Feljton

Prof. dr Svetozar Livada: Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880 - 2011 (7)

Smisao života i pitanja suživota

Poznati srpsko - hrvatski socijalni demograf, filozof, istoričar, profesor zagrebačkog Sveučilišta, Svetozar Livada, sa grupom svojih saradnika, napisao je knjigu "Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj 1880 - 2011". Magazin Tabloid će u narednim brojevima objaviti najvažnije delove iz ovog izuzetnog dela. Ovlašćenje za objavljivanje dao nam je kolega Branislav Gulan, decenijski prijatelj sa gospodinom Livadom, koji je teško bolestan. Obojici zahvaljujemo.

Prof. dr Svetozar Livada

Može li se iz ovih dugoročnih podataka (111 godina) zaključivati o zadovoljavajućem suživotu dviju najbrojnijih etničkih skupina - Hrvata i Srba - koje su podjednako i ravnopravno dijelile i snosile „i dobro i zlo" života na ovim prostorima? Ipak, provjerit ćemo ovakvo zaključivanje na izdvojenim pokazateljima provedenih popisa za vrijeme najdužeg perioda zajedničkog života u bivšoj Jugoslaviji, dakle za jedan srednjoročni period (43 godine) bliže prošlosti.

Ako smo prethodno govorili o veoma usporenom reproduktivnom razvoju stanovništva, ovdje, na temelju pokazatelja u gornjoj tablici, možemo govoriti o stagnantnom razvoju, što je rezultat, prije svega, teških posljedica koje je demografski korpus pretrpio tokom Drugog svjetskog rata, pa se u poraću sporo oporavlja jer ima deficijentne porodične strukture (ali relativno povoljnije kod hrvatskog u odnosu na srpsko stanovništvo), ali i zbog nekih drugih čimbenika, kao što su teški uvjeti života i kronično siromaštvo, prisutna emigraciona kretanja, procesi deagrarizacije, školovanje mladih (prije svega velikog broja djece palih boraca NOR-a i žrtava fašističkog terora u Drugom svjetskom ratu) za nepoljoprivredna zanimanja, bračna pokretljivost, kolonizacija, i dr. Do stanovitog pada broja stanovništva dolazi 70-ih i 80-ih godina, na neke moguće uzroke smo naprijed već ukazali.

Dakle, skolarizacijom i emigracionim kretanjima, uključujući i bračnu pokretljivost, stanovništvo ove regije stagnira i opada. Jedini njegov trend povećanja osjeća se kolonizacijom Hrvata iz Bosne, koji su dovedeni u isti položaj raspadanja porodice, poput Srba. S druge strane, prisutna je nemogućnost mlađih naraštaja Hrvata da se zaposle, da se obrazuju, da riješe osnovne socijalne i društvene probleme. Ipak hrvatski demografski korpus ima neku konstantu u kojem nema šokantnih penetracija koje bi ga devastirale do kraja, kao što je to slučaj sa srpskim korpusom.

No, ukupno gledano, ostaje ocjena, na osnovu demografskih pokazatelja za promatrano razdoblje, o „zadovoljavajućem suživotu dviju najbrojnijih etničkih skupina - Hrvata i Srba, na ovim prostorima", sve do 1991. godine. Kakva su poslije 1991. g. bila kretanja stanovništva, pokazuju izdvojeni podaci dva censusa provedena u državno-pravnom poretku Republike Hrvatske.

Prema podacima posljednja dva censusa, stanje stanovništva regije Dalmatinska zagora u odnosu na stanje 1991. g. bilo je:

. ukupno stanovništvo se smanjilo za 72.445 stanovnika ili za 34,28% (2001), odnosno za 78.401 stanovnika ili za 37,10% (2011) ;

• hrvatsko stanovništvo se smanjilo za 6.211 stanovnika ili za 4,68% (2001), odnosno za 14.121 stanovnika ili za 10,50% (2011);

• srpsko stanovništvo se smanjilo za 63.024 stanovnika ili za 85,93% (2001), odnosno za 60.218 stanovnika ili za 82,10% (2011). Ovaj manjak srpskog stanovništva 2001. g. označava ujedno i broj prognanih Srba kada se od tog broja odbiju poginuli i nestali, a takvih je bilo, prema evidenciji Veritasa, 1.360 poginulih i 245 nestalih. Dakle, broj prognanih iz ove regije iznosi 61.419. Kao što je vidljivo iz gornjih podataka, demografska slika ove dalmatinske regije se stubokom izmijenila, drastičnim padom broja srpskog stanovništva, slično kao i njihovih sunarodnjaka u prethodno analiziranim regijama Hrvatske, i to na jedan veoma radikalan način, skoro kompletnim izgonom sa svojih vjekovnih ognjišta. Čini se da je logika sudbine Srba posvuda gotovo ista. Ono se sada svelo skoro na razinu koju je Franjo Tuđman zacrtao kao državni cilj, t.j. na 3%.* Naime, udio srpskog stanovništva u ukupnom stanovništvu u ovoj dalmatinskoj regiji sveo se 2001. g. na 14,07%, a 2011. na 17,90%, naspram 95,32% odnosno 89,50% hrvatskog stanovništva. S obzirom na selektivni povratak Srba (uglavnom se vraćaju ostarjeli da umru u svojoj postojbini) i daljnjeg djelovanja, do divljanja, ekstremnog nacionalističkog pokreta, kao i činjenice da ne samo što su Srbi prognani, nego je uništena i njihova nadgradnja, a ono malo što je ostalo, posebno nepokretna imovina, predmet je špekulacija i useljavanja koloniziranih Hrvata iz Bosne, te veoma komplicirane i birokratizirane procedure stambenog zbrinjavanja prognanih Srba*, realno je očekivati daljnje opadanje broja srpskog stanovništva na ovim prostorima, sve do, i ispod, razine Tuđmanove projekcije.

Dakle, skolarizacijom i emigracionim kretanjima, uključujući i bračnu pokretljivost, stanovništvo ove regije stagnira i opada. Jedini njegov trend povećanja osjeća se kolonizacijom Hrvata iz Bosne, koji su dovedeni u isti položaj raspadanja porodice, poput Srba. S jedne strane, selektivni povratak Srba, a s druge strane, nemogućnost mlađih naraštaja Hrvata da se zaposle, da se obrazuju, da riješe osnovne socijalne i društvene probleme. Pa ipak, hrvatski demografski korpus ima neku konstantu u kojem nema šokantnih penetracija koje bi ga devastirale do kraja, kao što je to slučaj sa srpskim korpusom.

Regija Slavonija

Povijesno-geografska regija na istoku Hrvatske, prostire se između rijeka Drave na sjeveru, Save na jugu i Dunava na istoku, gdje graniči sa susjednim zemljama - Mađarskom, Bosnom i Hercegovinom i Srbijom. Sa površinom od 12.556 kv. km, najveća je regija Hrvatske (22% teritorija). Raspolaže sa veoma plodnim zemljištem i razvijenom poljoprivredom, pa je nazivaju „žitnicom Hrvatske". Osim ratarstva, razvijene su i sve ostale grane poljoprivrede - stočarstvo, vinogradarstvo, voćarstvo, ribnjičarstvo i dr. Također, raspolaže i sa značajnim šumskim bogatstvom u ravničarskom (hrast) i brdsko-planinskim predjelima Psunja, Papuka, Krndije i Požeške gore (prosječna nadmorska visina oko 1.000 m.). Ima razvijenu prerađivačku i drugu industriju. U povijesti je bila pod turskom vlašću (XVI stoljeće) i pod Habsburškom Carevinom (XVII stoljeće). a južni dijelovi su bili pod Vojnom krajinom. Veća gradska naselja su Osijek, Slavonski Brod, Vinkovci i Vukovar.

Subregija Zapadna Slavonija

Kretanje ukupnog stanovništva i stanovništva prema nacionalnoj pripadnosti subregije Zapadna Slavonija u periodu 1880 - 2011. g.*

Godina Apsolutni broj (Yt) Ukupno stanovn. Apsolutni broj (Yt) Hrvati % Apsolutni broj (Yt) Srbi % It (bazni indeks) 1880=100 Vt (verižni indeks)

*Obuhvaća općine: Požega, Nova Gradiška, Novska, Kutina, Garešnica, Pakrac, Daruvar, Grubišno Polje, Podravska Slatina i Virovitica, prema administrativno-političkoj podjeli 1991. gornji prikaz dugoročnog razvoja stanovništva ove subregije pokazuje kontinuirano veoma usporeni porast stanovništva tokom cijelog analiziranog perioda od 131 godine, koji je daleko ispod prosječnog porasta na bazi prirodnog priraštaja. Naime, bilansa na kraju promatranog perioda je povećanje od samo 64.698 stanovnika ili samo 28,70%.

Usporena reprodukcija stanovništva, na granici stagnantnog, praktički bez ikakvog prirodnog priraštaja, u razmatranom dugoročnom periodu od 131 godine, uzrokovana je učestalim mehaničkim zadiranjem u demografski korpus, deficijentnim porodičnim strukturama, te permanentnim migracionim kretanjima u ratnim uvjetima života, naročito za vrijeme turske okupacije ovih prostora i prodora turske vojske ka zapadu sve do Beča. Za srpsko stanovništvo, koje je gotovo isključivo bilo seljačko, dodatni je čimbenik njegova naseljska raspoređenost na brdsko-planinskim područjima, gdje je zemljišni fond oskudniji i uvjeti života teži.

Međutim, gledano prema nacionalnoj pripadnosti, u istom periodu, hrvatsko stanovništvo se povećalo za 106.664 stanovnika ili za 71,31%, što je dva i pol puta više od porasta ukupnog stanovništva; dok se istovremeno srpsko stanovništvo drastično smanjilo za 53.054 stanovnika ili za 74,69% , što čini samo 50% od porasta hrvatskog stanovništva.

Hrvatsko stanovništvo je većinsko u cijelom promatranom razdoblju u rasponu od najnižeg: 46,77% 1900. godine, do najvišeg: 88,30% 2011. godine, dok je srpsko stanovništvo manjinsko, u rasponu od najvišeg udjela od 31,51% u startnoj 1880 godini, do najnižeg od 6,20% u završnoj 2011. godini.

Kretanje stanovništva između dvaju popisa stanovništva indiciraju „krizne" godine kada dolazi do smanjivanja stanovništva. To su prema verižnim indeksima 1900/1890, 1971/1981, te 2001/1991, kada je dolazilo do fluktuacija stanovništva oba etniciteta, ali znatno jače kod srpskog, posebno u posljednjem navedenom kriznom razdoblju.

Srednjoročni period razvoja stanovništva razmotrit ćemo na temelju izdvojenih šest cenzusa provedenih u okviru državno-pravnog poretka SFRJ tokom 43 godine od 1948. do 1991. godine.

Podaci u prednjoj tablici za srednjoročni period od preko 40 godina, sakupljeni kroz šest državnih cenzusa tokom jednog relativno dužeg mirnodopskog perioda, bez šokantnih penetracija u demografski korpus koji su bili karakteristični za protekli analizirani dugoročni period, indiciraju jedno veoma ozbiljno demografsko krizno stanje u ovoj slavonskoj subregiji u kojoj kao da je razvoj stanovništva potpuno zaustavljen i sveden na razinu ispod proste prirodne reprodukcije stanovništva. To ilustrira podatak da se ukupno stanovništvo, uz manje oscilacije tokom 43 godine, tj. od 1948. g. (380.947 stanovnika) do 1991. g. (364.987 stanovnika) smanjilo za 15.960 stanovnika ili za oko 5% . Ovo krizno demografsko stanje u cijelosti je pogodilo stanovništvo oba etnikuma, kako većinskog hrvatskog, koje potpuno stagnira, tako i, ali znatno jače, manjinskog srpskog, koje se neznatno smanjuje. Naime, hrvatski se etnikum na kraju ovog razdoblja povećao za 2.666 stanovnika, odnosno za nešto više od 1%, dok se srpski etnikum smanjio za 19.159 stanovnika, odnosno za nešto više od 4%. To je utjecalo i na promjenu njihovog udjela u ukupnom stanovništvu: hrvatski etnikum je povećao svoje učešće za 1,52% (od 65,54% na 67,06%), dok je srpski etnikum smanjio svoje učešće za 4,12% (od 25,72% na 21,60%). Zanimljivo je, da su ostale manjinske etničke skupine u tom razdoblju povećale svoje učešće u ukupnom stanovništvu od 8,74% u 1948. na 11,34% u 1991. godini.

Za detaljnija objašnjenja ovog kriznog stanja u razvoju stanovništva u ovoj slavonskoj subregiji nedostaju istraživanja, ali za neke uzročnike moguće je sa sigurnošću pretpostaviti da su bili od značajnog utjecaja. To se prije svega odnosi na velike ljudske žrtve stanovništva ovog područja, posebno srpskog, zbog genocidne politike tzv. NDH tokom Drugog svjetskog rata, odnosno mehaničko zadiranje u njegov demografski korpus i s tim u vezi značajan udio deficijentnih porodica, što se negativno odrazilo na natalitet u poslijeratnom razdoblju. Također, ovo je tradicionalno depopulaciono područje po različitim osnovama (ekonomske, socijalne, migracione i dr.), koje se često podvode pod zajednički nazivnik: „bijela kuga".

Kratkoročni period razvoja stanovništva razmotrit ćemo na temelju popisa stanovništva provedenih u samostalnoj državi, odnosno Republici Hrvatskoj u razdoblju 1991 - 2011. (posljednji popis 1991, u bivšoj zajedničkoj državi, kao startni ili bazni i dva popisa 2001. i 2011. u RH).

Prema podacima posljednja dva cenzusa, stanje stanovništva subregije Zapadna Slavonija, u odnosu na stanje 1991. godine, bilo je:

- ukupno stanovništvo se smanjilo za 41.697 stanovnika ili za 11,4% (2001. g.), odnosno za 74.745 stanovnika ili za 20,48% (2011. g.);

- hrvatsko se stanovništvo povećalo za 34.283 stanovnika ili za 14,01 % (2001), odnosno za 11.521 stanovnika ili za 4,71% (2011); time se udio hrvatskog u ukupnom stanovništvu povećao sa 67,06% (1991) na 86,31% (2001), odnosno na 88,30% (2011);

- srpsko se stanovništvo u odnosu na stanje 1991. g. smanjilo za 56.240 stanovnika ili za 71,37% (2001), odnosno za 60.825 stanovnika ili za 77,18% (2011); time se udio srpskog u ukupnom stanovništvu smanjilo od 21,60% (1991) na 6,98% (2001), odnosno na 6,20% (2011). Ovaj manjak srpskog stanovništva 2001. godine označava ujedno broj prognanih Srba, kada se od tog broja odbiju poginuli i nestali, a takvih je bilo prema evidenciji Veritasa 640 poginulih i 508 nestalih Srba. Dakle broj prognanih Srba u ovoj subregiji iznosi 55.092.

Ovakva demografska slika ove subregije počela se stvarati 1991. godine, da bi ovaj degresivni trend smanjivanja srpskog stanovništva kulminirao 1995. i kasnije sve do današnjih dana (ne ulazeći šire u povijest nastajanja ovog trenda), i bio egzaktno snimljen i registriran popisima stanovništva 2001. i 2011. godine. Nažalost, ova se konstatacija, manje-više, u cijelosti odnosi na sve do sada analizirane regije Hrvatske.

Ova subregija je poznata i po tome što je u njoj provedeno prvo veće etničko čišćenje srpskog stanovništva u Hrvatskoj. Ono je provedeno u 26 sela (Crljenci, Čečavac, Vučjak Čečavački, Jemonovac, Koprivna, Kujnik, Oblakovac, Orljavac, Pasikovci, Podsreće, Rasna, Ruševac, Sloboština, Snjegavić, Vranić, Gornji Vrhovci, Kantrovci, Klisa/Velika/, Lučinci, Markovac, Milivojevci, Nježić, Oljasi, Ozdakovci, Poljanska i Smoljanovci) u zapadnom brdsko-planinskom predjelu općine Slavonska Požega u periodu od 29. listopada 1991. g. do početka 1992. g. Izvršioci ovog brutalnog čina bili su Krizni štab općine Slavonska Požega i Zapovjedništvo obrambenih snaga istočne Slavonije i Baranje, odnosno 123. brigade Hrvatske vojske.

Prema Naredbi Kriznog štaba i Zapovjedi zapovjednika 123. brigade HV izvršena je evakuacija svih stanovnika, njihove osobne imovine i stoke u području navedenih 26 sela i stanovništvo iseljeno u druga naselja na području općine "prema slobodnom izboru". Dalje se u zapovjedi kaže, "da u slučaju kršenja ove zapovjedi, HV i policija mogu otvoriti vatru bez prethodnog upozorenja". Motivi ove evakuacije prema navedenim dokumentima su "zaštita stanovništva"... i "uspješna obrana od borbenog djelovanja četničko-terorističkih snaga i jedinica". Zapovjed nosi oznaku "vojna tajna - strogo povjerljivo".

Rezultati odnosno ishod ove navodno humane, dobrovoljne i zaštitničke akcije iseljavanja srpskog stanovništva iz svojih domova bio je tragičan. U većini tih naselja živjeli su isključivo Srbi. U nekima tek poneki Hrvat, u malom broju značajniji broj Hrvata, a samo u dva naselja većinsko stanovništvo je bilo hrvatsko sa značajnim brojem Srba. Pritiscima, zastrašivanjima i na koncu vojnom akcijom ta naselja su etnički očišćena od srpskog stanovništva. Rezultat tih brutalnih aktivnosti bio je da prema popisu iz 2001. godine u 14 naselja nema više stanovnika. Zapaljeno je 616 kuća, 590 gospodarskih zgrada, jedan sakralni objekat, 1.462 stanovnika ostalo je bez svojih domova i ubijene su 44 osobe. Od prijeratnih 1.645 stanovnika srpske narodnosne pripadnosti koji su živjeli u tim naseljima nakon rata ostalo ih je samo 173, a od prijeratnih 356 Hrvata, 2001. godine u tim naseljima živi njih 407.

Subregija Istočna Slavonija

(Kretanje ukupnog stanovništva i stanovništva prema nacionalnoj pripadnosti subregije Istočna Slavonija u periodu 1880 - 2011. godine*)

Za razliku od prethodne „sestrinske" subregije, ukupno stanovništvo se u prethodnom dugoročnom promatranom periodu kontinuirano povećavalo, te se više nego udvostručilo (bazni indeks 1991. = 228,58), iako je i to relativno spori rast za ovako dugo razdoblje od više od 130 godina. Ovakvom relativno povoljnom razvoju stanovništva doprinijela je i sama činjenica da se radi o urbaniziranom području, odnosno o tri veća gradska centra sa svojim okolnim gravitacionim seoskim naseljima, sa relativno povoljnim uvjetima života, podjednakim za sve žitelje i etničke zajednice koje ih naseljavaju.

Ukupno hrvatsko stanovništvo je, sa relativno značajnijim oscilacijama samo u razdoblju 1900/1910, raslo znatno brže od ukupnog stanovništva i skoro se utrostručilo (bazni indeks 1991. = 283,49, a 2001. = 294,31), što približno odgovara srednje očekivanom rastu za ovako dugoročan period.

Međutim, ukupno srpsko stanovništvo, uz kontinuirani rast sve do 1971. godine do kada se ono povećalo za nešto više od dva i pol puta (bazni indeks 1971. = 264,03), bilježi značajne fluktuacije u razdobljima 1971/1981, 1991/2001. i 2001/2011. godine, kada dolazi do njegovog značajnog smanjenja, odnosno ono se brojčano gotovo prepolovilo, to jest od 78.520 stanovnika 1971. na 40.356 stanovnika 2011. ili za 38.164 stanovnika odnosno za 48,60%.

Učešće dva većinska naroda, hrvatskog i srpskog, u ukupnom stanovništvu ove slavonske subregije (ostale manjinske etničke skupine zastupljene su sa svega oko 10 %), bio je relativno uravnotežen sve do 1991. godine (3/4 : 1/4), odnosno kretao se između 35,64% (1900) i 65,01% (1991) hrvatskog stanovništva, i 19,83% (1981) i 25,75% (1961) srpskog stanovništva. Međutim, nakon ovog perioda, t.j. 2011. godine, taj odnos se sveo na 80,53% hrvatskog i 14,66% srpskog stanovništva.

Manjak srpskog stanovništva 2011. godine u odnosu na stanje 1991. godine predstavlja ustvari broj prognanih stanovnika, s tim da se od tog broja oduzme broj poginulih i nestalih osoba, Prema Veritasu, broj poginulih u ovoj subregiji iznosi 1.000, a broj nestalih 135. Prema popisu od 1991. broj srpskih stanovnika ove subregije iznosio je 77.761, dok je popis 2011. registrirao 40.356 stanovnika, dakle manje 37.405 stanovnika; kada se od toga broja oduzme 1.135 poginulih i nestalih, dobije se broj prognanih, dakle 36.270 prognanika. Naravno ova je računica orijentaciona, jer polazi od pretpostavke da se broj stanovnika nije mijenjao u međupopisnom razdoblju, odnosno da je ostao isti kao i 1991. godine.

Ovakva demografska slika ove slavonske subregije rezultat je progona srpskog stanovništva iz ovog područja, što je i bio glavni cilj Vojno-redarstvene akcije „Bljesak", kao i tada vladajuće državne nacional-šovinističke i revanšističke politike. Očigledno je da i dalje traje trend smanjivanja srpskog stanovništva u ovoj slavonskoj subregiji, na što ukazuju podaci posljednja dva popisa stanovništva, prema kojima se broj srpskih stanovnika u razdoblju od 2001. do 2011. godine smanjio za daljnjih 6.694 stanovnika ili za 14,2%, iako je ovo područje proglašeno od strane državne vlasti i u medijima kao „jedinstven primjer mirne reintegracije u hrvatski korpus". Međutim, projekat suživota dvaju većinskih naroda na ovom području - hrvatskog i srpskog - i dalje ostaje otvoren i neriješen, opterećen nizom vitalnih problema, od privređivanja i zapošljavanja, normalnog održavanja cjelokupnog načina i kulture življenja, do biološke reprodukcije, zbog tenzija i iskrenja integralnog nacionalizma, koji očito dolaze od strane jednog i drugog etniciteta.

(Nastavak u sledećem broju)