Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Novi Sad

Ko su borci za uticaj u FK "Vojvodina" i posledice njihovog gangsteraja

Sveti Voja i grešni Dubroja

Ovih dana u Novom Sadu  priprema se bitka za uticaj u FK "Vojvodina". Dosadašnji predsednik i potpredsednik kluba, kontroverzni biznismeni koji haraju Novim Sadom, Vojislav Gajić i Mirko Dubroja vole da i preko kluba uzmu velike pare. Njihovu gramzivost opisuju naši istraživači

Mile Ješanov
Aleksa Jovanović

Sportski Novi Sad i fudbalska javnost Srbije sa neskrivenom pažnjom prati događaje u FK "Vojvodina".
Klub sa bogatom istorijom i tradicijom, koga u minulih dvadesetak godina potresaju učestale krize, nakon pompezno najavljivane sezone, doživljava novu krizu rukovođenja. Javnosti se podmeću razne teorije u kojoj su protagonisti dvojica najuticajnijih.
Predsednik kluba Vojislav Gajić, vlasnik najmoćnije građevinske kompanije na ovim prostorima, koga su ratni vihori devedesetih doveli u Novi Sad iz Slavonije, i nekadašnji predsednik Ratko Buturović, koji je "Vojvodinu" podigao iz pepela, sa ruba tranzicione propasti, kojoj su podlegli neki klubovi u AP Vojvodini i koji je selektirao današnjeg predsednika, inače zadnjih godinu dana potpredsednik kluba, razišli su se.
 Izvori Tabloida tvrde da nema izgleda za drugo rešenje, sem razlaza. Ili jedan ili drugi  moraju iz kluba.
Javnosti je ostala nepoznanica kada je reč o razlozima raskola dojučerašnjih saveznika. Vojislav Gajić je iz dana u dan, teatralnim nastupima na konferencijama za medije i na Skupštini kluba, obmanjivao javnost o suštini krize rukovođenja u klubu.
Nesporni autoritet Bate Kan Kana, kako je nadimak harizmatičnom Boturoviću, Gajić nije mogao da nosi. Naprotiv, nije želeo da se suoči sa činjenicom da se Boturović povlači sa mesta potpredsednika, nezadovoljan načinom na koji se vodi klub i nemilice troše sredstva, koja je samo godinu i po dana ranije on doneo, ostvarivši dva najveća transfera u istoriji "Vojvodine", prodajom Kačara i Despotovića za oko pet miliona evra, koliko se slilo u klupsku kasu. Rukovodstvo je javno saopštavalo da je budžet "Vojvodine" oko 1.300.000 evra na godišnjem nivou, a danas od obeštećenja za pomenutu dvojicu igrača, novaca u klubu nema.
To, kao i promašaji u izboru trenera i nemušto vođenje kluba, razljutili su Batu Kan Kana, pa je podneo ostavku, koju Gajić, navodno nije prihvatao. Javnost ne može da se načudi da li su ovi novokomponovani kapitalisti i "ugledni" sportski funkcioneri stvarnog uverenja da neko ko podnese ostavku to može učiniti samo ako mu se prihvati! Da li su pri sebi ili zamajavaju najširu javnost u kojoj se, na žalost, većina lepi na takve gluposti? A možda oni stvarno u to veruju.
Bilo kako bilo, Vojislav Gajić je "hranio" fudbalsku javnost pričama kako ne prihvata, da bi na kraju ipak "prihvatio" ostavku Ratka Boturovića, koji je, saopštivši da nije više potpredsednik, prestao da funkcioniše u tom svojstvu, i biranim rečima se ophodio prema porukama iz kluba i svog prijatelja Gajića. Na žalost, takve nebuloze su revnosno pratili i mediji bez pravog kritičkog odnosa, pa su iz dana u dan izveštavali o sudbini ostavke, bez ulaženja u suštinu spora i problema koji potresaju novosadske crveno bele.
U svojoj dezorijentaciji, Vojislav Gajić je plasirao u javnost, da je predsednik ukinuo funkcije onima koji su obavljali dužnost potpredsednika. Uz Boturovića to su Mirko Dubroja, koji je neko vreme zamenjivao Boturovića na mestu predsednika, u vreme kada je uhapšen zbog sumnji za davanje mita, kao i poznati advokat Ljubomir Apro, koji je bio u ekipi advokata koji su branili Ratka Boturovića. Gospodin Gajić je ukinuo i funkcije direktorima Cvetku Riđošiću i Radisavu Rabrenoviću. Svima je naložio da se dogovore šta hoće sa klubom! Da Bog sačuva i "sistem" i čelnike takvog sistema, tim pre što njegova odluka nema uporište u Statutu.
Ali, danas je sve moguće. I da su bogati oni koji imaju po malo problema sa obrazovanjem, opštom kulturom i inteligencijom. Dakle, Gajić je čovek za koga se priča da istrajava u svojoj nameri, da ne odustaje po visoku cenu, pa tako i u slučaju "Vojvodine", ne zna gde udara. Od toga da kompromituje harizmu i autoritet Ratka Boturovića, što baš nije zgodno, do toga da se zamerio mnogima, igračima ponajviše, a mnogi tvrde i navijačima koji su čvrsto i vrlo neprijatno jezgro u glasačkom telu Skupštine kluba.
 U poslednje vreme, predsednik kluba Gajić razvija tezu da su za nevolje u rukovođenju klubom najvećim delom izazvane manipulacijama dela medija! Vojislava Gajića pritiska kompleks svog selektora i prethodnika. Hteo bi da ima njegov autoritet, njegovu harizmu. Jedno je hteti, a drugo je imati sposobnost vladanja. Igrači su mu jasno dali do znanja da klub ne može bez Boturovića, i da nemaju poverenje u njega, ukoliko u klubu nije Bata Kan Kan.
 Pouzdani izvori Tabloida govore da je u svojoj požudi da kontroliše sve relevantne građevinske radove u Novom Sadu, zapao u velike probleme, kada je na mestu nekadašnje Neimarove neuspešne investicije, preko puta pokrajinskog SUP-a, podigao ogromnu zgradu za koju je platio komunalnu infrastrukturu tri puta manju od stvarne površine, i za koju je stavljena hipoteka na hotel "Aleksandar" i nekadašnju robnu kuću u centru grada, poznatu među novosađanima kao NORK. Problemi su nastali sa krizom, imajući u vidu preračunatost vrednosti kvadrata u ovoj "elitnoj" građevini, koja je navodno dosezala i do 4.000 evra!
   Možda su to razlozi zbog kojih je Vojislav Gajić gotovo simbolično finansirao "Vojvodinu", ili ispod toga. Sa druge strane, u redovima "Vojvodine" ima nekoliko izuzetnih talenata, igrača za koje vlada naglašeni interes u pojedinim evropskim klubovima, kao što je slučaj sa Aleksićem, ili Tadićem. Tu su, kažu izvori bliski klubu, interesi kojih predsednik ne želi da se odrekne, iako mu tlo izmiče ispod nogu.
Za sada, Gajić ima podršku Mirka Dubroje, vlasnika Karin komerca o kome postoje zanimljivi dosijei, koji su na raspolaganju Tabloidu. I ovaj "veliki" Vojvodinaš (odmah posle "Crvene zvezde"), poput Vojislava Gajića, pripada korpusu novopridošlih, koji vojvođanima svojim kapitalom "pokazuju pamet i sposobnost" i uče ih kako se odnosi prema tekovinama i tradiciji koju su oni gradili devedeset godina pre njihovog dolaska.
Utisak je u javnosti da i Ljubomir Apro, nekadašnji visoki funkcioner u bezbednosti u vreme Miloševićevog režima, istaknuti JUL-ovac, a danas deo plejade elitnih advokata koji podrivaju klimavi sistem nedovršene države odbranom onih koji se sumnjiče za najveća kriminalna dela, pripada grupi oko Vojislava Gajića. Svojevremeno je preporučen Ratku Boturoviću da bude deo "kredibilne opcije" sa kojom je "Vojvodina" oskudevala, od kada su je preuzeli razni "pametni" i "sposobni" koji su je obožavali do zadnjeg dinara, poput Miodraga Kostića Koleta i njegovih izabranika, podobnih od oktobra 2000. godine.
I dok se javnost zavodi i zabavlja pričama o Voji i Bati, jedan od najvećih uzročnika krize  "Vojvodine", ćuti i ne oglašava se. Direktor kluba Cvetko Riđošić je, po tvrdnji našeg izvora, na belom hlebu, ukoliko Ratko Boturović, po želji klupske infrastrukture i glasačkog tela, ponovo zauzme predsedničko mesto. Navodno, Boturović nije cenio Riđošića ni u vreme predsednikovanja, ali nije želeo konsekvence u slučaju jednostranog raskida Ugovora o radu koji je Riđošić zaključio sa Boturovićevim prethodnikom, Aleksandrom Jeftićem 25. februara 2005. godine. Tome u prilog ide činjenica da se Riđošić u tom periodu nije ništa pitao, da je vegetirao i vukao odlična primanja iz klupskog budžeta. Kolala je pošalica da Cvele radi u kafe kuhinji i kuva kafu. Zlobnici kažu da je ovim ovladao u vreme kada je prvi put oteran iz "Vojvodine", u prvoj polovini devedesetih, pa se "ušunjao" u "Crvenu zvezdu" i bio najavljivač gostiju kod Džajića i Cvetkovića.
Ugovor koji je zaključio garantuje mu, u slučaju smene, sve privilegije i primanja kao da je na funkciji, i izložen najžešćem radu. Tako je mogao da NEOGRANIČENO (!?) koristi sredstva za reprezentaciju... i posebno ostvari: PRAVO, DA UKOLIKO BUDE RAZREŠEN DUŽNOSTI DIREKTORA KLUBA, ZADRŽAVA PRAVO NA SVA PRIMANJA, ZARADE, PREMIJE, NAGRADE I DRUGA PRIMANJA DO KRAJA ODLUKE O IMENOVANJU ZA DIREKTORA KLUBA FK "VOJVODINA", od 25. februara 2005.
Dakle, ne ulazeći u razloge eventualne smene, Riđošić je mogao do bogatstva bez imalo truda. Boturovićeva otvorena pretnja da će smeniti Riđošića, bila je dovoljna opomena ovom partijskom aparatčiku iz Slobine infrastrukture. Slavonskom vezom preko svojih prijatelja, bivših udbaša i advokata koji vešto korumpiraju čak i pravosudne strukture trusnog sistema, pridobio je Vojislava Gajića, kome se dopala predsednička funkcija i publicitet u javnosti, a  i potencijali koje fudbal pruža. Zbog toga se odlučio i da prekine sa Boturovićem. Uz Dubroju, koji poput Gajića nema puno iskustva ni veze sa fudbalom, Riđošić je došao do uporišta koje mu garantuje da i dalje pliva u svom svetu i unosnim transferima koji su mu izmakli pod predsedništvom Bate Kan Kana.
Od kada se država ne meša u svoj posao, transferi igrača su prava poslastica za likove poput beskičmenjaka. Za "Vojvodinu" su, nakon 2001., bili vezani vrlo zanimljivi transferi. U njihovoj realizaciji, izvori tvrde, dobro se omastio Miodrag Kostić. Cvetko Riđošić je bio Koletov izbor. I nezakonito, kada je Kole hteo, mogao se postaviti direktor. To je bio slučaj i sa Cvetkom Riđošićem. Otuda su zanimljivi transferi koji se vezuju za Milana i Marka Jovanovića, Milana Stepanova, Miloša Krasića i drugih, u kojima je učestvovao Riđošić. Nenametljivo, ali nezaobilazno.
Zbog transfera, Krasića je osumnjičen 10. januara 2007. godine za krivično delo, pa je privođen u policiju i bio u pritvoru. Međutim, zahvaljujući korumpiranom sudu, Opštinsko tužilaštvu u Novom Sadu na čelu sa Obradom Protićem, u Opštinskom sudu, u kome je Petar Mohan predsednik, Riđošić je poput svoga zaštitnika Miodraga Kostića, odgovornog za velike štete koje je napravio našoj privredi, pušten iz pritvora. U nedostatku dokaza, postupak je obustavljen.
Karijera Riđošića se razvijala na argumentaciji zasluga u "jogurt revoluciji" pre dvadeset godina. Lukav, nije se dugo zadržao u političkim forumima nakon što je bio prinudni sekretar Opštinskog komiteta tadašnje novosadske opštine Podunavlje. Sa fudbalom nije imao nikakve veze, ali se dobro kotirao kod pučista iz Miloševićevog ešalona. U nedostatku kadrova, kako to obično biva, nakon velikih revolucionarnih lomova (poslednji primer je oktobar 2000.), najlakše je bilo "zaslužne" počastiti sa funkcijom u sportu. Riđošić je to prozreo i tako, kao mlad se obreo u "Vojvodini". Počistio je sve za sobom, kako su revolucionarna pravila nalagala.
 Osilio se, dobro shvatio šansu u kriminalizovanom fudbalu, koji je bio pred najezdom belosvetskih lopurda i doušničkog šljama. Ali, loše se preračunao, i pao je na stanu jednog igrača čija je vrednost išla preko 100.000 maraka, pa ga je tadašnji predsednik Milutin Popivoda "zamolio" da podnese ostavku ili će ga u protivnom smeniti i uhapsiti.       Beskarakterno vreme i ljudi tog vremena su slične situacije podnosili, pa se tako i Riđošić sa svojom agencijom za prodaju igrača, stavio u službu "Crvenoj zvezdi". Ili se time samo hvalio? U "Vojvodinu" je došao nakon višestrukih promena direktora, koje je bahatim odlukama činio direktor Demokratske stranke Miodrag Kostić. Riđošić mu je bio mera sopstvenog morala i karaktera.
Da je vešt u manipulisanju, Riđošić je pokazao kada je "likvidirao" predsednika Aleksandra Jeftića, inače dugogodišnjeg direktora URBIS-a, onog koji ga je hteo smeniti zbog sumnji da je otuđio novac od transfera Krasića. Pokazalo se da je Jeftić nesposoban za takve duele, iako je imao velika iskustva drugujući sa raznim političkim opcijama i likovima. Bio je u više stranaka, svima je odgovarao na vlasti, a i Miodrag Kostić mu je bio neko vreme mentor poslova koje je trebalo odrađivati. Iza toga je vešto predvodio šefove navijačke grupe, preuzeo kontrolu nad klubom i rezultat toga je bio dovođenje Ratka Bate Boturovića, za koga je Riđošić tvrdio da je takav autoritet neophodan Vojvodini.
 Danas peva drugu pesmu i čini sve da produži svoje privilegije i interese, po cenu novih lomova u klubu, kome je usud stalno previranje, poniranje i dizanje teškom mukom, klubu ljubavi i emocija, sukoba i mržnje...
 Iako "Vojvodini" nije nikada i ništa doneo - niti novac, niti rezultat, a iz nje je nosio sve ono što nije imao: novac, karakter, status...
U narednim danima treba očekivati rasplet u FK "Vojvodina", koji bi omogućio da klub stane na noge, i ispuni nade svojih navijača...

 

Voja na "Tajnoj večeri"

Vojislav Gajić je iz sela Bobota, opština Vukovar. U proleće 1991. dolazi u Novi Sad. U ovom gradu osniva preduzeće d.oo. Bobota, po dogovoru sa meštanima tog sela, kao alternativu seoskoj kooperaciji, kako bi seljaci preko ovog preduzeća mogli prodavati svoje proizvode i nabaviti repromaterijal, jer se to zbog ratnih okolnosti nije moglo na onom području.
Zbog nemogućnosti kontrole njegovog rada, Gajić je za 2-3 godine besramno ojadio svoje seljane, a mnogima nikada nije ni isplatio otkupljenu pšenicu i kukuruz. Bukvalno je prisvojio utovarivač ULT velikog kapaciteta, vlasništvo Kooperacije Bobota. Doterao ga je u Novi Sad i prodao. Tako je Gajić stekao početni kapital za svoj biznis. U to vreme učlanio se u JUL, te uz pomoć Ljubomira Apra, prvog čoveka JUL-a za Vojvodinu, i poznatog novosadskog advokata, radio je šta je hteo. Dobijao je gradsko građevinsko zemljište bez naknade,  započeo je građevinski biznis.
Potkopavao je temelje kuća onih vlasnika koji nisu hteli da mu, radi proširenja placa, prodaju svoje kuće. Uzimao je novac za stanove unapred, mnogi su ostali i bez novca i bez stana, mnogima je davao stanove manje kvadrature od one koja je plaćena. Podneto je mnogo tužbi i krivičnih prijava protiv njega, ali zaštitnici Obrad Protić i Petar Monah pomogli su da podnosioci tužbi ne dobiju nijedan spor protiv Gajića.
Posle JUL-a, Gajić postaje član i veći radikal od samog Šešelja. Nakon "demokratskih" promena pristupa Batićevoj Demohrišćanskoj stranci i postaje zemaljska zamena Isusa Hrista. Naime, u svom salonu,  preko celog zida, naručuje sliku "Tajna večera" na kojoj je umesto glave Isusa Hrista naslikana glava Voje Gajića. Sada je Voja ''požuteo'', kratko boraveći  i u p DSS-u. Pod veoma sumnjivim okolnostima postao je vlasnik robne kuće "NORK" u centru Novog Sada, kao i ekskluzivne građevinske lokacije na uglu Bulevara oslobođenja i Ulice Novosadskog sajma.
Svom zaštitniku Petru Mohanu, predsedniku opštinskog suda Novog Sada, poklonio je nekoliko stanova. Svojoj ljubavnici, zaposlenoj u NIS-u, poklonio je stan, a ona ga posle toga "ispalila". U jednom periodu "poslovao" je sa Milanom Narandžićem zvanim Limun iz Beograda. A, ko je Limun, ljudima iz podzemlja, dobro je poznato.
 Ovo su samo delići biografije Voje Gajića, vlasnika firme Aleksandar, predsednika "Dobrotvora" i finansijera FK "Vojvodina". Ako je ovaj klub pao na nivo da ima na čelu takvog čoveka, bolje je i časnije da se sam ugasi. Jedan dnevni list iz susedne republike otvorio je slučaj ubistva jedne trudne devojke u Novom Sadu, za koju je utvrđeno da je bila Gajićeva ljubavnica, a kao naručioca ubistva list je označio zakonitu Gajićevu ženu, o čemu će Tabloid pisati u sledećim brojevima.

 

Pljačkaši iz Donjeg Karina

Potpredsednik kluba Mirko Dubroja, vlasnik je kompanije Karin komerc. Ima na raspolaganju oko 120 teških kamiona za prevoz, koji špartaju i jednosmernim ulicama Novog Sada. Zaštitu mu pruža načelnik odeljenja saobraćajne policije Područne policijske uprave za Novi Sad Milovan Glođović, koji je policajcima zabranio da zaustavljaju Dubrojine kamione.
Gospodin Dubroja rođen je u selu Donji Karin, opština Benkovac. Po imenu sela nazvao je i svoju kompaniju. Počeo je poslove u Šidu, početkom 90. godina, gde je izbegao sa bratom Slobodanom. Treći brat gospodina Mirka živi u Hrvatskoj, i takođe je biznismen.
Kompanija Mirka Dubroje spada među najmoćnija preduzeća u Vojvodini. Iako važi za patološkog stipsu, zakida radnicima, šikanira vozače kamiona, gospodin Mirko zna kada treba da odreši kesu. A dreši je kada treba podmititi policajce, poput pomenutog Glođovića, potom opštinskog javnog tužioca Obrada Protića i predsednika opštinskog suda Petra Mohana.
Koliki je uticaj Dubrojinih para, svedoči i slučaj njegovog brata Slobodana.
Njihov zemljak Dubravko Čavić, izbeglica iz Hrvatske, doneo je u Šid mašinu za isecanje  poklopaca za mlekarsku industriju (poklopce za jogurt, mleko, pavlaku... i poklopce za paštete).
Gospodin Dubravko Čavić je vlasnik patenta proizvodnje aluminijumske folije za upotrebu u mlekarskoj i i mesnoj industriji. Ovaj projekat razvili su preko ABM Grafika.
U mesnoj industriji 29. novembar u Subotici uspostavili su saradnju. Davali su mesnoj industriji aluminijumske folije za paštete od 30, 50 i 70 grama, a zauzvrat su dobijali gotove proizvode.  Dubrojina firma BONEX paštete je prodavala u Republiku Srpsku i SAO Krajinu po nekoliko puta većoj ceni. U Dubrojin magacin na Petrovaradinu ušlo je, tvrdi g. Čavić, oko 16 miliona pašteta. Najveći deo, preko 12 miliona, Dubroja je prodao na crno, puneći svoj džep. Da bi izbegao plaćanje poreza, sa računa firme Bonex  prebacivao je ogromne svote novca na račun firme Karin komerc, koja je u vlasništvu njegovog brata Mirka.
Gospodin Čavić je bio ugovorio i uvoz mašine iz Italije, vredne dva miliona dolara, ali je Dubroja hteo da sam potpiše ugovor, što Italijani nisu prihvatili.
 Iako su zaradili desetine miliona maraka, braća Čaviću nisu nameravali da plate deo zarađenog novca, jer su posao razvili na osnovu njegovog zaštićenog patenta. Dali su mu oko 100 hiljada maraka, kojim parama je gospodin Čavić kupio kuću i auto.
Interesantno je koliko su braća Dubroja bestijalni ljudi. Mesne proizvode su izvozili u SAO Krajina i Republiku Srpsku pod vidom ''humanitarne pomoći'', a naplaćivali su ih po zelenaškoj ceni i onako siromašnim sunarodnicima.
Kada je gospodin Čavić počeo da insistira da mu isplate zarađeno, Slobodan Dubroja podnosi protiv njega tužbu Opštinskom sudu u Novom Sadu, zahtevajući povraćaj ''duga''. Čavić uzvraća protivtužbom. Sudija Jelena Borovac, debelo korumipirana, mesecima odugovlači postupak.
Ipak, sudija Opštinskog suda u Novom Sadu Miroljub Novićević 22. maja 2002. godine presuđuje: Obavezuje  Dubravka Čavića i njegovu suprugu Milicu da solidarno isplate Slobodanu Dubroji iznos od 68.000 maraka u dinarskoj protivvrednosti. Takođe, ovaj sudija obavezuje Dubroja Slobodana da Dubravku i Milici Čavić isplati iznos od 16.285.691 dinar, sa zateznom kamatom, kao i troškove postupka u iznosu od 143.667 dinara.
Okružni sud u Novom Sadu svojom presudom od 8. februara 2006. godine potvrdio je presudu prvostepenog suda. Da bi izbegao izvršenje, Dubroja izjavljuje i reviziju Vrhovnom sudu Srbije, koju ovaj sud odbija 18. oktobra 2006. godine.
Ali, ne predaje se Dubroja. Ona nalazi podobnog sudiju koji će da mu sve sredi. I lako ga nalazi. Opštinskom sudu u Novom Sadu, odeljenju u Beočinu, Dubroja 12. februara podnosi predlog za ponavlja je postupka! Predmet dobija sudija Aleksandar Gudurić. On već 8. maja 2007. godine donosi rešenje kojim podneti predlog USVAJA i UKIDA presude opštinskog, okružnog i Vrhovnog suda Srbije, uz odluku da žalba protiv ovog rešenja nije dozvoljena.
Sudija Aleksandar Gudurić je svojevremeno bio uhapšen, i suđeno mu je pred Okružnim sudom u Zrenjaninu. Suđeno mu je zbog falsifikovanja potpisa stranaka u čije ime je podnosio zahteve za naplatu odštete, u predmetima u kojima je on presuđivao. Oslobođen je optužbe da je od stranke, kojoj je takođe sudio, od ukupno naplaćene odštete od 10.000 tadašnjih dinara, uzeo kao napojnicu 3.000 dinara. Po tadašnjem kursu to je iznosilo 3.000 maraka.
Vrhovni sud Srbije je, po žalbi sudije Gudurića, zaključio da je izvršio sve  radnje navedene u optužnici, i oslobodio ga je optužbe, jer je u pitanju ''neznatna društvena opasnost''. I ovaj čovek nastavlja da divlja.
Na dan kada je sudija Gudurić doneo rešenje da pravnosnažno okončani postupak stavi ad akta, i on presudi po svome, g. Čavić i njegov advokat su napustili sudnici, u koju se vratili Dubroja i njegova advokat Branko Pajić, misleći da su Čavić i njegov punomoćnik Uzela otišli izvan zgrade suda. Advokat g. Čavića zatekao ih je u sudnici, čuvši razgovor o nagodbi. Tri dana kasnije Dubrojin advokat se ubio: Ili je ubijen. Kao nezgodan svedok.
Kriminal Vojislava Gajića i porodice Dubroja istražuje i dalje Tabloidovo odeljenje za istragu i korupciju, o čemu ćemo u sledećem broju detaljnije pisati.

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane