Feljton
Slučaj Pukanić: Ubistvo
sa potpisom države (21)
Sigurnosna obaveštajna agencija lažirala dokaze
Koje su najmračnije tajne u poslednjih 20 godina na Zapadnom Balkanu? Ko je likvidirao Ivu Pukanića, vlasnika hrvatskog lista Nacional, i kakve veze njegova likvidacija ima sa ubistvom Zorana Đinđića? Kako je kriminalni klan Osmani preuzeo balkansko podzemlje? Ovo su neka od pitanja čiji se odgovori nalaze u knjizi "Slučaj Pukanića - Ubojstvo sa potpisom države" autora Domagoja Margetića, novinara iz Zagreba, a u nekoliko nastavaka prenosi ih Tabloid
Domagoj Margetić
Nameće se logičnim pitanje, je li od samog početka
Sigurnosno obaveštajna agencija u komunikaciji sa Robertom Matanićem, zapravo,
pripremala ovakvu verziju slučaja ubistva Ive Pukanića, kako bi se postigao željeni
cilj, da se istraga makne što dalje iz Hrvatske, da se spreči rasprava o mogućim
motivima ubistva i mogućim naručiteljima i organizatorima.
"Kod nas u SOA-i bilo je jasno odmah, neposredno
nakon ubistva da se istraga želi usmeravati na taj način da se ne ispituje
previše ko je mogući naručitelj i organizator iz Hrvatske. Takva verzija niti u
jednom trenutku nije dolazila u obzir", tvrdi moj izvor.
Matanićev zadnji iskaz pred Županijskim sudom u Zagrebu,
svakako je ozbiljno otvorio pitanje Matanićeve saradnje i komunikacije sa
Sigurnosno obaveštajnom agencijom, kao bitnim aspektom celog Slučaja Pukanić.
Dokazi Matanićeve komunikacije sa SOA-om, očito su vrlo
osetljivi i za samu istragu, kao i za kasniji sudski postupak, odnosno
podjednako za SOA-u, kao i za MUP, policiju, Državno, USKOK, istražni sud, ali
i Županijski sud u Zagrebu pa i sudije Vrhovnog suda koji dok pišem ovu knjigu
odlučuju u žalbenom postupku nakon prvostepene presude u Slučaju Pukanić.
Detalji osetljive prirode odnosa SOA-e sa Matanićem, i opširniji dokazi o vezi
Matanića sa SOA-om nisu se našli u spisu istrage, kako se ne bi postavilo
pitanje umešanosti SOA-e u stvaranju konstrukcije rešenja Slučaja Pukanić.
Međutim, upravo na odnosu Matanić - SOA, celi bi Slučaj
Pukanić, barem ova službena verzija iz USKOK-ove optužnice i kasnije
prvostepena presuda, temeljene na konstrukciji izvorno nastaloj u SOA-i, mogao
jednostavno "pasti u vodu", ili i bez obzira na ishod drugostepenog
sudskog postupka - ceo bi slučaj mogao ostati trajno kompromitovan u očima
javnosti.
Nakon iskaza kojeg je okrivljeni Robert Matanić, optužen
za ubistvo Ive Pukanića, dao pred sudskim većem Županijskog suda u Zagrebu,
dana 3. februara 2010. godine, nema nikakve sumnje o tome kako je celom
istragom iz senke manipulisala Sigurnosno obaveštajna agencija (SOA), odnosno
kako je službena verzija ubistva Ive Pukanića, verzija iz optužnice protiv
Matanića i drugih, rezultat falsifikovanja i manipulacija iza kojih stoji
upravo SOA.
Cela je istraga vođena sa jednim jedinim ciljem; kako bi
se potvrdila lažna verzija Pukanićevog ubistva fabrikovana u SOA-i, te kako bi
se prikrili stvarni naručitelji, organizatori i izvršitelji ubistva. Lažni
iskaz Roberta Matanića bio je potreban Sigurnosno obaveštajnoj agenciji kako bi
zaustavila istragu u Hrvatskoj i s tragova u Hrvatskoj, istragu preusmerila
prema lažnim konstrukcijama o Slobodanu Đuroviću i Sretenu Jociću. Sve ukazuje
na to kako je upravo SOA učinila sve kako bi prikrila trag do Pukaniću
"bliskih ljudi iz Zagreba" koji su naručitelji njegovog ubistva.
Daleko od Hrvatske
Matanićev iskaz predstavlja jedan u nizu važnih dokaza o
umešanosti SOA-e u Slučaj Pukanić, ma koliko mediji i novinari u Hrvatskoj u
svojim izveštaima s početka suđenja za Pukanićevo ubistvo pokušali prikriti i ignorirati
upravo tu činjenicu. Činjenicu da je SOA umešana u prikrivanje stvarnih naručitelja
i organizatora ubistva Ive Pukanića.
Prvo, neposredno nakon hapšenja Robert Matanić pristao je
na saradnju s policijom i USKOK-om, te je dobrovoljno otpustio svog advokata i
uz prisustvo drugog advokata policiji dao iskaz o svim svojim saznanjima vezano
za ubistvo Ive Pukanića.
Nesporno je kako u tom svojem prvom iskazu, Matanić ni na
koji način nije dovodio u vezu s Pukanićevim ubistvom niti Slobodana Đurovića,
ni Sretena Jocića. Naprotiv, njih u prvom iskazu Matanić skoro da nije niti
spominjao, te je iz njegovog iskaza datog policiji 30. oktobra 2008. godine
jasno kako nije raspolagao nikakvim detaljnim informacijama o naručiteljima i
organizatorima Pukanićevog ubistva.
Ono što je Matanić rekao policiji u svom iskazu od 30.
oktobra 2008. godine nije, međutim, bilo niti blizu dovoljno kako bi se
potvrdila verzija ubistva Ive Pukanića, koju je pripremila Sigurnosno obaveštajna
agencija.
Za SOA-inu verziju Slučaja Pukanić, jednostavno je bilo
nužno da Matanić da iskaz kojim bi povezao s Pukanićevim ubistvom Slobodana Đurovića,
a posledično i Sretena Jocića.
Jedino tom verzijom Pukanićevog ubistva, SOA i Tomislav
Karamarko mogli su biti apsolutno sigurni kako će istraga Slučaja Pukanić biti
preusmerena dovoljno daleko iz Hrvatske, odnosno od političkih, obaveštajnih,
kriminalnih i finansijskih moćnika u Hrvatskoj koji se kriju iza narudžbe
Pukanićevog ubistva.
Dakle, postojao je zaključak u SOA-i, kako je istragu
potrebno udaljiti iz Hrvatske, u čemu im prvi iskaz Roberta Matanića nije značajnije
pomogao.
Štoviše, svojim prvim iskazom danim u Sektoru
kriminalističke policije policijske uprave zagrebačke, uz prisustvo njegovog
tadašnjeg Zvonimira Zebeca, Matanić je
tvrdio potpuno suprotno, nego što je tvrdio nakon pritisaka iz Sigurnosno obaveštajne
agencije.
"Prilikom tih nekoliko sledećih susreta, a prije
samog događaja 23.10.2008. godine upitao sam Željka (Milovanovića, op.a.) da li
to ima kakve veze s onim događajem od prije dok sam se ja još nalazio u
Bugarskoj i o kojem slučaju sam čitao u novinama u Bugarskoj, na što mi je Željko
odgovorio da sam jako dobro shvatio o čemu se radi i tom mi je prilikom rekao
da on jako dobro poznaje osobu koja je prvi puta pokušala ubiti Ivu Pukanića,
da istoga zna kao dobrog momka ali mu nije bilo jasno kako je mogao promašiti.
Isto tako nešto pre predmetnog događaja u jednom sam
trenutku Željka upitao zašto se to dešava, od kuda takav interes za tu osobu,
na što mi je Željko rekao da je to naručeno od njemu (Pukaniću, op.a.) bliskih
ljudi iz Zagreba, a preko određenog čoveka u Beogradu, ali mi tom prilikom nije
hteo spomenuti osobu iz Zagreba, niti osobu iz Beograda, iako sam shvatio da ih
Željko poznaje", stoji u iskazu Roberta Matanića policiji 30. novembra
2008. godine.
U tom iskazu, Matanić ni na koji način ne dovodi u vezu
Pukanićevo ubistvo sa Slobodanom Đurovićem i Milenkom Kuzmanovićem.
Naprotiv, obzirom da je već pristao na saradnju s istražiteljima
policije i USKOK-a, Matanić je i na okolnost svog susreta s Đurovićem i
Kuzmanovićem dao iskaz potpuno različit od kasnijeg iskaza od 22. decembra
2008. godine, za koji je priznao da je lažno iskazivao zbog pritisaka SOA-e.
"Nadalje navodim da sam dana 28. i 29.10. 2008.
godine u više navrata komunicirao putem mobilnih telefona s osobom iz Republike
Srbije, grada Beograda, Milenkom Kuzmanovićem kojom prilikom smo se dogovorili
da se dana 29.10.2008. godine oko 18 sati sastanemo na teritoriju RH, u blizini
granice s Republikom Srbijom kako bi ja Milenku Kuzmanoviću predao fotokopiju
svojih ličnih dokumenata, kao i potpisao punomoć advokatu koji bi na teritoriju
Republike Srbije izdejstvovao brisanje zabrane ulaska u Republiku Srbiju, međutim
nisam dočekao Milenka Kuzmanovića obzirom da sam ranije uhapšen na benzinskoj
stanici Spačva zajedno sa svojim bratićem Lukom i Slobodanom Đurovićem.
Isto tako putem telefona dogovorio sam se sa srpskim državljaninom
Đurović Slobodanom da se i sa njim sastanem pradi razgovora oko pozajmice od
30.000 eura koje bi mi Đurović pozajmio kao kapara za kupovinu stana u Zagrebu,
međutim, tom sam prilikom ja, bratić Luka Matanić i Slobodan Đurović uhapšeni
od strane policije te privedeni u službene prostorije PUZ-a", navodi
Matanić u svom iskazu policiji, dana 30. oktobra 2008. godine.
Rupa u službenoj verziji
Pritom dugogodišnji istražitelji u srbijanskoj i
hrvatskoj kriminalističkoj policiji vide nekoliko ozbiljnih nelogičnosti, koje
dovode u pitanje službenu verziju Pukanićevog ubistva. Naime, upravo Matanićev
iskaz uveliko dokazuje kako se ne može raditi o zločinačkoj organizaciji koja
je organizovana sa ciljem izvršenja ubistva Ive Pukanića.
Kada bi službena verzija Pukanićevog ubistva bila
istinita, u tom slučaju zvuči potpuno neverovatno da bi se Slobodan Đurović
nakon Pukanićevog ubistva, u trenutku kada je pokrenuta međunarodna istraga o
ubistvu i potraga za Pukanićevim ubicama, čuo telefonom, i to putem mobilnog sa
navodnim saučesnikom u izvršenju ubistva Robertom Matanićem.
Da se stvarno radilo o organizaciji koja je izvela Pukanićevo
ubistvo, izvršitelji i navodni "mozak" operacije ne bi se nakon
ubistva Ive Pukanića čuli svojim mobilnim telefonima i dogovarali detalje
daljeg postupanja.
Svi kriminalistički stručnjaci jednostavno se slažu da su
takve greške kod postupanja kriminalnih organizacija, posebno u tako
visokoprofilnim slučajevima kao što je Pukanićevo ubistvo, ne bi bile moguće.
