Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Beli kriminal

Beli kriminal

Prčanj: Kako je deo beogradskog instituta "emigrirao"

 

Bolje u moru nego u lavoru

 

     Odgovor na pitanje zašto se kadrovi G17 plus guraju u zdravstvo veoma je jednostavan: zato što tamo može nemilice da se krade. Izvanredan primer načina kako se to radi jeste slučaj Instituta Vrmac u Prčnju, Crna Gora, koji je poslovao u sastavu Instituta za rehabilitaciju u Beogradu

 

Igor Milanović

 

Aprila 2003. za direktora Instituta za rehabilitaciju u Beogradu izabrana je dr Stanka Vidaković, a mandat joj je istekao februara 2007. Skoro pune dve godine ona je i dalje obavljala istu funkciju bez ijednog akta o reizboru. Bukvalno ilegalno!

Tadašnji predsednik Upravnog odbora Instituta Aleksandar Gajić, isto kao i predsednik Nadzornog odbora Milan Đorđević, tolerisao je ovakvo nezakonito stanje koje je bilo neophodno da bi se prikrile višemilionske manipulacije. Ukupni gubitak koji je doktorka Vidaković ostavila za sobom procenjuje se na više od pola miliona evra. Samo u prelivanju para u Institut Vrmac direktorka i njeni partijski zaštitnici iz G17 plus protivpravno su prisvojili više od 150.000 evra!

Pranje para za potrebe dobro pozicioniranih pojedinaca posredstvom Instituta Vrmac počelo je još devedesetih godina prošlog veka za vreme direktorovanja Tomislava Mališića. Po statutu iz 1998. godine Vrmac je krajem 1999. u registar Privrednog suda u Beogradu upisan kao deo Instituta za rehabilitaciju, da bi već početkom 2001. na volšeban način bio izbrisan.

Posle toga Institut u Beogradu je osnovao fantomsko društvo u inostranstvu, u Crnoj Gori, koja je u to vreme još uvek bila u državnoj zajednici sa Srbijom. To društvo se zatim pod istim nazivom, kao pravi Institut u Prčnju, upisuje u Podgoričkom registracionom sudu kao deo beogradskog instituta.

Nad tokovima novca, međutim, legitimni organi iz Beograda nemaju nikakvu kontrolu, jer je ovde društvo zavedeno kao privredni subjekat u inostranstvu.

Beogradska centrala samo uplaćuje novac dobijen iz srpskog republičkog budžeta, dok se njegovo trošenje prepušta direktorovim miljenicima na terenu, u Crnoj Gori. Tako, na primer, samo za boravak predsednika UO iz Beograda u 2007. godini potrošeno je oko hiljadu i po evra, a ukupni troškovi boravka odabranih u Prčnju te godine dosežu 5.000 evra.

Ovo je tek sitniš u odnosu na druge mućke koje su se odvijale preko Instituta Vrmac, a sve o trošku poreskih obveznika iz Srbije.

Po podacima do kojih su zaposleni u Institutu za rehabilitaciju u Beogradu uspeli da dođu, svota koja je preko Prčnja pokradena od srpskog Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje (RZZO) samo za direktorovanja Stanke Vidaković, inače poreklom iz Crne Gore, premašuje 200.000 evra.

Tako, na primer, zaposleni novembra 2008. utvrđuju da je za prethodnih pet godina knjiženo ulaganje u Vrmac od strane beogradske centrale u visini od ukupno 219.216 evra. Istovremeno, u Institutu Vrmac je za isti period knjiženo ulaganje u obnovu u visini od samo 50.000 evra. Za razliku od preko 150.000 evra nema nikakve evidencije da li je i za šta utrošena.

Iz ove prčanjske alajbegove slame, koja nije bila ni crnogorska, ali ni srpska, razvlačilo se na sve strane. Za 2007. godinu za troškove reprezentacije, na primer, bila je predviđena suma od 700.000 ondašnjih dinara, odnosno oko 10.000 evra. Od toga za noćenje funkcionera i njihovih pratnji potrošeno je 400.000 dinara, a ostatak je otišao na klasičnu reprezentaciju.

Pošto je pokralo šta je moglo, staro rukovodstvo Instituta je lečilište Vrmac proglasilo neefikasnim i odlučilo da ga proda. Za taj potez odobrenje su dobili od ministra i potpredsednika vlade Mlađana Dinkića. Tek je intervencija radnika iz samog Vrmca sprečila rasprodaju ove vredne nekretnine.

Radnici su ne samo zatražili da se Institut u Vrmcu koristi cele godine kao lečilište, a ne samo kao letovalište u sezoni, već su uspeli i da sud u Kotoru donese privremenu meru zabrane raspolaganja imovinom do rešenja pitanja vlasništva.

Vlada Srbije, naime, nije mogla da priloži ni jedan jedini dokument iz koga bi proizilazilo da je ona još uvek vlasnik Instituta iz Prčnja. Kako izgleda, ekspertski lopovi su do kraja odradili posao, budući da je i prethodno rukovodstvo Instituta za rehabilitaciju pripadalo G17 plusu, istoj stranci kojoj pripada i ministar zdravlja koji bi trebao da kontroliše rad Instituta, ali i Mlađan Dinkić čije ministarstvo je iniciralo lečilišta Vrmac.

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane