Pogledi

 

Sukob civilizacija kao mogućnost i izvjesnost

 

Slamanje islama, ili slom Europe?

 

Jedan od najslavnijih jugoslovenskih disidenta i nezaobilazni suorganizator, strateg i ideolog studentske pobune 1968. godine u Beogradu Goranko Đapić,  specijalno za Tabloid razmatra prošlost, sadašnjost i budućnost islamskih ekspanzija prema Evropi, otvarajući i pitanje daljeg opstanka hrišćanske kulture i nasleđa na Starom kontinentu

 

Goranko Đapić

 

 

Posljednjih decenija, mnogo više nego ikada ranije, sve se više govori o sukobu civilizacija. Događaji koji se u ovom periodu sve više gomilaju, govore zapravo, o mogućim sukobima islama i zapadne grčko-rimsko-kršćanske civilizacije. Istina, na udaru rastućeg radikalnog islama nalaze se i milioni Indusa i budista, i uopće, svi nemuslimanski narodi koji su u dodiru sa svijetom islama...Broj poziva na džihad i mnoge fatve stižu jedna za drugom, a rastuća napetost prelazi u burne sukobe ili smrtonosne terorističke akcije.

No, napetost između islama i kršćanstva nije nova tekovina. Od samog nastanka islama krajem šestog stoljeća nove ere, sukobi će početi na lokalnom nivou, a nova vjera sve više će se širiti. Kako je sav arapski svijet poluotoka primio islam, to je prvi poziv na džihad stavio pod oružje mase oduševljenih  boraca "za jedinu pravu vjeru" i, razumljivo, za veliku pljačku.

Napokon, kroz samo dva stoljeća, domovina kršćanstva i mjesto Svetog groba, Jeruzalem, čitav Levant i Mezopotam, drevna sasanidska, zoroastrijanska Persija, bogata božanska dolina Nila,  i biser-Aleksandrija, pasti će u ruke islamskog kalifata.

Malo kasnije, ista će sudbina snaći i sjevernu Afriku, a napokon, i Pirinejsko poluostrvo. Muslimanska vojska će biti zaustavljena tek u južnoj Francuskoj, u bici kod Poatjea, i to od strane franačkog vojskovođe Karla Martela. Samo pirinejske zemlje sa kršćanskim enklavama na sjeveru, bit će slijedećeih 600 godina pod vlašću Kordobskog kalifata...

Na Istoku, istočnorimsko carstvo-Bizant, nakon uspješnog pohoda cara Iraklija, slomilo je moć Sasanida ušavši u perzijsko-zorostrijansko svetilište, Ktesifon. Tako su izmirene dvije velesile tadašnjeg svijeta, a Konstantinopolis će biti dugo i opasno opsjednut kalifovom vojskom. Tek velikim naporima staroga cara Iraklija, kriza je prebrođena i islamske vojske su se privremeno povukle.

Kasnije će odbrambeni i politički sistem Bizanta zadugo povući granice između islama i kršćanskog svijeta, ali prostranstvima Bliskog Istoka zavladao je islam, a nekada dominantno kršćanstvo u svojoj postojdbini, bit će potpuno marginalizirano, sve do dana današnjeg.

 

 

Narastajuća moć muslimana

 

Nezavisno od političkih podobnosti, pitanje je kako je nova vjera tako brzo, zapravo munjevito, zbrisala kršćanski svijet na samom njegovom izvoru? Jedan dio odgovora leži u samoj prirodi islama. Naime, islam je rođen učenjem proroka Muhameda koji je porijeklom iz utjecajnog arapskog plemena Kureši iz Meke, grada na zapadu arabljanskog poluotoka.

Meka je bila relativno bogat grad, ali je bila i religiozni centar, paganski zapravo, poglavito zbog samog kulta Svetog kamena u Ćabi, nedaleko od grada.

Sveti kamen crne boje i meteorskog porijekla, bilo je i mjesto paganskog okupljanja hodočasnika iz bliže okoline, ali i iz cijelog zapadnoarabljanskog regiona. Muhamed koji je iz  siromaštva izašao ženidbom sa bogatom udovicom Hatidže, nastupao je u Meki protiv paganstva, jednom kompilacijom judejsko-hrišćanskog monoteizma, obogaćenog arapskom tradicijom.

Novi propovjednik se nije uklapao u plemenske aristokracije, pa je napustio Meku i otišao u obližnji grad Jatrib (kasnije Medina), da bi kao pravednik smirivao suparnike u gradu. Malo novom vjerom a više praktičnim poduhvatom, Muhamed je uspio uspostaviti red i postati prvi gospodar grada. Praktična strana se svodila na hajdučiju, budući da je Muhamed znao tajne puteve plemena Kureši, kao i položaj oaza. Hajdučkim napadima, plijenio je karavane, a oteto je dijelio svojim pristalicama, ne zaboravljajući ni na sela. Pošto su se sljedbenici umnožili i ojačali, Muhamed je krenuo i na Meku, ali bez uspjeha. Čast je spašena napadom na oazu Kajbar u kojoj su živjeli Židovi, trgovci i uspješni povrtlari, koji su nagodbom popustili sa otporom i prihvatili da plaćaju polovinu prihoda muslimanima.

Ubrzo je Muhamedu postalo jasno da Židovi neće prihvatiti novoga proroka, pa je 627. godine nove ere, u muslimanskom pohodu, istrijebio židovsko pleme Banu Qurayza, i to pod ličnim nadzorom, ostavivši samo žene i djecu kao roblje.

Malo po malo, moć muslimana je rasla, kako duhovno tako i vojno. Nova vjera se širila kao integrativni faktor, a vojni element je tu bio presudan. Naime, nova se vjera širila mačem, pod zelenim stijegom, u slavu posljednjeg proroka jedine prave i posljednje vjere.

Rascjepkani svijet kršćanstva, ruši se pod udarcima osvajača, dijelom prelazeći na novu vjeru, a dijelom desetkovan i u bijedi, obezglavljen...

Križarski ratnici donekle su promijenili sliku Staroga svijeta, ali tekovine nisu uspjeli očuvati. Dva stoljeća kasnije, križari su otišli a Levant je utonuo u duboki dremež, iznenada prekinut provalama turanskih plemena islamiziranih još u stepama Turkmenistana...

 

Od Bosne do Kineskog zida

 

Počela je nova era u islamskom osvajanju, osobito kada su u Malu Aziju upali Turci Osmanlije i potisnuli Bizantince, te učvrstili svoju vlast pod dinastijom Osmana. Osmanska Turska je bila vjerska država ratničkog feudalizma, sa svetim zadatkom da neprekidnim osvajanjima uspostavi islamski svijet u kome je postojanje bilo kakvog drugog svijeta potpuno isključeno, te on nije ni mogao postojati niti u svijesti muslimana, dakle, ni kao misao a još manje kao praksa, što je suprotnu duhu islama.

Turska najezda je gazila tadašnji svijet. Anadolska konjica je stigla sve do Gibraltara i do srca Afrike. Zgažena je šiitska Persija, slomljen je i Bizant, i na najveći užas, 1453. godine okupiran je i Konstantinopolis, a ta okupacija traje i dan-danas. Opsjednut će biti i Beč, biće napadnuta Malta...Balkan je bio raskomadan i dijelom islamiziran. Osmani su sve do početka XVIII stoljeća bili prijetnja cijeloj Europi, kada su se počeli povlačiti, što zbog vlastitog opadanja, što zbog jačanja europskih država. Na žalost, sve do današnjih dana, Turci su se uspjeli održati u Europi, zahvaljujući prije svega destruktivnom britanskom ponašanju, čije su posljedice sve vidljivije u današnjem vremenu...

 

Turci na Rajni i Elbi

 

U periodu europske kolonijalne ekspanzije, mnoge razdrobljene islamske države postale su baština francuskog i britanskog kolonijalnog carstva. Ipak, to nije bio period potpunog mira. Islam je teško podnosio neislamsku vlast, a brojne pobune nisu kao osnov imale ekonomski element, nego su bile skoro isključivo vjerske prirode i odreda su bile antieuropske. Intelektualci iz islamskih zemalja, školovani po europskim metropolama, po povratku većinom nisu ni pokušavali da reformiraju srednjovjekovlje u svojim domovinama. Tu i tamo, jedan dio eropskih đaka ostavio je traga smjelim reformama, stvaranjem studentskih i profesionalnih udruženja. Ali, sva ta neuspjela europeziranja, ostala su površna i ograničena.

Rast sekularizma i vladavina zakona pokazali su se takođe neuspješnim i prolaznim, čak i u zemljama koje su sprovodile temeljen reforme poput Turske u vrijeme Kemala Ataturka.

Već poslije nekoliko decenija, uprkos znatnoj ekonomskoj i kulturnoj inerakciji sa Zapadom, Turska sve više postaje islamistička i antisekularna. Glasovi novih islamista čuju se sve jače, a tekovine Kemala Ataturka padaju jedna za drugom. Mnogoljudna Turska, bez dvojbe ima velike ambicije da bude kao nekada velesila, od Bosne do Kineskog zida.

Europa treba biti prepolovljena. Uz njen nulti natalitet, ona će ubrzo biti islamska zemlja. Zbunjenoj Europi današnjice, Turci više nisu ispred Beča, nego su na Rajni i Elbi!

