Kucni lijekovi za astmu elicea 10 mg Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za upalu grla ivermectin gdje kupiti Lijekovi za žgaravicu
Lijekovi za valunge Lijekovi za lijecenje oteklina. lexilium cijena Lijekovi za tinitus
lijekovi protiv raka. Lijekovi za trovanje hranom lorsilan cijena prirodni lijekovi za prehladu
prirodne tablete za spavanje lunata bez recepta Proizvodi za njegu masne kože
organizirati modafinil hrvatska Lijek za morsku bolest
lijek za suha usta normabel bez recepta lijek za artritis
lijekovi za zatvor Lijek za akne rivotril cijena sredstvo za zadržavanje vode
Lijekovi za rast kose. Sredstva za suhi kašalj xanax cijena Lijekovi za bolesti zuba.
lijek koji spašava život Lijecenje akni kod kuce. zaldiar bez recepta pojedinacni cvjetovi

  https://www.youtube.com/channel/UCh1byVR71-7NppEvZETaXCw

Natrag

Pripovetka

 

 

Pripovetka

 

 

     MOJE ŽENE

 

 

     Piše Prof. dr Kaplan Burović, akademik

 

 

Kažu da svako zlo ima i nešto dobro, koje ga neminovno sledi. Ja ovo nisam verovao, ali sam probao. Isto tako kažu da naš narod svaki poraz obrće u pobedu. Ni ovo nisam verovao, ali - nehotice, onako samo od sebe, na sasvim-sasvim spontan način, kao sin ovog naroda - realizirao sam i to. Izvolite da pročitate ovu preživelu pripovetku, sasvim istinitu, sa imenima i sa svačim drugim, da biste se uverili da svako zlo zaista nosi i nešto dobro sa sobom, da svaki poraz, pametan čovek, može da obrne i u pobedu.

Godine 1956. sam se oženio. Nevesta beše moja vrsnica: jedno sedam meseci mlađa. Beše i lepa. Zvezda lepote mi je nazva književnik Redžai Suroi1). Zvala se Feriha Hajrula. Beše Turkinja, iz Tetova. Život sa njom bio mi je sasvim kratak.

Objavio sam jednu knjigu…jednu poemu, koja…kako da vam kažem…nije se svidela drugu Titu. Možete zamisliti što je učinio samnom: dok sam otvorio i zatvorio oči tresnuo me u zatvor. Tamo su mi odbrojali rebra jedno po jedno. Izmasiraše me pošteno. Sve mi kosti protegoše i osudiše me ne samo za neprijateljsku propagandu protiv komunizma, socijalizma, partije i narodne vlasti, protiv bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije, već i kao "narodnog neprijatelja", pa i kao jako opasnog neprijatelja. Zato mi zatvor odrediše STROGIM. Možda i zato što me javni tužilac, u njegovoj poslednjoj reči,  okarakterisa i kao "konstruktivnog građanina"!

Moja draga nevesta, koja mi se zaklinjala na vernost (Klela mi se da će umreti kod vrata zatvora čekajući mene!), ne čekajući ni pravno-snažno rešenje Vrhovnog suda (Štaviše, nije čekala ni da stavi svoj potpis presednik sudske porote Kočo Tulevski!), još tu, u sudskoj sali, izjavi da se razvodi od mene, jer ona, kao kćer naroda, verna sledbenica druga Tita i njegove partije, nije više mogla da bude supruga jednog neprijatelja "naroda". Preko svega, izjavi i čuđenje kako su me to tako malo kaznili. Ona je očekivalna, ako ne smrtnu kaznu, bar doživotnu robiju. Ko mi ne verujete, neka pita mog biografa Brisku Bahrija, koji je za nju ispisao tri strane lista JEHONA, sa svega 4 strane.2)

Doduše, u opširnijoj biografici, objavljena jedno 10 godina kasnije kao zasebna knjiga, ne spominje joj ni ime, jer se izgleda ubedio da Ferihaja nije bila moja supruga, već jedan agent UDB-e, koga su mi postavili kao suprugu, da bi me prisluškivala i noću, u snu, što šapućem.

Ova istorija se zbila u Tetovo, tamo - u Makedoniji, na obroncima Šar Planine, gde sneg počinje da pada još u septembru i ne topi se ni u maju. Dakle, tamo je jaka i duga zima, koju slabašne žene, kao ova moja, ne podnose. Jednostavno ne mogu da spavaju same.

Sigurno da mi se ne svidi što me žena napusti u ove zle dane. A kome se to može svideti, ni u najlepše dane?! Ne želimo da se to desi ni drugima, kamoli sebi !

Ali, pošto sa njom nisam imao dece, nisam mnogo ni žalio. Jer, koliko da znate, kad bog neće da vam uzme ženu, koja ti se obesila o vrat, onda nije loše da ti je uzme i UDB-a. Verujem da znate da se muškarci dva put raduju u životu: kad se žene i kad im umre žena. Meni stvarno nije umrla žena, ali kad ti je uzme Josip Broz Tito, zamisli da ti je uzeo svevišnji bog.

Kad sam izašao iz zatvora, zaustavio sam dah preko granice - tamo, u Albaniji. Očekivao sam da ću tamo naći spas i raj, onako kako to kaže i jedna albanska "narodna" pesma, a ne onako kako to izmišljaju neki, koji stvaraju svakakve anegdote za mene i kažu da sam otišao u Albaniju da tražim onu stvar moje majke, tobože joj je spala u Drim perući vesh.3)

I sada, što da radim?! Živi li se sâm u Albaniji?! Ili da držim žalost za ženu koja me razvede?! Učinih kako su to činili svi muškarci mog rasta - oženih se po drugi put.

Ova druga žena zvala se Vera Ziu, Aromunkinja, ili Vlahinja, kako kažu kod nas. Beše iz sela Želižan, okolina gradića Ljušnje. Po godinama mogla je biti kćerka one prve, one iz Tetova. Pravo jagnje. A i lepa, sveža, tek procvetao pupoljak. Možete zamisliti moju radost! Ili nisam zaslužio, posle onog zatvora i onih patnji, da se utešim koliko-toliko u zagrljaju ovog jagnjeta, koje je još uvek mirisalo na majčino mleko?!

Nema ništa goreg od žene, koja te razvede. Kako narod kaže, koliko se odvaja nokat od tela, odvaja se i žena od muža. Gorko je da te razvede žena i kad si slobodan, kamoli kad si u zatvor! Ali kad iz zatvora izađeš živ i zdrav, još uvek snažan i sa svim delovima tela u redu, u normalnoj funkciji, i kad se posle ovoga ponovo oženiš, preko svega i mlađom, lepšom, u svakom pogledu boljom ženom, u njenom zagrljaju brzo prođeš svu gorčinu pretrpljenog bola i zaboraviš sve.

Posle ovoga, i ako to nije istina, u najmanju ruku stvara ti se utisak kao da si obrnuo poraz u pobedu, da ti je posle tolikih zla došla i jedna sreća. Da vam pravo kažem, bio sam spreman da pošaljem telegram zahvalnosti Josipu Brozu Titu što mi uze prvu ženu.

I posebno kad mi ova druga rodi sina, jednog sokola !

U Albaniji, kako to biva sa nama književnicima, pročešaše mi se ruke, pa sedoh i napisah novu knjigu. A šta to drugo da radim?! Imao je pravo moj albanski kolega, književnik Jakov Dzodze, kad nam jednog dana reče da smo mi, književnici, kao žene: žena, kad rodi prvo dete, zaklinje se u sve da nikada više neće roditi nijedno drugo dete. Posle nekoliko meseci zaboravi sve patnje i počinje opet da se gali i trlja. Ovako i književnik, posle patnji i stradanja sa prvom knjigom, posebno ako ga zbog te knjige tresnu i u zatvor, zaklinje se u sve da nikada više neće ništa pisati, ni najobičnije pismo, ni jednu poštansku kartu, ni jedan telegram. Nekoliko meseci pošto mu se objavi knjiga, ili pošto izađe iz zatvora, i on kao žene počinje da se gali i trlja opet sa olovkom i papirom. I što se više gali i trlja, više se zagreva. Zakon prirode. Počinje da piše ne samo telegrame, poštanske karte, već i pisma, pa i pripovetke, novele i romane. Štaviše, sa još većom strašću, sa još većim angažiranjem i elanom. Kao da hoće da kompensira i dostigne izgubljeno vreme.

