Drugi pišu

AMERIČKA PARANOJA: roman Hillary Klinton i Louise Penny

Šakom u glavu

Država terora: Napeta priča o terorizmu i prljavim tajnama američke administracije

Američka moćnica Hillary Rodham Clinton i zanatska spisateljica Louise Penny napisale su politički triler "Država terora" (State of Terror) koji je kod nas izdala najstarija izdavačka kuća Znanje iz Zagreba. Prema svemu sudeći, Penny je na romanu bila izvoditelj radova uz pomoć koje je 67. američka državna tajnica Hillary Clinton opet plasirala iskušane ratnohuškačke koncepcije jastrebova iz Demokratske stranke.

Piše: Dario Majetić, Glas Slavonije

U ponekad napetom, ali većinom djetinjastom romanu, sve se vrti oko sukoba dobre državne tajnice Ellen Adams i lošeg pakistanskog mogula Bašira Šaha te njegovih pokvarenih kompanija iz američke "široke države", Rusije, Pakistana, Irana i Afganistana.

ŠIROKA PROTIV DUBOKE

Nakon mnogih dosadnih poglavlja, roman kulminira pokušajem Al-Qaede da na obljetnicu mučkog ubojstva Osame Bin Ladena izvede teroristički napad na Ameriku jer im je to svojim nemarom omogućila administracija prethodnog američkog predsjednika. "Zatrovala je naše odnose sa saveznicima. Sada smo vođe slobodnog svijeta samo po imenu. Ta široka i učinkovita obavještajna mreža, na koju ste tako ponosni, više ne postoji. Naši nam saveznici više ne vjeruju. Oko nas kruže oni koji nam žele zlo. A mi smo to dopustili.

Pustili smo da nam priđu Rusi, Kinezi. I onaj luđak u Sjevernoj Koreji. I ovdje, u ovoj vladi, na položajima moći. Pa čak i službenici niže razine. Možemo li zaista vjerovati da dobro rade svoj posao?" misli Clintonica, a Penny dalje piše: "Neki elementi vlasti nisu sretni zbog smjera u kojem zemlja ide... Vide Dunna (čitaj: Trumpa, op. DM) kao jedinu priliku da zaustave urušavanje američkog načina života. Ne zato što imaju viziju, nego zato što se njime može manipulirati. Na vlast bi ga vratili organiziranjem katastrofe na američkom tlu. Organiziranjem terorističkog napada tako strašnog da bi posljedice na ovaj narod trajale još naraštajima... I to da se dogodi za vrijeme demokratske administracije."

U smislu novijih događanja, najzanimljiviji je dio u kojem se precizno predviđa i plastično opisuje upad FBI-a na floridsko imanje Erica Dunna. Tog bivšeg predsjednika SAD-a državna tajnica opisuju kao arogantnu budalu, korisnog idiota krajnje desnice i čovjeka koji je nesvjesno radio za Ruse. Kada bi se "Eric glupi" kojim slučajem vratio na vlast, tada bi sigurno bio ruski pijun, a SAD bi bio poput ruske države. Maksim Ivanov, lik oblikovan prema Vladimiru Putinu, donosio bi tada sve odluke. Zatim bi postavio svog čovjeka kao premijera Pakistana i pobrinuo se da sljedeći veliki ajatolah bude odan Rusiji. Autorice smatraju da se ništa ne događa ako ruski predsjednik nema prste u tome i da: "Nitko ne bi mogao dobiti nuklearno oružje, te radioaktivne materijale bez njegova odobrenja. Ruski predsjednik stvarao je oligarhe.

On im je davao bogatstvo i moć. On ih je kontrolirao. A oni su kontrolirali mafiju. Ruska mafija bila je nit koja povezuje sve elemente. Iran, Šaha, Al-Qaedu, Pakistan."

U ostalim karakteristikama Ivanova (Putina) navodi se "da jedno govori a drugo radi, da je tiranin, vičan represiji, suptilnoj i okrutnoj, i da vlada pomoću straha. Iako je dosta niži od standardnog muškarca, osobnost mu je vrlo snažna. Proračunat je u svemu, s takvom hladnoćom da bi se i Sibir smrznuo". Sigurna je da muškarci poput ruskog i bivšeg američkog predsjednika uvijek podcjenjuju žene, osobito ako nisu besprijekorno odjevene.

Dijele obrok i bocu

Prema općeprihvaćenim stereotipima, ruski je narod opisan kao drag i izdržljiv: "Bili su puni energije, života i smijeha. Uvijek velikodušni i gostoljubivi. Spremni podijeliti obrok i bocu. Elen nije mogla zanijekati snagu ruskog naroda. No smatrala je velikom štetom što su tako hrabro odbili napad nacista i fašizma izvana samo da bi im se prišuljao i svladao ih iznutra". Gospođa Clinton navodi da slični ideološki zaneseni Amerikanci, neonacisti i fašisti glasaju za bivšeg predsjednika, a da Pakistan vodi dvostruku igru i do 2025. godine posjedovat će 250 nuklearnih bojevih glava.

Izrael prema napisanom ima nuklearne glave i to je jedina njihova tajna za koju će rado dopustiti da se dozna. Što se tiče iranskog nuklearnog oružja, Ellen Adams kaže da će Iran, ako nema, uskoro posjedovati bojeve glave jer je vlada bivšeg predsjednika napravila grešku odbacujući međunarodni nuklearni sporazum s Iranom. Odlaskom Amerikanca Rusi su dobili slobodu da u Iranu rade što žele. Sultanat Oman drže pouzdanim posrednikom za rješavanje problema na Srednjem istoku.

Što se tiče Afganistana, ističe se posebna opasnost od tzv. Patana, odnosno Paštuna. Što se tiče povlačenja Amerikanaca iz te zemlje, Clinton i Penny pišu da bivši predsjednik nije smatrao potrebnim i preporučljivim nikakav plan za povlačenje. Od ostalog drže da su vojni časnici u duši ratni huškači, da se veliki ajatolah Irana namjerno prikazuje skromnim svećenikom i da zapovijeda vladom u sjeni, da je američka vlada često lijegala u krevet s vragom itd. Roman je zaključen riječima boksača Mikea Tysona: "Svatko ima plan dok ne dobije šakom u glavu", što itekako osjeti grogirani svijet nakon dolaska Bidena i demokrata na vlast.

Uvodni citat Toma Petersa

Od svega što sam doživio ne zapanjuje me najviše što smo poslali čovjeka na Mjesec, niti što Facebook ima 2,8 milijardi aktivnih korisnika, nego to što u 75 godina, 7 mjeseci i 13 dana nakon Nagasakija nije izveden nijedan napad nuklearnom bombom.