Govoreći otvoreno

Uloga Velike Britanije na balkanska - zbivanja od 1860. do 2015. godine (2)

Tradicija masovnih ubojstava

U vikend izdanju dnevnika ,,DANAS" ( br.25-26 juli 2015g.) pod ,,ekskluzivnim"objavljen je intervju sa ambasadorom Velike Britanije gospodinom Denisom Kifom. Najvećim delom riječ je bila o Srebrenici i o integracijama Srbije u EU, kroz prizmu, razume se i britanskih interesa. Ističe se da su ti interesi u nastojanjima V. Britanije za potpuniji pristup Srbije evrointegracijama, njenim društvenim i ekonomskim reformama, koje će je vremenom učiniti integralnim delom Evropskog zapada. Normalno, u tom kontekstu je istaknut značaj Kosova, i kako bi postojeći problemi mogli biti uspešno rešeni politikom kompromisa i međusobnog razumevanja. Ambasador je naglasio kako je britanska politika na Balkanu i Srbiji uvijek bila konzistentna. Stavove ambasadora Kifa osporava naš saradnik Goranko Đapić, podsećajući Njegovu ekselenciju na zločine koje su vlade Ujedinjenog Kraljevstva počinile širom sveta, a naročito prema Srbiji, podsećajući ga da se ta zločinačka politika i dalje održava.

Goranko Đapić

Mogli bismo se sada malo pozabaviti nezgodnom tradicijom britanskih unutarnjih sukoba posljednjih tri stoljeća njene povijesti. Uobičajeno je da se taj period tretira kao mladost i zrelost ,,najstarije i najstabilnije" parlamentarne demokracije u Europi, a kasnije i šire.

U tom smislu mogli bismo baciti pogled na period prije i poslije dolaska Menašeka Ben Izraelija. Onaj period kasnije bit će bitan i za Britaniju i za svijet, sve do današnjih dana, a zasigurno i za puno budućih dana. U ranijem periodu sporadične pobune kmetski zavisnog seljaštva praćene su ispoljavanjem okrutnosti uobičajenim za tih europskih vremena. Ali od seljačkog ustanka Vata Tejlora okrutnosti su bile povišenog inteziteta. Nakon njegovog gušenja egzekucije su preplavile engleske zemlje. Bilo je to i za ukus onoga doba previše. Ali pravi pakao spustio se na zemlju kroz ratove plemićkih grupacija između krupnih obitelji pod imenima Bijele i Crvene ruže. Koja god dinastička strana da je bila u pohodu, malo je bilo stabala bez obješenih žitelja što su se samo našli na putu.

Recimo da su to vrijeme Osmani uveliko bili u srpskim zemljama pa se ništa slično tome nije događalo. Nema ni od ranije, za doba Nemanjića pisanih tragova o velikim seljačkim ustancima, a još manje o masovnim egzekucijama civila. Štaviše period feudalnog meteža što je rastočio Nemanjićku državu i bio pun međusobnih sukoba feudalaca ne pamti ništa slično ratovima Bijele i Crvene ruže.

Zašto sada govorimo o dubinama povijesti? Ako su Srbi kako britanska javnost tvrdi tako genocidalni narod da se tražila Rezolucija o ,,Srebreničkom genocidu" i kojoj je cilj da to postane informativna ,,baština" čovječanstva preko OUN; kako je povijest Srba u tom smislu tako oskudna?

Ali u domovini ,, najstarije parlamentarne demokracije" nije vladala takova oskudica u bestijalnim surovostima, a u narednim stoljećima po stizanju Menašeka Ben Izraelija doći će vremena koje će zločin učiniti državnom politikom.

Kada je Henrih VII, engleski kralj oženjen Izabelom Aragonskom poželio raskinuti brak i u bračnu postelju dovesti mlađu izabranicu, obratio se papi sa zahtjevom da odobri razvod. To papa nije mogao nikako učiniti jer je Izabela bila legalna žena i nije iza sebe imala nikakav prijestup na štetu zajednice. Kralj, budući ženoubojica postupio je nasilnički i doveo je milosnicu Anu Bolen u postelju.

Papa taj brak nije priznao i izopćio je Henrika iz crkve. Sada je bahati kralj iz ličnog hira odbacio katolicizam i prihvatio protestantizam. Da je samo ostao na tome bila bi to zgodna pričica. Ali nije. Već uveliko prisutni veoma krupni židovski bankarski magnat uveliko je oformio utjecajnu židovsku zajednicu. To je bilo mogućno jer je kralj uveliko bankrotirao.

Ranije je boravak Židova u Engleskoj bio zabranjen, ali sada je kralj imao svog bankara i prostor za prosperitet Menašekove zajednice je odjednom postao ogroman. Budući Siti u Londonu već je bio mnogo više od konture budućnosti. Kralj je u ratu sa Francuskom razbacao ono što je preostalo. Uz poznate uslove počeli su teći krediti. Uz kamate dabogme.

Nasilno uvođenje protestantizma, rezultiralo je pljačkama i otimanjem i rušenjem manastira. Usljedili su vjerski sukobi i razumljivo velike žrtve čija je mučenička smrt bila u skladu sa otačkom tradicijom. Nije pošteđen ni kancelar Tomas Mor veliki mislilac toga doba. Obješen je, kao i nadbiskup Londona na način čija surovost je tako odvratna. Najpre su mu izvadili creva, a potom ga objesili omotavši mu creva oko vrata: Židovska zajednica je ponovo kreditirala nemirnog kralja i to su dani u kojemu je rođeno zlo Trezora u londonskom Sitiju i njegovoj FED podružnici u Njujorku. Uzgred; kralj je, kasnije, naredio da se Ani Bolen odsječe glava.

Stoljeće kasnije bankari što su uveliko kontrolirali Britaniju, a osobito nakon Kromvelove Revolucije izračunali su da plemstvo već u njihovoj ,,zaštiti" može puno više zaraditi, ako sa imanja udalje seljake arendatore, a da umjesto pšenice puste travu gdje će pasti ovce, čija je vuna odjednom postala neophodna jer je bilo veoma isplatljivo dizati velike manufakture prerade tekstila.

Najveći broj manufaktura dignut je uz pomoć bankarskih kredita čije su se kamate uveličavale zbog rastućih prihoda. Ali, što će biti sa bivšim arendatorima? Širom Britanije cestama, selima, gradićima i gradovima kretale su se u potrazi za kruhom bivši seljaci izgnanici sa zemlje. Sada su na velikim imanjima pasle ovce. Ovaj golemi broj ljudi nisu mogle apsorbirati kolonije. Učestale su pljačke i otimanje, više nigdje nije bilo sigurno. Konačno je Parlament ( zapravo bankari iz Trezora) usvojio zakon o skitničenju. Jedina kazna za to djelo bila je smrt vješanjem. Usput, smrću se kažnjavalo čak za 132 prestupa. Jedan dječak je obješen jer je u školi, navodno, ukrao kredu. Također, smrt je stizala onoga tko nije vratio dug u nevelikom iznosu od nekoliko penija.

Sada su uvaženi sudci od ujutro do uveče izricali smrtne kazne. Tako je samo u Londonu za nekoliko godina obješeno 92.000 nesrećnika. Engleza!

A manufakture su radile punom parom. Usput, Britanija nije imala tada više od sedam milijuna stanovnika, od škotskih planina do Londona.

Ovo doba u narodu je dobilo svoje ime; - ,,kada su ovce pojele ljude".

Ako je makar amater - historičar, gospodin ambasador će za ovaj ,,incident" svakako znati. Neka čitaoci procijene kako se zove ova pojava, koja je tkzv. pravnim mjerama usmrtila onoliko ljudi koliko i srednjovjekovne epidemije kuge.

Ima i drugih primjera. Kada su bankari pomogli u vjerskim sukobima? Na strašan način u Tridesetogodišnjem ratu. Sporadički sukobi katolika i protestanata nisu bili novost u Europi.

Divljali su od hugenotskog La Rošela, do zavađenih njemačkih kneževstava. Ali u sedamnaestom stoljeću buknuo je rat širom pretežno njemačkog svijeta. Podijeljena na protestantske i na katoličke državice, Njemačka je sa dvadesetak milijuna stanovnika bila impotentni dio u Europi. Ali, dio koga je preventivno trebalo još osakatiti. Odjednom ovaj sukob nije bio samo njemački. Umiješali su se svi u Europi. Katoličke monarhije su pomogle katoličke državice, a protestantske protestante. Svi su uputili vojsku. Svi su pljačkali, ubijali i tako trideset godina. Na kraju je preostalo ne više od šest milijuna Nijemaca. Kakova je spektakularna ljudska tragedija? Koliko nasilno usmrćenje!!!

Da li je mogućno da je ta strašna tragedija bila slučajnost, hir boga Aresa? Odgovor na pitanje naći ćemo u samim posljedicama. Ako znamo da je od Menašeka tradicionalna britanska politika počivala na ravnoteži u Europi, tj. u njenoj rascjepkanosti i ekonomskoj i vojnoj nemoći, apsolutnom preventivnom spriječavanju bilo kojega europskog društva, koje se počinje izdvajati porastom ukupne ekonomske i političke moći; nećemo dakle pogriješiti, ako vinovnikom nazovemo Britaniju. Zapravo londonski Siti, židovske bankare pojedinačno.

Gospodin ambasador Kif će svakako znati kako je srušeno Prvo francusko carstvo. Velika Napoleonova armija uputila se na put bez povratka sve do iza Moskve. Preko Berezine se provukao Napoleon sa jednim bataljonom. Rusija je ostala pusta, spaljena , avetinjska. Kolike su njene žrtve bile za gladnih nekoliko godina. Milijunske? Vjerojatno veće.

Njene su reforme zaustavljene, a Aleksandar I ju je pretvorio u Meternihovog žandarma i ona je držala u političkoj impotenciji samu sebe u svu Europu.

A sve je počelo kada je Britanija zaključila da Tilzitski mir i rusko - francuski Savez predstavljaju stalnu opasnost za političku ,,ravnotežu snaga". Ponudila je Aleksandru I novac i obećanje značajnih kredita ako Rusija prekine Kontinentalnu ekonomsku blokadu londonskog Sitija i preko Baltika omogući prolaz britanskoj robi. To je dovelo do raspada Tilzitskog mira. Ostalo znamo.

Gospodin ambasador zna sigurno koliko je britanska politika bila konzistentna, u i oko Krimskog rata. Insipirator okupljanja europske koalicije uz učešće ,,bolesnika sa Bosfora" u toj agresiji pratio Rusiju bila je Britanija. Bankari su smatrali da ruske želje za ratnom lukom u Sebastopolisu znače da povraćena Rusija teži, zamislite, izlazu iz Bosfora i Dardanela na toplo more. Zar to nije samo vlasništvo londonskog Sitija, sva mora i mala i debela. Kako pravo ima Rusija na toplo more? London kaže - nikakove i nikada. Onda ide rat. U ratu se strada i gine. Posebno ako se pomogne turskoj ordiji da poduzima genocid prema kršćanskim Slavenima.

I ne samo nad njima. Britanija je znala kako je pretežak položaj kršćana u Osmanskom carstvu. Često su oni plaćali desetinama tisuća žrtava unutarnje probleme Porte. Porta je izazivala pokolje kršćana kao faktor smanjenja unutarnjih napetosti. Od Dunava do Etiopije to je bila redovna mjera unutarnje konsolidacije. Pa ipak Britanija je činila sve da očuva Osmansko carstvo kao čuvara Bosfora i Dardanela u njenom interesu vječite agresije prema Rusiji, koja je po bankarima i nema pravo na život. Tek što misliti o pravu na život nekog malog naroda, koji se slučajnošću našao na meti britanskih interesa? Društvo iz Trezora i podružnica iz FED odmah će iznaći da su ugroženi njihovi interesi, a i šire, recimo njihovih susjeda što će prigodno usloviti sukob i mogućnu ,,mirovnu intervenciju". Žrtve? Odavno je prvo pravilo Izabranih da nema mjesta nikakovim obzirima. Cilj je potpuni robovlasnički status izuzev Izabranih. Oni će, dabogme, vladati.

Gospodine ambasadore, Vaša zemlja je najveća tvornica falsifikata. Ponajprije, same povijesti. Ona koju pišu Vaši ugledni povijesničari (istoričari) služi isključivo da se prave istine i prava povijest prikrije. Odmah učeno kažete kako su to teorije zavjere. Cijela Vaša povijest, međutim upravo je zavjera do zavjere. Vaša državna građevina opstaje samo na vrhunskoj zavjeri - dominaciji apsolutne laži.

To je laž u funkciji, ona je dragocijeni supstrat svekolikog Vašeg postojanja. Vi ste društvo u svađi sa osnovnim postulatima nebeske mehanike.

Al,i hajde vrijeme je da vidimo na što je ispalo naše stoljetno druženje sa Velikom Britanijom (piši - Židovskim Kraljevstvom VB). Otkada ste došli na Balkan nije bilo normalne godine negdašnjih i današnjih življenja. Nikada niste, niti malo učinili kompromis, i samo ste nam nanosili zlo. Zlo je planirano, njegovano, najgore je proglašavano najboljim, ološ je nagrađivan; ljudi od časti su uništavani.

U samom početku sve nasljeđene sukobe u dubinama balkanskih povijesti proučili ste neke i kreirali, sve ste ih sredili, klasificirali i pripremili za upotrebu. Nikada niste propustili da ih upotrijebite, na našu veliku nesreću, i nikada nećete ni ubuduće propuštati.

Niti jedan balkanski narod niste usrećili, pa ni onaj koji ste izabrali da služi Vašim interesima, sve dok su Vam potrebni. Onaj narod koji će Vam biti problematičan; u ovom slučaju slavenski, izdvojit će te i podvrći ga osobitom tretmanu. Neke ćete ukoliko se ukaže i najmanja prilika organizirati da u nekom trenutku bude upotrebljiv. Ali nema sumnje da onaj koji može biti samosvojan sa poviješću kulturnoj i političkoj kroz duga stoljeća; taj će biti sistematski izložen Vašim opakim zavjerama koje u praksi veoma peku do same smrti. Smrti mnoštva. Jer onaj tko u krajnjem cilju želi isključivu vladavinu svijetom, tu manjinsku vladavinu mora uobličiti kao vladavinu nad većinom, vladavinu čistog terora.

Pošto su Vaši mudraci g. ambasadore procijenili da Vam je Rusija najveći problem, to se odmah smatralo da su to Slaveni uopće. Ako se neki slavenski narod nađe zemljopisno blizu mjesta za koje Vaši mudraci procijene da mogu biti od interesa za Rusiju, odmah taj slavenski narod stavlja u ravan sa Rusijom tj. valja ga tretirati kao neprijateljski.

Taj narod ma šta učinio pa čak i ako njegova inteligencija postane Vaš bezuslovni kvinsling ne može računati ma na što više izuzev jadnog tavorenja. Vi morate biti sigurni. Tu nema nikakovog drugačijeg promišljanja.

Dakle, što se tiče Srbije, ona u svemu zadovoljava Vaš kriterij, u najmanju ruku potencijalnog neprijatelja, čak kada toga uopće nije niti svjestan. Vaši prethodnici u Beogradu g. ambasadore veoma su se disciplinirano ponašali u tom pogledu.

Kako su Tursku smatrali faktorom koji odgovara Vašim interesima, tj. borbi protiv Rusije, do samog kraja mogućnosti nametali su njihovu vlast makar i simboličnu, samo da bi ometali Srbiju da napreduje ekonomski i kulturno. Njeno logično pravo da okupi svoje zemljake na povijesnom tlu, odmah ste proglasili velikosrpskom hegemonijom, i opasnošću za druge balkanske narode, većinom slavenske. Tražili ste i iznalazili točke sukoba i surevnjivosti, i od toga pravili i taktiku i strategiju. Kada god Vam se ukazala prilika da nađete Srbiji neprijatelje, nalazili ste ga i u njegovim vlastitim redovima preko Vaše židovske masonerije toga zla, koje je unesrećilo bezbrojne.

Uvijek ste sve činili da Srbija bude u ratu. Vaša agentura je iskoristivši Crnu Ruku u Srbiji, podmetnula atentat u Sarajevu, i indirektno ubila prijestonaslednika Franca Ferdinanda, baš onoga koji je svojim idejama o izbjegavanju rata sa Rusijom, veoma zasmetao Bankarima. Vaš agent Konrad fon Hecendorf, načelnik austrougarskog generalštaba, odahnuo je nakon Ferdinandove smrti.

Jer plan za Prvi svjetski rat bio je već dvije decenije na čekanju. Rat je urgentno trebalo započeti, kako bi se u rat uvukla Rusija, još nedovoljno spremna za njega. U tom ratu imali su nestati budućnost Rusije i Njemačke, kičme Europe. Posvemašnja pustoš ta konzistencija britanske politike imala je biti osnovicom rastuće moći Bankara, za ciljnim carstvom i gospodstvom Izabranih. Srbija je jedva preživjela Prvi svjetski rat i našla se, prije svega, svojom zaslugom u jugoslovenskoj državi.Tu državu Vi ste od samog početka uistinu dočekali na nož. Sada se ukazala mogućnost da jednog dana drugačija Rusija izbije na toplo more na mnogo većoj dužini. Niste ništa htjeli reskirati i Vaša destrukcija je počela. Početna nesnalaženja u novoj zajednici sastavljenoj od različitih kulturnih naslijeđa, odmah ste iskoristili da ih zloupotrijebite i apsolutizirate. Vi ste stvorili ustaški pokret, ali ste se trudili da privid ostane Italiji, Mađarskoj a kasnije Njemačkoj.

Kada je knez Pavle shvatio šta čeka jugoslovenske narode, a napose srpski narod, ukoliko se rat prelije na njen teritorij, popustio je i potpisao 25 ožujka 1941 pristup osovinskom Trojnom paktu, pod uslovima koji su mnogo više nalikovali na ugovor o neutralnosti, negoli na vojnu pripadnost. Dovoljno je navesti da niti jedna vojska Osovine nije kopnom, vodom i zrakom mogla preći jugoslovenski suverenitet, niti je jugoslovenska vojska imala obavezu da ratuje ma sa kim van jugoslovenskog prostora. Kasnija iskustva pokazala su kako je za sve jugoslovenske narode sva opcija bila, uza sve svoje mane ,neuporedivo bolja nego sve ostalo fatalno što je slijedilo, i što teško opterećuje naše živote i dan danas.

Vaše vlade, odnosno Vaša stvarna vlada iz Trezora g. ambasadore, sve je učinila da upropasti našu budućnost.

Uz sluganjsku pomoć domaćih političara gdje je vrlo aktivno igrao ulogu g. Slobodan Jovanović i grupe zrakoplovnih oficira britanskih agenata uz gomilu apsolutno raspamećenih sljedbenika; provocirala je prevrat koji je bio potpuni kraj srpske povijesti od ustanaka do balkanskih ratova, Prvog rata i stvaranja Jugoslavije.

Gospodine ambasadore, Vi znate čemu je nakon izbijanja rata bio izložen srpski i svi drugi jugoslovenski narodi. Ti ostali jugoslovenski narodi za koje se Vaša politika trudila da ih oblikuje i konfrontira sa srpskim narodom, nisu zapravo bili nizašta pitani. Sve ste učinili da požar različitosti dobije obilježje genocida. Srbi, po prvi put 1941. godine nisu imali nikoga tko bi im pomogao u strašnoj situaciji, u kojoj su se našli. Svi su mogli pustitit niz volju svojim frustracijama. Ovaj zločin koštao je srpski nacionalni korpus nesumnjivo milijun života.

Ali, ono najgore što se moglo zbiti, bio je unutarnji građanski rat, čiji ste tragični ishod Vi priželjkivali. Radilo se o tome da se slomi kičma srpskom narodu, da se u potpunosti oduzme sve što je podsjećalo na srpsku povijest, od ustanaka do propasti Prve Jugoslavije. Poraz nacionalističkih i građanskih snaga kroz lik Dragoljuba Mihajlovića, bio je programiran Vašom politikom. Na vlast je došao pokret i čovjek o kome društvo iz Trezora zna mnogo. Vaš čovjek. Kraj Druge Jugoslavije g. ambasadore britansko je djelo, uz razumije se, učešće društva iz FED-a, kod kojih često gostuje društvo iz londonskog Trezora.

Gospodine ambasadore, napominjem još jednom da u svim školama dok je Srbije, učenici uče tko su mu arhineprijatelji. Kažem im - Kraljevstvo Velike Britanije. Iskren, ne mislim na britanske građane, koje čeka borba protiv londonskog Sitija, odnosno židovskih bankara i njihovog pregnuća da uspostave novo robovlasništvo.

Gospodine ambasadore, bez mržnje Vam kažem - Zbogom.