LIBAN

Zemlja kedrova i apokalipse

Dobro došli u Bejrut, grad eksplozija

Presudom UN-a Hezbollah je oslobođen optužbi za ubojstvo bivšeg libanonskog premijera.Iskustvo je 2013. upozoravalo lučkog kapetana luke Bejrut, koju zbog lopovluka zaposlenika zovu "Špilja Alibabe i 40 razbojnika", da će kad-tad biti problema sa zaplijenjenim ruskim brodom MV Rhosus i njegovim teretom. Koji se bez papira, s kvarovima na stroju i rupom u trupu, pod moldavskom zastavom, jedva nekako doteglio iz gruzijskog Batumija, na putu za Matolu u Mozambiku, u njegov Bejrut. Daljnji je slijed događaja išao točno onako kako je kapetan pretpostavio...

Piše: Dario MAJETIĆ

Udar na Alibabinu špilju

Lučke su vlasti sirotinjsku istočnoeuropsku posadu zbog muljanja s dokumentacijom i laganja deportirale. Prevrtljivi ruski brodar izmigoljio im je iz ruku, a brod je jednostavno nestao s Google mapsa.

Jedino im je na brigu, kao zalog za dug zbog lučkih pristojbi, koji je prema registratoru Lloydu iznosio sto tisuća američkih dolara, ostao brodski teret, koji su činile približno tri tisuće tona komprimirane amonijeve šalitre.

Isprva nekoliko mjeseci ostavljene u trupu broda, pa prekrcane na ozidani lučki gat, a zatim ubačene u hangar 12. Tako je šalitra bila "odokativno" nabacana na hrpu, navodno privremeno, bez ikakva reda, sigurnosnih mjera i nadzora.

Štoviše, svima je bilo važno jedino da netko plati stvarni i prikriveni dug ili da je lučki šefovi uvale kompenzacijom nekom trećem naivcu. Međutim, obje varijante su se izjalovile te su direktori, predradnici i potplaćeni lučki radnici potpuno zaboravili na tu hrpetinu gnojiva okruženu starom, izlizanom i nepouzdanom lučkom infrastrukturom. Koja se inače sastoji od dizalica i viličara te popratnih silosa, tankvana, nadzemnih i podzemnih cisterni, raznih pumpi, silosa u kojima su lako zapaljive i eksplozivne tvari.

U takvom skladišnom kaosu bejrutske luke, uz poslovično neobvezujući libanonski mentalitet, sve je bilo standardno poluučinkovito do predvečerja 4. kolovoza 2020. Tada je izbio požar, a zatim i neviđena eksplozija spornih 2750 tona odležanog Rhosusova amonijeva nitrata (umjetno gnojivo, salitra). Pri čemu ne samo što je potpuno razorena "Špilja Alibabe i 40 razbojnika" nego je i zbog udarnog vala pometeno pola Beiruta.

Očevidci su svjedočili da je prasak, a zatim i potres, bio toliko jak da se podrhtavanje osjetilo čak do 240 km udaljenog Cipra. A da je toga utorka vrag rekao laku noć Bejrutu, dokazali su precizni izračuni znanstvenika s MIT-a, čiji je rezultat pokazivao da je eksplozija imala snagu ekvivalentnu 240 tona TNT-a, što je 20 puta snažnije od američke nenuklearne "majke svih bombi" MOAB.

Uglavnom, kako se eksplozivna katastrofa u luci ne bi nikada zaboravila, dobila je patetično ime "Berušima".

Daklem, osim što je "Berušima", kao najjača konvencionalna detonacija na svijetu do sada, uništila grad, ona je zabila i posljednji čavao u lijes ionako smrtno ranjenog libanonskog gospodarstva i slabašnog društva. Koje se, paradoksalno, nakon što im je turizam i sve ostalo poharao koronavirus, jedino još oslanjalo na omrznutu luku. Tek tu i tamo gunđajući, ali zapravo žmireći na neviđenu subordinacijsku korupciju od 1,5 milijardi dolara godišnje.

Kako god, Bejrutom sada kruži sarkastična anegdota koja u prijevodu s arapskog otprilike glasi: "S uništenjem razbojnika i Alibabine špilje napokon je u Libanonu pometena korupcija!" No s korupcijom su nestali i nasušni prihodi od uvoza, izvoza, tranzita, utovara, istovara, pretovara, carina, a nema više ni radnih mjesta i nužne uvozne hrane i ostalih potrepština.

