Pogledi

Svetozar Livada - Mali prilog iznimnom životnom profilu (7)

Hvaljen Isus i Mafija

Profesor dr. Svetozar Livada, poznati srpsko - hrvatski socijalni demograf, filozof, istoričar, profesor zagrebačkog Sveučilišta, govori u knjizi "Mali prilog iznimnom životnom profilu" o zločinima stoleća u balkanskom zverinjaku, gde se događa višak istorije na manjku geografije. Njemu je, kao sociologu sela, svako selo zavičaj, a njegov zavičaj je uništen, od strane mrzitelja života, te greške prirode, tih modernih varvara. I kada je ostao bez svoga doma, njegov dom je bio na svakom mestu gde je sretao časnog čoveka. Sam priznaje: „Jedva sam sačuvao čovjeka u sebi". Livada opominje sadašnje naraštaje i kaže: "...Postali smo ovisnici zavjere neodgovornih mediokriteta, nepotizma, etnocentrista, elite vlasti, bez obzira na njezine efekte rada. I kad propadamo, politiku slavimo. Jer se samo politikom uspinje i bogat"

Prof. dr Svetozar Livada

Institucionalno organiziranje izmirenja (idejna skica projekta)

Rat može započeti svaka budala. To su naše i učinile. Zloupotrebom svoga nacionalističkog pamćenja, pretvorenog u zlopamćenje, organizirali su neobjavljeni građanski rat. Normalno, na znanosti zasnovano historijsko pamćenje ne bi nikada bilo povod za rat među narodima bivše Jugoslavije. Naprotiv, toliko je pouka iz prošlosti za svaki narod, da bi normalno bilo razvijanje svekolike suradnje među narodima i traženje civilizacijskih načina za dalje afirmiranje i potvrđivanje identiteta svakog naroda, ponaosob, na ovim prostorima. Zato pozivanje na tobože historijske korijene ovih najnovijih ratova među jugoslavenskim narodima je najobičnija izmišljotina opakih nacionalističkih lidera, koji su zloupotrijebili svoje nacionalističko pamćenje, pretvorivši ga u zlopamćenje i izazvali rat. Interesi, korist i potreba naroda za ratom nisu postojali, ali su nacionalističkom mobilizacijom natjerani u rat. Tragedija: narod od „elite" stradao. Podloga mu bijaše da su etniciteti krivo raspoređeni, da su opljačkani. Eufemizmom „preseljenje naroda" započeo je rat „krvi i tla", sa svim oblicima etno- banditizma, genocidnih radnji i azijatske torture. Trijumfirala je tiranija jačeg. Posebno pljačka kao imanentni pratilac svakog rata. Kako je, u suštini, riječ o građanskom ratu, gdje nema pobjednika, postali smo svi poraženi do te mjere da je međunarodna zajednica, koja nije nevina u tome, morala osnovati Međunarodni sud za ratne zločine. Međutim, ona je oktroirala primirje, koje traje kao nedovršeni rat i izmirenje suviše sporo traje, jer su dojučerašnji psi rata u nemogućnosti da postanu bogovi mira.

Izmirenje se mora institucionalno organizirati, jer novonastale države, koje to nisu stoje iza zločina i zločinaca, besramno ih skrivaju, zaštićuju, slave ili subvencioniraju njihovu obranu.

Niti teče povratak izbjeglica valjano, niti restitucija dobara. Dakle, kako u domeni izmirenja u novonastalim državama nema državničkog čina, moramo pomoću njenih institucija, njenih normi i zakona na to ih prisiliti. Naime, države svoje institucije zloupotrebljavaju pri izmirenju. Dozvolile su da se ratni huškači i intelektualni zločinci etabliraju. Pomoću toga se političari održavaju na vlasti kao nagonski političari, jer je politika unosna bez obzira na efekte političkog ponašanja. Ne zanima ih opće dobro, nego osobni interes, politikantstvo i nedemokratski čin. Istovremeno, oni time razaraju vlastito društvo instrumentalizirajući državu i njene institucije. Time ovo društvo siromaši i moralno propada. Naime, inzistira se na historijskoj mržnji za koju nema nikakve osnove. Iz toga se može izaći jedino normalizacijom i obnovom uloge institucija. Posebno ističem; ne mrze se toliko etniciteti, koliko se vole njihova oteta dobra. Kad to nije dovoljno, otimaju se i dobra vlastitog etniciteta. Objektivno gledajući, narodi nisu ratovali među sobom, nego su mobilizacijom, represijom bili prisiljeni na rat. Sva opljačkana dobra nisu išla u korist i potrebu naroda, nego etablirane elite i ona ih može sačuvati samo daljnjom instrumen- talizacijom institucija.

Podsjećam da je u predvečerje rata, nakon historijske naučne potvrde Schliemannovih otkrića (Schlieman Heinrich, njemački arheolog-amater vodio i financirao iskapanje u Troji), u nas, u Hercegovini otkrivena Troja, a u Međugorju se pojavila Gospa. Samo su rijetki digli svoj glas. Očita je bila naznaka da posrćemo do neslućenih falsifikata uz prešućivanje i naučenjaka i naučnih institucija. Kulturni su krugovi pokidani, skoro uništeni. Nas još samo povezuju vlastite žrtve, tinjajuća mržnja, zločini i zločinci pa i nešto trgujemo. A biblijska je da su novčari iz raja izgnani.

Bili smo jedna država 70-tak godina. Gotovo smo ista jezička grupa. Zajednička nam je povijest, običajno pravo, navike i mentalitet. Pripadamo monoteističkim vjerama. Kršćanske su dominantne. Usput, da parafraziram, učenjaka i pjesnika Miju Mirkovića, da ipak ove prostore i narode ne povezuje ni vjera, ni država, ni zakoni koliko isti uvjeti življenja (antropoge- no podrijetlo zemljišta). Dakle, zajedničko osvajanje parcele. Ali mi smo zakašnjeli narodi. Moram da podsjetim da još nismo prešli na metrički sistem mjerenja zemljišta. Imamo 20 mjernih jedinica za zemlju: jutro, ral, dan oranja, dulum, motika, itd. Nemamo nijedne napisane historije poljoprivrede.

Zanimljiv je primjer iz Hrvatske. U izmjerenim najmanjim etničkim distancama, npr. Islam Grčki, napravljeni su najveći zločini. Nasrnulo se i na historijske građevine i pjesničku veličinu. Ili drugi primjer, u Vukovaru. Od 10.000 bračnih zajednica, oko 7.000 bile su mješovite. Tu je zločin trijumfirao, ali su se propagandisti postarali da dokazuju da su mješovite porodice deficijentne, čak s kromosomom manje! Rat smo započeli s 800.000 mješovitih porodica. One su izrodile više od 7 milijuna potomaka. Toliko bijaše u to vrijeme još srodnika po tazbini (kolateralnom srodstvu), a pobili smo se kao Tutsi i Huti. To nedvojbeno dokazuje da je rat induciran tako duboko da može još i dalje da traje. „Tko nije mrzio, bio je omražen". A, tko nije etnički čistio, bio je stigmatiziran. Time je država počela da razara svoje vlastito društvo. To je išlo tako daleko da su se i crkve odmicale od svoje misije, od Boga i evanđelja, oltara i primicale se ideologiji mržnje, očevima rata, vlasti da bi dobili nešto od plijena. Jedan crkveni prelat za otetu imovinu izjavljuje „prije ću Srbina ubiti, nego mu kuću vratiti". A drugi nadležni, ni po običajnom, ni po kanonskom pravu ne raspopljuje ga.

U naše ratove utkan je kvislinški četničko-ustaški sindrom. On i dalje traje, proviruje čak iz crkvenih dvorišta. Pomoću njega države i crkvene institucije rat recikliraju. To čine različitim sredstvima institucija. Čak sukobljavaju žrtve, iste matrice rata. Posebno primjenom uzurpativnog prava, kao vladajuće prakse. Suprotno ustavnim normama i iz njih izvedenih regula, uzurpativno pravo trijumfira. Civilni sektor nevladinih udruženja je nejak, malobrojan, financijski ovisan od država, međusobno slabo povezan. Kod nas je i civilni sektor podržavljen, jer ovisi od državnih sinekura. On je proskribiran, jer „izdaje našu stvar". Istovremeno države se dovijaju i održavaju paradržavne institucije civilnog sektora, bez sredstava, bez utjecaja, da bi lažnim modelima lažirane demokracije i lažirane tolerancije nedemokratski vladali. To naročito čine pred arbitrima međunarodne javnosti. Dakle, hipokritske države manipuliraju kada deklaratorno prihvaćaju da „izmirenje nema alternative", jer ga pravno, politički i moralno potkopavaju. Jer nema ni repatrijacije ni restitucije dobara prema potrebnim mogućnostima. Činjenica je da nijedna od ovih država nije ni pokušala da osudi prirodu rata, njegove začetnike, intelektualne zločince i slično. A u nas nema nijedne javne osude bukača intelektualnih zločinaca.

Iz iskustva znam da naša metodologija izmirenja nije ispravna. Ovo je bio klasični građanski rat s tiranijom jačega. On se vodio pod egidom neporaženih ustaško-četničkih sindroma, stoga je bio klasični dogovoreni rat za pljačku i preraspodjelu utjecaja. Utvrdio sam brojnim istraživanjima da se ne mrze toliko etniciteti koliko se vole njihova oteta dobra.

Elite vlasti su rat proizvele, s njim upravljale i ne dozvoljavaju da se on dovrši. One su instalirale antibiološke kategorije, da su drugi barbarogeni, genocidni, da bi opravdali svoju praksu genocidnih radnji, azijatsku torturu i htjeli su pod svaku cijenu razviti historijsku mržnju za koju nema nikakve historijske osnove. Razbili su kulturni krug, otpočeli procese homogenizacije etniciteta i sada na tom u nedovršenom ratu insistiraju. Koje li sramote, stoje iza zločina i zločinaca kao kripl-države.

Stoga mi moramo izmirenje institucionalizirati preko institucija civil- nog društva. Kao što nekad bijaše „svaki svoga da ubije subašu"; mi moramo prokazati prije svega naše intelektualne nosioce rata - vođe, ideologe, jer svakom konkretnom zločinu prethodila je intelektualna osnova - propaganda. To je najveća intelektualna izdaja.

Oko nas mirno šeću profesionalni ubojice, kriminalci, legionari, vođe eskadrona smrti itd. I mi se privikavamo na njih. Pošto su mnogi zauzeli položaje, institucije, oktroirali zakone, pa čak i za pokriće zločina, što je najveći zločin tzv. „ozakonjenje zločina", nama su potrebne institucije koje bi istražile prirodu rata sa svih aspekata, dijagnosticirale suštinu njegovog izvođenja. I drugo, trebao bi nam institut tipa Wiesenthala. Mi moramo prokazati zločince svaki iz svoje sredine. Tragajući za tim fenomenima analizom sadržaja, prateći dokumentaciju oštećenih, slušajući lelek i ispovijesti žrtava spoznao sam - da je praštanje zločina zločincima najveća osveta žrtvi. Ona je najveća prepreka izmirenju. Ona je potencijalno osnova za terorizam po onoj „grobovi naši borit će se s vama".

Ukratko, želio bih predstaviti moje kratke spoznaje, opsega i sadržaja zločina i mogućnosti njegovog institucionalnog progona kao pretpostavke za izmirenje. Bez toga sve je bliže praksi „trla baba lan, da joj prođe dan". Mada je „trti lan" vrlo teško, a izmirenje je još teže; jer se ne izmiruje pojedinac nego masa mnogih. Psi rata zaposjeli su institucije preko masovnih medija, stalno ga recikliraju i tako se pomoću „šoguna" održavaju.

Mnogo je toga potrebno utvrditi na planu izmirenja, odista, a minimalno je sljedeće, po mojem mišljenju:

1. Nama je potreban zajednički multidisciplinarni institut za znanstveno istraživanje prirode rata, da izuzmemo političku manipulaciju s ratom i njegovim posljedicama. Navodim primjer - što je Srbija dobila od devize „svi Srbi u jednoj državi", i što se dogodilo sa Srbima u kripliziranim državama. Srbija je razorila i dio postignute vlastite države. Što je država Hrvatska postigla nacionalnom državom „vlastita lisnica u vlastitom džepu", a platila je to golemom cijenom ljudskih žrtava etnički očišćenom od Srba. Skoro 80% stanovništva je žrtvovano ratom, bijegom mozgova i uništenjem trećeg staleža. Potpuno je razorila golemu vlastitu privrednu osnovu, tako da danas nema niti jedne banke, nijednog većeg kompleksa hotela, nijedne propulzivnije vlastite gospodarske grane, dakle nema ništa od suverenosti. To treba naučno valorizirati.

Kad sam javno progovorio da je to bio građanski rat, da su ga civili počeli, bili žrtve i zločinci i kad su uniforme nosili, skoro me došlo glave. Jer država ima svoju Deklaraciju o domovinskom ratu. Ta sveta krava, svojevrsna ideologija novih vlastodržaca, falsificira vlastitu povijest. U njoj stoji da Hrvatska nije napala Bosnu iako grobovi recenziraju suprotno, a Haški sud je to zvanično utvrdio i objelodanio. Ne valoriziramo li prirodu rata drugi će nam pisati povijest.

Uvjeren sam da nas samo nauka, koja nije ni nacionalna ni anacionalna, niti nadnacionalna nego čovjekova najznačajnija i najmoćnija objektivna poluga, može tu, sada i ovdje izvući iz brutalnih posljedica građanskog stradanja.

O opsegu i sadržaju falsifikacije vlastite povijesti vidjeti opširnije akribijalno opisano u knjizi: Salomon Jazbec, Magnissimum crimen, izd. Margelov institut, Zagreb, 2008.

Sve države moraju donijeti zakone o denacifikaciji, da se „carska ne poriče". Uostalom i Njemačka se jedino tako mogla riješiti nacionalističke pošasti.

Nevladine organizacije civilnog društva, Helsinški odbor, Amnesty International, građanska udruženja za ljudska prava, dakle, nevladine organizacije moraju biti moderatori kroz sva civilna udruženja nevladinog sektora. Jer one imaju iskustvo civilnog ponašanja. One jesu institucionalno vezane uz teritorij, ali nisu po svojoj suštini državne, nego građanske, civilne institucije. One su najdalje otišle u spoznaji općeg dobra, jer ih ne inhibira ni vjera, ni nacija, ni rasa, ni teritorij, ni strogi lokalni interes, nego ih nadahnjuju ljudske vrednote. Ta isti smo rod.

Međutim, između našeg nevladinog sektora nema istinske koordinacije za istinska izmirenja na cijelom teritoriju. Ono je segmentirano i reducirano na „naše probleme". A problemi su zajednički.

4. Aktivirati na izmirenje kulturna i profesionalna udruženja:

a) Naše akademije (srpska i hrvatska, a i ostale), tradicionalne i značajne institucije pokazale su se kao najkonzervativnije. Nekada su imale zajedničke članove, a bile su spremne na rat do istrebljenja našeg ili vašeg. Sve su jedne druge negirale. One imaju sjajne pregaoce, učene znalce, ali njihovi članovi ništa ne rade na institucionalnom izmirenju. Međusobno praktično ne komuniciraju.

b) Slično je s Maticom srpskom i Maticom hrvatskom koje su zadužile ove prostore, ali su se, nažalost, duboko umočile u građansku koliziju. U njima vlada uvjerenje da susjeda možeš birati, a ne koristiti, uvažavati i da njega ne možeš izmisliti. Iz njih se javljaju zloguki reciklatori i vrlo često licitiraju sa svojim žrtvama. A žrtve su samo zato žrtve što nisu mogle sebe obraniti i po tome one nemaju nacionaliteta. Matice je nužno angažirati u izmirenju i prokazivanju zločina.

Zbog toga insistiram da nam je potreban institut tipa Wiesenthala, kao prijatelja suda, da svak svoga zločinca prokazuje i progoni.

c) Univerziteti su kao znanstveno-pedagoški centri, centri odgoja i obrazovanja ex professo dužni organizirati izmirenje, jer su odgovorni, upućeni, poznaju metodologiju, naročito sektori društvenog smjera. Oni se međusobno poznaju i savladavali su kroz prošlost iste i slične probleme iz različitih domena. Tu, nažalost, u nas nema ni početka istinske suradnje, a kamoli logike ciljanog izmirenja.

Dakle, kad bi logikom izmirenja, kao jedine alternative života na ovim prostorima krenule katedre, znanstveni instituti, onda bi stvorili golem krug stručnjaka od zanata, koji znaju kako je to moguće realizirati izmirenje.

d) Tom logikom bi i druge nevladine organizacije (opće, posebne i pojedinačne), profesionalna i strukovna udruženja, premrežile društvo do posljednje pore i izmirenje bi saživilo kao nasušna potreba kulture življenja. Tako bi započelo i nastalo normaliziranje stanja na ovom prostoru.

Promatrajući registar slobodnih, samostalnih, profesionalnih udruženja po pojedinim novonastalim državama, začuđen sam koliko ih je, a kako niti jedna praktički ne radi na izmirenju (u Hrvatskoj i Srbiji ima ih od 15 do 20 hiljada). Kad tome dodamo crkveno-religijske institucije, onda je broj za premreženje mirotvorstva još veći. Tu bi helsinški odbori, Amnesty International i građanska udruženja kao moderatori mogli odigrati praktično mesijansku ulogu.

Navodim jedan primjer - 10 godina uzastopno odlazim na Međunarodni ruralno-sociološki skup u Vlasotince (jug Srbije). Tamo je osnovana i posebna međunarodna ruralno-sociološka škola. Dolaze učenjaci sa svih meridijana, ali ne i iz država nekadašnje Jugoslavije.

Na Zapadu je došlo do kraja seljaštvo, a ovdje njegovi tradicionalni oblici još uvijek žive, ali naše domicilne učenjake, koji su do jučer drugovali, zajednički istraživali, takav skup u tom toposu više ne zanima. Nije li to apsurdno?

Moram istaći da je nekadašnja zajednička država imala preko 200 naučnih institucija, da je imala preko 60.000 doktora znanosti i medicine, 500.000 studenata, da je društvo inženjera i tehničara brojilo 1.700.000 članova, da je izlazilo 106 samo ruralno-agrarnih glasila, novina, časopisa i drugih publikacija. Zar zaista to nije golema ljudska i intelektualna energija, izmirenju tako potrebna? Čini se ipak da su svi zakazali. Kada bih počeo nabrajati sve potrebne institucije za angažiranje, mogao bih, jer su to široko ranije prakticirali, navesti: teatri, sineasti, izdavači, publicisti, novinari, masovni mediji općenito, profesionalna udruženja historičara, pravnika, sociologa, politologa, ekonomista, etnografa, etnologa, antropologa, filozofa, itd. Imali su zajedničke institucije, časopise, redakcije, simpozije, itd. Svega toga više nema. Dakle, moramo institucije pokrenuti na putu vlastitog predmeta, vlastite koristi, interesa i potrebe, ako želimo istinsko iz- mirenje. Hoću da pojednostavim - svi od društva golubara, do društva ptica pjevica moraju biti upregnuti da se stanje normalizira i da izbijemo pravo nedoraslih političara i država da manipuliraju s ratom i njegovim implikacijama. To je moguće jedino pomoću nauke, da istina bude vlastiti sudac i na ovim prostorima.

e) „Škole, škole braćo moja draga" moraju izučavati pitanje potrebe iz- mirenja, a ne krčmenje politike. Onaj Židov koji obilazi njemačke škole pričajući o holokaustu vrši misiju osvješćenja Nijemaca. Nama samo za BiH treba toliki broj takvih koliko ima škola u BiH, da se osvijestimo.

f) Masovni mediji, novinari, TV promicatelji i drugi javni stvaraoci moraju prosto okajavati svoje učešće u kovanju rata kovanjem istinskog izmirenja. Oni se moraju držati devize „kâj se, opraštaj i katarzu stvaraj, bit će ti oprošteno". Biblijska je!

Kad sam pisao knjigu „Etničko čišćenje, ozakonjeni zločin stoljeća" (Euroknjiga, Zagreb, 2006.) stavio sam je pod moto: „To što je država propala, nek propadne kad ne može da opstane, ali da tako masovno propadnu ljudi to je naš najveći moralni poraz!".

Taj poraz možemo i moramo jedino prevladati istinskim dijalogom. Istinskim kajanjem, istraživanjem osnova prirode rata i ostvarenjem katarze osudom zločina i zločinaca među nama moramo ponuditi izmirenje. To možemo jedino preko modernih institucija.

Kad sam elaborirao ovu koncepciju institucionalnog izmirenja na jednom međunarodnom skupu mnogi su mi prilazili i čestitali kao na nekoj „inovaciji". Priđe mi poznati integrator Aggassi u namjeri da čestita na „inovaciji", a ja mu odgovorim: „Svaka inovacija mora imati difuzore, širitelje, promicatelje i organizatore širenja inovacija".

Zbog toga ova koncepcija zahtijeva primijenjeni izvedbeni projekt koji će svaku potrebitu instituciju posebno tretirati i sadržajem usmjeravati. To mogu izraditi samo interdisciplinarni stručnjaci. Spreman sam da u tome učestvujem utoliko koliko poznajem ljude, institucije i njihovu ulogu i mogućnost da rade na istinskom izmirenju. Sve mi se drugo čini tlapnja.

Međutim, kako se ovdje nikad ništa povijesno značajno nije dogodilo bez trećega, za realizaciju ovog projekta nužan je jaki sponzor i nadziratelj realizacije. No, mi moramo biti režiseri naše životne sudbine potrebnog izmirenja. Jer to nije stereotipija „evroatlantske integracije" koje somnambulno političari ponavljaju bez da tumače što to jeste, što to znači, što donosi za, a što protiv. Pa se sve odvija „per mus".

U problemima izmirenja moramo vladati sobom i spoznati da nas zajednička krv, trud, suze i povijesna događanja povijesnog zločina čiji smo vinovnici obavezuju na prevladavanje „banalnosti zla", „onostrane mržnje" sa istinskim kajanjem zbog kobnih posljedica povijesnog zločina. Pa u određenom trenutku veća polovina bosanskog stanovništva bila je izvan svog zavičaja. U tom smislu izvedbeni projekt mora svakoj instituciji naznačiti što joj je zadaća da izmirenje postane stvarnost života i djelovanja na ovim prostorima.

Jedino nam znanstveni, dakle naučni pristup može pružiti istinsku osnovu da nam ne bude bliže Bruxelles od susjednog sela, bliže Yale University, ono u Oxfordu ili ono u Sorboni, nego tu nadomak naših novih granica gdje se skoro možemo bez tehnike dozvati. Susjede ne možemo birati kao što nismo mogli birati etničko porijeklo, spol, vrijeme i mjesto rođenja. Da bi se mogli pozdravljati „mir s vama" „mir s nama" krajnji je čas da nešto konkretno učinimo. Moramo istinu o nama na istinit način dijalogom spoznati. Bez dijaloga funkcionalne naravi nema izmirenja.

Zgrožen sam nad činjenicom kad najstarijeg filozofa sudovi četiri godine progone što prokazuje kulturocid, knjigocid. Kad četrdesetorici naučnih radnika, na ukazivanje na brisanje antifašističke memorije, i spaljivanje stotine tisuća knjiga, ne odaagovara ni javni tužilac, ni ministar za nauku, ni ministar za kulturu, ni ministrica pravosuđa. Zar pojedinac mora da tuži onog generala koji je naredio rušenje Hajrudinovog mosta? Ili rušenje spomenika Vojina Bakića ili miniranje Ferhadije? Država, koja ne štiti svjetsku baštinu ne zaslužuje ime države, a na to joj moramo ukazati. U takvim slučajevima pitamo se gdje su kunst-historičari, povjesničari, poete kao savjest naroda, učenjaci, kad ni Nikola Tesla nema pravo na svoj muzej u svom zavičaju, a i slučajno je Srbin po etničkom podrijetlu. Koji je to apsurd, prezir neimara civilizacije.

Kad bi oktroiranjem došlo do izmirenja, nažalost, ustaško-četnički bi sindrom ostao, pa tako države povijesno neutemeljeno ozakonjuju degradaciju partizana oslobodilaca ili promoviraju kvislinge, rasiste. Gdje su tu uloge naučnih institucija, kojima povijesna distanca i golema saznanja vjerodostojno dokazuju da za zločince nema opravdanja. A taj kvislinški sindrom je u ovom ratu ne samo nas unazadio, povijesno, nego i osramotio pred svijetom.

Možda vam se ovaj koncept čini naivnim. Uvažite da „naivnim i bog vi opraštaju". Nemam iluzija, ali ipak podsjetit ću vas na jednu elaboraciju nobelovca Ive Andrića kad opisuje kako je mrav krenuo oko svijeta na sveti put mira. Svi mu se rugaju „tako si malen, nećeš za života stići", a on la- pidarno odgovara: „Bit će zabilježeno da sam krenuo".

Želim da i mi krenemo. Jer to nam je doista jedini inovativni put u izmirenju, značajan po broju institucija, njihovoj snazi i ulozi, a i po golemoj masi ljudskog faktora. Jer ovdje se ne izmiruje pojedinac, nego mase - narodi.

Boreći se protiv besmislenog rata, izučavajući njegove goleme posljedice, koje će se protegnuti i na 22. stoljeće, praveći selektivnu bibliografiju intelektualnih zločinaca i njihovo etabliranje, poznavajući mnoge nalogodavce zločina, vjerujem u moralnu snagu većine i napose učenih ljudi i njihov spoznajni aparat. Stojim na stanovištu da denacifikaciju moramo ozakoniti, ponavljam - „da se carska ne poriče", i da moramo stvaralačku energiju učenih i institucija pokrenuti za izmirenje i normalizaciju života na ovim prostorima. Nauka i samo nauka moći će nam u ovom rašomonskom problemu pomoći.

(Nastavak u sledećem broju)