Recimo da je zadnjih godina prošloga stoljeća i prve decenije ovoga, u islamskom svijetu veoma napredovao politički islam. Ovoga trenutka on je u usponu u gotovo svim islamskim zemljama. Iskustvo iz "arapskog proljeća" govori da je Europa opet nasjela na vlastitu iluziju o demokratskim preporodima u zemljama Magreba, Egiptu i drugdje. I ma kako praksa pokazivala pogubne, čak razorne posljedice islamizacije Europe, njeni petokolonaši globalističke provinijencije, razni sljedbenici propale ideologije multikulturalizma i multikonfesionalizma, i dalje napadaju domicilno stanovništvo tjerajući ga u tor "političke korektnosti", tačnije u trpljenje neviđenog kulturološkog terora doseljenih i čvrsto integrisanih zajednica iz muslimanskih zemalja.

 

 

Ko još veruje u dobri i lojalni islam?

 

 

Islamski je svijet danas u previranju i dinamizmu, društvenom i ekonomskom. Rast stanovništva u tom svijetu danas je enorman i nema tog ekonomskog razvitka koji može da prati takav trend rađanja. Takav socijalni naboj uspješno se koristi za dalje potpaljivanje mržnje prema zapadnoj civilizaciji, posebno za njenu apsolutnu satanizaciju. Agresija i netolerancija islama dostigla je nezamislive razmjere, pa su islamski ideolozi podigli takvu destrukciju na novi "božje volje koja se okrenula protiv velikog sotone". Tačnije, protiv naše civilizacije. Džihad je svugdje i u svemu. Čak i u gradnji islamskih kulturno-informativnih centara u bilo kom europskom gradu. Ovaj najubojitiji džihad već godinama čini svoje. Terorizam je ustvari prašina u oči svakome ko vjeruje u "dobri i lojalni islam"! Uostalom, pogledajmo kako izgledam "multikulturalizam"...

Svijet europskog islama, naime, danas se ne razlikuje od onoga u Islamabadu. Taj svijet nema nikakvu kulturnu interakciju sa Europom, a napose su okrutno spriječavani mješoviti brakovi, uprkos sekularnim europskim zakonima. Tako islamistički svijet u Europi dinamično raste i uopće se ne mijenja. Među razlozima takve ekspanzije svakako treba pomenuti i nepoštivanje europskih zakona i striktna primjena islamskih zakona i načela, i to u sred kontinenta hrišćanske civilizacije, koja se sve do današnjih dana dičila svojim sekularnim, građanskim naslijeđem.

Na taj način je Stari svijet došao u nevjerojatnu situaciju: islam će ovakvim slijedom događaja biti uskoro dominantna europska religija, i imaće samo jednu kulturu-islamsku!

Šta na sve ovo čini Europa? Ako je nekada i tražila jeftinu radnu snagu i dovođenjem Alžiraca, Marokanaca, Turaka i radnika-emigranata iz skoro svih afričkih zemalja, i tako obarala cijenu rada domaćim radnicima, to je vremenom postalo narastajući problem, i uveliko je prevazišao potrebe za profitom. Jer je ovaj opasni socijalni momenat, doveo do potpuno nove situacije i do nevjerojatne promjene demografske slike na cijelom kontinentu.

Najprije, doseljena muslimanska populacija nikad nije prihavtila europsku kulturu niti njeno naslijeđe. Sve što je europska tradicija, palo je pred nerazumnim "slobodnim sekularnim" režimima starih europskih država, koji su se počeli ljuljati, i militantnim islamom koji je izašao na scenu.

Europska tradicija je još kod "šezdesetosmaša" Odbačena kao konzervativizam, a Palestinci su proglašeni za junake. Previđano je da je Izrael jedina moderna demokratija u cijelom bliskoistočnom podneblju i jedini izdanak zapadnoga svijeta u sred nepatvorenog srednjevjekovlja. Trend da se sve eurospko podcijenjuje a sve iz takozvanog trećega svijeta prihvaća,  postat će danas matrica na kojoj svaki imalo slobodan europljanin mora razmišljati, kao o nečem svetom i jedino politički i kulturno ispravnom.

Razgradnja europskog tkiva na taj način je već odavno počela. Razuzdano odbacivanje tradicije i prezir prema svemu što ona znači, postaje matrica sigurne propasti europske, hrišćanske kulture. Današnja politika Brisela ne može biti jasnije: izdati svoju kulturu i baciti je pod noge barbarima, to je danas stvar dobrog i "korektnog", "multikulturnog" društva. Skoro da je postalo i stvar dobrog ukusa!

 

Propalo iskustvo suživota

 

Godine su tekle a Zapad se demografski zastrašujuće mijenjao. U istoj proporciji je bivao i kulturološki izobličen u jedan "trećesvjetski" model. Zahvaljujući tome, danas džihad u svim oblicima može da počne! Pridošlice su odmah po dolasku uvijek stavljale do znanja da neće da se mijenjaju, da im uopće nije stalo do erupske kulture i da su spremni na svaki način uspostaviti svoju vjeru, svoje običajno pravo i svoju agresivnu metodu širenja. Sa druge strane, treba znati da su svi postulati europskog življenja u direktnoj suprotnosti sa bilo kojim islamom. Ali, to danas nije "korektno" reći i javno se usprotiviti narastajućem zlu koje se, očigledno, ne može izbjeći. Na Zapadu građanin može kritizirati vladu ili samu državu, bilo kao član neke stranke ili kao privatno lice.

U islamu, kritika islamske države apsolutno je neprihvatljiva. Prema njihovom tumačenju "država je božje djelo" pa je napad na nju ili kritički odnos prema njoj, direktno uperen protiv samoga Boga. Za takva djela, u muslimanskim zemljama kazne su nastrožije. Islam uveliko ruši mostove za sobom, svodeći građane i društvo na samo jednu dimenziju. Tako skučeno, to društvo je u neprekidnoj krizi. Ono onda nalazi izlaz u agresiji, usmjerenoj na nemuslimanske zemlje, i na one druge, nemuslimanske kulture i religije. Na primjeru već viđenog "arapskog proljeća" gdje su redom pobjeđivale islamističke stranke, jasno je o čemu je ovdje riječ. Također, na primjeru Turske, koja je uveliko odmakla u demontaži "kemalizma", vidljivo je što se zapravo dešava i u takozvanom sekularnom islamu, koga ustvari nema!

Zbog svega toga, mogućnost općeg sukoba između muslimanskog i ostatka svijeta, svakim danom je sve izvjesniji. Europa u cjelini je pred velikim iskušenjima. Ipak, rat civilizacija mogao bi poremetiti ako ne i posve zaustaviti islamističku pošast, kako na Starom kontinentu tako i u cijelome svijetu.

 

 

A 1.

 

Zašto Europa nema ovakav stav? 

 

Muslimani koji žele da žive po islamskim zakonima, nedavno su pozvani da napuste Australiju.  Pokušavajući da time spreči potencijalne terorističke akcije, australijska vlada i njen premiujer Kevin Rud, javno su se  obratili onima koji žive sa mržnjom prema australijskoj kulturi i hrišćanskoj duhovnosti, pod parolom "Take it or leave it" (uzmi ili ostavi).

 

Citat originalnog teksta:

 "Immigrants, not australians, must adapt. Take It Or Leave It. I am tired of this nation nation worrying about whether we are offending some individual or their culture. Since the terrorist attacks on Bali , we have experienced a surge in patriotism by the majority of Australians..." .

Prevod sa originala:

 "...Imigranti, a ne australijanci, trebaju da se adaptiraju. To je to, bilo da vam to odgovara ili ne. Sit sam toga da se ova nacija zabrinjava da nismo možda uvredili neke individue ili njihovu kulturu. Od terorističkog napada u Baliju do danas, svedoci smo vala patriotizma koji dolazi od većine Australijanaca. Ova je kultura izgrađena je u toku dvesto i više godina muka, truda i pobeda miliona muškaraca i žena u potrazi za slobodom.  

Govorimo pretežno engleski, a ne španski, libanski, arapski, kineski, japanski,ili bilo koji drugi jezik. Što znači da ukoliko želite biti deo ovog društva, naučite naš jezik!  Većina Australijanaca veruje u Boga.

To nije neko hrišćansko desničarska orijentacija, ili politički nametnuto, to je činjenica, jer su ovu naciju, a to se vidi i iz dokumenata, osnovali muškarci i žene hrišćanske vere, na hrišćanskim principima.  Naravno da je u tom slučaju adekvatno da se hrišćanska obeležja nalaze na zidovima naših škola. 

Ako je Bog za vas uvreda, predlažem vam da odaberete drugi deo sveta za vaš dom, jer je Bog deo naše kulture. Dopustićemo vaše vere i nećemo vas pitati zašto u to verujete. Tražimo od vas da prihvatite našu veru i da živite sa nama u harmoniji, mirno i u radosti.   

Ovo je naša otadžbina, naša zemlja i naš stil života i dopustićemo i vama da u svemu tome uživate. Ali, pre svega, ukoliko ne prestanete da se žalite, protestujete i užasavate našom zastavom, našom čašću, našom hrišćanskom verom, našim načinom života, srdačno vam preporučujem da iskoristite drugu veliku slobodu koju imaju Australijanci, sloboda da napustite našu zemlju.   Ukoliko ste ovde nesrećni, onda otiđite. Niko vas nije prinudno ovde doveo. Već ste vi sami tražili da vas ovde primimo.  Dakle, prihvatite državu koju ste sami odabrali...".