Zato sada u dugim redovima, uz postojeće bogece, na milostinju čekaju ranjenici i najmanje 300.000 novih beskućnika. Nedostaje pitke vode, nema odvodnje, struje, smještaja, bolničkih kreveta, opreme za pretragu u ruševinama i čišćenje komunalnog, građevinskog i biološkog otpada itd. Uza svu nevolju, gradom se proširio slatkasto-kiseli vonj fekalija, smeća, strvina, karboniziranih i mrtvih ljudi zaglavljenih negdje duboko u ruševinama višemilijunskog Bejruta. Čijim se truplima i dalje goste štakori, žohari, muhe, galebovi, gavrani, vrane, mačke, psi lutalice i ostale demonske nakaze.

Rješenje je status quo

Pokušavajući nekako amortizirati prvi šok nakon eksplozije, premijer Hassan Diab u kratkom je televizijskom govoru pozvao sve države i prijatelje Libanona da pruže pomoć naciji. Na njegov su se vapaj odazvali mnogi međunarodni subjekti, pa i Republika Hrvatska. Pristiglo je oko 300 milijuna od potrebnih 15 milijardi dolara.

Odmah su pohapšeni odgovorni za eksploziju u luci. Njih dvadeset sada čami u polusrušenom glavnom istražnom zatvoru Bejruta. Premijer im je preko medija zaprijetio da će platiti visoku cijenu.

U međuvremenu je pao on i kabinet, ali Diab do izbora ostaje tehnički premijer. Međutim, ako želi dalje vladati, nakon što se ulice kozmetički očiste, od krhotina, oštećenih vozila, cigala, šute, crjepova i stakla..., morat će pokrenuti javne radove. Dakako, za njih prezadužena država nema novca ni potrebnih znanja.

Njih će morati namaknuti inozemnim zajmovima (koje im nitko neće dati) i uvoznim stručnjacima ili preko Međunarodnog monetarnog fonda. No MMF će zauzvrat zahtijevati ozbiljne reforme.

Prije svega rashodne rezove kojima se desetljećima plaća status quo, odnosno mir u Libanonu. Kada i ako do stezanja remena dođe, slijedit će još veći egzodus stanovnika prekrcanog Bejruta prema planinama Libanona i Antilibanona ili u dijasporu, koja trenutno ima više od deset milijuna Libanonaca.

Indikativno je da, na koju god stranu, kamo god krenuli, domaći će migranti svoju sudbinu morati dijeliti s milijunima obespravljenih i prezrenih palestinskih i sirijskih prognanika koji su tamo, u libanonskom limbu, zaglavljeni godinama i desetljećima. Kako god, činjenica je da libanonsko društvo ulazi u zenit novoga kolapsa. A hoće li zalazak ići u smjeru reforme prezadužene centralne države i lokalne uprave ili će se zamračiti u novi rat, pokazat će vrijeme.

No jedno je sigurno, novonastalo stanje neće se moći riješiti samo od sebe, bez vanjskog zaduživanja i posljedičnog diktata.

Znači, kristalno je jasno da kadrovskih i ostalih potencijala za rješavanje nagomilanih problema, poput organizacija uprave, hiperinflacije, korupcije, nepotizama, tajkunizacije, prometne odsječenosti, prelijevanja susjedskih ratova te izmjene proporcionalnog sustava iz Ustava 1947., u Libanonu nema.

Pa će "propalu državu" Libanon, kako god okrenuli, od rata morati spašavati međunarodni akteri. Međutim tu i jest problem, jer se preko pomoći u novu arhitekturu zemlje hoće ugraditi SAD, Rusija, Iran, Saudijska Arabija, Francuska, Europska unija, Izrael, Njemačka, Kina, Turska, Grčka, Egipat, pa u konačnici i Sirija.

Prisjetimo se da je dugogodišnji građanski rat, od 1975. do 1990., već razorio zemlju te traumatizirao generacije Libanonaca. Koji se još itekako sjećaju puškaranja, praskanja milijuna granata i eksplozija sličnih ovogodišnjoj.

Usput rečeno, od osamdesetih do danas četiri su neviđene konvencionalne eksplozije doslovno, preneseno i u svakom drugom smislu uzdrmale temelje Beiruta. Uvijek iza sebe ostavljajući ruševine iz kojih su, na starim temeljima, nicale nove zgrade. Striktno slagane prema priznatom šijitsko, sunitskom i kršćanskom ključu.

U početku veliki prasak...

Najpoznatija eksplozija do ove lučke bila je ona koja se dogodila usred rata u Bejrutu, 1983. Tada je u travnju, u trinaest sati i pet minuta, osmerokatnica u kojoj se smjestilo američko veleposlanstvo bila prepuna ljudi. Na devetom katu prostranog ureda, s pogledom na Sredozemno more, Robert Ames, bivši ravnatelj Središnje obavještajne agencije za Bliski istok i netom unaprijeđeni glavni analitičar Agencije za Srednji istok, i njegovih osam kolega razrađivali su trenutne i buduće operativne akcije na terenu.

Osim njih, na nižim katovima američki i lokalni službenici obavljali su svoje rutinske poslove, a u prizemlju, u konzulatu, vrvjelo je Libanoncima koji su tražili vizu.

U isto se vrijeme vozač crnog kamiona marke Mercedes probio kroz sve zapreke na ulazu u veleposlanstvo, i zabio u prednji zid zgrade te je sve zajedno eksplodiralo. Nad Bejrutom se uzdigao velik oblak dima, a od udarnog vala tresli su se objekti i brodovi u obližnjoj luci. Zgrada veleposlanstva potpuno je uništena, a pretežno muslimanska četvrt oko nje gadno je oštećena.

Poginule su šezdeset tri osobe, a više od stotinu bilo ih je ranjeno. Među poginulima bili su Libanonci koji su tražili vize, osoblje konzularnog ureda, američki diplomati, žandari koji su čuvali veleposlanstvo, američki kolaboracionisti, kvislinzi te slučajni prolaznici koji su se šetali pokraj zgrade.

Poginuo je i Richard Ames i svi njegovi špijuni. Bio je to do tada najrazorniji napad na neko veleposlanstvo. I bio je to tek početak serije razornih eksplozija po Bejrutu.

Napad na zračnu luku

Toga, 23. listopada 1983., dan u Bejrutu bio je sunčan i lijep. Američki marinci, pripadnici 24. amfibijske postrojbe bili su raspoređeni u Zračnoj luci Bejrut. Oni su, kao i ostali pripadnici Multinacionalnih snaga, čiji su dio bili, uživali svu sigurnost.

Oko zračne luke nalazili su se iskopani rovovi i cijeli prostor bio je pod bodljikavom žicom te štićen snajperima. Ipak, ta sila nije spriječila vozača samoubojicu u žutom Mercedesovu kamionu da se odlučno, pri punoj svijesti, svom silnom zaleti u zgradu stožera marinaca. Snaga eksplozije koja je slijedila četverokatnicu je zajedno s marincima digla iz temelja visoko u zrak. Udarni tlak, toplinska radijacija i požar uništili su sve u radijusu od 500 metara. U Mercedesu, koji je proizveo takav oganj i pobio 241 američkog marinaca, bile su 5,4 tone eksploziva. Bila je to do tada najveća konvencionalna eksplozija.

Napad na francuske specijalce

Istoga dana, dvije minute poslije, još je jedan Mercedes pogodio unaprijed zadan taktički cilj. U podrum zgrade u zapadnom Bejrutu u kojoj je bila smještena 3. satnija francuske 1. padobransko-pješadijske pukovnije, zaletio se samoubojica i detonirao eksploziv. Vojarna je bila udaljena 6 km od zračne luke i američkih marinaca te su svi francuski specijalci izletjeli na balkone svojih soba i apartmana kako bi vidjeli što se događa s američkom braćom po oružju. No dok su oni hvatali zjake po balkonima, u podrumu je vozač Mercedesa detonirao bombu velike snage. Od njezine se siline cjelokupna osmerokatnica urušila poput kule od karata. Poginulo je 58 francuskih vojnika. Za napade je odgovornost preuzela do tada nepoznata organizacija "Islamski džihad", koju će naknadno zbunjeni Zapad povezati, ali nikada to i dokazati, sa šijitskom "Božjom strankom", odnosno Hezbollahom.

Atentat na Rafica Haririja

Petnaest je godina prošlo od kada je u prestižnim zapadnom dijelu Bejruta učmalu kolotečinu samozadovoljnih vlasnika sredstava za proizvodnju i ljubomornih radnika prekinula snažna eksplozija. U samoubilačkom napadu automobila-bombe na konvoj automobila koji se kretao cestom uz obližnju luku 14. veljače 2005. ubijen je 61-godišnji sunitski političar i u dva navrata premijer Libanona Rafic Hariri i 21 osoba.

Grad je bio zaprepašten ubojstvom političara i silinom eksplozije 350 kg eksploziva. Zbog čega su na ulice odmah, da bi se ispuhala negativa, pušteni zbunjeni prosvjednici. Većinom strašljivi pripadnici građanske provenijencije i djeca, koji se, kao i svagdje u svijetu, plaše za svoj mir i stečeni komfor. No upućeni su tadašnju "revoluciju cedrova" nazivali orkestriranim karnevalom koji je pogurao formiranje i legitimiranje novih političkih saveza u kojima je i dalje najvažniju kariku činio sunitski klan Hariri.

Podsjetimo da je nakon atentata na starijeg Haririja Vijeće sigurnosti UN-a oformilo istražni odbor. On je pak upozorio na moguću upletenost Sirije u atentat. Zatim je na zamolbu libanonske vlade Vijeće sigurnosti osnovalo Specijalni sud za Libanon (STL), koji je proveo istragu ubojstva Haririja i ostalih.

Tako su četiri člana šijitske stranke Hezbollah optužena u odsutnosti. Indikativno je da se nedavna eksplozija u bejrutskoj luci dogodila samo četiri dana uoči izricanja presude UN-ova suda četvorici optuženih. Presuda je izrečena u srijedu, 18. kolovoza, pri čemu su oslobođena trojica, a osumnjičenik Salim Ayyash nepravomoćno je osuđen kao "usamljeni vuk" na temelju traga mobitela.

Time implicitno naglasivši da na Ayyasha nije utjecao Hezbollah ili netko iz Sirije. Daklem, ova djelomična presuda poruka je Hezbollahu da se primiri ili eliminira radikale te napravi veći iskorak u kompromisu sa sunitskim klanom Harriri. Što će biti dalje, ne bi mogao predvidjeti ni Nostradamus...

U Bejrutu nedostaje pitke vode, nema odvodnje, struje, smještaja, bolničkih kreveta, opreme za pretragu u ruševinama i čišćenje komunalnog, građevinskog i biološkog otpada...

Zbog udarnog vala pometeno je pola Bejruta. Očevidci su svjedočili da je prasak, a zatim i potres, bio toliko jak da se podrhtavanje osjetilo čak do 240 km udaljenog Cipra...

Treći najveći dug na svijetu

Javni dug Libanona u odnosu prema BDP-u treći je po veličini na svijetu. Stvarna je nezaposlenost prije eksplozije u luci iznosila najmanje 40 posto, trećina stanovništva živi ispod razine siromaštva, a korupcija je sistemski strukturirana.

Izbjeglica iz Sirije je oko 1,5 milijuna, a otprije na prostoru zemlje životari više od 500 tisuća Palestinaca. Najveću ekonomsku krizu u Libanonu do sada pogoršalo je urušavanje financijske piramide koju je gradila Centralna banka Libanona tako što je posuđivala novac od komercijalnih banaka po kamatnim stopama višim od tržišnih kako bi vratila dugove i fiksirala tečaj libanonske funte u odnosu prema američkom dolaru.

Građani optužuju vladajuću elitu, koju su 2005. doveli na vlast, da nije provela nužne reforme u društvu i institucijama. Oni misle da su sve ugrabili sebi, a premalo dali njima. Tu tezu potkrepljuje i The Washington Post tvrdeći da libanonski milijarderi posjeduju 20 posto svih sredstva zemlje, što je dvostruko više nego u SAD-u. (D.Ma.)

Uzavreli vjerski kotao

Prosvjednicima u Bejrutu sada nije dovoljan samo pad vlade. Traže ukidanje konfesionalnog sustava, koji predviđa da predsjednik uvijek mora bit kršćanin, premijer sunit, a predsjednik parlamenta šijit. Na taj način tješe se i evociraju uspomene na prosvjede iz 2005., nazvane "revolucija cedrova", na kojima je vonabi sudjelovalo urbano mnoštvo, neovisno o vjerskoj pripadnosti.

No kako su cedrove šume u Libanonu davno posječene, tako je i mogućnost dobivanja "građanske" države tek staromodna i neostvariva panarapska fantazija ograničena na centar Bejruta. U Libanonu je, naime, posljednji popis stanovništva obavljen 1932., kada je Libanon imao 875.252 stanovnika, a sada ih je 4,5 milijuna plus dva milijuna prognanika.

Od tada službenih popisa nije bilo, a demografski pokazatelji iskazivani su tek procjenama. Većina stanovništva su Arapi (84,5 %, od kojih Libanonci 71,2 %, Palestinci 12,1 %, Sirijci i dr.), zatim Armenci (6,8 %), Kurdi (6,1 %) i drugi (2,6 %).

Po vjeri su muslimani (56,0 %, od čega šijiti 28,0 % i suniti 28,0 %), istočni katolici-maroniti (22,0 %), pravoslavni (8,0 %), grkokatolici-melkiti (4,0 %), druzi (5,0 %) i drugi (5,0 %). (D.Ma.)