Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Obdukcija

Obdukcija

Sit gladnom ne veruje: èinjenice govore jedno, a propaganda vlastodržaca nešto sasvim drugo

 

Klinièka slika demokratske Srbije

 

   Ako od prodaje Telekoma ne zaradi bar milijardu evra, što je trenutno u domenu nauène fantastike, srpska država æe bankrot izbeæi jedino pomoæu doslednog izgladnjivanja ionako veæ ogoljenog naroda. Drugog izlaza iz krize nema, bar sa vlašæu koja nemilice troši pare na svoje sopstvene obesti, dok svi ekonomski pokazatelji najavljuju skoru propast

 

Milan Malenoviæ

 

Srbija je veæ tri godine u najdubljoj recesiji. Svetlo na kraju tunela veæ odavno niko da ugleda, a samo ga dežurni optimisti povremeno i stidljivo najavljuju. Ne vide ga ni oni više, ali njegovo viðenje najavljuju za skoru buduænost u koju nikako da uðemo.

   Koliko još prošle godine svi naši politièari su objavili izlazak iz krize. Setimo se samo potpuno detinjastih izjava Borisa Tadiæa, Mirka Cvetkoviæa, Božidara Ðeliæa, Mlaðana Dinkiæa i ko zna koga sve iz prošle godine, kako je Srbija izašla iz krize i da æe koliko u ovoj godini i graðanima budi bolje. Narodu, kao što znamo, gore od ovoga danas nije bilo ni pod dahijama.

   Prošle godine, u trenutku davanja pomenutih hiperoptimistièkih najava, domaæa politièka elita još je sanjala jedan san koji se u meðuvremenu pretvorio u noænu moru - uspešnu prodaju Telekoma. Jasno je svakome danas da je tada bilo planirano da se pare od ove privatizacije iskoriste za kupovinu socijalnog mira, odnosno za fingiranje izlaska iz recesije. Od toga iz više razloga danas nema ništa.

   Prvo i najvažnije, Telekom je teško prodati, posebno za one pare koje je država oèekivala. Tenderski uslovi su prodaja 51 odsto akcija po minimalnoj ceni od 1,4 milijarde evra. Kako stvari stoje, i ono malo zainteresovanih kupaca, a to su Telekom Austrija, Dojèe Telekom i dve kompanije u vlasništvu ruskog milijardera Mihaila Fridmana, najviše razmišlja o ceni koja je ispod milijardu evra.

   Od te sume treba odbiti deo koji pripada grèkom OTE-u koji bi po planu trebao da proda svojih 20 odsto uz državnih 31 odsto kako bi se namaklo ponuðenih 51 odsto. Šta bi onda ostalo za kupovinu socijalnog mira? Veoma malo, ako uopšte nešto.

 

I ovde æe biti Dan gneva

 

Prošlogodišnja ideja žutih vlastodržaca bila je da se posle isplate Grcima i raznoraznim „zaslužnim graðanima" (èitaj: mito i korupcija) u republièki budžet slije negde oko milijardu evra. Sav taj novac bi se zatim na razne naèine odlio u fondove za kupovinu  biraèkih glasova. Dobar deo bi otišao za finansiranje masovki, kao što su izgradnja autoputa i slièno gde bi se uposlile hiljade potencijalnih glasaèa. Jedan deo bi otišao u penzione fondove i za isplatu viška radnicima u državnoj administraciji i javnim preduzeæima... Našla bi se i neka crkavica za pomoæ socijalno najugroženijima.

   Ovakvo finansijsko Potemkinovo selo držalo bi vodu taman dok ne proðu izbori. Posle bi nastala ista glad koju i danas imamo, ali bi bar bila saèuvana sadašnja vladajuæa koalicija. Od tog plana nema više ništa.

   Pošto je postalo jasno da æe prodajom Telekoma moæi tek da se namaknu gaæe da ne budemo skroz goli, ovoj vladi je stigla misija MMF-a sa svilenim gajtanom u rukama. Meðunarodni monetarni fond i sam ima finansijskih problema, jer se bori da saèuva ekonomsku stabilnost najvažnijih igraèa na svetskoj sceni. Za zemljice velièine i važnosti jedne Srbijice niti imaju vremena, niti interesa. Ono što su oni spremni ovde da ulože su mrvice èak i u našim razmerama.

   Decenijama veæ MMF ne igra ulogu Božiæ Bate (ako je tu ulogu uopšte ikada i imao), veæ namrgoðenog dželata sa bièem u ruci. Ono što da on stostruko naplaæuje. U poèetku je široke ruke i bukvalno nudi kredite, a onda, kada dužnik dospe u situaciju da više ne može da otplaæuje rate, dolazi sa sve težim zahtevima gde i kako da se štedi.

   Intervencija MMF-a u Tunisu i Egiptu upravo je dovela do poznatih masovnih pojava gnevnih graðana na ulicama i trgovima. Meðunarodni monetarni fond, da bi nastavio sa reprogramiranjem dugova i davanjem novih zajmova, od vlada dužnika traži rigoroznu štednju. Pri tome, on ne insistira na tome gde æe da se štedi, veæ samo traži smanjenje javnih troškova.

   U realnosti to izgleda tako da je Mubarak nastavio da za sebe i svoje ukuæane zida vile na Luganu i Azurnoj obali, ali je ukinuo pomoæ najgladnijima i zamrzao penzije. I kod nas se dešava slièno.

   Od korica do korica, svaki broj Tabloida je pun tekstova o malverzacijama i kraðama ljudi sklonih vlasti. Milijarde evra se godišnje na ovaj naèin isisaju iz republièkog budžeta i sve se to knjiži kao javna potrošnja. U istu tu kategoriju spadaju i penzije, kao i socijalna pomoæ ili deèji dodatak.

   Da bi se javna potrošnja papirološki svela na nivo koji propisuje MMF, zakida se najgladnijima da bi se davalo najbesnijima.

Na kraju, budžet ispadne izbalansiran, a za narod ionako niko ne pita.

   Kada sve ovo vratimo na našu poèetnu prièu o Telekomu, vidimo da su nadrndani funkcioneri MMF-a, koji se u Srbiji ponašaju kao komandanti okupacionih snaga, želeli da vide gde æe te pare da odu. Na prvom mestu ih je interesovalo da se deo novca iskoristi za vraæanje nagomilanih dugova, a da drugi deo ode u one privredne grane koje su interesantne za mentore ove meðunarodne finansijske institucije. Kupovina socijalnog mira njima je zadnja stavka, ako uopšte tako nešto i postoji u njihovim kalkulacijama.

I tu se naša vlada našla u nebranom grožðu. Em æe za Telekom da dobije manje nego to je i u najgorem košmaru mogla da sanja, em æe to malo još više biti smanjeno kroz intervencije MMF-a. Propast ove države tako tek poèinje.

Direktor konsultantske kompanije za promet nepokretnosti King Sturdž (King Sturge) Srðan Vujièiæ, ocenio je da æe do pomaka na domaæem tržištu nekretnina doæi tek krajem godine. I Vujièiæ po svom poslu spada u dežurne optimiste. Kada on ovako govori, znaèi da je situacija katastrofalna.

Tržište nekretnina je u svakoj privredi jedan od lakmusa preko koga se ocenjuje realno stanje te zemlje. I narod i preduzeæa, kada su zadovoljni, lakše se odluèuju na kupovinu novog stambenog ili poslovnog prostora. Ulaganje u nekretnine spada u dugoroène investicije, a svako æe na tako nešto da se odluèi jedino ako je siguran da æe u narednom periodi poslovati dovoljno uspešno da može da izdrži pritisak tog zaduženja.

 

Ima gladi, nema ljudi

 

Na tržištima koja su bremenita teškoæama, kao što je ovo naše, malo ko normalan se upušta u investicije u nepokretnosti. Narod nema para ni da preživi, a kamo li da kupuje novi krov nad glavom, a preduzeæa uglavnom imaju višak poslovnog prostora, jer stalno smanjuju broj zaposlenih.

Kada se pomenu nezaposleni, Srbija se automatski svrstava u red afrièkih zemalja. Za razliku od nas, Afrikanci bar imaju dovoljno divljaèi za lov.

Koliko zaista nezaposlenih ima u ovoj zemlji ne zna niko. Po procenama struènjaka iz meðunarodnog monetarnog fonda, koje su nedavno sasute u lice sindikalnim predstavnicima iz Srbije, u našoj zemlji je od poèetka krize bez posla ostalo više od 400 hiljada ljudi.

Domaæa vlast je, za razliku od ovog broja, stidljivo pominjala tek nekih 290.000 novopridošlih na biroe rada i narodne kuhinje. Gde se zagubilo 110.000 duša?

U Srbiji je u ovom trenutku po evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje bez posla 730.000 ljudi, a to je samo deo zaista nezaposlenih. Postoji jedna siva zona realno nezaposlenih koji nisu evidentirani u državnim statistikama.

Za ovako nešto ima veliki broj razloga. Jedan od najvažnijih je da graðani nemaju poverenja da æe Nacionalna služba za zapošljavanje ikada moæi da im obezbedi nov posao, pa rado odustaju od nepotrebnog èekanja pred šalterom samo da bi ponovo overili svoju (ne)radnu knjižicu.

Sa druge strane i naši propisi se trude da šminkaju realno stanje. Oni radnici koji su posao izgubili uz otpremninu ne vode se kao nezaposleni, bar za period dok ta otpremnina može da im posluži za preživljavanje. Matematièka formula za ovako nešto je jednostavna: otpremnina se deli sa cifrom koja predstavlja apsolutni minimum za preživljavanje, a rezultat je broj meseci koliko otpušteni radnik tehnièki nije nezaposlen. Pošto je po nekoj alhemièarskoj formuli naše vlade meseèni minimum za preživljavanje oko 8.000 dinara sledeæi termin za prijavu na biro rada za otpuštene uz otpremninu obièno nastupa tek posle tri ili više godina.

Statistièki, ti se ljudi ne vode kao nezaposleni. Isto je i sa onima koji imaju bar jedan sat nedeljno nekog radnog angažovanja, a ni pomažuæi èlanovi domaæinstva, koji su besplatno pomagali nekom drugom èlanu u obavljanju porodiènog posla, nisu obuhvaæeni statistikom Nacionalne službe za zapošljavanje.

Da bi se stanje na tržištu rada vratilo na vreme pre krize biæe potrebno najmanje sedam godina, upozoravaju ekonomisti. Statistika je još neumoljivija, jer smo po stopi nezaposlenosti najgori u Evropi. Prema podacima Privredne komore Srbije, stopa nezaposlenosti u ovom trenutku je dostigla 26,7 odsto, nasuprot 20 odsto koliko priznaje Republièki zavod za statistiku, odnosno petnaestak posto koliko je spremna da prizna Nacionalna služba za zapošljavanje.

Kada se statistika pretoèi u stvarnost, od oktobra 2008. je izgubljeno 400.000 radnih mesta, a od aprila 2008. godine još 50.000 više. Meseèno je, dakle, bez posla ostajalo oko 17.000 ljudi, a to je jedan omanji srpski grad. U Nacionalnoj službi za zapošljavanje kažu da je u ovom trenutku, na njihovoj evidenciji oko 729.520 ljudi, dok je krajem 2008. godine bilo njih 727.261. Veæ iz ovih brojki je jasno kako se štimuje privredni uspeh i tamo gde ga nema.

"Sasvim je neozbiljno, pa i neodgovorno, što u Srbiji nijedna institucija nema pravu sliku o broju nezaposlenih", ocenjuje Dragoljub Rajiæ iz Unije poslodavaca Srbije. Za zatvaranje radnih mesta nije kriva samo ekonomska kriza, ocenjuju u Uniji poslodavaca, veæ i privatizacija. Oni navode da su u 2009. godini, kada je zabeležen ogroman rast nezaposlenosti, mnogim firmama istekli ugovori o socijalnim programima koji su sklapani u vreme privatizacije na period od tri godine. Za deset do 15 odsto od ukupno zatvorenih radnih mesta pravi krivac je racionalizacija, kažu u UPS.

Sa ovim se aktuelna vlast ne bi složila ni pod mukama, jer smatra da imamo najidealniji model privatizacije na svetu. A i šire.

Veæ po dosadašnjim podacima vidi se da je situacija u Srbiji katastrofalna. Armija nezaposlenih, kojoj treba dodati i statistièki ne-nezaposlene i one koji su zaposleni, ali ne primaju platu dovoljnu da kupe metar kanapa pomoæu koga bi sebi prekratili muke, uz sve to shvatamo da i ono malo para koje bi trebale da pristignu u budžet ne mogu da se usmere u ublažavanje siromaštva u kome narod živi.

Narodu papiri, tajkunima vlast

 

Ako veæ nema hleba od privatizacije, da li je država mislila da se dodatno zaduži kod MMF-a ili neke sliène institucije i da tako simulira izlazak iz krize? Možda i jeste, ali je to potpuno nemoguæe.

U 2009. po podacima koji su nam sada dostupni (za 2010. još se obraðuju, ali æe stanje pre da bude gore nego bolje) 37,1 odsto prihoda od izvoza robe i usluga išlo je na servisiranje dugova. Prema podacima Svetske banke, od ukupno 110 zemalja koje ona prati, samo pet je teže pogoðeno vraæanjem dugova nego što je to sluèaj sa nama.

Po podacima Meðunarodnog monetarnog fonda, Srbija se veæ opasno približila granici od 45 odsto bruto nacionalnih proizvoda, koliko bi realno smela da se zaduži. Svaki dalji evro kredita koji bi uzela za nju bi bio poguban, jer gornji podatak govori da, statistièki, svaki drugi dinar zaraðen proizvodnjom dobara ili pružanjem usluga ide na otplatu javnog duga. Takvo optereæenje teško da mogu da izdrže i mnogo snažnije ekonomije od ove naše.

Potpredsednik Asocijacije malih i srednjih preduzeæa Milan Kneževiæ nedavno je izneo podatak, po kome je zakljuèno sa 1. januarom u Srbiji bilo blokirano 14.552 preduzeæa sa 104.205 zaposlenih, a meðu njima je 14.162 mala preduzeæa, 308 srednjih i 82 velika preduzeæa.

   Posle ovoga sledi pravi nok-aut udarac: 1. januara ove godine 26.000 preduzeæa izašlo iz sistema naplate poreza na dodatu vrednost, što znaèi da je njihov bruto promet pao ispod dva miliona dinara. Sa takvim realnim pokazateljima, teško da je ovdašnja privreda u stanju da istrpi nova, veæa zaduživanja.

Ekonomista Dragovan Miliæeviæ tvrdi da je deo privrede, koji se bavi stvaranjem novih vrednosti, kao što su poljoprivreda, preraðivaèka industrija, graðevinarstvo bez državne nadgradnje, od 2006. do 2009. godine "odlio" bankarskom sektoru 16 milijardi evra, meðu kojima 90 odsto èine rashodi za kamate.

U ovom zaèaranom krugu visoke zaduženosti i javnog sektora i celokupne privrede, kao i nemoguænosti da daljom uspešnom privatizacijom namakne potrebna sredstva makar za kratkotrajni predizborni predah, srpska vlada pokušava da otkrije èarobnu formulu izvlaèenja iz propasti.

 A te formule, jednostavno, nema.

Konaèno, najbolji pokazatelj stanja u nekoj privredi je situacija na lokalnoj berzi. Kada u razvijenom svetu tržišne ekonomije doðe do pada berzanskih transfera od samo tri odsto, vlada i nadležni ministri podnose ostavke, a guverneri centralnih banaka se hvataju za glavu. Beogradska berza je konstantno u sunovratu, ali to ne samo da nikoga od nadležnih ne brine, veæ kao da niko na to ni ne obraæa pažnju.

Na Belexu, tržištu hartijama od vrednosti, veæ godinama vlada potpuno mrtvilo. Veæina transakcija se odvija na neformalnom vanberzanskom tržištu po burazerskom principu prodaje: ja tebi, ti meni. Zbog ovoga ozbiljni investitori i veliki berzanski igraèi iz sveta od Belexa beže kao ðavo od krsta.

Regulatorne komisije same berze i državnih institucija ili uopšte ne reaguju na nepravilnosti koje se odvijaju pred njihovim nosem, ili to èine sporo, mlako i bezvoljno. Veæina hohštaplera se i ovde, kao uostalom u celokupnoj našoj privredi, izvlaèi bez ikakvih sankcija.

Uopšte zbog toga nije èudno što ni obièan graðanin ne oseæa nikakvu potrebu da se upozna sa trgovinom na berzi, koja je na zapadu jedan od omiljenih naèina bogaæenja malih investitora. Naš èovek zna da nema šanse u utakmici sa od države zaštiæenim ajkulama, èiji je jedini cilj da opljaèkaju narod.

Nikoga tako ne èudi da je posle svakog dodeljivanja besplatnih akcija po pravilu dolazilo do stampeda na šaltere banaka, pošta i ovlašæenih brokera. Proseèan Srbin je želeo da se što pre ratosilja hartija od neke vrednosti koje sutra mogu da budu potpuno bezvredne.

Odlièan primer za ovo je bila stihijska prodaja akcija NIS-a. Ruski kupac se svojevremeno obavezao da najkasnije u februaru ove godine ponudi da otkupi graðanima podeljene akcije po istoj ceni po kojoj ih je kupio od države. Ova njegova obaveza je bila svima poznata, a i kupac od nje nikada nije bežao. Nedavno je i objavio zvaniènu ponudu za otkup akcija po ugovorenoj ceni.

I pored toga, veliki broj graðana je svoje akcije prodao istog momenta kada ih je i dobio i to po mnogo nižoj ceni od one koju bi danas dobio. Kupci su bili iskusni lovci u mutnom, meðu kojima je, izgleda, najvažniji bio Miodrag Kostiæ Kole.

 

Skok evra i pad stanovnika

 

Mnogi graðani su besplatne akcije NIS-a prodavali da bi se bar jednom najeli kao ljudi, neki su to èinili da bi platili neki od nagomilanih raèuna, a veæina je to èinila jer jednostavno nema poverenja u ovu državu i njene sporazume sa inostranim partnerima.

Forex je domaæe tržište novca. Tu se kupuju i prodaju razlièite valute i tamo je situacija nešto življa nego na eutanaziranom Belexu. Poslednji izveštaji sa tog tržišta daju nam još više razloga za brigu.

Prošlog leta su francuski investicioni savetnici objavili da bi strani investitori trebali da kupuju dinar, jer su procenili da je on dosegao svoj istorijski minimum i da bi ubuduæe trebao da raste. Slièni savet se èuo i poèetkom ove godine, što je na velika zvona okaèio i novi guverner Narodne banke Srbije, Dejan Šoškiæ, podvlaèeæi naivno (ili misli da smo mi naivni) kako je to jasan znak poverenja stranih investitora u predstojeæi oporavak srpske privrede.

Istina je, kao i obièno, na nekoj drugoj strani.

Ako se na trenutak podsetimo nešto ranije iznetih podataka o zaduženosti privrede i graðana, kao i o slabim finansijskim tokovima u Srbiji, za svakoga je vidljivo da se para, jednostavno, nema. Narod koji je željan i hleba, nema novca za skupe proizvode iz inostranstva, pa se isti sve manje uvoze. Zbog smanjenog uvoza smanjena je i potražnja za devizama.

Zbog smanjene potražnje za devizama kurs dinara je stabilan i u narednom periodu bi èak mogao i da poène da raste.

Sve ovo, kao što vidimo, nema blage veze sa privrednim oporavkom, veæ sa privrednim sunovratom. Daleko bi bolje bilo kada bi dinar padao zbog skoka standarda stanovništva koje može i hoæe da kupuje strane proizvode ili da letuje u inostranstvu. Nižim kursom dinara bi i naši proizvodi i usluge postali konkurentniji u svetu, pa bi se i izvoz poveæao.

Ovako, još jedino gebelsovskom propagandom Šoškiæ i èlanovi nesreæne Cvetkoviæeve vlade mogu da nas hrabre kako nam predstoji bolje vreme, jer je dinar stabilan. Uz tu prièu nama, umiruæima, polako sklapaju oèi.

   Ako se uskoro ne pronaðe novi izvor para za nezajažljivu srpsku državu, nama preti bankrot, što je nedavno priznao i sam Boris Tadiæ. U svom obraæanju on, meðutim, ni na tenutak nije pomenuo smenjenje potrošnje najviših državnih èinovnika, veæ odvajanje od ionako gladnih usta obiènog naroda. Vile na azurnoj obali i putovanja po belom svetu su skupi, a ljudski život je u Srbiji najjeftiniji. Umesto da se odreknemo ovako skupe i nesposobne pljaèkaške vlasti, na kraju æemo se odreæi naroda.

 

 

 

 

 

 

Vrh, brate

 

Broj nezaposlenih u Srbiji dostigao je svoj istorijski maksimum. Nacionalna služba za zapošljavanje ima evidentirano oko 730 hiljada nezaposlenih. Prema nezvaniènim podacima u Srbiji je bez posla više od milion ljudi.

Prema istraživanju Republièkog zavoda za statistiku, broj nezaposlenih u Srbiji poveæao se u oktobru prošle godine za  108.647 u odnosu na oktobar 2008. godine, odnosno porastao je sa 457.205 na 565.880 nezaposlenih, ne raèunajuæi radno neaktivno stanovništvo.

Stopa nezaposlenih poveæala se za dve godine sa 14 na 20 odsto, pri èemu je stopa nezaposlenih muškaraca porasla sa 12,1 na 19, a žena sa 16,5 na 21,2 odsto, pokazala je anketa koju je RZS uradio u skladu sa preporukama Meðunarodne organizacije rada i Agencije EU za statistiku, Evrostata.

U Srbiji bez posla svakog meseca u proseku ostane grad velièine Loznice, jer svakog dana otkaz dobije 555 radnika, podaci su Republièkog zavoda za statistiku.

 

 

 

 

Glupost, ordinarna laž i statistika

 

"Kod nas postoji veliki problem oko prave statistike, pošto je država odluèila da sa evidencije Nacionalne službe za zapošljavanje skine svakog nezaposlenog koji se samo jednom ne prijavi na vreme na biro èime se stvara slika o manjem broju nezaposlenih nego što je to stvarno sluèaj. Ti ljudi i dalje nemaju posao iako su možda zakasnili sa prijavljivanjem", kaže saradnik portala ekonomija.org Dragovan Miliæeviæ.

Ekonomista Miroslav Zdravkoviæ napominje da je broj zaposlenih od oktobra 2008. do oktobra 2010. smanjen za 423.000, ali bi od tog broja trebalo oduzeti oko 200.000 ljudi koji su u prethodnom periodu statistièki dodati, kako bi se dobila prava slika. On objašnjava da je u 2007. i 2008. dodat veliki broj poljoprivrednika odnosno samozaposlenih radnika i radnika koji su zaposleni na poslovima pomoæi u kuæi, èime je stopa nezaposlenosti statistièki smanjena na 14 odsto.

   Saradnik Ekonomskog instituta Ivan Nikoliæ kaže da je statistika nezaposlenosti „bez premca" najnepouzdanija statistika jer Nacionalna služba za zapošljavanje briše ljude sa spiska po raznim osnovama. On potvrðuje da je moguæe da se statistika prilagodi potrebama države, iako ne može da kaže da li je to ovde bio sluèaj.

Statistièki podaci za broj zaposlenih još su gori. Po našim istraživanjima, u veæini javnih i preduzeæa koja su na državnim jaslama, postoji bar pet odsto mrtvih duša: otvorenih radnih mesta za koja se povlaèe pare iz budžeta, iako na istima nema ni jednog zaposlenog.

Kada bi se neka nadležna institucija pozabavila ovim problemom veæina direktora Javnih preduzeæa, lokalnih domova zdravlja i sliènih ustanova svoje udobne kabinete bi zamenili zatvorskim æelijama. Ovakav naèin poslovanja je, meðutim, prihvaæeni model kupovine poslušnosti lokalnih partijskih siledžija, pa je malo verovatno da æe bilo ko od njih za ove lopovluke i odgovarati.

 

 

 

 

Nemamo ni za kredit

 

Pred Novu godinu vlada Srbije je pozajmila 250 miliona dolara, a poèetkom februara izraèunato je da nam je za popunu ovogodišnjeg budžeta potrebno još 400 miliona dolara, pa je  odluèila  da se zaduži kod Sosijete ženeral banke.

Sa preko 11 milijardi evra država je veæ na nivou zaduženosti od 41 odsto, pa se polako bližimo granici dozvoljenog javnog duga od 45 odsto.

Istog dana poèetkom februara ove godine, kada su struènjaci na savetovanju Ekonomska kretanja u 2011. godini: Oèekivanja i rizici ukazali na to da je prezaduženost najveæi problem ove države, iz republièke vlade je stigla vest o aranžmanu sa Sosijete ženeral bankom.

Proseèna zaduženost graðana Srbije je izuzetno niska - svega 749 evra po glavi stanovnika. Ovo nije pokazatelj našeg bogatstva, veæ našeg beznaða. U bogatim zemljama se živi na kredit koji se lako otplaæuje. Kod nas nije problem uzeti pozajmicu od banke, veæ je posle vraæati.

Najviše para dobijenih od kredita, naši graðani troše da bi pokrili tekuæe rupe u porodiènom budžetu. Najmanje se ulaže u otvaranje novih izvora zarade, a negde izmeðu su krediti potrošeni na dugotrajna dobra kao što su nameštaj, automobili ili nekretnine.

 

 

 

 

Poklon ili otklon

 

   Da je državi potrebna, i to pod hitno, dodatna finansijska injekcija, pokazuje i groznièavi pokušaj da se proda Telekom. U planiranom budžetu za 2011. veoma znaèajna stavka na prihodovnoj strani je dalja privatizacija, a u ovom trenutku jedino mogu da se prodaju Telekom i aerodrom Nikola Tesla. Sve ostalo je ili beznaèajno po vrednosti ili ne može još da se proda (za EPS je prvo potrebno da ovo preduzeæe bude transformisano u akcionarsko društvo, a to je dugotrajan postupak).

   Sindikati upozoravaju da bi èak i prodaja Telekoma po ceni od 1,4 milijarde, koliko je zatraženo za paket od 51 odsto akcija (pri èemu još nije jasno da li su to sve državne deonice ili æe tu biti i 20 odsto koje drži grèki OTE) predstavljalo poklanjanje ovog preduzeæa.

   Kada ne bi bilo otplate kredita uzetog za kupovinu Telekoma Republike Srpske, èist godišnji prihod domaæeg Telekoma sa svim zavisnim kompanijama, iznosio bi 300 miliona evra. Pomenute kreditne obaveze istièu 2013, a do tada bi i svetska privreda trebala da se konsoliduje, tako da bi nam odlaganje prodaje Telekoma za samo dve godine donelo èist prihod od oko pola milijarde evra, tvrde ekonomisti.

   Problem je samo u tome što ova vlast više nema vremena da èeka.

 

 

 

 

Ko bleji ispred Belex-a

 

   Ako se u poslednjih tri godine (raèunajuæi od 2009. unazad) proseèno godišnje u banke odlivalo preko pet milijardi evra na servisiranje dugova privrede, a od toga je èak 90 odsto išlo na kamate (èitaj: zaradu banaka), nije uopšte èudno što se iole pomena vredna trgovina hartijama od vrednosti odnosi baš na bankarski sektor.

   Onaj ko hoæe da bude siguran u svoju berzansku investiciju, na beogradskom Belexu ulaže u akcije neke od domaæih banaka. Skoro na prste jedne ruke mogu da se pobroje preduzeæa izvan bankarskog sektora koja su uspela da povoljno plasiraju svoje deonice na Belexu.

 

 

 

 

Znamo šta je glad, ali šta je rad

 

   U Srbiji se najviše troši na hranu. Analize Ekonomskog instituta za tržišna istraživanja govore da oko 56 odsto raspoloživih prihoda domaæinstva otpada na podmirivanje egzistencijalnih potreba - troškove stanovanja i hrane. „Samo na hranu odlazi 41 odsto raspoloživih prihoda. Bolje prolaze èak i Bugari koji na hranu troše nešto više od treæine prihoda", kaže Saša Ðogoviæ iz Instituta.

Proseèna plata je oko 34.000 dinara. Tako u zemlji koja ima 730.000 nezaposlenih, ni oni koji rade ili primaju penzije ne mogu sebi da priušte ništa više od osnovnih kuænih potrepština. Statistika otkriva da se samo 0,7 odsto meseènih prihoda koristi za obrazovanje, a 4,5 za zdravlje. Mnogi zato izlaz nalaze u alkoholu i duvanu za šta proseèna srpska porodica izdvoji identièno kao i za zdravlje - 4,4 odsto. Za odmor i zabavu malo ostaje.

Veliki broj graðana platu dobijenu prvog potroši pre desetog u mesecu. Oni sreæniji rastegnu prihode do polovine meseca, a ostatak preživljavaju ili od rada na crno ili zajmovima i uz pomoæ porodice.

 

podeli ovaj èlanak:

Natrag
Na vrh strane