Pogledi

 

Amerika u zagrljaju islamskog fašizma-kako Barak Husein Obama pravi kalifat na Zapadu

 

Epilog sa posledicama

 

Spor oko Sirije se stišao, do širenja rata nije došlo i međunarodne tenzije polako su se spustile. Reklo bi se-bilo pa prošlo...Međutim, daleko od očiju i zanimanja javnosti, tiho teku procesi čija je važna ishodišna tačka bila upravo u minuloj krizi u Siriji. Upravo će ti procesi u nastupajućim vremenima određivati tok mnogih događaja, zaključuje sociolog Goranko Đapić, jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenata i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine...

 

Goranko Đapić

 

Strategija SAD-a (strategija bankara) oslanjanje na snage islamskog fašizma zarad ostvarenja mnogo većih ciljeva, ozbiljno je naišla na otpor. Prvi događaj koji je frustrirajuće djelovao na bankarske stratege budućnosti bili su događaji u Turskoj. Ti događaji ozbiljno su doveli u pitanje položaj islamističkog agitatora Redžepa Taipa Erdogana, vrlo važnog čovjeka u mozaiku snaga čijim je radom valjalo barbarizirati svijet. Prije svega radi se o Europi i njenoj civilizaciji. Tamo, kamo se rodila ideja o pravima čovjeka i građanina još od antičkih vremena; što je mogućno promptno valjalo je uzdići Treći svijet.

Drugi udarac strategije SAD došao je iz Kaira. Narod Egipta odlučno je odbio povratak u srednji vijek koji je namjerio da podigne samoproklamirani kalif Mursi. Nisu svi, ustvari većina spremni da u XXI stoljeću krenu groznim stazama vehabističkog fašizma. Tako je egipatska armija umjesto da na čelu kalife Mursija guši sekularnu vlast u Siriji, strpala ustreptalog kalifa u malo duži pritvor, zajedno sa njegovom bandom bezobzirnih ubojica.

Ovi nenadani udarci, opredijelili su bankarsku garnituru da preko svoje filijale - vlade SAD-a, slome režim u Siriji i nasilnim putem dovedu na vlast razbojnike iz redova Al Kaide. Računali su da će ta nasilna akcija dezorijentirati rastući talas sekularizma u islamskom svijetu čiji su protagonisti za dijalog i suradnju sa drugima i različitima, za bogatstvo civilizacijske suradnje i otvorenosti.

Pritom društvo u FED-u računalo je na ideju o potpunoj supremaciji pomorsko - zrakoplovne sile kao nosioca slavne nadmoći nad kontinentalnim otporom. Držalo se da je sila na dva svjetska ključna mora nepobjediva. Računalo se da će zbunjena i unižena Europa na čelu sa svojim petokolonašima pohrliti da podrži politiku koja je vodi u vlastitu propast. Izuzev mlakih i nevoljnih reakcija europskih članica NATO, samo je petokolonaški pajac Oland bučno podržao namjeravani pohod bankara.

Vrlo je važno istaći da je Britanski parlament (Donji dom) prvi put za posljednje stoljeće, svojim stavom izbjegao podršku svojoj negdašnjoj koloniji. Prvi put Ujedinjeno Kraljevstvo nije podržalo osioni pohod SAD-a.

Mlaka podrška NATO nije jedino iznenađenje Baraka Huseina Obame I, tog igrača FED pokrovitelja. Samo držanje američke javnosti, koja je u velikoj većini bila protiv rata, ometalo je ideju vojnog udara na Damask. Ono što je bilo veliko iznenađenje bilo je držanje oružanih snaga SAD. Vojni vrh nije bio oduševljen, a po prvi put su  aktivne starješine američkih oružanih snaga i osobno ispoljavale indignaciju planiranim operacijama. Često se čulo - ,,ja nisam stupio u mornaricu SAD da bih se borio za stvar Al Kaide".

Osobno, Obama  očigledno nije zapamtio 11. septembar 2001. godine, ali američki narod jeste.

Ipak, ono što je osobito iznenadilo FED društvo bila je spremnost Rusije da se suoči sa izazovom intervencije. I to na svaki način i ne samo u materijalnoj i tehničkoj podršci režimu Bašira El Asada, već i vlastitim oružanim snagama.

 Prvi put postalo je jasno da je tokom minulih godina, uprkos strašnoj krizi iz devedesetih godina minulog stoljeća Rusija počela ekonomski i vojni oporavak. Moglo bi se govoriti o tome da je moglo i brže i više i da je u zemlja mogla biti temeljnije reformirana, ali i pored toga rastuća moć Rusije je vidljiva činjenica. Posljednjih godina u porastu je i utjecaj Rusije u Zapadnoj Europi, prije svega na ekonomskom planu, osobito u sferi energetike.

No, kako Rusija raspolaže neiscrpnim i nedirnutim resursima diljem svojih golemih prostranstava to će njena uloga u europskim prostorima rasti.Konačno bi taj proces mogao toliko uznapredovati da bi se Rusija i Zapad mogli političko - ekonomski integrirati kao sila od Atlantika do Vladivostoka. Nećemo reći da bi  to bila moćna i samoodrživa euroazijska sila, već da bi Europa počivala na prostoru od Atlantika do Ohotskog mora, kao jedinstveno civilizacijsko područje, kao federacija suradnje i jedinstvenog i zajedničkog prosperiteta.  Europska grčko - rimsko- hrišćanska civilizacija bila bi kao politička, ekonomska i kulturna cjelina, nepobjediva sila u odnosu na pomorsku silu.

Ona bi bila satkana od golemih resursa i sjedinjujućeg zajedničkog kulturnog miljea. Potencijali tog prostora gotovo da su neisrcrpni. Ekonomska i politička nezavisnost  tog svijeta budućnosti i preporoda naše arijske rase bio bi stožer budućeg društva. Sigurno je da bi i vaneuropske zemlje bile dobrodošle kao partneri i suradnici. Američki narod oslobodio bi se stega FED društva i vratio se svojoj slobodarskoj tradiciji postajući prvorazredni suradnik Slobodne Europe.

Rusiji je po položaju i najboljoj tradiciji njenih kulturnih dostignuća dodijeljen zadatak da visoko ponese zastavu naše rase i naše slobodne budućnosti.

Sljedbenici Protokola koji su nakon dvije i pol tisuća godina preko FED gotovo dostigli cilj stvaranja svjetske vlade, svoje vlade, sada su u velikoj dilemi. Uvijek su se služili ratovima  i Prvim i Drugim svjetskim ratovima. Gomilali su bogatstvo stečeno profitima iz ratne industrije i slali u ratni pogibelj stotine milijuna ljudi. Maršalovim planom financije Starog kontinenta učinili su svojom financijskom špekulacijom. Krediti (prazan papir) za rat, krediti za mir. Tako su u svoje ruke uzeli gotovo cijeli svijet. Još i ranijih stoljeća razbijali su Europu preko Londona , pretvarajući je u složen galimatijas malih i međusobno zavađenih državica. Europska kultura i tradicija Svetog Rimskog Carstva uvijek ili je plašila. Negdašnji gospodari nisu mogli biti robovi.

Počelo se sa urušavanjem Starog kontinenta. Najprije je Prvim svjetskim ratom uklonjena Njemačka, a temeljno uništena Rusija . U Drugom ratu podređena je u potpunosti stara Europa  i hladni je rat značio njeno pretvaranje u Sivu zonu. Potom je počela islamizacija kao ključni faktor destabilizacije i srozavanje Europe u Treći svijet. Droga i rušenje vitalnosti omladine daljnji je rad. Zatim stiže moda anoreksičnih žena, kakove smo za nevolju viđali od Bahenvalda do Aušvica. Kruna svega je uvođenje gej diktature kao Rekvijem za sam život.

U političkom životu, Europa se dovodi u stadije političke i društvene impotencije. Opskurno  se proglašava istinskim životom , a nasrtaj islamskih fašista se proglašava multikofesionalizmom, multietnuizmom i multikulturalizmom.  

Naša kultura i tradicija se proglašavaju eurocentričnom i šovinističkom. Ona fina harmonička mit naše kulture odbacuje se kao prevaziđena. Stvoren je teren za barbarizaciju i biološko uništenje. Domalo će i heteroseksualni odnosi biti prevaziđeni, reducirani ili čak i zabranjeni. Dovoljno je načuti kako su protagonisti gej parade bezobzirni spram konflikata ili čak i izuzeća čitavim država iz tkzv. ,,normalne zajednice". Uopće ih nije briga za većinu. Većina ima negativnu konotaciju i valja je stalno urušivati.

Vidljivo je da jedan pored drugog postoje dva svijeta i dva puta. Jedan put je FED prospekt koji na i vodi  u neokefalanaštvo, diktatura bankara. Vječni rad bez mirovine. Umiranje kada se smanje snage. Razne,,Farme" kao kulturni obrazac i obrok koji obavezno nema ukusa. Ljubav se svodi na stvaranje ljudi na farmama, da bi se obnavljalo gej društvo. Samo parenje zbog rezerve za gej diktaturu. Neće biti ni Romea ni Julije. Bit će samo gej parada.

Drugi svijet, je odbrana i obnova našeg europskog svijeta, na osnovu naše tradicije i kulture. Razumljivo, približavanje naše kulture vrijednostima drugih  kultura kojima su čovjekova sloboda i sreća osnovna vrijednost, temeljna je predpostavka naše budućnosti. Nesmijemo zaboraviti da se naša europska civilizacija razvijala u sprezi vrijednosti čitavog autičkog svijeta , a u potonjim stoljećima osvajanjem mora i novih kontinenata. U tim dotada nepoznatim i dalekim svjetovima cvale su autentične civilizacije. Mi smo uzimale od njih i oni su uzimali od nas. Bez tog međusobnog uticaja naša civilizacija gotovo da ne bi bila mogućna.

Samo stvaranje Slobodne Europe od Atlantika do Vladivostoka može biti garancija za spas naše rase i naše kulture. Ta slobodna zajednica u osnovi je jedina realna nada da budućnost neće izgledati kao zastrašujuća naučnofantastična priča. U svakom smislu borba koja nam predstoji, borba je Dobra i Zla. Dobro je što su i Dobro i Zlo postali sve vidljiviji. Armagedona zacijelo će biti. Ponovo ćemo spoznati istinskog živog Krista oslobođenog dvije tisuća godina laži i zabluda. Zbog svega , jedna burna epizoda te velike borbe , viđena je u Siriji i zbivanjima oko nje. Prvi put Dobro je reklo dosta Zlu i Zlo se moralo povući. Bitka se nastavlja.