Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Zabrane

Zabrane

Politički procesi: progon reči i misli u doba diktature (4)

Epohe ne umiru preko noći

Obimnim istraživanjem srpskog književnika i publiciste Marinka Arsića Ivkova, objavljenim pod nazivom "Krivična estetika", detaljno je opisan mehanizam gušenja stvaralačkih sloboda u nekadašnjoj Jugoslaviji, a posebno u Srbiji, od kraja Drugog svetskog rata pa sve do današnjih dana. Uloga partijskih sudova i tužilaštava u službi političkog progona umetnika i umetničkih dela, slobode govora i slobode mišljenja, zabrane knjiga i kontrole štampe, temelj su ove, od javnosti prerano sakrivene knjige. Jer, ništa tako slikovito ne svedoči o kontinuitetu ovdašnjih diktatura, kao što svedoči rad poslušnog pravosuđa, kako onog jednopartijskog, o kome je ovde, na samom početku reč, tako i današnjeg, višestranačkog, zapravo, takođe jednoumnog, u službi vlastodržaca, o čemu "Krivična estetika" upravo i govori...


Marinko Arsić Ivkov

 

Krivična estetika je za sobom ostavila pustoš. Pometnja na polju umetnosti traje i danas, iako vreme komunističke diktature već odavno liči na ružan san. Vrednosti koje je krivična estetika tako radikalno istumbala još uvek nisu na svom mestu. Ponovno vrednovanje, naročito dela nastalih pod komunističkom vlašću, ne samo što nije izvršeno nego nije ni otpočelo!

 U književnosti je naročito potrebno temeljno, kvalifikovano i odgovorno, ponovno čitanje. Takvo čitanje svakako će neke vrednosti da potvrdi, neke da ospori a neke da rehabilituje i iz tame u koju su nepravedno (ili kako bi rekli krivični estetičari, zlonamerno) gurnuti, vrati na svetlost dana. Mnogo je sitnih duša, udvorica, poslušnika bez časti i karaktera prodefilovalo tom šašavom pozornicom, opštom bolnicom, i načinilo lom...

Dovoljno je da prelistamo književne kritike u dnevnim listovima za poslednjih pedesetak godina pozorišne repertoare, čitanke i udžbenike književnosti, spiskove školske lektire, nagrađenih i slavljenih književnika, pa da nas spopadne jeza. Sto je još gore, to nesrećno vreme udvorištva i nemorala nije samo istumbalo vrednosti, nego je uništilo i osećaj za vredno.

Surogat- epigonstvo, plagijat, kič više se ne razlikuju od originala i prave umetnosti. Pored toga, jedna toliko bolesna epoha stvorila je interesne grupe, klanove, kamaraderiju, koji kao gubave kraste guše i ono malo preostalog zdravog tela i brane svoje mesto osvojeno pod komunističkim stegom.

 

Nasleđeni teror na glavnom koloseku

 

Mračni ljudi iz mračne prošlosti mislili su i na budućnost! Blagovremeno su klonirali svoje naslednike, po svemu nalik njima, osim po obrazovanju.

Razmestili su ih po redakcijama, fakultetima i svim drugim institucijama preko kojih se nadgleda umetničko stvaralaštvo. Tako je i mlađi naraštaj dobio predstavnike nesposobne da se oslobode autoriteta i da nezavisno, po svojoj savesti vrednuju umetnička dela. Zato su mnoga imena još uvek nedodirljiva, a nezavisna misao bauk koga se svi plaše - od naučnih institucija i fakulteta, do književnih novina i časopisa. Dovoljno je otvoriti  rubrike kulture većine dnevnih listova (ukoliko uopšte postoje), vrata škola i jezikoslovnih fakulteta, pa zaključiti da se gotovo ništa nije promenilo...

 Oni koji su vršili progone za račun režima ili su mu podanički služili, i danas uživaju privilegije koje im je taj režim dao. Njihove žrtve i dalje su na društvenoj i umetničkoj margini. A što je najgore, klonirani profesori stvaraju nove klonirane naraštaje nastavnika, klonirani kritičari vaspitavaju novu generaciju kloniranih kritičara i čitalaca.

Zogovićeva konstatacija iz 1946. godine da je ,,književni život očišćen od Ijudi koji su izdali i književnost i domovinu" verodostojnija je na početku trećeg milenijuma nego u vreme kad je izrečena!

Takva kompozicija danas škripi i stenje postkomunističkom Srbijom... Međutim, tužno je što još niko od novih mašinovođa nije ozbiljnije pokušao da tu anahronu kompoziciju zaustavi na najsporednijem koloseku istorije. A o utvrđivanju odgovornosti bar nekih od velikog broja krivičnih estetičara da i ne govorimo. Delovanje većine njih ne podleže krivičnom gonjenju, ali to ne znači da izmiče svakoj pravnoj odgovornosti. Da bi potpuno raskinule s autoritarnom prošlošću, lustraciju (odstranjivanje aktera, servisera i beneficijara autoritarnih režima sa javnih funkcija, uz sprečavanje da ih određeno vreme vrše), kao poseban vid pravne odgovornosti, primenile su mnoge zemlje bivšeg istočnog bloka...

 

Vesele stranice tužne prošlosti

 

Vladajuća garnitura u Srbiji, međutim, mrzovoljno gleda na pravno sankcionisanje i najtežih krivičnih dela bivšeg režima. Štaviše, velik broj komunističkih funkcionera i danas zauzima visoke položaje u državnim organima i institucijama.

Jedino što možemo da konstatujemo, jeste da su vreme i probleme kojima se u Krivičnoj estetici bavimo dobro analizovali i oslikali, svako iz svog ugla, Dragoljub Todorović u pominjanoj knjizi o Dobrici Ćosiću, Ivan Ivanović, u knjizi Drainac između četnika i partizana, Ilija Moljković, naročito u tekstu Pošast partijsko-policijskih dogovora, Nebojša Vasović u dva teksta o knjizi Borislava Mihajlovića Mihiza Autobiografija o drugima i Predrag Čudić u knjigama Saveti mladom piscu ili književna početnica...

 Treba pomenuti i Predraga J. Markovića, koji u ovde navođenoj knjizi ukazuje na problem klanova, kamaraderije i lažnog disidentstva, zatim tekstove Ivana Ivanovića, Parabola o Miloševom konju  i Mihajla Mihajlova o privilegovanom položaju marksističkih ,,disidenata" u odnosu na nemarksističke, mada i mnogi drugi tekstovi koje smo koristili pominju i osvetljavaju, na ovaj ili onaj način, tu pogubnu zaostavštinu komunističkog režima.

I pored ovako pesimističnog zaključka, svet koji je stvorio krivičnu estetiku nepovratno nestaje. U spomenaru koji nam je ostavio ima i veselih stranica i njih ćemo možda duže pamtiti nego one kojima smo se do sada bavili...

U spomenaru, pre svega, privid dominira nad stvarnošću. Hiljade, stotine hiljada ljudi se upinju da dokažu da tako i treba da bude. Prividni teoretičari od prividne nauke stvaraju prividan pogled na svet. U ime kojeg prividni maršali i prividni političari vladaju prividno najpravednijim poretkom na svetu, uz pomoć prividno ravnopravnih građana i prividno privilegovane radničke klase. Da nije bio toliko maligan, komunizam bi bio paradiranje kolektivnog Don Kihota na đogatu zvanom marksizam.

 

Otac kosmosa u stihovima

 

 Da bi održao taj privid života, režim je posezao za silom i propagandom koja je alhemičarski preobraćala istinu u laž i obratno, zatim stalnim ponavljanjem golih laži, lažnom univerzalnošću (,,opšte je poznato"), prezirom prema činjenicama (,,poluistine"), dominacijom komentara nad vešću, zaključivanjem pars pro toto, zastrašivanjem, stvaranjem prividnog jezika, progonom slobodne misli, zatočenjem neposlušnih. ,,Za to vreme, oni koji su ostali na prividnoj slobodi, prividni novinari (u stvari, društveno-politički radnici), prividno su nas informisali (vršili propagandu). Slobodnu reč zabranjivali su prividni sudovi (imenovani od prividnih skupština u kojima su sedeli prividni poslanici izabrani u prividnim izborima) u prividnom sudskom postupku (kojem je odluka prethodila) prividnim presudama (donetim u komitetima) u ime prividne istine (zvanične propagande) da bi zaštitili od uznemiravanja prividnu javnost (Partiju)...

Po središtu spomenara šepuri se onaj za koga pesnik Pero Zubac tvrdi: Kad bi naša Jugoslavija bila devojčica, onda bi Tito bio njen tata. Pesnikinja iz svih komunističkih čitanki, Mira Alečković zamera kolegi po peru na skromnosti, i otkriva čitaocima da je ,,drug Tito" najverovatnije otac svemira, jer jednim pogledom utiče na promene u vasioni: ...A otkud sad još jače sunce sinu? To drug Tito gleda, dete, u daljinu...

Da je ova kosmička teorija ispravna svedoči stihovima Adam Puslojić: Ime večnosti je Titovo ime...

Nakon ovakvih pesničkih preporuka, razumljivo je zašto se akademije nauka i univerziteti takmiče ko će pre da okiti ,,oca kosmosa"zvanjem počasnog doktora ili da ga primi za počasnog člana. Ovo utrkivanje naročito je bilo izraženo u vreme obračuna sa ,,crnim talasom" u umetnosti. U jednoj od beseda, prilikom proglašenja za počasnog doktora Srpske akademije nauka i umetnosti, laureat je podsetio akademike da nauka mora da bude sila u službi radničke klase, lopata u rukama grobara starog društvenog uređenja!

A kako je video svoju ulogu u tim grobarskim poslovima? U jednom govoru 1962. godine, Josip Broz je samog sebe proglasio odgovornim, i to pred istorijom, ne samo za industrijalizaciju i agrikulturu već i za nauku i kulturu.

Šta je onda preostalo njegovim podanicima, nego da se i sami, skromno (?), ubeleže u spomenar.

Poljoprivredni stručnjaci oglasili su se gromoglasno, što otkriva i autentično mičurinski novinski naslov: Pirinač osvaja vojvođanska slatinasta zemljišta. Lekar i general Gojko Nikoliš u svojim sećanjima ("Korijen, stablo, pavetina") priznaje da je dugo verovao u nešto u šta nisu verovali ni najzaostaliji i najneobrazovaniji Ijudi: da će nauka uspeti da Staljina održi večno živim!

 

Direktan prenos čiste fiolozofije

 

Uvek spremni filozofi su već na osnivačkom kongresu Srpskog filozofskog društva 1951. godine razbucali zapadnu filozofiju i metnost. Misao na Zapadu odavno opada, kategoričan je Dragan Jeremić, a sa Hajdegerom, Šenbergom, Pikasom i Bretonom ona je zapevala labudovu pesmu. Marksizam u svim elementima dominra nad trulom zapadnom filozofijom, zaključuje i Mihailo Marković godinu dana kasnije u Književnim novinama. Veljko Korać zadaje završni udarac pronacisti Osvaldu Špengleru (nemački istoričar i filozof, prim. red.). Dragan Jeremić na sastanku aktiva filozofa komunista 1962. godine, ustaje u odbranu filozofskog znanja Petra Stambolića.

Književni resor ne zaostaje za filozofskim. Milovan Đilas 1952. godine kritikuje izdavače što objavljuju Kamija, i s ponosom napominje da ga on nije čitao! Takođe se zalaže za zabranu objavljivanja Žan Pol Sartra i Andre Žida, ali daje propusnicu Tomasu Manu, kao što ju je nešto ranije  dao i Dostojevskom, uz napomenu: Može! Uz dobar predgovor. Veliki pisac ali i veliki reakcionar!

Među književnim ratnicima i Erih Koš se ističe otkrićem da su Sartr i Andre Malro izdajnici radničke klase!

Velibor Gligorić savetuje prozne pisce da motive traže u govorima partijskih rukovodilaca, pa tek onda u stvamosti. Govori su realniji od realnosti. A prema mišljenju filozofa Dušana Nedeljkovića, oni su i više od toga. On je svojim studentima na čas doneo radio-aparat kako bi mogli da slušaju direktan prenos Petog konresa KPJ: Šta ja imam da vam pričam, ne trebaju vam nikakve knjige, ovo vam je čista filozofija!

Dušan Matić upisuje: Ljudi su nekad odlazili na hadžiluk, u Meku ili na Hristov grob... A naša omladma, pa i mi stariji, idemo na prugu Brčko - Banovići! Ja sad znam - i to sam video na pruzi - da je već sasvim sigurno da će između fizičkog i umnog rada suprotnosti zaista nestati jednog dana. Na pruzi ona je sasvim iščezla!

 Ova tvrdnja je i zaista bila proročka, imamo li u vidu da ju je izrekao autor i ovog slogana u našem spomenaru: Perspektiva je pred nama, ona nije iza nas!

Milan Bogdanović otkriva jednu teorijsku intimnost: književnost je muškog pola! Tu muškost književnosti daje politika. ,"...Hteti depolitizirati književnost ustvari bi značilo hteti izvući iz nje ono što je sama njena srž, ono što je sam njen, element, osnovni njen životni nerv. To bi, drugim rečima, značilo na nekakav način je kastrirati, ako mi dopustite ovu reč. Oduzeti joj tu potenciju, značilo bi u suštini izdvojiti i izvući iz književnosti ono što je u njoj književno, što je estetsko u njoj..."

 

Prelazak sa divljaštva na varvarstvo

 

Protiv Flaša Gordona, junaka nove kapitalističke mitologije, i stripa, najunosnijeg vida protivnarodne publicistike, najupornije ratuje književni kritičar Zoran Mišić u listu Mladost. Ako njegove zasluge za srpsku književnost i budu zaboravljane, ostaće uspomena na njegov megdan sa dotada nepobedivim Flašom i s prepredenim ugursuzima, čijim stripovanim pustolovinama pod imenom Tri ugursuza za vreme okupacije nije bio zadovoljan jer ,,se uvek komično završavaju, bez mnogo napora i krvi".

Novinar Dušan Savković bije neravnopravnu bitku protiv zapadnog ,,prljavog plesa", naročito protiv sambe, koja izgleda lepo jedino kad je igraju crnci. Ne postoji ,,pristojan rečnik kojim bi se opisale razne figure savijanja i presavijanja usko pripijenih igrača crvenih lica i svetlih očiju".

Draža Marković se upisuje u spomenar tvrdnjom da su umetničke slobode u komunističkoj Srbiji apsolutne - kad je u pitanju forma dela. Što se sadržine tiče, pojasnio je ovu svoju tvrdnju visoki partijski funkcioner, to je teren na kome će Partija zauvek ostati. Dijalektički materijalizam je moćno oružje, kojiin možemo da se krećemo u svim naukama, pa i u estetici, piše za potomstvo Puniša Perović. Zato odluke o književnosti treba da budu donošene na drugom mestu, a ne među književnicima. Ukratko: oni koji traže više slobode u umetnosti, poručuje Puniša, rade isto što i četničke bande i informbirovci.

Rodoljuba Čolakovića, predratnog teroristu, Književne novine su, povodom njegove smrti, stavile rame uz rarne s Ivom Andrićem i Miroslavom Krležom i proglasile ga jednim od naših najvećih pisaca memora, nastavljačem dela Vuka Karadžića i Prote Mateje Nenadovića!

Dolazak komunista na vlast, Radovan Zogović smatra krajem predistorije i početkom istorije čovečanstva: "...U predistoriji, tj. u kapitalizmu, umetnost je, u svom vulgarnom i u svom prefinjenom vidu, namijenjena manuelnim i intelektualnim radnicima kao sredstvo obmane, zaglupljivanja, trovanja, zavadanja radnih Ijudi, kao sredstvo borbe za spasavanje imperijalizma, za proširivanje sfere njegovog uticaja...". Veljko Vlahović ulazi u spomenar rečenicom koju je izgovorio na VI plenumu CK SKJ 1956. godine:

,,...Neki bi želeli da materijalizam mirno spava pored idealizma, odnosno da materijalizam bude bez zuba, da ne vodi borbu sa raznim idealističkim i reakcionarnim shvatanjima i pogledima...".

 

"Ne samo kod nas, nego i u svijetu..."

 

Josip Broz, Veljko Vlahović, i Oskar Davičo akteri su književnog prikaza namenjenog ne samo spomenaru negoi nastavnicima i profesorima:

,,...Ako je Veljko Vlahović u djelu Revolucija i stvaralaštvo dao osobenosti naše socijalističke revolucije i ideologije samoupravljanja kao pune potvrde Titove političke strategije, onda je i Oskar Davičo u ovoj poemi o Titu pokazao da je Titov stvaralački genij projektovani trijumf velikana na zemlji, i to ne samo na ovom dijelu jugoslovenske grude na kojoj slobodno žive i stvaraju naši narodi i narodnosti, već i na cjelokupnom zemljinom  šaru...".

 

Pošto je Josip Broz na omladinskom kongresu januara 1963. godine napao apstraktne slikare, mladi aktivista s Beogradskog univerziteta Đoko Stojičić, na plenumu Gradskog komiteta, 4. aprila 1963, ističe pozitivan primer studenata Kragujevačkog univerziteta, koji su uništili apstraktnu sliku plaćenu 700.000 dinara (primera radi, ceo pozajmni fond tog Univerziteta iznosio je 350.000 dinara!).

Mesto u spomenaru zaslužuje i jedan sudija, odnosno njegova presuda. Reč je o Venijaminu Pejoviću, sudiji beogradskog Okružnog suda, koji je pesnika Gojka Đoga osudio na dve godine zatvora. Za razliku od svih drugih presuda, njeno obrazloženje na mahove podseća na lirski esej ili na srednjoškolski pismeni zadatak iz književnosti. U njemu ima mnogo sudijinih ,,lirskih" razmišljanja o suštini poezije, koja s predmetom nemaju nikakve veze, a naročito ne s izrečenom presudom. Obrazloženje presude sudija završava kao neki letopisac pritisnut melanholijom: ,,No, vreme izriče pravdu i stavlja sve stvari na svoja mesta." Kao da tim tekstom ne šalje čoveka na robiju! Za spomenar je i slučaj s pripovetkom ,,Pod maskom gostiju" Sabita Rustemija, objavljenom u časopisu Fjalja 1981. godine. Autor je osuđen na četiri godine zatvora, zato što priča, prema nalazu suda, "o šiptarskoj pobuni u proleće 1981. godine"... Činjenica je, međutim, da je priča napisana i predata redakciji pre tih događaja (štaviše, jednom je već bila objavljena!).

Nad stradalnicima često se ismevaju humoristi pojedinih režimskih glasila, verujemo često i ne znajući da svojim humorom teraju vodu na režimsku vodenicu i da dodaju svoju grančicu na raspaljenu lomaču.

Navešćemo dva primera iz rubrike Večernjih novosti ,,Tako Reći Nezvanično" (na prvi je ukazao Feliks Pašić): Jovanu Hadži-Kostiću je do šale... Hadži-Kostić piše: "...Ja ne vidim nikakvu razliku između romana i pozorišne predstave Kad su cvetale tikve. Za razliku od drugih, koji učestvuju u žestokoj diskusiji, priznajem da još nisam ni roman pročitao, a kamoli predstavu video...".

Prelistavanje spomenara završavamo rečenicom kojom počinje ova knjiga. Neka nas ona, kao Danteov Vergilije, povede u beskrajne krugove krivične estetike. "...taj naš sistem se pokazao najboljim do danas ne samo u našoj zemlji nego uopšte u svijetu...."

 

 

 

Sve je prividno i danas

 

Slobodnu reč zabranjivali su prividni sudovi (imenovani od prividnih skupština u kojima su sedeli prividni poslanici izabrani u prividnim izborima) u prividnom sudskom postupku (kojem je odluka prethodila) prividnim presudama (donetim u komitetima) u ime prividne istine (zvanične propagande) da bi zaštitili od uznemiravanja prividnu javnost (Partiju)...

 

 

 

Mračni ljudi iz mračne prošlosti mislili su i na budućnost! Blagovremeno su klonirali svoje naslednike, po svemu nalik njima, osim po obrazovanju.

 

Iz biografije autora

 

Marinko Arsić Ivkov je rođen 1950. godine u Staparu, na severu Bačke, diplomirao je opštu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu i kao nezavisni intelektualac i književnik bio opozicija Titovom, Miloševićevom i svim režimima do danas, što je dovelo do njihove saglasnosti da njegovo delo marginalizuju ili prećute uz dobru pomoć kritičarskih klanova i nadležnih državnih službi. Autor je nekoliko romana i pripovedaka, a u javnosti je, uprkos svemu, najbolje bila prihvaćena njegova "Antologija srpske udvoričke poezije", koja je uvredila bivšeg, i opomenula sadašnje i buduće diktatore.

 

 

 

 

 

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane