Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi
Novi Kneževac: slobodna procena
partizanskog suda
Slamanje Paroškog
U sudskoj praksi ne postoji slučaj da je
neki sudski spor okončan, da žalbe nisu uložene, ali da je isti i pored toga obnovljen,
onako po inerciji sudije. Upravo to se desilo u Osnovnom sudu u Novom Kneževcu,
akteri ovakve ujdurme nisu reizabrani, ali je njihova sramna odluka potvrđena
od viših instanci, čak i od Ustavnog suda Srbije čiji predsednik, poznato je,
ne boluje previše od robovanja zakonima.
A. Nađ
Milan Paroški, devedesetih godina prošlog veka poznati politički
aktivista iz Vojvodine, i HK Lepenka zaključili su 2. oktobra 1992.
godine ugovor po kome je Paroški dobio traktor u zamenu
za isporuku balirane slame. U međuvremenu je došlo do nesporazuma u realizaciji, slama nije isporučena već je traktor plaćen novcem koji usled hiperinflacije gubi vrednost, tako
da je u sve moralo da se umeša srpsko pravosuđe. Bolje da nije!
Iako je bio jedan od najžešćih kritičara režima, Paroški 16. juna 1994. godine,
od "Miloševićevog pravosuđa" dobija za pravo, čime bi proces trebao da bude okončan. Onda se menja vlast, pa nastupa era "demokratskog" pravosuđa, tako da sud pod uticajem "Alko kartela" (Crvenka, Subotica, Čoka, Novi Kneževac) 2001. sklanja iz
predmeta presudu iz 1994. i započinje suđenje kao da nije ni bilo presude na koju se, uzgred budi
rečeno, ni jedna strana nije žalila.
Tada nastupi sudija Vlasta Jovanović, predsednica veća Vrhovnog kasacionog suda,
(koje još čine Zvezdana Lutovac i Lidija
Đukić), i da 22. decembra 2010. falsifikujući činjenice, presudi na štetu Paroškog i to i za ono što uopšte nije bilo predmet
spora.
Od kako je prava i pravde nikome se nije dva puta sudilo za istu stvar i to u
predmetu u kome se niko nije žalio. Ali, u Srbiji je
sve moguće, pa i ovo. Valjda uspostavljajući kontinuitet sa 6. Ličkom, 7. Banijskom i 8.
Crnogorskom brigadom "demokratsko" pravosuđe nastavlja deljenje "revolucionarne" pravde u kojoj sudije
"ne treba da se drže zakona kao pijan plota".
Posle izvesnog vremena Ustavni sud Srbije po žalbi
Milana Paroškog donosi odluku kojom utvrđuje da mu je povređeno ustavno pravo na suđenje u razumnom roku, ali istovremeno se uopšte ne izjašnjava
o samoj srži problema, a to je da je
postupak okončan 16. juna 1994. godine rešenjem Opštinskog suda u Novom Kneževcu, kao i da je rešenje o ponovnom otvaranju
postupka doneto samo forme radi, jer nikakvog novog utvrđivanja činjeničnog stanja nije bilo. Predsednik Ustavnog suda, zloglasni
Dragiša Slijepčević u odluci od 22. decembra
2011. godine, obrazlaže "kako je i sam podnosilac ustavne žalbe delimično kriv za ovako dugo
trajanje postupka". Pri tome Slijepčević ne želi da vidi činjenicu da od 4. jula 1995.
do 16. novembra 2004. godine, nikakva radnja suda nije sprovedena.
Još interesantnije je da je tada postupajući sudija Milica Leskovac 16. juna 1994. donela
presudu koja je od stranaka bila dobro sakrivena i za koju je Paroški slučajno saznao. Kako god,
donošenjem presude postupak je bio
okončan i nije mogao da bude ponovo
pokrenut, a i odluku o otvaranju već zaključene rasprave doneo je sudija pojedinac, bez saglasnosti
veća, koja je obavezna.
Sve ovo pokazuje kako domaće pravosuđe sebe ne vidi vezano zakonima, već potrebom da se udovolji strani koja ima više para ili jače veze.