Feljton
Pero
Zlatar: "Meta Pavelić - Živ ili mrtav" (12)
Raskol nakon Operacije Gvardijan
Decenijama pre knjige Pere
Zlatara trajala su nagađanja i nedoumice čiji su hici pogodili ustaškog
poglavnika Antu Pavelića na ulici Buenos Ajresa, gde se krio pod zaštitom Huana
Perona. Pavelić je atentat preživeo, ali je od posledica ranjavanja kasnije
umro u Madridu. Govorilo se da je iza svega stajala jugoslovenska Udba, koja je
pola veka bila gospodar života i smrti svugde gde su živeli jugoslovenski
politički emigranti.
Tabloid prenosi obimne izvode iz
knjige Pere Zlatara, iz koje saznajemo šta se i ko se iza svega krio, kao i o
vremenu u kojem se sve dešavalo
...
Servidor de Usted, senor! Za
Srećka koji ne zna španski, to je kao ona dubrovačka: slugam vam se, gosparu -
reče lakrdijajući se Stevo, sada već slavonski smireniji posle Šiljinih
draženja. "Priznajem, odužili smo, dara je prešla meru, pa ću zato još
navesti šta je u pismu časopisu Izbor, koji, takođe, izlazi u Buenos
Ajresu, rekao jedan od poglavnikovih zavisnika, Andrija Ilić, ustaški ministar
prosvete: Odkriva se sva mentalna bieda Eugena Kvaternika, koji u tkzv.
kulturnoj Hrvatskoj reviji, koju uređuje Vinko Nikolić - inače do godine 1950.
sliedbenik Poglavnika na jeziku, a iza toga njegov fanatični protivnik,
objelodanio jednu bljutavu limunadu laži, podvala i uvreda protiv Poglavnika Dr
Ante Pavelića. Tim svojim člankom Eugen Kvaternik je sebe zauviek pokopao pred
očima još živih hrvatskih boraca, koji će ga se sramiti dok budu živjeli, i
pred uspomenom hrvatskih div junaka koji su s Poglavnikovim imenom na ustima
umirali za slobodu i nezavisnost Hrvatske. Također je tim člankom Nikolić
konačno pokopao kulturni značaj Hrvatske revije i snizio je na niveau običnog
barbarskog i nekulturnog libela, u kojemu nijedan sviesni i kulturni Hrvat ne
bi smio više surađivati i podpomagati ga... Zato je najgore političko
zločinstvo, pomanjkanje zdravog razuma i sviesti u ovim težkim danima hrvatske
poviesti, napadati osobu, rad i djelovanje zakonitog hrvatskog Suverena. Ako im
je već do strančarenja i fuehrerstva, neka vode svoje stranke i strančice, a
neka se od strančara ne pretvaraju u veleizdajnike. Čestiti hrvatski borci
ostaju i nadalje vjerni svom Suverenu i Vrhovnom Zapovjedniku - živi i mrtvi -
i s prezirom prelaze preko svih nesuđenih, samozvanih fuehrera i fuehrerića
hrvatskih Himmlera i vjetrogonja, koji su smrtno zaljubljeni u svoje ja. Živio
Dr Ante Pavelić, hrvatski Suveren i vođa Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta!
Poglavnik
i velečasni
Stevo ustane i protegne se:
"Vreme je da stavimo ključ u bravu, drugovi..."
"E, još nećemo. Pa mi, baćo, nikako da zaokružimo priču o Anti
Paveliću i Krunoslavu Draganoviću... Čim joj se primaknemo, istog časa je
zaboravimo i odbludimo u vražju mater", zaustavio ga je Šiljo.
"Joder" gorolomna glasa opsuje Stevo na španskom i
strovali se u stolicu: "Tako je, amigo. I hajde, kad smo krenuli s
Pavelićem i Draganovićem, onda ćemo s njima i završiti naš vrlo kratki
sastanak." Otključao je malopre zaključanu torbu i izvukao fasciklu: "Entonces,
Draganović je svoje viđenje svađe s Pavelićem, uoči njegovog odlaska iz
Italije u Buenos Ajres, izneo razgovarajući s Vinkom Nikolićem, koji je objavio
taj razgovor. Klica razlaza počela je da nagriza poglavnika i velečasnog nešto
pre Operacije Gvardijan, a posle nje njihova ljubav je posustajala. Evo
kako je to ispričao Draganović: Engleska obavještajna služba, putem svojih
ljudi, nekoliko mjeseci prije, obavijestila je pokojnog Kavrana, da zna,
direktno iz zemlje, kako ne postoje nikakvi ljudi njegove organizacije u
'slobodnim hrvatskim planinama' i da je, po svoj prilici OZN-a ona koja sve
niti drži u svojim rukama i naručuje naše ljude iz Austrije i Italije u
domovinu. Nažalost, Kavran nije povjerovao toj obavijesti i nije prestao slati
ljude u zemlju - točnije u OZN-ine zatvore - jer je držao da se radi o
ljubomori zavidnih ljudi, koji bi htjeli tu toliko 'uspješnu' akciju
obustaviti. Na to se Vinko Nikolić nadovezao, a to ću prepričati iz
njegovog teksta, da su se u maju ili početkom juna 1948. u Rimu sreli Krunoslav
Draganović i Božidar Kavran. Bilo je to dva meseca pre nego što ćemo uloviti
Kavrana. I po tome sudeći, namazani i izvrsno obavešteni Draganović mu je
pojasnio kako Operacija Gvardijan nema pokrića. Ali Kavran ni da čuje o
tome, nego se tvrdoglavio i tražio susret s poglavnikom. Uprkos njegovim
upornim zahtevima i dugom iščekivanju, od Pavelića ni glasa. Razočaranog
Kavrana su uveravali da je poglavnik negde na jugu Italije, ako je uopšte tamo,
ali niko ne zna gde je jer se on sam javlja ljudima koji su mu potrebni, pa
tako i Draganoviću..."
"To, zapravo, znači da je Draganović bio obavešten kako služba
uvlači u našu mrežu križare iz Austrije i Italije. Da je Kavran bio oprezniji i
poverovao mu, mi ne bismo razbili njihovo, da ga tako nazovem,
najrevolucionarnije jezgro, koje je upalo s ambicijom da podigne ustanak u
Hrvatskoj i počne oružanu borbu", zaključi Grabovac.
"Saznali smo im šifru i podvalom ih namamili na Papuk...",
potvrdi mu Šiljo. On je to najpouzdanije znao, kao jedan od spiritus agensa
zagrebačke službine momčadi koja je dokrajčila blistavo zamišljenu
akciju lova ubačenih, naoružanih čarkara, pod zapovedništvom Božidara Kavrana i
Eriha Lisaka. "Jedan od naših policajaca, koji je učestvovao u razbijanju Operacije
Gvardijan, Mate Rajković..."
"Znam druga Matu..." - pohvali se Predrag.
"E kad ga znaš, sada ćeš saznati i to da Mate ovih dana napušta službu
i počinje da radi u novinarstvu, u Vjesniku u srijedu, pa će, ali pod
pseudonimom, napisati duži feljton o Operaciji Gvardijan..."
Stevo prekine Šilju i osvetnički progunđa:
"Vidi ti koji to svat mene zajebava kako stalno preskačem istoriju o
svađi Draganovića i Pavelića i nikako da je završim. Sada si ti, amigo,
onaj ko bez veze s temom, u nju upliće Matu Rajkovića."
"Iako mi je to teško priznati, ali ovaj put si izuzetno u pravu, baćo.
Gde smo ono stali sa svađom?" Šiljo je ruganjem prihvatio ukor i utišao
se, a Stevo Krajačić se važno iskašljao i vratio članku Vinka Nikolića:
"Dakle, Nikolić napada Antu Pavelića i piše: Za onakvu
propast Države Hrvatske, za onakvo uništenje hrvatske vojske, za onakvu
tragediju širokih slojeva hrvatskog puka (uopće građanskih osoba) mora biti
netko kriv. I naše je mišljenje da je za to sve kriva hrvatska Vlada (zajedno s
vojničkim zapovjedništvom) na čelu s dr Antom Pavelićem: on ne može biti
nekriv! Nu on kao da nije bio svjestan svoje katastrofalne uloge u propasti
Države Hrvatske? Jer da je on toga bio svjestan, ne bi se ponovno stavio
u tu jadnu hrvatsku politiku. Čovjek, koji se nalazio na čelu Države, koja je
onako propala, nema nikakva moralna prava da se ponovno stavlja na vodstvo toga
istoga, toga unesrećenog naroda. On, međutim, kada se fizički spasio, i čim je
osjetio stanovitu sigurnost, ponovno se nametnuo na vodstvo onih nesretnih
brodolomaca da ih vodi, zar, opet u jednu novu avanturu?
Zapad
neće Pavelića
- I,
nakon što je izgrdio svog poglavnika, uprkos tome što mu je nešto ranije
ispevao pesmu pohvalnicu, Vinko Nikolić prelazi na velečasnog Draganovića: Bilo
je ljudi, koji su već u prvo vrijeme naše tužne emigracije upozoravali dr
Pavelića na štetnost njegova ponovnog ulaska u hrvatsku politiku, ali sve te
opomene nisu ničemu služile. Tako, na primjer, umni i zaslužni hrvatski javni
radnik, prof. Krunoslav Draganović već je početkom listopada 1948. u Napulju
upozorio dr Pavelića. Kod toga je, u razgovoru s njim u jednom talijanskom
samostanu, istakao njegove zasluge priznavši da je dr Pavelić najzaslužniji za
uspostavu Hrvatske Države nakon 800 godina i naglasio da mu to 'hrvatski narod
neće nikada zaboraviti'. Kod toga mu nije izbjegao naglasiti i to da je on kroz
četiri godine Države 'učinio mnogo dobra i mnogo zla' ali to prepušta hrvatskom
narodu i povijesti da mu sude.
-
Nikolić navodi šta je Draganović kazao Paveliću: Život Hrvatske Države
nasilno je prekinut. Ona je mogla prirodno dalje živjeti. Utopila se u moru.
Ali ono što se nije utopilo jest čvrsta volja i odluka hrvatskog naroda da opet
uspostavi svoju slobodu i svoju državu. Hrvati se moraju na nekoga osloniti.
Imali smo do sada nesreću da smo se uvijek oslonili na onoga tko je izgubio
rat. Sada nam jedino preostaju Zapadni Saveznici, s njima moraju ići Hrvati da
ostvare svoju slobodu i državu. Ali ti Zapadni Saveznici Vas, Gospodine Doktore
Paveliću, neće. Oni Vas odbacuju i Vi ste na njihovim crnim listama. Svaka
borba za Hrvatsku vođena u imenu Pavelić unaprijed je od njih odbačena i
osuđena. I Vi ste - žao mi je to reći - danas zapreka za hrvatsku narodnu
borbu. I zato, kad se jednom spasite i dođete u Argentinu, zahvalite se
najprije Bogu za svoje spasenje i onda dignite ruke od hrvatske politike. To je
molba koju Vam putem mene upućuje cijeli iskrvavljeni, mučenički hrvatski
narod. Još nešto, Doktore, da se krivo ne razumijemo. Ovo ne znači da se Vaši
sljedbenici ustaše, među kojim toliki najčestitiji hrvatski rodoljubi, ne
trebaju dalje boriti za Hrvatsku. Što više, izdajte im i zapovijed da se bore
do zadnje kapi krvi, ali ne više pod Vašom kapom i Vašim imenom.
Draganović se poverio Nikoliću kako je osetio da je njegovo izlaganje poput
helebarde duboko pogodilo Pavelića u srce. Budući da su u Buenos Ajresu
stanovali pod istim krovom, sve dok mu nije stigla porodica iz Italije, Vinko
Nikolić iz vlastitog viđenja prenosi kako je poglavnik doživljavao Draganovićev
savet da se ukloni iz hrvatske politike: Nakon toga, dr. Pavelić doputovao
je u Argentinu. Svjedok sam da mi je u našim prvim susretima dr. Pavelić
opetovano i uvjerljivo govorio: da smo dobro poveli našu narodnu stvar (opće
hrvatsko okupljanje) da neka nastavimo tako i nadalje, a da se on više neće
miješati u hrvatsku politiku, jer da je on završio svoje. Reče mi tada: 'Ako
budete od mene trebali kakav savjet, znaš gdje sam. 'Nažalost, nije se on toga
držao. Tko je kriv da je dr. Ante Pavelić ponovno zašao u tu jadnu hrvatsku
politiku, da li bi to tko znao i mogao objasniti? Kakve su posljedice od toga,
znano nam je svima. Jedno je sigurno: da on nije ponovno mutio u hrvatskoj
politici, ne bismo se i danas vrtjeli u začaranom ustaškom krugu, iz kojega kao
da ne nalazimo izlaza.
Sklonio je papire i nastavio: "Mada su i najtvrđi Pavelićevi
sledbenici znali pa i priznali da mu je Draganović prokrčio put iz Austrije u
Italiju i spasao ga od Amerikanaca i Engleza koji su ga proganjali, da mu je isposlovao
lažne pasoše i ostale falsifikate, obezbedio mu brodsku kartu do Argentine i
snabdevao ga novcem, ipak ga sve učestalije opanjkavaju. Pod poglavnikovim
uticajem, naravno. Jedan od glasnijih je stari komunista Josip Ciliga, koji je
1942, nakon što su ga slomili u Jasenovcu, prešao na ekstremnu ustašku stranu i
danas je emigrant u Rimu. Ciliga tvrdi da je Draganović bio u dobrim odnosima i
s onima koji hrvatske borce šalju u UDB-ine šake. Pri tom misli na engleskog
majora Stivena Klisolda, koji nam je izručio nekoliko ustaških kapitalaca.
Očito da mu je šlagvort dao sam Ante Pavelić koji nije mogao da zaboravi
Draganovićeve prekore u Đenovi. I Vinko Nikolić je naveo da mu je poglavnik u
više navrata rekao kako je velečasni smerao da ga isporuči Englezima."
Stevo zategne čvor na kravati vezanoj na tanku belu košulju kratkih rukava
i umorno se protegne zadržavši pogled na Srećku Šimurini koji je tromo držao
čašu i rvao se s pospanošću: "Rekao bih, muchachos, da je ovo
sretni završetak bajke o tome zašto su prestali da se vole sveštenik ustaša
Draganović i svetovni ustaša Pavelić... Mogu li uglednim drugovima napokon
objaviti da je naš sastančić završen? Više nema priče. Fin de la historia.
Hvala vam na utrošenom vremenu."
Žurno se podigao od stola, a za njime ustadoše i ostala trojica.
Kad je Šiljo zaustavio kola kod Gradske kavane na Trgu Republike,
još se nije bilo razdanilo kako valja. Pogledao je u brojčanik crno uokvirenog
bečkog jednonogog sata, ukopanog na suprotnom kraju betonskog ostrva. Već su
zabravljena i vrata u Ritzu, poslednje noćobdijske oaze, u koji je
poželeo da svrati na piće i iz navike izvidi ko sedi od njegovog društva.
Prva i najviša zagrebačka svetleća pokretna reklama, Chromosov
farbar, koji se s pemzlom u uzdignutoj desnici, okrenut leđima, u jednakim
razmacima pomiče levo-desno na krovu zgrade Na-Me, još se nije ugasila.
Trojica zagrljenih, pustinjački neobrijanih istetoviranih pijanaca, otežalo
su se mrtvoglavo krivudavo klatili i jedva se održavali da se ne sruše, u
glasovnom neredu njakali su pesmu o mami Huaniti iz filma Jedan dan života.
Šilji se učinilo da Zagrepčani, otkad su u bioskopima prosuli reke suza,
ožalošćeni zbog udesa časnog meksikanskog oficira, koji pre streljanja, uz
svirku marijača, gordo uzdignutog čela upućuje svojoj majci rođendansku
zdravicu, više ne znaju da zapevaju nijednu osim te.
Upalio je motor i polagano se zaputio kući na Pantovčak.
Kopkalo ga je hoće li mu Radojka poverovati da sinoć nije zaglavio u baru,
nego je stvarno dočekao zoru na Jabukovcu, na predugom radnom sastanku s
drugovima Stevom, Srećkom i Predragom.
Jerusalim,
četvrtak, 6. decembar 1956, prepodne
Gologlavi muškarac beznačajne pojave zaustavio se podno
brda Morija iznad Zapadnoga zida, preko puta Zida plača.
Učitelji Tore odmalena uče decu da je to
najsvetije mesto Mojsijevih vernika podignuto još za vladavine tiranina Heroda
I Velikog, najvećeg graditelja u starom veku. Ali i da su prvo kamenje, davno
pre njega, poslagali zidari u službi trećeg izraelskog kralja, sina Davidovog i
Betšebinog, pravednog i mudrog Solomona, ili Šloma, kako mu je ime na svetom
hebrejskom jeziku lašon hakodešu.
Na preuskoj ravni ispred Zida plača, koji je ukleto
podeljen između Izraela i Jordana, u pola deset pre podne, natiskalo se mnogo
više došljaka nego što je navikao da ih viđa radnim danom u ovo doba godine.
"Prostor na našoj strani valja što pre jako
proširiti, tik do jordanskog pograničnog dela!" - primeti.
Sutra ujutro, na svakodnevnom izveštajnom susretu, u
kabinetu kod prvoga ministra Davida Ben-Guriona, reći će kako nije primereno da
im sunarodnici iz sveta, koji sve masovnije hodočaste u Svetu zemlju i
nezaobilazno dođu do Zida plača, dugo čekaju i gužvaju se dok ne domigolje do
pročelja. I naslućuje šta će mu odgovoriti s novcem preterano štedljivi
premijer. Da je državna blagajna posle nedavnog rata na Sinaju presušila do dna
pa će to ulaganje biti odgođeno sve dok je ponovo ne popune. Pri tom će
odvaliti dosetku, kojoj će se homerski smejati, kao da ju je pred njim izrekao
prvi, a ne bar dvadeseti put:
"Izrael bi mogao doći do para ako moj spretni
ministar finansija Eškol Levi od pape Pija XII uspe da iskamči dug za Poslednju
večeru koju Isus Hrist iz dobro nam poznatih razloga ovde u Jerusalimu nije
stigao da plati!"
Žene, koje su odvojene na desnoj strani, daleko brže
stignu do Zida plača od muškaraca zato što ih je oduvek, kao i danas, bar
petostruko manje.
Ortodoksni Jevreji, aškenazi - s bradama kao da su
pamučne, kakve nalepe laponski Deda Mrazevi, koje im raštrkano vise, u crnim su
odelima i snežnobelim košuljama i nose plitke šešire širokog kolutastog oboda
poput Saturnovog prstena - odozgo viđeni nalik su jatu pingvina. Pomešali se s
hasidima, podjednako dugih brada i spuštene kose; sefardima, koji su pokrili
temena okruglim kipama skrojenim od tankoga platna ili od kartona; i s
orijentalcima, najtamnoputijim Jevrejima, iz muslimanskih zemalja, u svakojakim
kapama, od krznenih šubara do marokanskih tamnih fesova bez kićanki. Tek
pravilo je da se u hramove - i pod kupolama, a i u one pod otvorenim nebom,
kakav je Zid plača - ne sme stupiti gologlav. Neki od njih, mrmorom koji se
čini kao pčelinji zuj, usplamtelog pogleda čitaju Talmud, Toru, N'Viim,
K'Tuvim, Solomonovu Knjigu mudrosti i ostale verske časoslove. Svi
se ritualno odsečno klanjaju, ubrzano njišu glavama i uzdignutih ruku,
oslonjeni na zid, plačno izgovaraju čuveni zavet: Zaboravim li te,
Jerusalime, osušila mi se desnica ruka. Na kraju će u šupljine zida tutnuti
presavijeni papirić s napisanom željom.
"Nemoj nikome pričati šta si poželeo, jer ti želja
neće biti ispunjena!" - pamti savet rabina Jišmaela, koji ga je 1931, kao
devetnaestogodišnjaka, doveo do Zida plača, nakon što se iz Rige uselio u
Palestinu. Pri tom ga je naučio da je sveti grad Jerusalim spomenut u Tori
738 puta, a u Kuranu nijednom, što dokazuje da je samo jevrejski.
I on je do 1948, kad je izraelskim državljanima bio
zabranjen pristup, često dolazio pred Zid plača i udubljeno se predavao
meditaciji, što ga je smirivalo. Sada mu nema druge nego da iz bliske udaljenosti,
punih očiju ali opustošene duše, gleda molitvu jevrejske čeljadi s inostranim
pasošima.
Pobožan je, mada katkada zažali i prekori se nakon što mu
misli odlutaju i zato - preko glave opterećen mučnim nagađanjima o stogu,
najčešće vrlo presudnih odluka - odsutno zaboravi da ujutro posle buđenja i
uveče pre spavanja, kako vera zapoveda, na postelji izmoli: Š'ma Jisrael! Ćuj,
Izraele! Ali časkom smisli izvinjenje za svoj nehaj jer svaki čovek ipak
najveće popuste daje sebi.
Nastaviće se
Klica razlaza počela
je da nagriza poglavnika i velečasnog nešto pre Operacije Gvardijan, a
posle nje njihova ljubav je posustajala.
Hrvati se moraju na
nekoga osloniti. Imali smo do sada nesreću da smo se uvijek oslonili na onoga
tko je izgubio rat. Sada nam jedino preostaju zapadni saveznici, s njima moraju
ići Hrvati da ostvare svoju slobodu i državu. Ali ti zapadni saveznici Vas,
gospodine doktore Paveliću, neće.
Izrael bi mogao doći
do para ako moj spretni ministar finansija Eškol Levi od pape Pija XII uspe da
iskamči dug za Poslednju večeru koju Isus Hrist iz dobro nam poznatih razloga
ovde u Jerusalimu nije stigao da plati!