Dakle, već sama činjenica da se Đurović danima nakon
ubistva javljao na svoj mobilni, na pozive Roberta Matanića, dovodi u sumnju
službenu verziju slučaja, odnosno upućuje na činjenicu da Slobodan Đurović s
ubistvom Ive Pukanića jednostavno nije imao ništa.
Druga bitna činjenica je sam dolazak Slobodana Đurovića
na teritoriju Republike Hrvatske, nedelju dana nakon Pukanićevog ubistva.
Naime, iskusni kriminalistički istražitelji upozoravaju
me uporno na činjenicu koja doista "bode u oči".
Da li bi navodni šef kriminalne organizacije, i navodni
"mozak" operacije Pukanićevog ubistva, bio toliko glup i naivan da
pređe granicu i uđe na teritoriju Republike Hrvatske, samo nekoliko dana nakon
izvršenog ubistva, i u trenutku kada je u toku međunarodna istraga u tom slučaju
i međunarodna potraga za naručiteljima, organizatorima i počiniteljima kaznenog
dela.
Upućeni tvrde da je na bilo koji način Đurović bio umešan
u slučaj ubistva Ive Pukanića, da isti ne bi nikada napravio takvu pogrešku i
došao na teritoriju Hrvatske sastati se s navodnim izvršiteljima ubistva.
Dugogodišnji hrvatski i srbijanski kriminalisti
jednostavno ne veruju da bi Đurović napravio takvu grešku, tačnije da bi došao
u Hrvatsku sastati se s Matanićem da je na bilo koji način bio umešan u izvršenje
Pukanićevog ubistva.
Moji sagovornici tvrde kako takav scenarijo, koji
proizlazi iz službene verzije slučaja, jednostavno zvuči prenaivno.
Sadržaj istražnog spisa, zapravo, dokazuje kako su i
pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova, nakon Đurovićevog hapšenja i sami
bili svesni tih "rupa" u verziji koja bi s organizacijom ubistva
povezivala Slobodana Đurovića.
Upravo zbog toga što protiv Đurovića nije bilo nikakvih
konkretnih dokaza, "Kardinal" je uhapšen pod sumnjom na počinjena
kaznenog dela pomaganja izvršiteljima kaznenog dela u begu, jer mu se iz
konteksta njegovog susreta s Matanićem na odmorištu Spačva eventualno to
kazneno delo moglo staviti na teret.
Drugim rečima, nakon što su uhapšeni, te dovedeni na
saslušanje u sedište zagrebačke kriminalističke policije, Matanić je pristao da
sarađuje s policijom i dati im podatke o Pukanićevom ubistvu kojima je
raspolagao iz posrednih i neposrednih saznanja, uglavnom iz druženja sa Bojanom
Gudurićem i Željkom Milovanovićem, međutim, u pogledu Slobodana Đurovića,
Matanić policiji tokom saslušanja nije mogao pružiti nikakve dokaze o umešanosti
Đurovića u ubistvo Ive Pukanića.
To potvrđuje i Matanićev
iskaz pred Županijskim sudom u Zagrebu, dana 3. februaa 2010. godine.
"Odmah po hapšenju ja sam otpustio svog tadašnjeg
dugogodišnjeg advokata Zorana Pilipovića, jer nisam poslušao njegov savet koji
mi je i tada govorio da bi me se moglo izigrati ako pristanem na saradnju.
Meni je tada Tihomir Kralj preneo poruku Mladena Bajića
da se moj status u ovom predmetu može promeniti i da mogu dobiti status
svedoka, ukoliko iznesem sumnje i svoja saznanja u pogledu osoba koje su
upletene i odgovorne u činjenju kaznenih dela.
O tome su mi govorili i ostali nadležni, Goran Krznarić,
Pejo Božić, ali i moj advokat Zebec koji mi je govorio da dobro sarađuje s
USKOK-om i da će mi izdejstvovati taj status.
Neistinita priča
Odmah na početku i u policiji i kod istražnog sudije, ja
sam sve nadležne upoznao sa svojim saznanjima o ulozi Željka Milovanovića i
Bojana Gudurića pri čemu sam spomenuo i trgovinu oružjem.
Moj advokat Zebec je sve prenosio USKOK-u i davao mi
upute što da činim, sugerisao da dam još informacija pa sam ja tako složio priču
u jednom opširnom pismu, neistinitu priču za USKOK na osnovu svojih sumnji i
predao sam to pismo svom advokatu Zebecu u kojem sam naveo moguće naručitelje
ubistva i to Stanka Subotića, Vladimira Zagorca, Sretena Jocića i Slobodana Đurovića.
Nakon toga s mojim advokatom Zebecom došao mi je Cvitan
koji mi je rekao da ako takav iskaz dam na sudu da ću svakako dobiti status
svedoka, što sam ja i učinio", tvrdio je pred sudskim većem Županijskog
suda u Zagrebu, dana 3. februara 2010. godine optuženi Robert Matanić.
Je li advokat Zvonimir Zebec, zapravo, nakon početne
komunikacije telefonom i elektronskom poštom između Matanića i Sigurnosno obaveštajne
agencije, bio taj koji je u Matanićevo ime nastavio komunikaciju sa SOA-om i je
li Zebec Mataniću prenosio instrukcije iz Sigurnosno obaveštajne agencije o
tomu kakav iskaz treba dati kako bi mu se osigurao status svedoka pokajnika.
Ovo pitanje svakako ostaje otvorenim, posebno iz razloga što
je Matanić u iskazu pred Županijskim sudom u Zagrebu već priznao komunikaciju i
određene dogovore sa Sigurnosno obaveštajnom agencijom, te bi bilo logično
zaključiti kako je Robert Matanić nakon što je uhapšen i pritvoren detalje o
svojim dogovorima s predstavnicima SOA-e ispričao i svojem tadašnjem advokatu
Zvonimiru Zebecu.
Stoga bi bilo logično za očekivati, posebno jer Matanić i
u svojem iskazu od 3. februara 2010. godine potvrđuje umešanost SOA-e u njegovo
davanje lažnog iskaza, kako je njegova komunikacija sa Sigurnosno obaveštajnom
agencijom, nakon hapšenja nastavljena uz posredovanje advokat Zebeca.
Detalji koje sam doznao o istrazi upućuju kako je upravo
advokat Zebec bio ključna karika u nagovaranju Roberta Matanića na davanje lažnog
iskaza, nakon kojeg je došlo do proširenja optužnog predloga u odnosu na
Slobodana Đurovića.
Tako, zapravo, zakulisna događanja u istrazi dokazuju u
celosti Matanićeve tvrdnje. Iako dopis koji je advokat Zvonimir Zebec nosi
datum 19. decembra 2008. godine (petak), uručeni pečat USKOK-a dokazuje kako je
to Zebecovo pismo USKOK-u uručeno lično tek 22. decembra 2008. godine
(ponedeljak).
U dopisu kojega je, dakle, tek 22. decembra 2008. godine,
Zebec predao USKOK-u, Matanićev advokat navodi kako Robert Matanić želi da
dopuni svoje ranije iskaze, čak tri ranija iskaza (prvi iskaz policiji od
30.10.2008.; zatim iskaz istražnom sudiji Borisu Ivančiću od 31.10.2008.; te
iskaz istražnoj sudiji Jadranki Mandušić, od 21.11.2008.), a prema iskazu samog
Matanića, u prilogu tom pismu USKOK-u Zebec je priložio i lično pismo Roberta
Matanića.
To lično Matanićevo pismo, međutim, ne nalazi se u istražnom
spisu, te je do danas ostala nepoznanica što je tačno u tom pismu koje je Dinku
Cvitanu preneo Zvonimir Zebec napisao optuženi Matanić. Ali svakako postoje
Zebecovi advokatski dopisi Cvitanu i USKOK-u koji dokazuju postojanje
komunikacije i pregovora, o kojima je na sudu govorio i sam Matanić.
Remetinac
Ono što je, međutim, poznato, jest činjenica kako tog
istog dana, odmah po dobijanju pisma Matanićeva advokat Zebeca, zamenik
direktora USKOK-a Slobodan Šašić podnosi zahtev istražnoj sudiji Erni Dražančić
u kojem traži dozvolu za hitan razgovor direktora USKOK-a Dinka Cvitana sa
Robertom Matanićem u zagrebačkom okružnom zatvoru.
Iako je dio ovakve procedure, kako navode dobro upućeni
izvori, da podnosilac ovakvog zahteva mora istražnom sudiji detaljno obrazložiti
na koje okolnosti traži razgovor s osumnjičenim, kako ne bi bila povređena i
prava Matanića, ali i prava drugih na obranu, sudija Dražančić, kako doznajemo
od izvora bliskih istrazi, nije tražila takvo uobičajeno objašnjenje od Cvitana
i USKOK-a, nego je po hitnom postupku, bez da su o tome bili obavešteni drugi
advokati obrane odobrila Cvitanu razgovor sa Matanićem.
Tog istog ponedeljka, 22. decembra 2008. godine, dakle
samo nekoliko sati nakon što je Zebec predao USKOK-u svoje pismo, Dinko Cvitan
i Zvonimir Zebec razgovarali su u zagrebačkom zatvoru sa Robertom Matanićem.
Prema mojim izvorima iz Remetinca, razgovor Cvitana,
Zebeca i Matanića trajao je oko dvadesetak minuta, i što je potpuno neuobičajeno
za praksu zagrebačkog zatvora, bez ikakvog nadzora pravosudne policije, tako da
praktično ne postoje svedoci ovog razgovora u Remetincu.
Čuvari koji su iz hodnika ispred prostorije za razgovore
s advokatima povremeno gledali izvana u prostoriju, kažu kako su Cvitan i
Matanić komunicirali vrlo prijateljski i kako je govor tela odavao utisak
nekakvih dogovora trojice sagovornika.
Matanić se, kako doznajem iz Remetinca, nakon razgovora
sa Cvitanom pohvalio kako je "sve dogovorio sa direktorom USKOK-a".
Odmah po povratku Dinka Cvitana iz Remetinca, Slobodan Šašić
ponovno odlazi sudiji Erni Dražančić i na ruke, kako to dokazuje i sadržaj
spisa, oznakom "neposredno", predaje zahtev USKOK-a kojim traži
ponovno ispitivanje Roberta Matanića pred istražnim sudijom.
Ponovno, potpuno neuobičajeno, i do sada praktično
neviđeno u praksi Istražnog centra Županijskog suda u Zagrebu, istražna sudija
Erna Dražančić hitno usvaja ovaj zahtev USKOK-a i za isti dan, ponedeljak, 22.
decembar 2008. godine, u 13.10 sati, zakazuje ponovno ispitivanje Roberta
Matanića.
Međutim, o ovom izvanrednom istražnom ročištu sudija Dražančić,
očito u dogovoru s USKOK-om nije obavestila niti jednog drugog advokata ostalih
osumnjičenih u istrazi Pukanićevog ubistva, pa niti advokate Slobodana Đurovića,
što je posebno zanimljivo jer je iz istražnog spisa jasno vidljivo kako je
Matanić pozvan na ponovno ispitivanje upravo kako bi se odlučilo o istražnom
zahtevu za Slobodana Đurovića.
Drugim riječima, sudija Dražančić imala je obavezu u
istražnom ročištu da obavesti i na ročište pozove advokate osumnjičenog Đurovića,
ali i drugih osumnjičenih u postupku. Ipak, iz samo njoj poznatih razloga to
nije učinila.
Nastaviće
se