Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Nekrolog

Nekrolog

Bolest, glad i politička kuga haraju Srbijom: niko nije gladan dok statistika to ne dokaže

 

Srbija u staračkom domu

 

Skoro polovina naroda u Srbiji nema šta da jede ili se vrlo loše prehranjuje. Srbi doslovno izumiru, a to pokazuju i preliminarni rezultati poslednjeg, skandalozno urađenog popisa stanovništva, prema kome je za deset godina nestalo 350.000 stanovnika (a sve govori da su rezultati još crnji!). Sa druge strane, u rukama jedne male grupe ljudi nalazi se 90 odsto nacionalnog bogatstva, što direktno, što indirektno. Vrh vladajuće oligarhije, koji već jedanaest godina predvodi Demokratska stranka na čijem je čelu bivši lumpenproleter Boris Tadić, ove činjenice ne zanimaju. Njih zanimaju vlast i pljačka. Samo u rukama i na računima Tadićeve kamarile nalazi se 35 milijardi evra. Ovaj novac stečen je pljačkom fondova, kredita, donacija i rasprodajom državne imovine. Kada bi se ovaj novac vratio u budžet, Srbija bi mogla da otplaćuje kredite, finansira javne radove, otvara fabrike, gradi puteve i omogući da Srbi, za dvadeset godina, ne nestanu sa lica zemlje

 

M. Grabež

 

U Srbiji će do 2050. godine nestati skoro dva miliona stanovnika, ili grad veličine današnjeg Beograda. Pod pretpostavkom da neće biti dodatnih ratnih razaranja, jedna trećina svih objekata za stanovanje biće useljiva ali prazna! Neće imati ko da živi u njima. Demokratsko besnilo od koga nema leka, snažno doprinosi ovim crnim prognozama izvedenim na osnovu surovih demografskih činjenica, ali i zdravstvenog stanja nacije koje je svakim danom sve gore. 

Ako godišnje nestane jedan čitav grad od skoro četrdeset hiljada stanovnika, onda bi to svakoj civilizovanoj državi na svetu bio dovoljan razlog da potpuno usmeri sve svoje strategije u pravcu spasavanja preostalog bića.

Umesto toga, Srbija je, kao država sa prosečno najstarijim stanovništvom u današnjoj Evropi, prepuštena banditskom kapitalu, zbog koga je na najpodliji način izložena ubijanju.

Stopa reprodukcije u Srbiji je ispod jedan, a to u praksi znači da u svakoj porodici nedostaje jedno dete koje bi predstavljalo prostu reprodukciju stanovništva.

Uskoro će najbrojnija populacija biti starija od 65 godina!

Na taj način bi, inače osakaćena i neprirodno sužena Srbija, postala jedan starački dom, što bi bio konačan kraj i države i nacije.

 Danas širom sveta živi više od trećine raseljenih Srba ili tačnije, blizu četiri miliona. Tamo je većina njih ušla u proces asimilacije, te svojim genetskim potencijalom čine snažnijim druge države i narode. Malo njih je otišlo drage volje, najveći deo njih iz nužde i pod pritiskom nepodnošljivog života u domovini. Jer, u toj ostavljenoj domovini traje pravi masakr: svake godine izvrši se 200.000 abortusa, a trećina bračnih parova uopšte nema potomstvo niti ga planira! Iz centralne Srbije i Vojvodine, u Beograd godišnje pristiže na desetine hiljada mladih ljudi koji nemaju ni posla ni perspektive, ali "ulažu u nadu".

Kao i pre više od pedeset godina, Srbija ponovo ima više mrtvih nego živih, a takozvana populaciona politika koju ponekad pomene neko od političara, ne postoji. Ali, čak i da postoji, njome se može samo ublažiti, ali ne i sprečiti dalji pad broja stanovnika.

Bilo je jasno već 2002. godine, dok je uveliko trajala demokratska pljačka, da će ubrzo broj onih starijih od 65 godina prevazići broj mlađih od 15 godina. To se i desilo između dva popisa stanovništva.

Prostom matematikom govoreći, kad bi u najkraćem roku žene rađale po četvoro dece, Srbija bi još najmanje dvadeset godina bila na gubitku stanovništva. I, umesto da to bude prioritet srpske vlade (koja je pre nekoliko godina usvojila Strategiju za podsticaj rađanja, ali se ona ne primenjuje jer nijedna porodilja nema isplatu od 100 odsto zarade), Mirko Cvetković u svom zaključanom kabinetu razmatra kako da u državnoj upravi uposli što više prijatelja i članove svoje stranke.

Bez imalo srama, njegovi službenici, poput nekog Predraga Petrovića iz Ministarstva za rad i socijalnu politiku, pravdaju se građanima kako im u državnoj kasi nedostaje između četiri i osam milijardi dinara (40-80 miliona evra!), pa zato mogu da isplaćuju dečji dodatak u punom iznosu i za svako rođeno dete!

Ovakva besramna priznanja da su fondovi opljačkani, stižu svakodnevno iz Vlade Srbije! Vrh licemerja je to što i predsednik i premijer i ministri traže razumevanje i solidarnost!

 

Umiranje umesto rađanja

 

Od svih uzroka smrtnosti zajedno, u Srbiji godišnje umre oko 100.000 ljudi. Pet vodećih uzroka smrti kod muškaraca su bolesti srca, šlog, rak pluća, saobraćajne povrede i depresija, dok su kod žena uzroci smrti šlog, depresija, ishemijska bolest srca, rak dojke i dijabetes.

Nedavno je jedan delegat Međunarodne federacije Crvenog krsta i Crvenog polumeseca prvi put posetio Srbiju. U svom izveštaju opisao je kako ga je Šumadija podsetila na rodnu Švajcarsku. Slična blaga zelenilom obrasla brdašca, plodna zemlja i usred rajskog pejzaža gradić Guča. Ali tu se svaka sličnost sa Švajcarskom završava. U Guču je jedan zalutali delegat ove svetske organizacije došao da vidi kako se raspodeljuju namirnice koje Crveni krst obezbeđuje za svakodnevnu ishranu par stotina ovdašnjih porodica. U njegovom pisanom izveštaju nalazi se najdirljiviji prikaz nepokretne žene, doslovno prikovane za običnu drvenu stolicu, jer porodica nema novca niti ima socijalnog staranja za nabavku odgovarajuće invalidske stolice.

Ispod prelepog švajcarskog pejzaža, pred neznanim gostom izbili su glad, beda i bolest.

U Srbiji kao da je neko napravio dobru pozorišnu scenografiju koja je optička varka - sve izgleda (i tako se na režimskim medijima prikazuje) mnogo bolje nego što zapravo jeste. Godine rata, sankcija i kriminala, kako onog izvornog tako i državnog i ekonomskog, pomirile su narod sa sudbinom, pa su lažne demokrate u ime svih izabrale divljački kapitalizam poznat i kao ekonomski neoliberalizam. Na taj način je milionska masa ljudi ostala bez posla, tako je došlo i do masovne gladi i besparice, a načeto je i biće nacije. Naroda je sve manje, a epidemije raznih bolesti koje su u poslednjih nekoliko godina sve češće, pogađaju i ljude i domaće životinje, poljoprivredne kulture... Nažalost, prognoze retkih, hrabrih i umnih ljudi su zastrašujuće i tek će se ostvariti najgori scenario prema kome će preživeti tri grada u Srbiji, dok će ostale varoši polako umirati zajedno sa narodom koga neće biti.

 

Gladuje petina Srbije

 

Jezikom cifara, pred sam kraj velike jugoslovenske zajednice, ali i tokom ratova u bivšoj domovini, Srbija je bila naglo pogođena zaraznim bolestima, a broj umrlih među bolesnima bio je skoro 100 odsto!  Smrtnost među zaraženima se učetvorostručila!

Samo u Vojvodini, nekada najrazvijenijem regionu Srbije, postotak mikrobiološkog zagađenja (bakterije, virusi, paraziti, zagađenja vode) popeo se sa 17,59 na 18,13, a hemijskog zagađenja sa 52,85 na 68,39 odsto! Bakteriološko zagađenje je naročito veliko u Sremu (posebno u selima gde je situacija doslovno katastrofalna u svakom pogledu), a hemijsko u Somboru, Subotici i Novom Sadu.

Pored infekcija, nastupaju za stanovništvo sve veći problemi i sa anemijama. U opštoj populaciji procenat anemičnih se povećao sa 1,4 na 1,53 odsto. Slika je, međutim, daleko tragičnija kada se razmotri po starosnim grupama. Među studentima Novog Sada 14 odsto njih je anemično, dok se na Beogradskom univerzitetu procenat anemičnih kreće i do 36,7 odsto (podaci govore da je taj procenat davne 1989. godine bio samo 3,4 odsto!).

Danas u srpskim školama od anemije pati svako drugo dete!

Da bi stvari bile sasvim jasne, treba reći da je anemija uglavnom posledica slabe ishrane. U Nišu je prošle godine, pred samo ukidanje služenja redovnog vojnog roka, zbog neuhranjenosti bilo oslobođeno služenja vojnog roka ili im je on odložen zbog neuhranjenosti njih 26 odsto! Ali, da su i otišli u vojsku, ne bi se najeli, jer bi ih sačekao prazan lonac i mračne kasarne.

