Beli
kriminal
Zrenjanin: Otimanje Jugoremedije ili kako do vlastite fabrike lekova
Deurić živi od lekova, a mi na
lekovima
Poštovani,
čitajući u Tabloidu o prodaji Galenike, mi mali i nezadovoljni
akcionari Jugoremedije
skrećemo pažnju da se nešto vrlo slično, a možda i gore, dešava u Jugoremediji.
Kao što vam je poznato, marta
2007. otpušteni radnici Jugoremedije na čelu sa Zdravkom Deurićem,
vođom štrajkača malih akcionara Jugoremedije, ušli su u fabriku i
preuzeli vlast. Moramo priznati da je u prvim mesecima izgledalo da sve ide
kako treba, da ćemo mi mali akcionari imati koristi od naših akcija, tj. da će
se fabrika dobro prodati i da će biti kupaca koji će dati i po 30 evra za jednu
akciju. Međutim, stvari su krenule sasvim drugačijim putem.
Ne znamo odakle da počnemo u
nabrajanju mahinacija i krađa koje je Zdravko Deurić, odnosno onaj koji ga drži
na vlasti u Jugoremediji kao generalnog direktora i kao predsednika
Upravnog odbora, smislio. Pomenućemo samo neke: izborna kampanja za njegovu
stranku "Ravnopravnost" koju je finansirala Jugoremedija,
rekonstrukcije fabrike (u stvari prilika za krađu stotine hiljada evra),
finansiranja svih mogućih i nemogućih sportskih društava u Zrenjaninu, kao da Jugoremedija
ima milione na računima, a u stvari je u velikim dugovima (2009. godine je po
završnom računu gubitaš sa 250 miliona dinara).
Milion gore-dole
Vlasništvo Jugoremedije
sastoji se od 56 odsto akcija malih akcionara (privatna lica) i 44 odsto
Akcijskog fonda (država). Pitanje je zašto Jugoremedija nije već
privatizovana, zašto je Deurić još na vlasti?
Odgovor je sledeći: pod izgovorom
da je bolje da se uradi rekonstrukcija fabrike, jer će se podići vrednost
fabrike, krenulo se u taj poduhvat, a u stvari:
- dobilo se na vremenu da se
odloži privatizacija,
- ukazala se prilika da Deurić i
njegovi pomagači ukradu veliki deo para koji je uložen u rekonstrukciju
fabrike, a sve u dogovoru sa Energoprojektom kao izvođačem radova,
- ukazala se prilika da Deurić
tim ukradenim parama kupuje akcije malih akcionara, preko svojih saradnika
bivših štrajkača, a sada radnika koji vedre i oblače u Jugoremediji.
Na sajtu Centralnog registra
hartija od vrednosti, spisak malih akcionara od pre dve godine do danas se po
broju ljudi značajno promenio. Odjednom su na vrh liste došli neki ljudi za
koje se ne zna ni ko su ni šta su ni kako su došli do akcija. A odgovor je
jednostavan: mali akcionari nemaju više vremena da čekaju, nemaju od čega da
žive, kriza je pa su bili primorani da dođu do nekih para, te su svoje akcije prodavali
po pet evra Deurićevim štrajkačima, saradnicima, kumovima, švalerkama.
Kako su prodavali? Po zakonu.
Napravi se ugovor o poklonu da se akcije poklanjaju nekom Deurićevom štrajkaču,
a na ruke mu se isplati pet evra po akciji. Otkud pare za to? Pa krađom iz Jugoremedije.
Deurić izvlači pare iz Jugoremedije - najnoviji primer je rekonstrukcija
koja je sigurno za milion-dva evra skuplja nego što vredi, a izvođač radova Energoprojekt,
i tim parama kupuje akcije.
Dovoljno je pogledati prva tri
privatna akcionara, koji su potpuno novi na listi u odnosu na one od pre dve
godine, a svi su na određen način povezani sa Deurićem.
Mile Beslać, vlasnik TV Santosa i u bliskim odnosima sa finansijskom direktorkom Ankicom Malušić. Ratko
Milinković, tata Mire Milinković, koja je sekretarica finansijske direktorke i
"bliska" Deuriću. Za Edina Beganovića kažu da je Deurićev kum ili su
neki prijatelji od ranije. Sve ovo je za Zrenjanince javna tajna, ali niko ne
reaguje.
Može se zamisliti koliko takvih
ima među akcionarima, a u stvari se radi o akcijama Zdravka Deurića. On se
nigde ne pojavljuje, nema sukoba interesa, sve je čisto i zakonito!?
Ni malim akcionarima ne bi sve to
toliko bolo oči da Zdravko Deurić nije smislio novu krađu, kakvu nije uspeo da
smisli ni bivši vlasnik Jovica Stefanović Nini. A scenario je sledeći.
Pošto je završena rekonstrukcija
pogona, određene mašine za proizvodnju nekih lekova po novim standardima ne
mogu da ostanu u fabrici, već moraju da se izmeste na drugu lokaciju. I, opet
čudo, Deurić je prvo otvorio novu firmu, tzv. d.o.o., u kojoj su članovi
akcionari Jugoremedije, sa unetim kapitalom akcijama Jugoremedije
i to samo određenih ljudi njegovih "štrajkača". Preduzeće se prvo
zvalo Luxol-hemija, ali je vrlo brzo promenilo naziv u Luxol-farmacija
(sve registrovano na sajtu Agencije za privredne registre). I opet su
vlasnici te firme, sa unetim akcijama Jugoremedije, kupljenim za male
pare, npr. Edin Beganović, Milana Zlokas, još jedna Deurićeva miljenica, Ratko
Milinković, tata Mire Milinković... itd. Direktor te nove firme je Jelena
Lukić, koja je i komercijalni direktor Jugoremedije. I opet Deurića
nigde nema, a sve se oko njega vrti.
Dakle, premeštaju se mašine iz Jugoremedije
u to novo preduzeće. A priča ide tako, a i logično je, da će struktura
vlasništva biti 60 odsto mali akcionari Luxol-hemije, a 40 odsto
kapitala Jugoremedija unosi kroz mašine.
Čekaju Godoa
Pitanje je zašto Jugoremedija
ne bi sama finansirala ovaj projekat? Odgovor: zato što je Jugoremedija
prezadužena i opljačkana od Deurića i ne može da dobije kredit, a i da može
zašto bi Deurić to uradio kada mu država dozvoljava ovakvu krađu. Faktički
Deurić napokon dobija svoju fabriku lekova. (Ne treba smetnuti s uma da odluku
o premeštaju tih mašina, odnosno o njihovom otpisu, donosi Upravni odbor, na
čijem čelu je Zdravko Deurić.)
Za novu firmu već se prave
planovi o izgradnji novih pogona, traže se saglasnosti, plaćaju se raznorazne
takse, dozvole, projekti i sve to plaća Jugoremedija. Pitanje je kako se
pokrivaju ti troškovi. Zašto se dozvoljava da se pare nas malih akcionara i
države troše na zahteve, prohteve i krađe Zdravka Deurića i njegovih
saučesnika. Ostaju pitanja i ko štiti Deurića? Možda čak njegovi
"mentori" i ne znaju šta on radi, pa će se, kad ovo čuju, sigurno
obradovati kako imaju sposobnog saradnika.
Nije verovatno da Deurić to radi
sam i da ga niko od državnih organa ne kontroliše. Država ima 44 odsto
kapitala, pa ako ovako čuva svoju imovinu nije ni čudo što propada. Šta onda
reći za farmaceutsku Jugoremediju, kojoj jedan mašinbravar određuje
sudbinu.
Šta mogu mali akcionari da urade
pojedinačno? Skoro ništa. To su stariji ljudi koji očekuju prodaju Jugoremedije
i da napokon dobiju svoje pare. Trenutno se skupljaju potpisi za peticiju
protiv Deurića da bi se ubrzao proces privatizacije, ili da se akcije malih
akcionara puste na berzu, pa da se vidi koliko vrede, jer dok Deurić ne sagradi
i osposobi novu fabriku neće biti ni privatizacije. Navodno se pojavljuju neki
kupci za Jugoremediju, ali je javna tajna da Jugoremedija sada
vredi manje nego što je vredela 2007. godine.
Nezadovoljni
akcionari Jugoremedije
(oprema redakcijska)
Vapaj Ministarstvu zdravlja
Ne ukidajte nam našu decu
Žele da nam
oduzmu Stomatološku ambulantu u Zavodu za psihofiziološke
poremećaje i govornu patologiju u Beogradu
Poštovani gospodine Brkiću,
Roditelj sam deteta sa posebnim potrebama koje ima
cerebralnu paralizu i lakše je ometeno. Član sam različitih udruženja roditelja
dece sa posebnim potrebama. Moj problem odnosi se na zdravstveni sistem,
konkretno stomatološku zdravstvenu zaštitu.
Mnogi roditelji koji imaju decu sa različitim oblicima
hendikepiranosti pravo na stomatološku zdravstvenu zaštitu ostvaruju u
stomatološkoj ambulanti u Zavodu za psihofiziološke poremećaje i govornu
patologiju u Beogradu, u ulici Kralja Milutina 52. Sve je bilo u najboljem redu
doskoro kada smo čuli da Ministarstvo zdravlja hoće da ugasi ovu službu, jer zaposleni
zubari ne primaju platu od 1. marta 2010. Imaju novu direktorku koja je
nezainteresovana da čuje kakav značaj za nas roditelje ima postojanje te
ambulante. Rešenje koje se nudi je da zbog zubnog bola, vađenja zuba, popravke
zuba, naša deca moraju da idu u opštu anesteziju. Opšta anestezija zbog zuba je
rizična za našu decu, jer imaju i druga oboljenja. Ovo je izazvalo ogromno
negodovanje nas roditelja dece sa posebnim potrebama. Šta znači takva
diskriminacija za našu decu? Ukidanje prava na zubara koji je obavezan vid
zdravstvene zaštite?
Dokle ministar Milosavljević misli da žigoše našu decu
i ponižava nas roditelje? On odlazi u Minhen, a gde mi da idemo kod zubara?
Zatvara ovu ordinacuiju i ove divne zubare ostavlja bez posla, iako su oni
jedini na ovim našim prostorima koji rade sa decom sa posebnim potrebama; tamo
dolaze deca iz cele Srbije i šire, a mi roditelji iz različitih udruženja
razmenjujemo iskustva i pomažemo jedni drugima da zaštitimo interes naše dece,
a prvenstveno njihovo narušeno zdravlje.
Tražili smo prijem, po ko zna koji put, kod
nezainteresovanog bivšeg direktora Stošljevića, a sada i kod nove direktorke
Ljiljane Lazić, jer pored navedenog problema sa zubarima imamo i još
jedan, a to je prilaz invalidskim kolicima. Nedopustivo je da zdravstvena
ustanova od republičkog značaja kao što je Zavod za psihofiziološke poremećaje
i govornu patologiju nema rešen i ovaj problem. Obratili smo se i zaštitniku
pacijentovih prava (kako je pisalo na oglasnoj tabli u toj ustanovi), gospođi
Mandušić, koja je vrlo neljubazno saopštila da se javimo Ministarstvu
zdravlja?!? Naravno da to nije ingerencija Ministarstva. Sve zdravstvene
ustanove na teritoriji Republike imaju rampe (prilaz kolicima). Mi nosimo našu
decu u teškim invalidskim kolicima kroz usko stepenište do logopeda,
fizioterapeuta, psihologa. Naša deca rastu, to su deca od 14-15 godina, a mnoga
su i stara i preko 20 godina. Ovo je ogroman problem.
Jedan od bitnih poteza našeg društva je i briga o ovoj
najosetljivijoj kategoriji dece sa invaliditetom. Zašto se u praksi i surovom,
realnom životu nas i naše dece događaju i ponavljaju ovakve sramotne stvari?
Apelujem na Vaš list, gde rade izvrsni novinari, da
kao humani ljudi sa autoritetom doprinesete da mi roditelji i dalje dovodimo
svoju decu kod zubara u ovu ustanovu, da nam se omogući civilizovan prilaz
invalidskim kolicima.
Gašenjem ove službe kao i neadekvatnim prilazima
zdravstvenim ustanovama krše se prava osoba sa invaliditetom o zdravstvenoj
zaštiti. Srećni smo da ovi sjajni zubari postoje, zbog svoje stručnosti, a
prvenstveno onog najbitnijeg - divnog, toplog ljudskog odnosa.
