Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Služenje

Srpskom odbranom komanduju školski drugovi šerifa iz Tumbstona

 

Tačno u podne

 

Tradicionalno se u srpskom narodu najveća količina ljubavi iskazuje prema svojoj deci, roditeljima i otadžbini. Ali, mimo te tradicije, rodila se i jedna čudna ljubav, ljubav prema NATO paktu, kod jedne, tek pridošle ljudske podvrste nastale na mržnji svega postojećeg u sopstvenoj domovini. O tom fenomenu, specijalno za Tabloid, piše penzionisani pukovnik Milan Jovanović.

Milan Jovanović

 

Ljubav prema NATO-u, da ne bude više dileme, ovladala je mnogim srpskim glavama, okupiravši duhovni prostor kao kakva grozna epidemija.
Čini li se umesnim onda postaviti tezu - pripada li ta ljubav prema NATO-u, a posle svega što je ta alijansa sile i terora uradila Srbiji, kakvom posebnom stanju svesti? Ima tu patologije, egzibicionizma, voajerstva, neprirodnog davanja i svekolikog nuđenja, pa i druge boleštine.
Zasigurno šifrovane i spravljene u natovskim laboratorijama, pa onda razvejane diljem sirotinjskog i unezverenog sveta, kome nesporno i Srbija, ovakva kakva jeste, pripada.
Boleštine koja se, kako vidimo, leči karantinom (čitaj sankcijama), dozama (doznakama - razume se finansijskim), vakcinama (prepariranje svesti) i sličnim pomagalima iz asortimana kupovine lojalnosti.
Uzima se pri tom i danak, ali koga je u tom svetu sile i oholosti bilo briga za poneki dunavski most, srpsku bolnicu ili TV kuću, zaraženo pa sprženo meksičko selo ili avganistansku zabit.
Kakvim se onda lekcijama patriotizma ili istorijskog ponosa, travkama ili protivotrovima boriti protiv ove mantre bačene iz North Atlantic Treaty Organization na ove turbohajdučke prostore? Kakvim državnim merama razobličavati tu pošast kad nam je i sama država (čitaj vlast) duboko kontaminirana NATO agensima. I agentima.
Ko da postavi dijagnozu je li Srbija, ili koliki njen deo, u istinskom stanju blaženstva i ljubavi prema toj nomenklaturi zla. Da li su to samo narodnom voljom delegirani državni lauferi, prevaranti iz Vlade, njihovi ministarski kabineti, savetničke svite, NVO tribine, kanabei proroka i državnih mudraca, stranački brlozi i redakcije javnih i tajnih medija.
Ima li uz te kreatore iščašenih umova, i koliko, zavedenih a prosečno obrazovanih i informisanih poreskih obveznika Srbije? Ima sigurno - sva ona unezverena populacija čiji intelekt i emocije gnječe NATO emisari kao kakvo testo ili glinu, pa sva ona klijentela zavisna od stranih donacija i prljavih para, svi oni nedorečeni izdanci Srbije, ometeni u svojim ličnim procenama ko ih to laže, mađija ili na prevaru zove u bolje atlantsko sutra.
Da se razumemo, neće i ne može urbanoj Srbiji naneti mnogo zla sva ta silesija NVO profitnih centara, dežurnih NATO-vih skretničara, kao ni bulumenta posestrima opustošenih lica. Bitnijim se čini da taj virus ne zakači ono zdravo, ruralno tkivo Srbije, da se ne primi u policiji ili ne zapati u vojsci.
Ali šta u suprotnom - ako prvi čovek policijskog aparata počne otvoreno, kao kolega mu s čela vojne mašinerije, da agituje, propoveda, ubeđuje i naređuje da je NATO zagrljaj jedina šansa Srbije, a samim tim i oba sistema sile, što će reći posredno i svakog od tih, uglavnom časnih ljudi što odabraše uniformu kao profesiju svog života.
Gde je tu granica ličnog ili profesionalnog integriteta, svog političkog i strateškog ubeđenja, moralnog kreda, patriotskog koda ili poznatog srpskog naboja inata spram uslova: NATO ili ništa? Ko će od talentovanih policijskih pozornika i inspektora ili kapetana i pukovnika vojske odabrati ništa pred ultimatumom s vrha piramide. Ko će odabrati čast i poštenje, pa ostati bez hleba u dilemi između lažno bajkovite karijere ili onespokojavajuće ulice.
Koliko je održiv moral ključnog ili dolazećeg kadra obe srpske uniformisane sile da ne popadaju kao julsko snoplje pred izazovima maglovitih sadržaja ili lažnjacima svojih prepariranih šefova.
Gde je ta vododelnica istinskih ličnih i patriotskih emocija, može li se ona smestiti u neku ne tako davnu i lomnu godinu Srbije, ili možda koincidira sa nekim ciklusima imenovanja sadašnjih vlastohlepaca.
Odgovori na ova pitanja i dileme su jasni i vidljivi pažljivom oku čitalaca. Pomalo je to i stvar ličnih afiniteta, a pomalo i medijskih efekata, izigranih poverenja, očiglednih prevara i nemuštih obećanja jednog istorijskog miksa i ponude, u narodu zvane mačka u džaku. Zato je svaka šira priča atak na zdrav razum Srbije. Bar do svenarodnog izjašnjavanja hoćemo li u to kolo jednoumlja i bezumlja. Ako narod odluči da idemo - hajdemo i prosto ti bilo Srbijo, a ako odgovor bude ne - završimo tu opsenarski kvarnu priču.
Kakvo je stanje stvari danas u Srbiji? Jasno da jasnije ne može biti.NATO je u vreme Tadićevog ministrovanja vojnom silom imao 15 insajdera u tom našem, kobajagi srpskom ministarstvu odbrane, kojima su dati na uvid i korištenje svi vojni dokumenti, od stražarskih lozinki do ratnih planova, a posebno, s ljubavlju i zlobom, svi papiri iz doba M&M komandovanja vojskom (Milošević-Marković).
Brutalno čišćenje armijskih redova od vrha do baze, svih onih koji su imali ikakvog dodira sa odbranom zemlje 1999, odrađeno je pod dirigentskom palicom tog insajdersko-trgovačkog tima.
Pristiglo je potom dosta žutih pripravnika u ministarski kabinet u kome su izvesni Vesić, Anđelković, Ranković, Dimitrijević i ini vodili strategiju, uređivali doktrinu, opremali vojsku, gradili infrastrukturu i prevaspitavali ljudstvo.
 Sve pod budnim okom engleskog generala i njegovih specijalaca koji su dahtali za vratom ovoj našoj karikaturalnoj savetničkoj postavi.
Delikatni dogovori, a da se pobegne od bubica i preostalih kadrova crnih režima, obavljani su u kancelariji WS-1 američke ambasade u Beogradu.
 Potom je radi legalizacije stanja otvorena NATO kancelarija u srcu srpskog MO; Tadić odlazi na mesto šefa države, a Davinić, pa Stanković, provode u tom osinjaku taman toliko vremena da žuti u sadejstvu sa tom kancelarijom bezobzirnosti draftuju pravog igrača za to mesto.
Šutanovca - perjanicu NATO strategije prema Srbiji, licenciranog skauta, overenog atlantoida, personu najdubljeg Solano-Šeferovsko-Bajdenovskog poverenja, ofanzivca i razbijača srpske odbrambene moći. Lice sa maskom i specijalnim ovlaštenjima, širokim asortimanom stimulacije u svom feudu, arogantnim do trenutnog smenjivanja bilo koga ko u MO i VS pokuša da misli svojom glavom.
Sa sjajnim bekgraundom dizača rampe na JUL-ovom parkingu i izbacivača iz noćnih klubova. Momka koji je preko noći iz farmerki udenut u Zilerijeva odela i posađen na mesto savetnika saveznog ministra policije!
A onda ga, valjda da se reše njegovih borilačkih znanja, šalju preko bare na neki zbrzani kurs bezbednosti, u klasu sa kandidatima za šerife Tumbstona ili Jume, odakle se svojski nabeđen vraća kao ekspert bez premca za bezbednost Srbije.
Dogovorno sa vrhovnim komandantom, novi korifej srpske odbrane povlači bledolike savetnike, kojima matična stranačka kuhinja nalazi važna i profitabilna mesta, i dovodi nove koji i sada drmaju.
 Pet državnih sekretara, od kojih su trojica stranačka dečurlija, igraju se odbranom, postrojavaju vojsku, obilaze neuralgične tačke i tumače svetske procese na tribinama na koje se naređenjima dovodi vojska da sluša ministrove diletante.
U isto vreme i u godini prijema u NATO, komšijska Hrvatska ima tri državna sekretara, pa ukoliko ih uporedimo sa našima imamo sledeće: (1) naši su u NATO-u pohađali 15 kurseva, a Hrvati samo jedan; (2) njihovi imaju 12 državnih odlikovanja za zasluge domoljublja, raznih oluja itd, a naši veliko ništa.
Njihovi su minulim radom od interesa za sistem odbrane dovedeni na ta mesta, što niko ne spori ili protivreči.
Naše su doveli kučeća odanost stranci i lepljenje plakata po tarabama. A u referencama jednog srpskog državnog sekretara kaže da se bavio "uspostavljanjem struktura, pravilnika i procedura finansiranja budžeta i sistema izveštavanja, knjigovodstva i kontrole unutrašnjih procedura". Šta kaže zblanuta Srbija na ovo, koliko je NATO srećan što ima ovakve promotere?!
Ništa za tu ekipu naših NATOzagovornika, sve sa njihovim guruom, nije sveto. Ni ljute rane iz 1999, ni skupštinska Deklaracija o vojnoj neutralnosti Srbije, ni očigledno NATO divljanje na mnogim svetskim tačkama, ni obazriv i blago upozoravajući stav starijeg brata sa Istoka, ni široko iskazana narodna volja protiv te nakazne alijanse. Guraju oni svoju priču, prećutno podržani od parlamenta, šefa države i brojnih mrsomuda, koliko sa srpske javne političke scene, toliko i iz političkog podzemlja. Sve dok, opet negde i nekad, ne dođe do obračuna. Tačno u podne.

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane