Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Kontranapad

Kontranapad

 

Kraj jedne sportske godine i početak nove ne obećavaju ništa novo, pa ni novi zakon o sportu

 

Napred naši, za pare se maši

 

     Mada je protekla godina bila jedna od najuspešnijih u istoriji srpskog sporta, što pojedinačnog što ekipnog, mada su stizale medalje sa svih strana, država ništa značajno nije uradila da stvori zdrav ambijent i najpogodnije uslove svojim šampionima. Nema ni novog zakona o sportu. Ali zato ima udvorica koje se guraju oko slavnih sportista, verujući da će nešto od te slave i njima dobro doći

 

Miroslav Vislavski

 

 

  Još jedna godina bez sistemskih i suštinskih pomaka u statusu i položaju sporta ostaje iza nas. Mada se radi o oblasti u kojoj se okupljaju milioni građana, a egzistencijalno je za nju vezano stotinak hiljada porodica, država nema sposobnosti i znanja da nakon deset godina pravno modelira srpski sport.

 Posebno vrhunski, koji zahteva definisani status i tretman, a to znači i mnogo veća ulaganja u odnosu na dosadašnja krpljenja i improvizaciju koja devalvira i sam fudbal, kao jedino legitimisani sport u kome su takmičari zvanično profesionalci.

Ministarstvo sporta se više ne oglašava u kojoj je fazi izrada zakona o sportu. Podsetimo, ministarka Snežana Marković-Samardžić je samouvereno tvrdila, nakon postavljenja, da će Srbija imati zakon o sportu koji će odrediti pravne okvire i definisati sistem u kome sportisti i svi oko sporta, uključujući i svet biznisa, mogu računati na ambijent koji je primeren potrebama, tradiciji i potencijalima srpskog sporta, ali i motivima kapitala da u njega slobodno i izvesno ulazi.

Čak je, nakon oktobarske revolucije 2000. godine, u kojoj je diktaturu proletarijata zamenila diktatura krupnog kapitala po navodnoj volji vladavine naroda, demokratska vlast pohitila da sruši ceo zakonodavni sistem. Tobož, kreiran je pod Miloševićevim režimom! To je bilo opravdanje što se Zakon o sportu primenjivao u odredbama koje su pogodovale novouspostavljenom "demokratskom" režimu.

 

Deset godina posle i nakon odlučne tvrdnje iz prošle godine da će 2009. biti godina u kojoj će srpski sport dobiti adekvatan zakon, iz Ministarstva se stidljivo plasiraju stavovi da se postojeći ("Miloševićev") zakon primenjuje, a da je otvoreno pitanje privatizacije sporta, o čemu će država da odlučuje, kao i aktu u kome će ta pitanja da reguliše!

Neverovatno je da država nema snage, znanja i rešenja kako titularno da definiše sportsku delatnost, pa prepušta vremenu da samo od sebe uredi odnose u sportu!

 To znači umiranje sporta i otimanje onoga što vredi, po modelu koji im je dobro poznat iz kampanje privatizacije društvene svojine. A moguće da je u pitanju volja vlasti. Zar ona nije diktirana spolja, pre svega sa Zapada?

Zar nije dovoljno što su ovi prostori isprekrajani po idejama i odlukama velikih sila? Mora se uništiti i ono što je u genima ovog podneblja koje, uprkos višedecenijskoj agoniji u svetskom sportu, prkosno drži poziciju u najatraktivnijim sportovima.

Po vrhunskim ostvarenjima srpskih sportista pamtiće se i 2009. godina. Obeležili su je nova heroina Nađa Higl i Milorad Čavić sa drugim reprezentima našeg plivanja Ivanom Lenđerom, Čabom Silađijem, Svetlanom Najdanovskom, koji ostvaruju izvanredan napredak u borbi sa rekordima, sada ne državnim koje su oborili, već sopstvenim i evropskim ili svetskim u svojoj konkurenciji. Priča o plivačima je velika kritika naše sportske politike.

 O Miloradu Čaviću naša javnost nije znala dok nije odlučio da umesto američke reprezentacije, kojoj bi po sopstvenom dostignuću u karijeri logično pripadao, nastupi pod zastavom Srbije.

Poslušao je svoje srce i sa visoko podignuta tri prsta došao u Srbiju kojoj po rođenju pripada. Taj gest ga je odmah načinio nacionalnim ljubimcem. Ali, Milorad se brzo uverio u karakter ovdašnjeg nacionalnog genetskog koda, kada je trebalo da uslede, u svetu normalne stimulacije za vrhunska ostvarenja.

Izigravanja javnih obećanja državnih funkcionera kod nas su normalna pojava, što je Čavić brzo iskusio. U jednom trenutku ministarka je javno polemisala o visini iznosa koji je država uložila u Čavićeve pripreme, propustivši da kaže da su to petostruko manja sredstva u odnosu na računicu, kad je javno prezentirana cena medalje na Olimpijskim igrama. A što se tiče nagrade za osvojene medalje, "garancija" je ponuđena tek posetom predsednika Tadića Miloradu Čaviću u novododeljenom stanu, koji mu je dat (nejasno da li na korišćenje ili u vlasništvo)!

Za Nađu Higl su znali samo stručnjaci u plivanju! Tek pošto je postala svetska prvakinja, sjatili su se i kusi i repati! Saopštenja i informacije o nagradama i priznanjima sa svih strana! Da li su i uručene?

Na brojna proglašenja Nađa šalje svoje roditelje ili brata. Pojavila se jednom, gde je trebalo! Možda takmičarske obaveze, a možda i njen racio, poštedeli su je "izliva poštovanja i podrške" znanih i neznanih, ali važnih u sportu i politici. To što Nađa doživljava, delimično se dešava Lenđeru i Silađiju. A šta je sa onima koji tek imaju potrebu za razvojem i napredovanjem? Poput Higlove, i oni pate u neuslovnim bazenima.

Država najavljuje poboljšanje uslova. Kada? Vaterpolisti su pedeset godina u svetskom vrhu, ali njije primećeno da su države u kojima smo živeli, uključujući i jednu jedinu u kojoj smo sada, sagradile bazene. Kažu evropski standardi: na 20.000 stanovnika - jedan bazen! Beograd, na primer, ima tri-četiri, od kojih jedan svakako - radi!

 

Teniseri predvođeni Novakom Đokovićem i Nenadom Zimonjićem, sa Viktorom Troickim i Jankom Tipsarevićem, te Jelenom Janković i Anom Ivanović, poput nomada špartaju svetom i slave Srbiju. Šalju istinu o zemlji čestitih, dobrih i vrednih ljudi. Ne onakvoj zemlji kakvom su je predstavili svetski moćnici i njihovi mediji.

 A koliko je pravo onih koji se smatraju privilegovanima da toj mladosti i lepoti priređuju prijeme i seju lažne nade i obećanja? To pravo su uzeli sebi po osnovu vladavine kojoj smo izloženi mimo naše volje.

 Ti problemi su posebno vidljivi u atletici. Kao da smo još uvek u pedesetim ili šezdesetim godinama prošlog veka. Uprkos tome, na iskustvima Gubijana, Mihalića, Gereove, Nikolićeve, Stekića i drugih velikana jugoslovenske i srpske atletike, već sada se može govoriti o današnjim vrednostima koje simbolizuju mladi atletičari Srbije na čelu sa Ivanom Španović, Tatjanom Jelačom i Mihalom Dudašem, Milom Arsić.

 Oni uz iskusniju Draganu Tomašević i sazrele takmičarke Oliveru Jeftić i Biljanu Topić, čine našu legitimaciju u međunarodnim atletskim relacijama. To je svakako nedovoljno u poređenju sa sličnim zemljama poput Srbije. Ali, kad se uporedi gde i u kakvim uslovima rade naši atletičari, koliko se ulaže u njih i atletiku u celini, onda možemo reći: hvala entuzijazmu trenera i takmičara.

 Na klupskom međunarodnom planu najuspešniji su rvači Partizana iz Beograda koji su u finišu godine postali šampioni Evrope. Od ostalih klubova zapaženi su košarkaši i vaterpolisti Partizana, dok su fudbaleri Partizana uprkos plasmanu u ligu UEFA razočarali jer su registrovali pet poraza i jednu "snežnu" pobedu na kraju takmičenja. Svi ostali nisu vredni pomena, budući da su samo učestvovali na početku evropskih takmičenja, da bi se poštedeli daljih troškova nakon prvog kola ili prvog kruga. Sledi pitanje: da li u Srbiji igraju i vrede samo "partizani"?

Nacionalni ponos nam čuvaju selekcije koje su u loptačkim sportovima pokazale visoku vrednost. Veliku sreću su podarili košarkaši, sa Dudom Ivkovićem kao Spasiteljem, na minulom Svetskom prvenstvu. Poklekli su u finalu pred Špancima koje su uverljivo dobili u turnirskom delu prvenstva.

Njihovo srebro je vera u povratak košarkaškim vrednostima o kojima svet i dalje sa poštovanjem govori. Samo da ih ne poljuljaju srpske ćudi i da ne posrnu pred titularom poglavara. Duda Ivković nije moneta za potkusurivanje nejakim Urošima.

To moraju da prihvate svi u organizaciji, ako su iskreni u nastojanju da se košarka ustali među svetskim liderima. Voleti ne znači i umeti. Evropsko prvenstvo koje sledi u narednoj godini jeste ispit ozbiljnosti za sve basketaše!

 Košarkaško zlato su rehabilitovali vaterpolisti koji su u najdramatičnijem finalu Svetskog prvenstva u Rimu, nakon produžetaka u drugom krugu izvođenja peteraca, rešili pitanje planetarnog šampiona upravo sa Špancima!

Rukometaši se vraćaju na elitnu pozornicu. Nastupom i osmim mestom na Svetskom prvenstvu koje je održano u Hrvatskoj, najavljuju veće mogućnosti. Oni će se prvi pojaviti u 2010. godini na prvenstvu Evrope u Austriji. Selektor Hadžiefendić je, nakon razlaza Rukometnog saveza Srbije sa uspešnim Jovicom Cvetkovićem, igrao na kartu sigurnosti. Nije ukazao poverenje nijednom igraču iz domaće lige. Rukovodi se principima drugih, poput  Dude Ivkovića, Radomira Antića, pa i Igora Kolakovića u odbojci. Ceo sastav mu je iz inostranstva.

Odbojkaška selekcija je posebna priča koja traje, ali nas polako odvikava od medalja. Vreme je za promene i u tom sportu. Fudbalska organizacija će svoju ozbiljnost pokazati nakon Svetskog prvenstva u Južnoj Africi polovinom ove godine.

 

 

 

 

Imitator svetog Bravara obećava zakon

 

Obećano je sportskom narodu (Jututuncima) da će dobiti novi zakon (juhahaha) po kome će sve ono što mu je ostavila diktatura proletarijata biti preneto na institucije demokratskog sistema. Ali, ni dolazak Borisa Balakahe na čelo države Jutututu, koji neskriveno ispoljava ljubav i pripadnost prema vrhunskim sportistima, nije presudio da se konačno definiše titular najvrednijeg proizvoda jututunskog naroda od kada su se Jututunci odrekli prestola.

Glumeći Klunija, i misleći da je klu(o)nirani sveti Bravar, Boris Balakaha lebdi po Nedođiji, verujući da će iz nje poslati sportski Juhahaha. Ali, avaj! Decenija lebdenja po Nedođiji nam šalje samo onaj juhahaha koji nam propisuje kako da se Jututunci klu(o)niraju po uzoru na Borisa Balakahu.

Dok su vladali sobom i državom koja je prethodila, konačno i jedva dočekanoj (maloj, a ne Velikoj) zemlji Jutututu, izbacivali su obilje proizvodnih brendova kao rezultat njihovog znanja i veštine njihovih ruku. Umesto toga, Jututunci danas svetskom tržištu izvoze kvalitet vrhunskih sportskih ostvarenja da zabavljaju i uveseljavaju čipovane idiote u centrima globalnog sveta.

 Izvoze i darovitu pamet koja ovde nema na čemu da primeni svoje znanje, pa odlazi u službu i naručje svetskih vladara koji se u raznim ložama poigravaju svetom. Uz najbolje, najsposobnije, najvrednije i najpametnije Jututunce, Balakahine kurve koje vladaju našom nemoći, koliko god se trudile, nikako da se nametnu svetskim udaračima po guzi, nego nam i dalje -  zavrću jaja!

 

 

 

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane