Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Feljton

Feljton

 

Svet bez hrane: Izreka "kako sejemo, tako ćemo žnjeti" na geopolitičkom planu će odrediti sudbinu civilizacije (5)

 

Hipermarket kao politbiro

 

   Od 130,5 miliona kvadratnih kilometara "čvrste zemlje" na planeti Zemlji, 49,6 miliona je posvećeno poljoprivredi. Od toga 34,6 miliona sa stalnim pašnjacima, a 15 miliona sa različitim tipovima kultura. Za taj delić Zemljine kugle vode se oružani, ideološki i drugi ratovi, a istorija proizvodnje hrane je istorija genocida, mnogo većih od onih koji se obično uzimaju za istorijske primere. Knjiga dr Zorana Petrovića Piroćanca "Geopolitika hrane - Bitna razvojna komponenta društva u XXI stoleću", Beograd, oktobar 2008, iz koje objavljujemo opširne izvode, bavi se hranom kao geopolitičkom činjenicom te strateškim i vojnim argumentom 

 

Dr Zoran Petrović Piroćanac

 

 

Od 1960. do kraja XX stoleća, svetski izvoz pšenice se utrostručio. Svuda je kriza hrane, a ćar izvlače bogate zemlje. SAD tako rekordno zarađuju od izvoza poljoprivrednih proizvoda - 85 milijardi dolara u 2007. Francuzi u 2007. beleže dvostruko veći prihod od žitarica. Prema Međunarodnom savetu za žitarice, u 2008. godini pod pšenicom je četiri odsto više zemljišta planete nego prethodne, što je značajna indikacija orijentacije investicija u žitarice. Zna se da Brazil i Argentina mogu još dosta šuma i pampasa da pretvore u plodne oranice. Rusija i Ukrajina, sa ogromnim istočnosibirskim stepama i čuvenom crnicom Ukrajine, takođe razvijaju sopstvenu poljoprivredu. Ali, oštra kontinentalna klima ih ometa umnogome, a mraz je velika permanentna opasnost. Poljoprivredno tržište je postalo povoljan teren za planetarne špekulacije. Trgovci i investitori su ga značajno poremetili, jer su se na tržište žitarica i hrane sjatili brojni investicioni fondovi, koji su upetostručili obim kapitala. U 2007. godini, ulaganja su skočila sa 90 na 583 miliona. Džim Slejter, britanski investitor koji se ranije obogatio na tržištu metala, promenio je sektor i ulaže u obradivu zemlju, a naročito u programe navodnjavanja. On tvrdi: "Obradiva zemlja je investicija budućnosti".

 

Svetske sile

 

Najveći planetarni izvoznici žitarica su: SAD, EU, Australija, Kanada i Argentina. Među njima se vode i najčešće nevidljive nemilosrdne borbe za tržišta, podmetanja nogu, sve vrste onemogućavanja konkurenata. Do takvog sukoba došlo je krajem 2006. godine na relaciji Vašington - Kanbera. Naime, američki ministar poljoprivrede Majk Džoans najavio je krajem 2006. suspenziju programa američkog kupovanja od australijske firme AWB, velike izvoznice pšenice. Firma je osumnjičena za nedozvoljene aktivnosti, i naročito "previše intimne" odnose sa Sadamom Huseinom... Firma je, sa 11 osoba i drugom firmom iz Minesote, praktikovala korupciju, mito i slične akte, koji su na kraju doveli do plaćanja Sadamovom režimu. AWB je tim povodom postala predmet sankcija australijske vlade. Dovedena je u pitanje istragom UN o malverzacijama vezanim za program "Nafta za hranu" i optužena od australijske nezavisne istražne komisije da je platila 220 miliona američkih dolara mita Sadamu Huseinu kako bi obezbedila važne ugovore za isporuku žita. Australijski Odbor za pšenicu (Wheat Board), australijska kancelarija za žito, početkom decembra 2006. na šest je meseci suspendovan za izvoz žitarica. SAD nisu nikada oklevale da denunciraju snažnog konkurenta. S obzirom na količinu isporuka koje komercijalizuje australijski Odbor za žito, to jest sve žitarice trećeg izvoznika sveta, kancelarija ima finansijske osnove koji joj omogućuju da nudi kompletnu uslugu isporuke, sve do krajnje destinacije, zahvaljujući svojoj kargo-floti. Ova logistička i kvantitativna sila joj je dugo davala odlučujuću prednost, čak i ako su cene koje upražnjava više od tržišnih. Australijski monopol nema velikog uticaja na evropska tržišta žitarica, ali je i te kako važan za pregovore o žitaricama u južnoj hemisferi. Zbog suše je, međutim, izvoz žita iz Australije morao da bude sveden na četiri miliona tona 2006. godine, naspram više od 20 miliona tona u 2005. To je koincidiralo sa količinama potrebnim da se ispune ugovori o isporukama žita potpisani sa Azijom. Bilateralni sukobi ovog tipa su ipak lakše rešivi od multilateralne pometnje koju izazivaju značajne berzanske promene žitarica. Tako se pravi istorijski planetarni berzanski potres dogodio 2007. godine, kada je, od maja do septembra, na Čikaškoj berzi cena žita prosto poludela i skočila sa 200 na 400 dolara po toni. (Svakako da je potresu dobrano doprinela veoma loša žetva žitarica 2007. Suša je pokosila Australiju, a manjak sunca i višak vode u Evropi, kao i mraz u Argentini, znatno su pogodili prinose i ostalih globalnih snabdevača žitaricama.)

U Parizu se desilo isto, pa je žito krajem septembra 2007. doseglo još višu cenu - 300 evra po toni. U martu 2008, kada su SAD potrošile gotovo sve svoje izvozne rezerve, cena se ponovo povećala. Merica pšenice (27 kg), prešla je simbolički nivo od 13 dolara, što je bio istorijski rekord. U SAD, za godinu dana pšenica je poskupela 130 odsto, Pri tom, u svetu su zalihe pšenice sve manje, a potražnja sve veća. Objašnjenje za ove nezapamćene poremećaje berze je i mnogo osporavana pomodna proizvodnja biogoriva, a i loša žetva 2007. Mada mnogi stručnjaci iz SAD vole da Kinu odmah okrive zbog prekomerne potražnje svega, pa i pšenice, takva optužba nema (još uvek) osnove. Jer Kina, na primer, apsorbuje tek 10 odsto kukuruza planete. Međutim, zabrinjava drugi podatak, onaj iz Instituta za istraživanje prehrambene politike (IFPRI) u Vašingtonu, koji tvrdi kako će industrija etanola do 2020. godine povećati cenu kukuruza za 25 odsto, a možda i do 72 odsto.

Predsednički kandidati u kampanji u SAD 2008. godine - Mekejn, Obama i Klintonova - podržali su program proizvodnje biljnog etanola u SAD, zbog podrške sve većeg broja glasova ruralnih krajeva Srednjeg zapada. U američke destilerije je u 2007. godini bio ubačen 81 milion tona kukuruza, a 2008. predviđeno je za te svrhe oko 110 miliona tona kukuruza. Jedno od objašnjenja poremećaja berze žitarica ima agronom Mark Difimije, koji tvrdi da i najmanja klimatska promena može izazvati veliku glad. "Dok cena pšenice raste, pomoć u hrani se smanjuje. Zemlje Severa velikodušne su samo onda kada imaju viškove sa kojima ne znaju šta da rade. Pomoć dovodi do smanjenja zaliha pa doprinosi održanju cena kod njih. Međutim, čim se cene povećaju, oni zalihe prodaju onome ko ima da plati."

Međunarodni savet za žitarice (CIC) iznosi podatak da je u periodu 2005/06. isporučeno na ime pomoći u hrani 8,3 miliona tona žitarica. U periodu 2006/07. pomoć je spala na 7,4 miliona tona, a za 2008. predviđa se pad na šest miliona tona. Na tržištu proizvodnje žitarica uočava se i da se Brazil razvija kao alimentarna sila i on razvija svoje agro-alimentarne mreže, a agrarna reforma je u drugom planu. Važan je razvoj izvoza u okviru STO. Primećuje se i ponovno izranjanje zemalja basena Crnog mora kao izvoznika žita. To je bio prvi proizvođač planete pre 1914. godine i ovaj pojas svakako može da hrani deficitarni mediteranski basen. Egipat, nekadašnja rimska žitnica, na primer, uvozi polovinu potrošnje žitarica za svojih 70 miliona stanovnika, a Alžir čak 75 odsto. To su značajne geopolitičke činjenice. Očekuje se sve veće učešće Kine u svetskoj razmeni, potom i trostruko veće cene pomorskog prevoza, i vidno povećanje njihovih uvoza. Kina i Indija čine 2/3 poljoprivrednika planete.

Isto tako je zabrinjavajući trend ruralnog egzodusa, pa se u Kini i Indiji pitaju šta će biti budućnost poljoprivrede bez seljaka, što je i svetski trend istovremeno. Pogođena su sela sa uglavnom veoma malim imanjima. Protekcionizam je propratni fenomen uzdrmanog tržišta žitarica. Mnoge zemlje mu pribegavaju radi održavanja nužnog suvereniteta hrane, tj. obezbeđivanja kvota žitarica neophodnih za prehranu stanovništva. Što će reći, kada vas pogodi ovakva kriza, vlade moraju da skreću politički ulevo, da štite najsiromašnije, ako ne žele svoj pad. Tako je u Argentini sredinom marta 2008. vlada predsednice Fernandez Kirhner objavila povećanje poreza na izvoz soje, suncokreta, kukuruza i pšenice za više od devet odsto. Procenjujući da povećanje cene soje (70 odsto u 2007), opravdava ovo povećanje poreza, vlada je, kaže, želela da to iskoristi za preraspodelu bogatstva na najsiromašnije slojeve. Ova mera dovela je do dvonedeljnog štrajka velikih posednika i poljoprivrednih proizvođača i do organizovane nestašice poljoprivrednih proizvoda u gradovima (setimo se da je do sličnih fenomena došlo u Čileu, u vreme socijaliste Aljendea, a istorija je pokazala da su u tim rabotama učestvovale američke obaveštajne službe, koje su pomagale generalu Pinočeu da svrgne socijalno odgovornu vladu doktora Salvadora Aljendea).

 

Pirinač: žitarica i kultura otpora?

 

Velika većina proizvođača pirinča je u Aziji, gde je to žitarica-amblem. Računa se da ima 200 miliona uzgajališta pirinča na našoj planeti, i 50 odsto stanovnika Zemlje zavisi od toga, bilo u radu, ili potrošnji. Nasuprot pirinču, svetsko tržište žita je fragmentisano i malo organizovano. Od pet do šest odsto proizvodnje tranzitira ka svetskom tržištu, a ostatak se troši kod kuće. Na fragmentisanom tržištu ima različitih varijeteta. Pirinač nije kotiran na velikim tržištima planete. On je skuplji na svetskom tržištu nego druge žitarice, čak i ako su cene malo pale, pa dostiže cenu od 250 dolara po toni, 150 dolara za žito, a između 90 i 100 za kukuruz, ako je kotiran.

Japanska država daje značajne subvencije za pirinač, ali se poslednjih godina to dovodi u pitanje. Japanci uviđaju regresiju poljoprivrede, kako obradivih površina, tako i bavljenja uzgajanjem. U 50 godina sve je smanjeno na pola. Samodostatnost je sa 90-95 odsto pala na 50 odsto, uz jaku zavisnost od stranog tržišta. Potrošnja pirinča po glavi stanovnika umanjuje se, a krivulja proizvodnje, kao i potrošnje, u padu su. Pod pritiskom GATT-a i SAD, japanska vlada je čak vodila i kampanju "depirinčizovanja" zemlje, otvaranja "slobodnog" tržišta pirinča. To je bilo američko "maslo", radi susprezanja drugih japanskih izvoza. Od 1995. se situacija sa japanskim pirinčem puno menja, i od tada gotovo jedan milion hektara se podvrgava rekonverziji svake godine. Od 1996. tradicionalno jak lobi pirinča gubi tlo. Danas Japan uvozi pirinač iz inostranstva, sa Tajlanda i čak iz - SAD. Uvozi se preko 658.000 tona, od toga 50 odsto iz SAD, 20 odsto sa Tajlanda, 20 odsto iz Kine, 10 odsto iz Australije. Do 2010. Japan će dodatno redukovati površine zasejane pirinčem.

 

Kina je prvi svetski proizvođač pirinča. Ali, i u Kini se konstatuje progresivno umanjenje rizikulture, sa najnižim nivoom u 2003. godini, što Kinu tera na uvoz. Pirinča zapravo ima dovoljno, ali je unutrašnje tržište vrlo neorganizovano. Između 1992. i 2002. došlo je do smanjenja površine pod pirinčom u obalskim regionima, zbog industrijskog i urbanog razvoja u Guangdongu, delti reke Bisera i Junanu. Ipak, država pomaže cene, kako ne bi pale, pravi zalihe i progresivno dereguliše kulture. Uočava se i globalni pad potrošnje pirinča, koji nije više značajan posao, jer bogaćenje Kine omogućava diversifikaciju ishrane.

Više od 50 odsto sve obradive zemlje planete koriste se za poljoprivredu i uzgoj. Gotovo 70 odsto sve korišćene vode ljudskih bića ide na poljoprivredu. Više od 60 odsto sve vode korišćene za irigaciju je i dalje protraćena, ali su rešenja skupa i uglavnom nisu raspoloživa većini poljoprivrednika. Istovremeno, proizvodi hrane su sve sofistikovaniji. Deo proizvoda transformisan je u izvoznu poljoprivredu i raste, od 43 do 58 odsto, između 1980. i 2001. U Francuskoj, Italiji, Nemačkoj i Holandiji, taj deo je gotovo 70 odsto, dok je u SAD tek 40 odsto (ali je i tamo udvostručen u poslednjih 20 godina.)

Proizvodnja hrane raste, osim u siromašnim zemljama. Proređenost nafte izazvaće značajno povećanje troškova proizvodnje u ovom stoleću. S obzirom na indiferentnost javnih vlasti, mlakost sa kojom se razvijaju obnovljive energije, perspektiva eksplozija cena, vezanih za razređenost ponude, biće ekstremno eksploatisane. Mali poljoprivredni proizvođači moraju da se oslobode te pretnje. Tri faktora su u ovome bitna: klimatsko zagrevanje, energetska kriza i ekonomska kriza. Ovo prvo će izazvati rastuće suše, prirodne katastrofe koje će opterećivati budžete, kao i proređivanje resursa vode. Energetska kriza može da se kontroliše ublažavanjem efekata proizvodeći barem deo naših potreba...

U budućnosti, predviđaju agronomi, proizvodnja neće pratiti ritam rasta populacije i potrošnje, kako je činila u prošlosti. U stvari, stopa rasta proizvodnje žitarica je u padu već gotovo dve decenije.

 

"Od polja do viljuške"

 

Postoji izvestan broj tendencija tržišta koje utiču na proizvodnju i komercijalizaciju osnovnih proizvoda. Prva tendencija je konsolidovanje i integracija u lanac tržišta alimentarnih proizvoda. Na globalnoj lestvici, za svaki osnovni proizvod, samo 300 do 400 kupaca donose ključne odluke u oblasti kupovine, a ne milioni i milijarde potrošača. Ove tendencije integracije nisu nigde drugde tako očite kao u širenju supermarketa širom sveta. Lanci supermarketa mogu da ostvare efikasnost lestvice, standardizaciju i kvalitet proizvoda, i da zadovolje ukuse i alimentarne preferencije u sve većoj meri globalne... Cene na tržištima su umnogome pod uticajem najvećih i najefikasnijih proizvođača.

Druga tendencija su rastuće zabrinutosti potrošača povodom kvaliteta hrane. Potrošači šalju jasnije signale nego ikad o onome što žele (ili, češće, šta ne žele) u hrani. Otpaci u alimentarnim proizvodima, alimentarni bioterorizam i trasabilnost namirnica, sve to utiče na pritiske na proizvodni sistem osnovnih namirnica, kako bi se omogućio nastavak proizvoda "od polja do viljuške", ili "od ribnjaka do tanjira". Otpaci se sve manje tolerišu, čak i za osnovne proizvode. NVO i potrošači su vodili raspravu o GMO i prinudili su -barem u EU i u Japanu - privatni sektor da odvaja i etiketira proizvode GMO. Naspram ovome, glavni porasti potrošnje na globalnoj lestvici desiće se verovatno u zemljama u razvoju, gde je znatno veća zabrinutost za cenu, nego za bilo koji drugi faktor. Već prisustvujemo razvoju komercijalnog sistema u kome su volumen i vrednost primarni. S druge strane, kvalitet i osobenost predstavljaju glavne odrednice u razvijenim zemljama. Tendencije u efikasnosti alimentarne proizvodnje generalno slabe i marginalizuju svakog proizvođača osnovnih proizvoda. Dobar broj aktuelnih proizvodnih programa dosegao je tehnološke plafone, nategnuti su do kraja. Na primer, proizvodnja pirinča se smatra maksimalno visokom na komercijalnom planu, s obzirom na sadašnju tehnologiju. Neki drugi tehnološki proboj biće neophodan da se dođe do viših razina proizvodnje...

Realni porasti potrošnje hrane u svetu mogu da rezultiraju iz dinamičnog ekonomskog rasta na Jugu. Održavani rast od osam odsto, ili više, u Kini tokom poslednje decenije nije povećao potražnju sirovina koje hrane ekonomiju, već je stimulisao potražnju kalorija, više i bolje alimentarne režime, više vrednosti u proteinima. Širenje soje u Južnoj Americi direktno je povezano sa potrošnjom životinjskih proteina u Kini. Ljudi upravo troše alimentarni lanac. Kina ne uvozi sve resurse kako bi odgovorila na tu potrošnju. Odnedavno ta zemlja je veliki poljoprivredni proizvođač na globalnoj lestvici, prevazilazeći SAD po prvi put u novijoj istoriji. Ove tendencije se očekuju u svakoj zemlji u razvoju, u meri da šire i podržavaju generalni ekonomski razvoj. Kina ilustruje takođe i drugu verovatnu tendenciju lanaca tržišta alimentarnih osnovnih proizvoda.

Istorijski, osnovni proizvodi zemalja u razvoju su često slani ka razvijenim zemljama kako bi se tamo konzervisali ili transformisali, potom slani nazad. To se sada menja. Generalni troškovi u razvijenim zemljama (cene radne snage, upravljanje u kontroli skladišta, usklađivanje) sve su teži. Sve doskora Kina je kupovala soju u SAD. Sada je kupuje direktno u Brazilu. Kina je počela i da investira u lučke i transportne infrastrukture u Brazilu, kako bi poboljšala opštu efikasnost te zemlje kao snabdevača. Efikasnije je direktno poslovati sa glavnim proizvođačima. Zato će dobar broj trgovaca i industrija transformisanja razvijenih zemalja biti verovatno izbegnuti u trgovini Jug-Jug, koja će dominirati poljoprivrednom proizvodnjom u 20 do 50 narednih godina, osim ako razvijeni ne prenesu svoje operacije u nove proizvodne centre.

Drugi veliki problem je činjenica da izvestan broj zemalja (30 do 50, većina u supsaharskoj Africi) sada nisu u stanju da proizvode kompetitivno (ako proizvode) za prodaju na svetskom tržištu. Liberalizovanje razmena može realno da pogorša lošu situaciju tih zemalja. One štite sopstvene poljoprivredne proizvođače preko carinskih prava i prepreka razmenama, ali to možda neće biti moguće u budućnosti. Čak i pristup evropskom i američkom tržištu ima malo šansi da pomogne većini zemalja proizvođača. Šećer dobro ilustruje taj problem. Studija vođena u EU sugeriše da bi gotovo 50 odsto čitavog porasta tržišta šećera u EU moglo da rezultira iz reformi režima subvencija za šećer. Profitirao bi Brazil, jer će svaka metrička tona šećera proizvedenog u Brazilu imati tendenciju da snižava svoje opšte proizvodne troškove u odnosu na konkurentske. Jedini faktor koji bi to promenio na osetan način bio bi brzi rast ekonomije Brazila, što bi podiglo vrednost monete ove zemlje i učinilo izvoz manje kompetitivnim na svetskim tržištima.

 

Pred četvrtim dobom

 

Danas, kada bi svi stanovnici planete podjednako delili proizvodnju hrane, nutricionistički standardi bi već mogli da budu zadovoljeni. U 19. stoleću je glad u Irskoj odnela više od milion žrtava, a 20. vek je, i u tom smislu, bio najubilačkiji svih vremena. Žrtve gladi broje se na desetine miliona (Kina, SSSR, Afrika). Ali, sve te gladi pretežno imaju političko i vojno objašnjenje, a tek potom su posledice prirodnih katastrofa. Tehnički napredak je odlučujući u potrazi za alimentarnom samodostatnošću. Za četiri decenije (1961-2002), prosečni svetski prinosi pirinča su udvostručeni (2 -4 tone po hektaru), a žita utrostručeni (1-3 tone po hektaru). To znači da su agronomske nauke omogućile da se uspostavi operacioni sistem vrlo efikasne proizvodnje hrane. Ovome je doprinelo znatno smanjenje cena hrane u istom periodu.

U 1700. godini, u Francuskoj je bilo potrebno 300 sati rada za kupovinu 100 kg žita, a u 2000. je za to bilo potrebno samo dva sata. Produktivnost je, dakle, fantastično porasla u poljoprivredi. Poznato je da pad cena hrane omogućuje oslobađanje kupovne moći za druga dobra i usluge i učestvuje u ekonomskom rastu zemalja...

Šezdeset zemalja, uz podršku Svetske banke i najvećeg broja tela UN, pozvalo je aprila 2008. na radikalne promene u svetskom farmerstvu, kako bi se upozorilo na rastuće regionalne nestašice hrane, eskalirajuće cene i rastuće ekološke probleme. Ali, SAD, Velika Britanija, Australija i Kanada još nisu prihvatile izveštaj, najviše zbog kritika GM tehnologija i rastućih žetvi biogoriva za automobile kao pretnji za rastuću svetsku neuhranjenost. Zanimljiva je i opsežna analiza na 2.500 stranica, koju je izdao International Assessment of Agricultural Science and Technology for Development (IAASTD), što je prvi značajni pokušaj da se u analizu ubace i vlade, i NVO, i industrije iz bogatih i siromašnih zemalja. Angažovao je 400 naučnika koji su ga četiri godine pisali. U njemu autori kažu da svet proizvodi dovoljno hrane za sve, a da ipak 800 miliona ljudi biva gladno. "Hrana je jeftinija i sastojci su bolji nego pre 40 godina, ali neuhranjenost i nebezbednost hrane prete milionima. Rastuće populacije i prihodi će intenzifikovati zahtev za hranom, posebno mesa i mleka, koji će se takmičiti za zemlju sa žetvama, kao što će i biogoriva...

U SAD, gotovo polovina finalne cene prosečnog alimentarnog proizvoda je formirana pružanjem usluga, ili naplatama - transporta, marketinga, koji je više od 10 odsto, bankarskih interesa i osiguranja, distributerskih marži, poreza i takse, profita. Deo koji sačinjavaju poljoprivredne sirovine je pao ispod 20 odsto. Ostatak, to jest 30 odsto, ide za alimentarnu industriju, a pre svega industriju ambalaže. U potrošnji, pak, polovina budžeta domaćinstava posvećenog ishrani troši se u restoranima, u kojima uglavnom "caruje" brza hrana. Ovakav model je vidno u porastu i u zemljama koje izranjaju, jer se u svetu odigrava pravi bum distribucije na veliko. Na primer, u Latinskoj Americi i Jugoistočnoj Aziji, supermarketi kontrolišu danas više od 50 odsto trgovine na malo, naspram 20 odsto pre 10 godina.

 

                                                 Nastaviće se

 

 

 

Malo za mnogo

 

Jedan francuski poljoprivrednik, kažu statistike, hrani gotovo 80 ljudi, a 70 na francuskoj teritoriji. Jedan zaposleni u agro-alimentarnoj industriji snabdeva 125 potrošača, od čega 100 u Francuskoj. To znači da je manje od 10 odsto aktivnog stanovništva angažovano u proizvodnji hrane u bogatim zemljama.

 

 

 

Gojazni i gladni

 

U 2007. godini, prvi put u ljudskoj istoriji pređen je jedan prag. Broj gojaznih i obolelih od "preterane ishrane" (dijabetes, holesterol itd.) prevazišao je broj neuhranjenih u svetu. Jedna izreka kaže: "Deo rešenja problema gladi u svetu nalazi se u kantama za otpatke Njujorka". U bogatom delu sveta, način kako žive znači da osuđuju od 2/3 do 5/6 čovečanstva na glad.

 

 

 

 

Pšenica i piletina

 

Kinezi su, od vremena Velikog skoka iz osamdesetih, postali znatno veći potrošači mesa na planeti. Tako statistika beleži da su 2005. godine pojeli pet puta više mesa nego 1980. Svakako da i potrošnja pšenice time enormno raste, jer stručnjaci tvrde da za proizvodnju 1 kg piletine treba 3 kg žita, a za 1 kg govedine - 6 kg žita.

 

 

 

Malijski i američki poljoprivrednik

 

Sitni malijski proizvođač pamuka uzgaja 1 ha sa učinkom od 1,5 t/ha, a američki poljoprivrednik kultiviše 1.000 ha. Prvi ubere 1,5 t pamuka godišnje, drugi 1.250 tona godišnje. Ima 850 puta više rada u toni malijskog seljaka nego u toni američkog poljoprivrednika.

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane