Smrt Evrope

Douglas Marey: Čudna smrt Europe (11)

Nemačka i Švedska primile su isti broj izbeglica

Evropa čini samoubistvo. Ili su, u najmanju ruku, njezini vođe odlučili počiniti samoubistvo. Jesu li ih europski narodi odabrali slijediti u tome, posve je drugo pitanje. Kad kažem da je Europa u procesu ubijanja same sebe, ne mislim da je teret uredbi Europske komisije postao pretežak ili da Europska konvencija o ljudskim pravima nije učinila dovoljno da zadovolji zahtjeve određenih zajednica. Mislim na to da je civilizacija koju poznajemo kao Europu u procesu počinjenja samoubojstva te da ni Velika Britanija niti bilo koja druga zapadnoeuropska zemlja ne može izbjeći tu sudbinu jer kao da svi bolujemo od istih simptoma i boljki. Posljedica toga bit će da na kraju naših života većina ljudi koji danas žive u Europi neće biti Europa te da će svi europski narodi izgubiti jedino mjesto na svijetu koje mogu nazvati domom, zaključak je istraživanja u knjizi Daglasa Maerja, koje objavljujemo u nekoliko nastavka

Daglas Marej

Čak i da je europski demografski pad bio ozbiljan kako je tvrdio gospodin Ambrosi, najočitija reakcija nije nužno uključivala uvoz ljudi posve drukčije kulture kako bi osigurali sljedeći naraštaj. Ako su Ambrosi i drugi dužnosnici bili tako zaokupljeni nadomještanjem postojećeg ili budućeg manjka radne snage u Njemačkoj, sigurno bi prije bacanja mreže po cijelome svijetu bilo razumnije pogledati bliže kući na 25 do 50 posto mladih u Španjolskoj, Portugalu, Italiji i Grčkoj koji su baš u to vrijeme bilježili veliku nezaposlenost. Osobe poput Ambrosija toliko posvećene argumentu slobodnog tržišta kao da ni po svojim standardima nisu shvaćale što se događa. Još je više zabrinjavalo što su pretpostavljali da vrijede samo njihovi slobodnotržišni argumenti te da mladi iz južne Europe, među ostalima, neće imati ništa protiv toga da ih preskoči netko iz neeuropskih dijelova svijeta.

Naravno, kad je imigracija u Europu dosegnula nezabilježen povijesni rekord, i tada je bilo onih koji su govorili kako je sve u najboljemu redu. Jedina zemlja u koju je po glavi stanovnika 2015. ušao isti broj migranata kao i u Njemačku bila je Švedska (1 do 2 posto). U Švedsku je 2015. stiglo između 160 000 i 180 000 migranata - povijesno nezabilježen broj čak i za zemlju koja je posljednjih desetljeća bila poznata po prihvaćanju izbjeglica.

Godine 2004. Švedska je prihvatila oko 400 izbjeglica dječje dobi, a samo 2015. morala je apsorbirati 35 000 djece, što ju je po djetetu koštalo desetke tisuća eura na godinu. U ljeto 2015. migranti su stizali svaki dan, i to ne samo preko glasovitoga Oresundskog mosta iz Danske (između Danske i Švedske nije bilo granice) nego i sa sjevera. Većina pridošlih nije imala nikakve dokumente, a to nije uvijek bilo slučajno. Stanovnici Malmöa svjedočili su kako su kante za otpatke blizu željezničkoga kolodvora bile pune uništenih osobnih iskaznica i putovnica.

No čak i dok je Švedska proživljavala tako nenormalnu godinu, vlasti su se i dalje pretvarale da u tome nema ništa nova. U listopadu 2015. vlada je organizirala konferenciju podrške migracijskoj politici nazvanu "Švedska zajedno". Uz uobičajenu političku svitu, konferenciji su prisustvovali i švedski kralj i kraljica. Među govornicima se našla i Ingrid Lomfors, direktorica švedskog "Foruma za živu povijest" (organizacije za obrazovanje o holokaustu). U vrlo hvaljenom govoru Ingrid Lomfors navela je tri ključne stvari: da imigracija u Švedsku nije ništa novo, da su svi Šveđani zapravo imigranti te da ionako ne postoji nešto što bismo mogli nazvati švedskom kulturom.95

Na svoj je način "Forum za živu povijest" kristalizirao probleme nagomilane poslijeratnom imigracijom diljem Europe. Čak i ako su se događaji odvijali pred očima javnosti, vlasti su odbijale priznati da je to nešto novo. A kad bi ipak priznali, pokušali su to prikazati kao novu mogućnost za zemlju. Nigdje nije bilo volje da se opravdanima priznaju barem neke sumnje javnosti o posljedicama tih pokreta. Od 1950-ih kontinent se ujedinio u podcjenjivanju očekivanog broja došljaka i zatim u golemom precjenjivanju sposobnosti zemlje da integrira pridošlice. Bilo je trenutaka u kojima su donositelji odluka pokazivali poniznost, ali nikad prema jednom od najvećih i najočitijih promašaja - nevoljkosti da se prizna kako imigrantske skupine koje su došle u Europu ne samo da imaju drukčije životne stavove od društva u cjelini, nego se po njima i međusobno razlikuju te da će te činjenice imati vlastite ozbiljne posljedice. Neuspjeh multikulturalne i "poslijemultikulturalne" ere ništa ne ilustrira bolje od činjenice da se o ideologijama - političkim i vjerskim - došljaka rijetko razmišljalo i gotovo nikad nisu bile dopuštene teme za raspravu. I zato se u svim zemljama o poslijeratnoj imigraciji govorilo samo kao o rasnoj temi. Govorilo se o rasnome identitetu došljaka, ali se zabrinutost po tom pitanju uvijek vraćala na antirasizam. Ono što je vidio i rekao vrlo malen broj ljudi bilo je da rasno podrijetlo došljaka uopće nije važno u usporedbi s mnogo većim problemom vjere. Kad je u Nizozemsku prvi put došao velik broj Marokanaca, o njima se govorilo kao o Marokancima. Kad je u Veliku Britaniju prvi put došao velik broj Pakistanaca, o njima se govorilo kao o Pakistancima. Isto se dogodilo i s Turcima u Njemačkoj. Ali oko prijelaza tisućljeća Europu je zahvatilo razdoblje multireligioznosti, važnost rase imigranata se smanjila, a Europa se počela pitati nije li glavno pitanje zapravo religija. Bila je to tema koja je većinu političara i komentatora u zapadnoj Europi zatekla posve nespremne.

Tijekom osamdesetih i devedesetih godina dvadesetoga stoljeća gotovo nitko nije predvidio da će prva desetljeća dvadeset prvoga stoljeća zaokupljati rasprava o religiji. Sve svjetovniji kontinent očekivao je da će religiju ostaviti za sobom ili će barem prepoznati da je poslije mnogo stoljeća mjesto religije u modernoj državi više-manje utvrđeno. Kad bi, nešto konkretnije, netko u posljednjemu dijelu dvadesetoga stoljeća rekao da će se prvih godina idućega stoljeća voditi bezbroj rasprava o svetogrđu te da će se čak ponovno moći očekivati smrt zbog bogohuljenja, svaka bi publika ismijala takvo predviđanje i posumnjala u zdrav razum onoga tko bi tako što izjavio. Ali neki su ipak čuli prva rana zvona poziva na uzbunu. A kako i ne bi? No problem je uvijek bio u tome da te ljude nitko nije slušao.

Jedno od prvih upozorenja u Velikoj Britaniji dogodilo se na Valentinovo 1989. kad je ajatolah Homeini, vrhovni vođa Revolucionarne Islamske Republike Irana, izdao dokument kojim je sve "predane muslimane na svijetu" obavijestio da se "autor knjige nazvane Sotonski stihovi - napisane, tiskane i objavljene suprotno učenju islama, Proroka i Kur'ana - baš kao i svi uključeni u njezino objavljivanje koji su bili svjesni njezina sadržaja osuđuju na smrt". Ajatolah je nastavio: "Pozivam sve predane muslimane da ih smaknu brzo bez obzira na to gdje se nalazili, tako da se više nitko ne usudi uvrijediti muslimanske svetosti."96 Upravitelj teheranske "dobrotvorne zaklade" nadovezao se ponudivši nagradu od tri milijuna dolara ubojici britanskoga romanopisca (nagrada bi bila smanjena za dva milijuna dolara kad ubojica ne bi bio musliman). Velika Britanija - i ostatak Europe - prvi su put čuli riječ fetva.

Za manje od 24 sata britanska je država sakrila Salmana Rushdieja i osigurala mu zaštitu. Uskoro su tisuće britanskih muslimana izišle na ulice podržavajući uvođenje zakona protiv islamskog bogohuljenja u Veliku Britaniju. U Bradfordu, na sjeveru Engleske, roman je prikovan o komad drva i spaljen pred skupom od nekoliko tisuća muslimana. Iqbala (poslije sir Iqbala) Sacraniea, jednu od osoba na brzome putu da postane muslimanski vođa, pitali su smatra li da autor Sotonskih stihova zavređuje smrt. Sacranie je odgovorio: "Smrt je možda preblaga za njega."97 Najpoznatijega britanskog preobraćenika na islam Yusufa Islama (pjevača prije poznatoga pod imenom Cat Stevens) u televizijskoj su emisiji pitali bi li Rushdieju ponudio utočište kad bi mu se pojavio na vratima, na što je on odgovorio: "Pokušao bih nazvati ajatolaha Homeinija i rekao bih mu točno gdje se taj čovjek nalazi." Upitan bi li otišao na prosvjed na kojem se pali lutka u obličju Rushdieja, rekao je, "nadao bih se da je riječ o pravoj stvari".98

Osobe sa svih strana kulturnog i političkog spektra raspravljale su o ponovno probuđenom pitanju bogohuljenja. I na političkoj ljevici i na desnici bilo je onih koji su smatrali da je Rushdie prekoračio pravila uljudnosti. Lord Dacre (Hugh Trevor-Roper), visokopozicioniran među torijevskim desničarima, u intervjuu za novine izjavio je: "Ne bih prolio ni suzu kad bi ga neki britanski muslimani užasnuti njegovim ponašanjem presreli u mračnoj ulici i dobro ga premlatili."99 Ministar vanjskih poslova Geoffrey Howe na televiziji je istaknuo da se njemu osobno Sotonski stihovi ne sviđaju i da su uvredljivi za Veliku Britaniju. Drugi su iskopali prije objavljene Rushdiejeve kritike o Britaniji i zaključili da dugovi napokon stižu na naplatu. Princ od Walesa navodno je u privatnom razgovoru rekao da Rushdie zavređuje sve što ga je snašlo.100 Vjerski su vođe u međuvremenu svim silama nastojali udobrovoljiti Islamsku Republiku. Canterburyjski nadbiskup Robert Runcie izjavio je da "razumije osjećaje muslimana".101 Glavni rabin Immanuel Jakobovits rekao je da su "i gospodin Rushdie i ajatolah zloporabili slobodu govora".102 Slične su se izjave mogle čuti i od vodstva Katoličke crkve kao i od vođa drugih vjeroispovijesti. Na političkoj je ljevici John le Carré izjavio da "u životu ili prirodi ne postoji zakon koji kaže da se veliku religiju može nekažnjeno uvrijediti".103 A laburistički parlamentarni zastupnik Bernie Grant - jedan od prvih crnih zastupnika u britanskome Donjemu domu - na sastanku svojih parlamentarnih kolega rekao je da bijelci nastoje svijetu nametnuti svoje vrijednosti, a premda se ne slaže s ajatolasima, muslimani u Iranu trebali bi imati pravo živjeti vlastitim životima. Usto "spaljivanje knjiga," tvrdio je, "za crnce nije osobito važna stvar".104

Međutim, mala ali odlučna grupa ljudi shvatila je što fetva znači pa je podržala romanopisca kojega je ajatolah Homeini nazvao "bogohulnim kopiletom".105 Autorica romana Fay Weldon sjedila je nasuprot Catu Stevensu dok je iznosio svoj komentar pa je sa čuđenjem primijetila da glavni načelnik policije koji je također bio u studiju nije jednostavno prišao pjevaču i uhitio ga zbog poticanja na ubojstvo. U pamfletu koji je poslije izdala, Fay Weldon tvrdila je kako Velika Britanija plaća cijenu za to što se premalo ljudi potrudilo pročitati Kur'an i umjesto toga samozadovoljno mrmljaju "otrcane fraze o 'velikim svjetskim religijama'".106 Zauzvrat, taj su tekst neki britanski muslimani smatrali govorom mržnje, pa je čak i umjereni muslimanski pisac iz tog doba Ziauddin Sardar napisao: "Čini se da Fay Weldon može izmisliti što god poželi i sve s predrasudama kritizirati jednostavno zato što su muslimani 'lak plijen'".107 Zapravo su samo osobe povezane s Rushdiejem postale "lak plijen". Godine 1991. u svojemu je milanskom stanu Rushdiejev talijanski prevoditelj izboden nožem i prebijen. Godine 1993. norveškoga su nakladnika Sotonskih stihova Williama Nygaarda triput propucali pred vlastitom kućom. U Velikoj Britaniji na dvije su knjižare bačene zapaljive bombe jer su prodavale knjigu. U druge su trgovine, među njima i londonsku robnu kuću u kojoj je bila Penguinova knjižara, postavljene bombe. A 1989. mladić Mustafa Mahmoud Mazeh dignuo se u zrak i pritom razorio nekoliko katova londonskoga hotela u kojem je pripremao bombu za Rushdieja.

I u Americi i u Europi bilo je onih koji su shvatili da je riječ o slobodi govora. Primjerice, Susan Sontag, te godine predsjednica autorske udruge PEN, organizirala je zbivanje na kojem su istaknuti pisci čitali dijelove Rushdiejeve knjige: "Treba nam malo građanske hrabrosti", rekla je.108 Ali iako je bilo nešto građanske i državne hrabrosti, nije bilo širega razumijevanja o tome što se zapravo zbiva. Pamfleti poput onoga Fay Weldon u tom razdoblju vrlo su neobično shvaćali da Rushdie nije imao samo nesreću da dotakne nastanjeno osinje gnijezdo. Taknuo je u osinje gnijezdo koje je nedavno uvezeno u zemlju i koje je raslo. Kad je 1938. Hilaire Belloc objavio Velike hereze, jedno je poglavlje posvetio "Velikoj i trajnoj Muhamedovoj herezi", prema kojem se Sotonski stihovi čine vrlo pitomima. Ali Belloc se nije morao skrivati ili deset godina živjeti pod policijskom paskom jer 1930-ih u Velikoj Britaniji gotovo da i nije bilo muslimana. U vrijeme afere s Rushdiejem u Ujedinjenom Kraljevstvu živjelo je nešto manje od milijun muslimana, broj koji će se u dva desetljeća od objavljivanja knjige utrostručiti. Velika Britanija morala je proći ubrzani tečaj o pravilima islama, baš kao što će u sljedećim godinama to morati učiniti i druge zemlje.

Zahvaljujući zaštitnim mjerama britanske vlade, Rushdie je preživio aferu Sotonskih stihova. Ali kako je mnogo kasnije napisao pisac Kenan Malik, društvo u cjelini - a osobito izdavaštvo - prilagodilo se fetvi.109 Ono što se moglo objavljivati prije 1989., nikad se više neće objavljivati. Nad sve se nadvio veto ubojice, pa se uskoro nisu više mogli objavljivati ne samo romani kritički okrenuti prema islamu nego i posve nevini nekritički romani. Godine 2008. zabrinutost zbog sigurnosti uvjerila je iste britanske nakladnike koji su objavili Rushdiejev roman da odbiju objaviti romansu o utemeljitelju islama nazvanu Dragulj iz Medine. Knjižaru maloga londonskog neovisnog izdavača koji se objavljivanja knjige prihvatio kako bi pokazao da se protivi cenzuri, zapaljivom su bombom napala trojica britanskih muslimana.

Osim što se društvo prilagodilo prijetnjama nasilja, afera s Rushdiejem za Britaniju je imala još jednu važnu posljedicu. Uz religijske fraze prihvatila je ideju o "politici zajednice", jer čim su se na britanskim ulicama pojavile tisuće razjarenih muslimana, postavilo se pitanje tko govori u njihovo ime. Poslije Rushdiejeve afere nastala je prva organizirana muslimanska "predstavnička" organizacija. Akcijski komitet za islamske poslove u Ujedinjenome Kraljevstvu (UK Action Committee on Islamic Affairs, UKACIA) utemeljenje sa zadatkom koordiniranja gnjeva i sprečavanja ponavljanja afere sa Sotonskim stihovima. U godinama nakon toga to je dovelo do stvaranja Britanskoga muslimanskog vijeća (Muslim Council of Britain, MCB), najveće krovne skupine koja tvrdi da predstavlja britanske muslimane. Organizacija nije bila samo politička nego i sektaška. Premda je skupinu financirala Saudijska Arabija, koja se tada s Iranom natjecala da postane dominantna islamska sila, u njoj su riječ vodili ljudi iz pakistanske islamističke skupine Džamat-e-islami. Od stvaranja takva entiteta očito su koristi imali oni koji su preko noći iz anonimnosti dospjeli na položaje "glasnogovornika zajednice" (a uvijek je bila riječ o muškarcima). Od toga je također imao koristi njihov tvrdolinijaški pravac islama koji je svakom prividnom ili stvarnom eskalacijom krize sve više jačao te u stranu gurao liberalnije i neovisnije elemente zajednice.110

navodno pitao, "Koji broj moram nazvati da dobijem Europu?", tako je i britanska vlada poslije Rushdiejeve krize pitala: "Koji broj moramo nazvati da dobijemo muslimansku zajednicu?" Oni koji tvrde da je to bila poznata ljevičarska politika zaboravljaju da je u Velikoj Britaniji osnivanje Britanskoga muslimanskog vijeća potaknuo konzervativni ministar unutarnjih poslova Michael Howard i učinio ga sugovornikom vlade. Navodni uspjeh modela rezultirao je time da ga se izvezlo u druge zapadnoeuropske zemlje, pa je čak i Francuska - usprkos vlastitim tradicijama - počela poticati stvaranje predstavničkih tijela francuskih muslimana, među njima i Francuskoga vijeća za muslimansku vjeroispovijest (Conseil Français du Culte Musulman, CFCM). To je u Francuskoj - baš kao u Velikoj Britaniji - bilo djelo desničarske vlade, a posebice jednoga desničarskog političara, Nicolasa Sarkozyja.

Loše su strane trebale biti očite već od početka, ali nisu. Među njima bilo je i to što su se između običnih muslimana i njihovih političkih predstavnika iznenada pojavili i vjerski predstavnici. Model je također išao na ruku svima koji su već bili politički aktivni i angažirani, a nije pogodovao onima koji su bili prezauzeti svojim životima ili karijerama kako bi se bavili politikom zajednice, a kamoli politikom zajednice već povezanom sa sektaškim skupinama. Model je pogodovao glasnima, ekstremistima, povrijeđenima i svima poput Džamata koji su već bili organizirani - što je značilo da je njihov pravac sektaške politike, nerijetko vrlo nepopularan u zemljama iz kojih su vukli podrijetlo - postao glavnim glasom muslimanskoga predstavništva u Europi. Četiri godine poslije 11. rujna 2001. Rushdie je dao intervju u kojem je govorio o islamskim naporima da zavladaju nakon afere sa Sotonskim stihovima, a osobito o nastojanjima da isključe "progresivne" muslimanske glasove. "U to vrijeme ljudi nisu htjeli slušati o tome", istaknuo je. "A onda se dogodio 11. rujna i sad mnogi kažu da je, gledajući unatrag, fetva bila uvod, a ovo sada je glavni događaj."111

Ali i prije "glavnoga događaja" diljem Europe bilo je znakova upozorenja da će kontinent u dvadeset prvome stoljeću biti isprepleten sa zahtjevima ponajprije jedne religije jer su njezini sljedbenici u Europu primljeni u golemu broju. Zemlja koja je napadno predvodila u tim raspravama bila je Nizozemska.

Osmo poglavlje "Proroci bez časti"

Kad je šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća u Nizozemskoj vladala nestašica radne snage, imigranti su stizali uglavnom iz Maroka i Turske, dovodeći sa sobom svoje supruge i obitelji. Do devedesetih godina dvadesetoga stoljeća stalan dotok useljenika iz tih zemalja i njihov veći natalitet značio je brži rast tih zajednica naspram bilo koje druge zajednice u zemlji. Politika nizozemske vlade bila je isticanje "integracije bez predrasuda prema ičijem identitetu". Nekolicina javnih osoba koje su se u to doba protivile vladinoj imigracijskoj i integracijskoj politici nije dočekana blagonaklono. Osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća nekonvencionalan političar Hans Janmaat izjavio je da je Nizozemska "puna" i suprotstavio se multikulturalnome modelu, ustrajući da bi se useljenici trebali prilagoditi nizozemskome načinu života ili napustiti zemlju. Ne samo da su mu takve izjave uništile političku karijeru, nego su 1986. u hotelu u mjestu Kedichemu na jugu Nizozemske, u kojem je njegova mala politička stranka organizirala skup, ljevičarski aktivisti čak podmetnuli požar. Među onima koji su bili prisiljeni skočiti iz zgrade spašavajući gole živote bila je i Janmaatova supruga koja je pritom čak ostala bez noge.

Djelomice možda i zato što ju je pratio glas najliberalnije europske zemlje (zahvaljujući zakonima o lakim drogama i liberalnim stavovima prema spolnim manjinama), do devedesetih godina dvadesetoga stoljeća u Nizozemskoj su se počele osjećati napetosti vezane za najbrže rastuću manjinsku skupinu. U tom je razdoblju mnogo političara privatno priznalo da povećan broj muslimana u Nizozemskoj predstavlja prevelike probleme za sve političke stranke, da masovna imigracija i integracija u Nizozemskoj ne funkcioniraju te da napadanje onih koji izražavaju svoju zabrinutost ne vodi rješavanju problema. Sloboda izražavanja bila je rana točka sukoba. Dana 5. listopada 1990. u programu amsterdamske radiopostaje jedan je muslimanski vjerski vođa izjavio: "One koji se opiru islamu, islamskom poretku ili Alahu i njegovu proroku, prema šerijatskom zakonu imate pravo ubiti, objesiti, zaklati ili protjerati."

Godine 1991. vođa Narodne stranke za slobodu i demokraciju (VVD) Frits Bolkestein održao je govor i nakon toga objavio članak u kojem je glasno i jasno rekao ono što je brinulo i druge političke vođe. Bolkestein je zamijetio da islam "nije samo religija nego i način života. Time se vizija islama protivi liberalnom odvajanju crkve i države". Također je istaknuo razlike između islamskih stavova prema ženama te nizozemskih zakona i običaja. Priznajući da će novo stanovništvo očito ostati u Nizozemskoj, Bolkestein je zaključio da je stvarna, potpuna integracija u nizozemski način života jedini odgovor na taj problem. Međutim glavni i osnovni problem bio je "u tome što si ne možemo priuštiti da nemamo pravo".112 Govor i članak koji je objavio dočekani su na nož. Tadašnji nizozemski premijer Ruud Lubbers članak je nazvao "opasnim", jedan vladin ministar optužio je autora da člankom "vrijeđa muslimansku zajednicu", a jedan istaknuti novinar publicist rekao je da će "rasplamsati rasističke osjećaje".113

U kulturi u kojoj ideje još nešto znače, knjiga sociologa Paula Schnabela Iluzija multikulturalizma: zamolba za prilagodbu i asimilaciju (The Multicultural Illusion: A Plea for Adaptation and Asimilation) objavljena 1998. većinu je tih problema iznijela u srednjostrujaški tabor, baš kao i esej akademika i člana nizozemske Laburističke stranke Paula Schelfera "Drama multikulturalizma" ("The Multicultural Drama").114 Ali javnost i političari i dalje su se uvelike razilazili. Istraživanje provedeno u Nizozemskoj 1998. pokazalo je da gotovo polovica Nizozemaca smatra da se "zapadnoeuropski i muslimanski način života ne mogu pomiriti".115 Čelništvo VVD-a i drugi omogućili su Nizozemskoj da se razmjerno rano suoči s pitanjima s kojima će se druge zapadne zemlje susresti tek desetljeće poslije. Ipak, politički krugovi i dalje su pokazivali ozbiljnu nevoljkost da se pozabave tim problemom. Naposljetku je jedan popularni nizozemski stručnjak i ljevičarski profesor učinio tu raspravu normalnom.

Sve dok se nije počeo baviti temom islama, Pim Fortuyn ni izdaleka nije bio "desničar". Profesor na marksističkome fakultetu i homoseksualne orijentacije, Fortuyn je bio gorljiv zagovornik promiskuitetnog ponašanja i gotovo svakoga drugog libertarijanskog stava. "Desničarom" je postao tek kad se dotaknuo teme islama. U svojoj knjizi Protiv islamizacije naše kulture (Against the Islamisation of our Culture), objavljenoj 1997., istaknuo je niz pitanja za koje je tvrdio da predstavljaju izazov nizozemskome društvu.116 Do tog trenutka sva su ta pitanja bila ključne teme izborne kampanje političke ljevice. Uključivala su činjenicu da islam nije ostvario odvajanje crkve od države kakvo je postiglo nizozemsko kršćanstvo - odvajanje koje je Nizozemcima donijelo slobodu govora, slobodu tiska i ostala ljudska prava, ali i zaštitilo javni prostor od crkvenog uplitanja na temelju "svetih" tekstova. Druga Fortuynova velika zamjerka islamu bila je razlika u stavovima prema spolovima. Bio je mišljenja da muslimanke u Nizozemskoj trebaju imati ista prava na emancipaciju kao i druge Nizozemke i usto je žestoko napadao islamske stavove prema spolnim manjinama. Nizozemska je u svijetu bila predvodnica u donošenju zakona i stvaranju kulture u kojoj je jednakost među muškarcima i ženama, heteroseksualnima i homoseksualcima postala normom. Običaji zemalja s muslimanskim manjinama u različitim su stupnjevima moralne strogosti zorno pokazivali da su ta načela nespojiva s islamom. Ipak, nizozemsko je društvo unatoč očitim neslaganjima pokušavalo održati privid da njegova vlastita snošljivost može koegzistirati s nesnošljivošću najbrže rastućega dijela nizozemskog društva. Fortuyn je bio uvjeren da ne može.

Svojim novinskim kolumnama i nastupima u televizijskim emisijama, Fortuyn se nije samo izvještio u izražavanju vlastitih stavova nego i u osvještavanju stavova drugih. U jednom se televizijskom talk showu pred nizozemskim imamom namjerno ponašao tako napadno da je posve razbjesnio imama koji ga je otvoreno napao zbog homoseksualnosti. Nizozemski glavnostrujaški političari također su se okomili na njega. Godine 1997. tijekom televizijske rasprave u vezi s njegovom knjigom Islamizacija, vodeći političar Laburističke stranke i bivši ministar Marcel van Dam rekao je Fortuynu: "Vi ste krajnje inferiorno ljudsko biće."117 Bio je to tek nagovještaj otrovnih kritika koje su uslijedile.

Do napada u SAD-u 11. rujna 2001. nizozemsko se društvo nekoliko puta dotaknulo glavnih dijelova te rasprave i Fortuyn je počeo politici posvećivati sve više energije. Kad je islam nazvao achterlijk (nazadnom) kulturom, izbačen je iz stranke čiji je bio član, ali je odmah osnovao vlastitu političku stranku - Listu Pima Fortuyna (LPF). Vjerojatno više nego u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji, novim se političkim strankama zbog sustava glasovanja u Nizozemskoj razmjerno lako probiti. U samo nekoliko tjedana prije nacionalnih izbora 2002. Fortuynovoj je stranci uspjelo iz temelja protresti nizozemsku političku scenu.

Nesputavan od stranačkih kolega, sve je više upozoravao na prijetnju nizozemskom identitetu, a napose liberalnom identitetu Nizozemske. Upozoravao je da multikulturalizam ne funkcionira nego da potiče stvaranje paralelnih društava, posebice u muslimanskim getima. Upozoravao je da je "pet minuta do dvanaest" i da je Nizozemskoj krajnji čas da preokrene trend. S urođenim smislom za publicitet i upornim odbijanjem da igra po pravilima koja su određivali mediji, Fortuyn je u kampanji za izbore 2002. pobrao simpatije nizozemskog stanovništva koje se činilo spremnim da mu povjeri svoju zemlju. Politički su ga suparnici napali svim raspoloživim sredstvima: nazivali su ga rasistom, uspoređivali s Hitlerom, a oni umjereniji s Mussolinijem. U televizijskom intervjuu neposredno prije smrti Fortuyn je govorio o prijetnjama smrću koje su mu stizale, rekavši da bi zbog načina na koji su ga demonizirali njegovi politički suparnici, ako mu se što dogodi, trebali snositi dio krivice zbog huškanja na ubojstvo.