Nadam se da ćete svojim medijskim angažovanjem
pokrenuti uspavanu savest rukovodećih ljudi, kako bismo sačuvali ovu ordinacija
od ukidanja a time pomogli prevashodno našoj deci.
Uz poštovanje da ćete moje pismo uvažiti, a u ime
Udruženja roditelja dece sa cerebralnom paralizom, Udruženja dece sa Ret
sindromom, Udruženja roditelja dece sa Daunovim sindromom i drugih udruženja
roditelja sa istim problemom,
Dipl.
oec. Mirjana Ćorić
P.S. Telefon Zavoda za psihofiziološke poremećaje i
govornu patologiju je 011/2686-615, direktora 2685-180 i pravnika 2643-091.
Pismo iz Kliničkog centra Srbije, epicentra srpskog
zdravstva
Crtice od krtice
Sprega političkog i finansijskog kriminala
u srpskom zdravstvu nije od juče. Valjda je zbog toga nepravedno sklona
zaboravu.
Posle ostavke Obrena Joksimovića, premijer Đinđić je
dugo namerno taj resor držao bez ministra, a svom poverljivom čoveku Žarku
Koraću dao da vodi zdravstvo jer je on psiholog pa ima uslova za funkciju.
Prilikom dodele te funkcije, Koraću se sam premijer žalio kako o zdravstvu čuje
samo najgore, kako je prof. Nada Kostić unutar DSS-a doživela fijasko samo zato
što se bunila protiv upliva julovaca u zdravstveni odbor DSS-a, kako su svi
pošteni ljudi u zdravstvu marginalizovani, a šljam isplivao. Korać je sve to
potvrđivao i rekao da je teška bitka pred njima, ali da bez raščišćavanja zdravstvene
mafije nema raščišćavanja srpske mafije. Onda je na neka kadrovska rešenja u
zdravstvu žučno reagovao, čak je u jednom momentu rekao Đinđiću: "Da vodim
Ministarstvo zdravlja, a ovaj da je direktor bolnice...!? Ma, nema šanse...! Ma
ko je njega opet vratio...?" itd. Đinđić ga je smirivao: "Ma, gledaj
to malo šire... Ne možemo sad ništa, bre, sistem se menja..."
Taj pokušaj promene sistema Đinđić je platio glavom i
tome se najviše radovala zdravstvena mafija, koja je bila ozbiljno korumpirana
od zemunskog klana...
Klinički centar Srbije izgubljen je u rukama
medicinske mafije i više se neće povratiti u normalne tokove, jer je predsednik
države Boris Tadić odlučio da se tom ustanovom ne bavi do kraja svog bednog
mandata, nego da sve prepusti svom nasledniku Tomi Nikoliću zvanom dupla
nula ili duplo golo. Medicinska mafija likuje zbog toga, jer su
Naprednu stranku odavno okupirali i u nju ubacili najveće budale koje su imali
na raspolaganju. Tadićeva odluka došla je posle niza pritisaka kroz koje je on
procenio da je u Kliničkom centru srž problema srpske mafije i da mu takvo
zameranje sada ne treba, jer šteti njegovom tenu i povećava mu stres, od čega
će i crni čuperak da mu pobeli, pa neće biti jedinstven...
Pokušaj da se sa Bajecom situacija raščisti samo je
produbila jaz između države i države u državi - KCS - tako da je pretila
potpuna blokada rada ove ustanove stalnim zabijanjem klipova u točkove
pripadnika medicinske mafije u svim strukturama KCS.
Koliko je dobro organizovana ta mafija govori podatak
da kad god krene neka tajna policijska istraga glavni akteri se pojave u
medijima kao - veliki stručnjaci. Tako je u martu vršena istraga poslovanja
bivšeg direktora KCS Vojkana Đukića i on je odmah bio upućen da se pojavljuje
po medijima kao veliki stručnjak za glasne žice. Ko je iz MUP-a dojavio da se
vodi istraga protiv njega?! To neće niko da ispituje, ali je u policiji nastao
haos jer informacije u KCS cure na sve strane...
Šlag na tortu bila je obustava istrage protiv Đukića,
jer su navodno trenutno u toku ispitivanja ko je krtica zdravstvene mafije u
MUP-u, a njih ima ko zna koliko. SPS je pokušao da vrati svoje kadrove u KCS,
pa je tako kandidat za direktora KCS na konkursu prošle godine pored Bajeca iz
DS-a bio i prof. Miroslav Kovačević iz SPS-a, dok je prof. Vasko Kalezić uspeo
zeta da ubaci u UO KCS čime bi KCS bio donekle kontrolisan od SPS-a. Međutim,
prof. Kovačević propada na konkursu. No u isto vreme pokreće se akcija
opankavanja prof. Kalezića.Danima su išli raznorazni doktorčići, tehničari i
čistačice i pričali po svim zgradama KCS kako je prof. Kalezić ogrezao u mito,
da proizvodi docente po fakultetu za 20.000 evra, 5.000 im uzme za doktorat, a
15.000 za izbor u nastavnika i slične bljuvotine...
Bajec je posle saveta ljudi bliskih Tadiću odustao i
prepustio KCS mafiji, koja ga sad tapše po ramenu i gura da ide u Zdravstveni
fond umesto Svetlane Vukajlović. Međutim, tu leži velika zamka, jer zdravstvena
mafija nikom ne oprasta ni najmanje potrese u svom kriminalnom sistemu, što se
videlo iz slučaja Dragane Jovanović, koja je sada, iako je profesor
univerziteta, potpuno odbačena i marginalizovana. Njoj neke bivše kolege i
bliski saradnici ni na ulici neće da se jave i beže od nje kao da je gubava.
Bajec bi odlaskom u Fond izgubio klinički rad, a na
Naučno-nastavnom veću je mafija već isplanirala scenario kojim bi mu bila
osporena i docentura iz hirurške grane, a kamoli napredovanje u nastavničkim
zvanjima. Sve ovo znaju njegovi žuti stranački drugovi, ali mu ne govore, jer
neko mora da bude žrtveni jarac, a posle svih dešavanja u KCS, to će da bude
on. Prilikom tog razrešenja na Medicinskom fakultetu biće obelodanjeno i
falsifikovanje ocena i sve druge sitne aferice. Sve to jer je Bajec imao
zadatak (da bi ostao duže od tri nedelje) da celokupno poslovanje KCS prevede
pod kapu DS-a.
Sledeće što zdravstvena mafija ima u planu jeste
rasturanje KCS na institute kako bi svaki od direktora u njima bio lažni car
Šćepan Mali, ali na tome mora da se radi brzo i već agentura zdravstvene mafije
puni glavu Tomi Nikoliću da čim dođe dozvoli cepanje KCS na institute i
klinike...
Autori poznati redakciji
Sremska Kamenica:
Zračenje na vlastiti rizik
Opasnost po život mora da se plati
U Institutu za onkologiju u
Sremskoj Kamenici osiguranici čekaju na red da bi se lečili na aparatima kojima
je već istekao rok. Istovremeno se preko reda primaju oni za koje inostrani
fondovi plaćaju po 5.000 evra za
terapiju
Igor Milanović
Malo vas lečimo, a mnogo više
zračimo - ovako bi trebalo da glasi reklamni slogan Instituta za onkologiju
Vojvodine u Sremskoj Kamenici. Profesor Primož Strojan, koji je u ime
IAEA (Međunarodne agencije za nuklearnu
kontrolu) vršio monitoring ovog
instituta, utvrdio je da se pri lečenju
pacijenata ne ispunjava standardna procedura. Na osnovu ovog izveštaja IAEA je Institutu oduzela referentnost, tako
da se pacijenti tamo leče na sopstveni rizik.
U svom dopisu Pokrajinskom
sekretarijatu za zdravstvo od januara ove godine, direktor Instituta dr
Dušan Jovanović priznaje da je jedan od samo tri linearna akceleratora koje
Institut ima (po svetskim standardima trebalo bi ih najmanje osam) već
predviđen za rashod, ali da se i dalje koristi. Kada bi se i ovaj akcelerator
isključio lista čekanja bi bila još duža, što je potvrdio i sam direktor Jovanović. Jedino je u svim tim statistikama zaboravio da
navede koliko je sigurno i uspešno lečenje na aparatima čiji je rok upotrebe
već istekao.
U okviru kampanje sprečavanja
raka u Srbiji, zvaničnici srpskog ministarstva zdravlja izneli su jedan
šokantan podatak: svake godine u Srbiji od raka oboli između 25.000 i 30.000
ljudi, a polovina umrlih od ove teške bolesti nije ni stigla na red za lečenje.
Umesto da nabavkom novih aparata ublaži ove posledice, Ministarstvo zdravlja
uvodi dopunski rad u Institutu za onkologiju u Sremskoj Kamenici i to na
uređajima čija je upotreba u najmanju ruku problematična, ako ne i opasna po
zdravlje samih pacijenata.
Prethodne, 2009. godine, direktor
Jovanović je već na svoju ruku uveo dopunski rad, ali za privatne pacijente za
čije je lečenje zdravstveni fond Republike Srpske plaćao Institutu 5.000 evra
po pacijentu. Domaći pacijenti, kojih je na listi čekanja bilo preko 3.000,
istovremeno su oglobljeni plaćanjem i onoga što ulazi u usluge iz obaveznog
zdravstvenog osiguranja.
Ministarstvo zdravlja je 24.
aprila 2009. zabranilo Institutu da i dalje naplaćuje usluge koje pokriva RZZO
i da oštećenim pacijentima vrati sredstva. Istovremeno je nadležnom organu za
prekršaje podneta prijava kako protiv Instituta tako isto i protiv odgovornih
lica.
U vezi sa lečenjem pacijenata iz
Republike Srpske, Ministarstvo zdravlja reaguje tek u septembru 2009. kada
pomoćnik ministra dr Ivana Mišić direktoru Jovanoviću skreće pažnju da
po zakonu u dopunskom radnom vremenu ne mogu da budu lečeni privatni pacijenti,
jer su liste čekanja za osiguranike RZZO-a duže od 30 dana.
Iako je, dakle, utvrdila šta
zakon predviđa, dr Mišić u svom dopisu Institutu od 24. septembra 2009. sebe
izdiže iznad zakona pa Institutu dozvoljava da u okviru manjeg dela dopunskog
rada leči i osiguranike iz Republike Srpske.
U svemu ovome je posebno
interesantna činjenica da je Institut za onkologiju iz Sremske Kamenice sklopio
"bilateralni sporazum" sa zdravstvenim fondom Republike Srpske, tako
da i nadoknada od oko 5.000 evra po pacijentu ne ide u Republički fond
zdravstvenog osiguranja, već na račun Instituta. I pored ovakve zarade
rukovodstvu Instituta ni na pamet ne pada da nabavi nove aparate. A i zašto bi kada se i oni po ugledu na ministra zdravlja
leče ili u inostranstvu ili na
privatnim klinikama.
Kakvo je stanje u Institutu i
kakav je odnos Ministarstva prema istome, najbolje ilustruje odgovor na poslaničko pitanje iz januara ove godine. Narodni poslanik
Petar Jojić iz Pančeva postavio je pitanje zašto pacijenti iz ovog grada
moraju da prelaze oko 200 kilometara da bi se lečili u Kamenici umesto da budu
upućeni za mnogo bliži Beograd. U svom odgovoru ministar Milosavljević navodi
gomilu zakona, propisa i odluka, koji svi odreda ukazuju da bi pacijenti zaista
trebalo da budu upućeni u Beograd, ali pismo zaključuje floskulom kako se sve
radi po zakonu?!
U isto to vreme direktor
Jovanović se pismom obraća Pokrajinskom sekretarijatu za zdravstvo i u svoju
odbranu i dokazivanje kako u Institutu sve savršeno funkcioniše navodi:
"Takođe, Institut je podneo tužbu i protiv Srpskog udruženja korisnika
zdravstvenih usluga Klub Zdravlje, radi naknade štete zbog narušavanja
ugleda Instituta..."
Najveći i jedini greh pomenutog
kluba Zdravlje bilo je to što je od nadležnih tražio proveru rada
Instituta, a sumnja je po direktoru Jovanoviću, kao i po Orvelovom Velikom
bratu - neoprostiva zlomisao.