Danas, 2011. godine, i zvanični podaci govore da je ishrana 20 odsto stanovništva "ispod fiziološkog minimuma". Tvrdnja je, dakle, da jedna petina Srbije gladuje. Ako to zvanični podaci kažu, onda treba utrostručiti taj procenat, pa dobiti zastrašujuću sliku užasnog dna na kome se Srbija danas nalazi.

Glad, anemija i zaraze zakonomerno imaju teške posledice. Smrtnost novorođene dece se u Beogradu stalno povećavala u poslednjih dvadeset godina. Opšta smrtnost je skočila stravičnom progresijom. U onim delovima stanovništva koje je pogođeno bolešću ili znatnijim pogoršanjem uslova života, taj porast je još dramatičniji. Samo za jednu godinu u psihijatrijskoj bolnici u Kovinu umrlo je čak 250 pacijenata!

Ne treba biti veliki stručnjak pa zaključiti da su u porastu sve druge bolesti i da je, uprkos statistikama i zvaničnim izveštajima, sve gore nego što stvarno jeste.

Tako se, na primer, broj ljudi kojima su potpuno otkazali bubrezi za deset godina udvostručio. Na primer, prema jednom ozbiljnom istraživanju predstavnika Svetske zdravstvene organizacije, u Srbiji se broj pacijenata sa infarktom uvećao za 25,8 odsto, dok se prosečna starost obolelih spustila sa 57,3 godine na 46,7 godina! To istraživanje govori i da je stanje kod obolelih od dijabetisa najteže, jer je to stanje koje vodi u komu, a zabeleženo je čak 120 odsto više pojava gangrena. Takođe u Beogradu, zabeleženo je na desetine slučajeva psihogenih poremećaja govora i sluha, a na Institutu za maksilofacijalnu hirurgiju u Beogradu procenat lokalnih infekcija posle operacija povećao se skoro za 20 odsto!

Procenat redovnih vakcinacija dece smanjio se na skoro 50 odsto, a uzrok tome treba tražiti u sumnjivim javnim nabavkama još sumnjivijih vakcina, kojih se odrekla čak i ministarka zdravlja Poljske, ali ne i srpski ministar zdravlja. Opšti broj pregleda kod lekara opao je za čitavih 20 odsto, rendgenskih čak za 40 odsto, dok je broj laboratorijskih analiza umanjen za 38 odsto. Pacijentima kojima su neophodne tri dijalize nedeljno, vrše se dve. Broj transplantacija bubrega sveo se na minimum. Na primer, u južnoj Srbiji, u koronarnoj jedinici u Vranju, od pacijenata pogođenih infarktom kod kojih je ključno da negu dobiju za nekoliko minuta, njih 34,5 odsto je u bolnicu prebačeno u periodu od šest sati do čak 15 dana!

Zvanični, narodu prilagođavani, podaci govore da nema ovako naglih skokova nego se "dostignuti nivoi poremećaja održavaju na novopostignutom nivou". A iza ove čudne fraze stoji jedna prevara, jer je istina sledeća: smanjen je broja stanovnika, ne samo kroz povećanu smrtnost nego i kroz smanjenje prirodnog priraštaja.

Tako je, valjda, lakše računati, jer vlastodršci ne vole komplikovanu matematiku...

 

(Ne)zdrava hrana

 

Hrana je oduvek bila argument na koji je svaka vlast u Srbiji računala. I u ratu i u miru. Potonjih decenija upamćen je i usklik bivšeg jugoslovenskog političara da nam sankcije ne mogu ništa i da ćemo jesti korenje ako treba.

 Koliko je sve to bilo suludo i samoubilački pokazuje opet zvanična statistika. Uz rapidno opadanje proizvodnje mesa smanjivala se i njegova potrošnja po stanovniku. U rasponu od poslednje četiri godine, srpski potrošač je spao na to da pojede samo 14 kiolgrama mesa godišnje. A pre 15 godina, u vreme režima Slobodana Miloševića, ta potrošnja je bila oko 54 kilograma godišnje! Eto razloga stalne iscrpljenosti i anemije, kako među omladinom tako i među odraslima.

Sa 6,2 miliona hektara poljoprivrednog zemljišta, Srbija je, posle pola veka, na nivou "potencijalnih mogućnosti" u oblasti poljoprivredne proizvodnje. Kada je stočarstvo u pitanju, slika je još sumornija. U razvijenim zemljama stočarstvo učestvuje sa 80 odsto u ukupnom bruto proizvodu poljoprivrede, a u nas samo sa oko 40 odsto, uz takozvanu negativnu tendenciju u toj grani: niska proizvodnja po grlu, smanjenje broja grla, neracionalna potrošnja stočne hrane uz krajnje nepovoljan položaj stočara. Država je radi socijalnog mira i zaštite standarda stanovništva dugo obuzdavala cene mleka, koje, opet, presudno utiču na prilike u govedarstvu.

I dok se broj goveda u Srbiji do 1975. godine povećavao i tada iznosio 2,8 miliona, kasnije se stalno smanjivao da bi pre dve godine pao na svega 1,8 miliona grla. I broj svinja povećavao se do 1985. godine (tada smo imali 4,3 miliona grla), a onda počeo da opada, da bi u 1994. godini iznosio oko 3,7 miliona grla. Opada broj ovaca, konja, živine. Tako je stočarstvo praktično došlo u kolaps, sa sve većom potrebom uvoza mesa, za koji pak nema para.

Koga je briga i za meso i za stočarstvo, rezignirano govore današnji retki uzgajivači kvalitetne stoke. Podaci govore da su te specijalističke laboratorije ustupane drugim, udaljenim centrima van Srbije! Tako je, na primer, odsek infektivne anemije konja pre 15 godina dat i prebačen u Zagreb! Na teritoriji Lazarevca nalazi se ogromna površina jalovine (10.000 do 15.000 hektara) idealne za lisičje jazbine. Lisice, u nedostatku hrane, izlaze sa ove teritorije i šire besnilo.

 Ništa manje nije opasna ni bruceloza (predstavlja zarazno oboljenje izazvano bakterijama iz roda Brucella), a javljaju se i bolesti koje prate ratove, poput tifusa i sakagije (veoma opasno zarazno oboljenje kopitara, koje prelazi i na čoveka, za koga je gotovo uvek smrtonosno). U ekspanziji su i svinjska kuga, trihineloza... Na povećanje zaraza utiču i ekonomski momenti. Zbog nemaštine, stočari u staje smeštaju više grla nego što je propisano, hrane ih u nedovoljnim količinama i sa mnogo manje kvalitetne hrane...

 

 

 

Najgore je tek pred nama!

 

Prema nalazima nekadašnjeg Saveznog zavoda za statistiku, još 1993. godine počela je naglo da raste stopa obolevanja i smrtnosti od zaraznih bolesti, a maligna oboljenja, leukemija i druge bolesti ponovo su postali naša svakodnevica. Danas se još povećava smrtnost kod dece, hroničnih bolesnika, starijih osoba, onih pogođenih akutnim bolestima za koje nema lekova, hirurške opreme, odgovarajućih dijagnostičkih sredstava... Kao da uopšte nismo ni izlazili iz mračnih devedesetih. 

 

 

Još malo, pa će i oni biti gladni...

 

Profesor socijalne medicine dr Vuk Stambolović upozorava da sve ukazuje na to da su zalihe neophodne za normalnu prehranu stanovništva skoro pri kraju. "Do faze iscrpljenosti ostalo nam je između jedne i tri godine, a ono stanje koje će tada uslediti biće takvo da ćemo se sadašnjeg stanja sećati sa nostalgijom..."

 

 

 

Veliki luksuz, strah im još veći

 

I dok desetine hiljada mališana idu u krevet bez večere, a njihovi roditelji razbijaju glavu kako da prehrane porodicu, dok svakog meseca deset hiljada zaposlenih izgubi posao i odlazi na berzu rada, bez neke nade da će u dogledno vreme naći posao, politička oligarhija se provodi kao da su iz kraljevskih porodica. Bandite Borisa Tadića voze blindirane limuzine, obezbeđuje ih po dvadesetak telohranitelja, lete po belom svetu o državnom trošku, stanuju u skupim i otetim vilama i zamkovima. Ne susreću se sa narodom. Tamo gde je gusto, oni su retko. I kada srpski diktator ode da poseti neko seosko domaćinstvo, njegova prethodnica obavesti seljaka kako da se ponaša. Čak i kada jedni od drugog za rođendan primaju poklone, proveravaju ih kontradiverzione jedinice! Mala grupa pedera i narkomana ipak je u velikom strahu, bez obzira na luksuz koji ih okružuje. Stalno su u pripravnosti i spremni za bekstvo (bež'te noge, posraću vas!). Diktator je smrtno bolestan i nema gde da utekne osim u pakao. Mlađan Dinkić i njegovi grobari srpske privrede i banaka imaju norveško državljanstvo. Ali, nema te države u kojoj će živeti spokojno, čak i ako uteknu!

 

 

 

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane