruje u napisima o Rusiji, i baš kada se bilo šta zbiva u Rusiji; onda se mora reći - dosta!

Nije samo malicioznost progovorila na papiru i na ekranima. Mnogo, mnogo je opasnija ona malicioznost koja podmeće bombe u trolejbusu i željezničke stanice. Volgograd je za ruske prilike obližnji grad. Sama Volga se uliva u Kaspijsko more i cijela zona je u oblasti Vladikavkaza. Ne previše južno od Sočija prostire se to značajno područje.

Oko samog Sočija nađeni su usmrćeni ljudi; žrtve istih počinioca iz Volgograda. Ima li Volgograd veze sa olimpijadom u Sočiju? Naravno da ima. Što je cilj počinioca? Očigledno, opstrukcija Olimpijade i u svakom smislu opstrukcija Rusije. Jasna je poruka svim posjetiocima da izbjegavaju nesigurno podneblje i općenito nesigurnu zemlju. Tko bi mogao biti izvođač tih zločinačkih djela i mogućih planova? Očigledno islamski fašisti. Kod tolike brige za žitelje oko Sočija, niti jednom riječju maliciozna glasila i televizije nisu se osvrnule na žrtve iz Volgograda i na njihovo pravo na život.

Ali, bili bismo veoma naivni ako bi povjerovali da su počinioci i strategijsko - politički autori zločina. Ciljevi su dalekosežniji, a autori su nosioci jednog ambicioznog  i dugotrajnog političkog projekta svjetskih razmjera. Prostim riječima rečeno, islamski fašizam je samo instrumentalizirani pokret u strategijskom partnerstvu čiji je cilj već dva milenija strasnih ambicija za ostvarenjem potpunog gospodstva nad svijetom. Tko je smetnja?

Recimo, to je nagrižena , potčinjena matica, naše grčko - rimsko - kršćanske civilizacije. To je Europa koja se povija. To je iznad svega Rusija koja je prirodni saveznik Europe od Atantika do Ohotskog mora. To je stožer mogućne obnove vrijednosti i moći naše civilizacije i naše arijevske rase. To je Rusija. I u njoj je Soči. I u njemu će biti Olimpijada.

Štaviše, i to se mora reći; - da li čak i Sovjeti ikada počinili ma kakav zločin u vezi sa bilo kojom Olimpijadom? Čak i kada se duboko nisu slagali sa njenim mjestom ili nepoželjnom politizacijom, Sovjeti nikada nisu ni pokušali ma kakovo nasilje, a pogotovo ne akte uperene na samo pravo na život. Ali kada su SAD, navodno zbog Avganistana bojkotirale Olimpijadu u Moskvi bilo je jasno kako će takova vrsta politizacije utjerati duboko u neskladu sa osnovnim vrijednostima njene antičke baštine.

Tako su mnogi burni glasovi u prilog zalaganjima za zaštitu osnovnih ljudskih prava tužno završili kao obična ispolitizirana rabota. To je sudbina neizbježna onoga  momenta kada istina bude selektivna, a ne podjednako oštra za svakoga.

Olimpijada jeste veliki posao, a sigurno je to bila i u antičkim vremenima. Jednostavno po prirodi stvari drugačije  je nemogućno. Zar se za grčkih olimpijada nije okupljao silan svijet iz cijelog helenskog svijeta? Taj svijet je za igara morao jesti, spavati i zadovoljavati i sve ostale potrebe. Razumije se da je trebalo graditi i infrastrukturu. Ona je svojim rudimentima slična današnjoj. Stoga je nužno sama olimpijada bila i poslovni poduhvat. Novac, trgovci, sve je to dio ukupnog događaja. Nije razumije se izostao ni prestiž polisa - domaćina. O tome se govorilo, pisalo i ulazilo u legende. Najtužniji dani dolazili su poslije olimpijada.

Bratstvo, poznantstvo i razna partnerstva najčešće su gazili novi ratovi, dugi i beskonačni i bezizgledni. Ali bilo je nade i u najtežim vremenima . Svake četiri godine. Bila je to svetinja. U ovim vremenima svjedoci smo da oligarsima - bankarima , tvorcima neobarbarizma ništa nije sveto, jer što god da je bilo sveto u dubokoj je suprotnosti sa njihovim osnovnim ciljevima kojima streme od vremena gore iz Protokola. Pri tom, daleko od toga da je u pitanju cjelokupni živovski svijet ili čak i sav cionistički svijet. U pitanju je manjina milenijskih zavjerenika. U osnovi cionizma je emancipacija Židova u svojoj prapostojbini na ruševinama drevnih hramova.

Tako je u osnovi bankarske katerije koncentarcija moći lažne kvazireligiozne ideologije, čiji je cilj prestanak historije i početak vječitog novog robovlasništva. Svaka buduća historija će biti hronika zbivanja unutar klase gospodara. Ako mislimo da je to nemogućno ili da je u svijetu fantastike, onda slabo primjećujemo kako stasava ta građevina i to veoma poletno u obliku velike ekonomske krize. Taj eufemizam, cigla je do cigle te strašne građevine koja uveliko proždire sada naše živote. Iz godine u godinu sve jasnije se vidi djelo projekta toliko već uznaprijedovalog.     

Pitat će se svatko kako se u tu priču uklapa malicioznost oko Olimpijade u Sočiju. Već je navedeno da je u pitanju veliki posao. Tko je financijer te velike manifestacije? Očigledno, to je najprije sama Rusija, njene banke i njena poduzeća. Potom slijede kapital i poduzeća iz Njemačke. Razumije se nisu jedini, ali to je ubjedljivo najveća masa financijskih i operativnih resursa. Visina njemačkog učešća nije godinama nikakva novost u Rusiju. Posljednjih godina obostrana suradnja i rusko - njemačka ulaganja u značajnom su poletu.

I Rusija Njemačkoj i Njemačka Rusiji najveći su partneri vanjsko - trgovinskoj razmjeri. Nema nikakove sumnje da će ogromni resursi u bliskoj budućnosti dovesti do još veće ekspanzije međusobne suradnje. Unutarnja dinamika tih odnosa u tom smislu mogla bi dovesti do kvalitativnih promjena koje bi vodile do rađanja uveliko samodovoljnog giganta od Atlantika do Tihog oceana. Rađa se epikontinentalna sila diljem europsko - azijskog sjevera na obali dva svjetska mora. Ako zanemarimo uobičajene zemljopisne konvencije, možemo uveliko govoriti obzirom na suštinski isto rasno i kulturno područje u Europi od Atlantika do Tihog oceana.

Mislite li da bi bankari u Sitiju i Vol Stritu mogli takav savez Nove Europe, podvesti pod  neobarbarizam i dio neorobovlasničkog svijeta? Nikada! Novi gigant u rađanju, nova je nada čovječanstva. I politički i ekonomski i kulturno i rasno i vojno - novi svijet bio bi nepobjediv. Cilj novog Svijeta je da bude stvoren za čovjeka i da ga gradi slobodan čovjek. Tako će naša grčko - rimsko - hrišćanska civilizacija doživjeti novu renesansu!

Međutim, tu novu Renesansu ne treba čekati. Za nju se treba boriti. Na primjer, u Sočiju. Naočigled nade cijelog svijeta.

 

A. 1

 

Simbol antičke Grčke

 

Sama ideja Olimpijade gotovo da je najpoznatiji simbol antičke Grčke. Mnogi malo ili nimalo nisu čuli za slavne ratove , Atenu i Spartu, Aristotela i za mnoge od ostalih brojnih velikih mudraca; ali za Olimpijadu su svi čuli. Olimpijska ideja potekla je kao odgovor na bezbrojne ratove širom helenskog svijeta kao neka oaza ili pribježište, potpunog mira; makar samo nakratko. Ideja je bila još dublja jer je učila grčki politički svijet da ma kako bili zavađeni polisi, svi njihovi žitelji u osnovi  najprije Grci.

Pradavni osjećaj bratstva, pa  ma koliko kratko trajalo. Da ne govorimo da je sposobnost da se izgradi postojani zajednički stav i predano poštiva jedna od temeljnica političke tradicije naše civilizacije. I ma koliko da je kršena, naružena i odbacivana, postojano je oduvijek od antičkih vremena počivala u našoj svijesti.

Tako je konačno to sjećanje izradilo novo olimpijsko doba. Osnova plemenite ideje ostala je ista. Čak i kada je sama ideja trpjela pritiske ili  grubo vrijeđana od svog antipoda ;  političke samovolje - čak i tada njena ideja nije izblijedjela. Čak i onda kada su slava političke i vojne moć uzimali stijeg u svoje ruke.

Jednom riječju, kako god današnje igre bile udaljene od izvorne olimpijske ideje, one su ipak dobro i poželjno sjećanje. Gledajmo realno na stvari; svijet je oduvijek bio nezgodno mjesto i zbog toga u želji za boljim vremenima moramo se držati onoga što je u osnovi plemenita poruka. Bez obzira na nedostatke.