Ovako se to desi i samnom. Znači, opet počeh da pišem i štampam. Objavih i jedan značajan roman, koji, ne samo onime što sam sa njim rekao, već i sa samom knjigom, da ste koga udarili po glavi, ostavili biste ga na mestu mrtvog.

Kad izađe ovaj moj roman iz štampe, svi su me aplaudirali, pljeskali su me urnebesno. Pljeskao me i Enver Hodža. Presednik Republike Hadži Leši siđe u Ljušnje da mi čestita. Samo Ismailj Kadare mi nije pljeskao. I ne samo što mi nije pljeskao, već napravi i jedno pismo kao čarčaf veliko drugu Enveru. Tada je ovaj pročitao roman iznova, po drugi put, kritičkim pogledom i revolucionarnom opreznošću.

Svi koji su ga videli kažu da nakon drugog čitanja, svu božju noć drug Enver nije sklopio oka. I kad bi ga san prevario za koji minut, prevrtao se u ležaju i stenjao kao nikada do tada. Penio je na usta. Iskre su mu vrcale na oči. Izgledalo je da će se pomamiti. Ni Nedžušu ne ostavi na miru. Diže se jadna žena i potraži lekara Isuf Kaljo. Pozvaše i njegovog kardiologa, Sali Berishu. A i ministra zdravlja Mihalaća Zičišti. Alarmirao se i Centralni Komitet. I njegov specijalni lekar u Parizu. Šaputalo se i držalo u tajnosti da je pretrpeo infarct miocardis.

Tu noć drug Enver je video jedan san jako-jako loš: eserka Ana Kaplan beše upravila revolver Lenjinu. Za hip lice Ane se pomuti i, od ženske pretvori se u muško. U početku sa brkovima i bradom, sa dugom kosom, kao Rasputin. Zatim mu se skratiše kose, nestade brada, brkovi i…pričini mu se upravo kao ja, Kaplan. Da, da, kao ja, autor romana, kome - za nesreću - prezime eserke Ana desi mi se kao lično ime !

Slučajnost?! Sigurno slučajnost?! Ali slučajnosti u glavi jednog paranoika pretvaraju se u simbole i signaliziranja božanska !

Sem toga, i onaj prokleti revolver Anin, sa njene ruke - fap-trap pređe u moje ruke. I što je još strašnije: od prsa Lenjina, u hip se okrenu na njega - daleko bilo! - na dragog nam druga Envera.

Nije stigao drug Enver ni jedan jedini put da trepne trepavicama i cev revolvera mu se učini kao cev topa. Veća od cevi topa Mic Sokolia4).

Tako uperena ta cev sred njegovog čela, izbi mu hladan znoj. Pokri ga znoj od čela do stopala. Proteče mu hrptenicom i guzicom. Uzalud su ga doktori brisali peškirima. Nedžuša za malo izlude za sebe:

-Gde me ostavi, Envere?!5)- poče da kuka i jadikuje, misleći šta će biti sa njom i njenom decom, kad se bude saznalo za smrt Envera.

"Ćuti! Ćuti!- prišapnu joj brzo Ramiz Alija6),- Čuće te Hazbiu Kadrija7), i…i strpaće te odmah u zatvor za neprijateljsku propagandu !

Ali kad puče revolver, mula hodža Mamer8) mu se osmehnu i…Enver Hodži izbi san, vrati se među žive, gledajući začuđeno okupljeni svet.

"Živeo nam i živ bio Mula !"- učini mu se da je čuo glas ministra Mihalaća Zičištia.

-Pokazaću ja tebe ko je Mula !- pripreti mu Enver i naredi da mu ga udalje od kreveta odmah.

Kažu da mu je Ismailj Kadare, u onom pismu-čarčaf, pisao da ga sav narod, pošto je pročitao taj roman Kaplana, po pežorativnoj ličnosti tog romana mula hodža Mamera, naziva MULA ENVER.

Izlazeći iz vile Envera Hodže, Mihalać promrmlja:

-Pa što mu jadan ja učinih?! Što mu učinih?! Kadri Hazbija ga nazvao Mula, a ne ja! Ja sam ga samo stavio na znanje za to!…Sigurno sam mu se pričinio kao Kadri Hazbija…sigurno…

-Napred, kučkin sine!- izdra se na ministra ljutito Fićor Šehu9) i doprati ga do vrata zatvorske ćelije, gurnu ga unutra sa prezrenjem, lupi mu vrata i naredi policajca da ih zatvori.

Pošto su uhapsili ministra zdravlja, svog druga iz rata i suborca za istu kauzu, možete zamisliti što se zbi samnom, koga ne samo što me sam đavo nauči da napišem to delo, taj roman, već, za moj belaj, imam i ono ime toliko na zlo čuveno! Eh, oče, oče! Zašto si me nazvao Kaplan?! Zar ne vidiš da postadoh katram?!

I da bi belaj postao još veći, desi mi se i pseudonim sa verskom etimologijom i simboličnim, sinjifikativnim značenjem. Znate li vi što znači na arapskom jeziku Resul? Poslat od boga, od Alaha, dželešanuhu! Znači, za Envera Hodžu ja sam kot Ane Kaplan, preko svega - i poslat od Alaha da ubijem njega, kao što je to i Ana Kaplan ubila Lenjina! Tobe estakfurulah! Ja da ubijem Čika Envera, kome sav albanski narod peva "uzeo od naših dana!", estakfurulah, estakfurulah !!!

Opet me tresnuše u zatvor i izvedoše pred sud. Osudiše me. Ali ne kao poslat od boga, jer Enver Hodža, kao što treba da znate, ovaj dinsuz iz Đirokastre10) kaže da nema boga. A kad nema boga, nema ni od njega poslatog agenta da ga ubije. Tako se spasih te optužbe. Znači, osudiše me za neprijateljsku propagandu protiv komunizma, socijalizma, narodne vlasti i partije, kao verni i okoreli sluga buržuaske ideologie, đavola i sina mu. Samo za zemljotrese koji drmaju Japan nisu me optužili! Očekivao sam da će me kazniti i za moje ime, pa i za prezime-pseudonim. Pošto me nisu povezali sa UDB-om, očekivao sam da me povežu sa eserkom Ana Kaplan. Štaviše, i da me proglase za njenog sina! Jer, da znate i ovo, za moj potpis, koji sam pisao ćirillicom, urliknuli su do nebesa. Ili nije istina ovo, Fitime Hodžati?!11) Optužiše me da potpisujem kao …kao Ana Kaplan?! Ne! Optužili su me da potpisujem kao ipsissimus Lenjin!!! A da potpisuješ kao Lenjin - beše zločin. I to jako težak zločin. Zločin nad zločinima! Ovako je to tražio njihov marksizam-lenjinizam !

Ili ne, druže Envere?!

I opet me razvedoše od žene. I ova, kao ona prva, izjavi da neće više da bude žena jednog "narodnog neprijatelja".

Nije pokazala ni najmanje sažaljenje za mene, iako je bila sasvim svesna da sam sasvim nevin.

Nije žaljila ni decu, Dušana i Dušanku, koju mi je sva Albanija i albanska dijaspora po svetu držala na vrh jezika: posebno dirljivim rečima za naše Kosovo, jer sam upravo njima i posvetio taj roman, ni da sam predosećao što će se zbiti sa nama i kakvu će monstruoznu nezahvalnost demostrirati i izliti nad našim glavama ovi monstruumi albanskog naroda.

Moj albanski drug i suborac, umetnik Kujtim Spahivogli, kad je i njega isto ovako razvela žena, reče jednu jako pametnu reč za žene političkih uhapšenika u Albaniji: da su za njih muževi kao kaputi, koje ogrću kad im je zima i skidaju ih čim nastane vrućina.

Pa šta sam jadnik ja mogao tu, kad mi sa ženama nikako nije išlo?/

Nije mi bilo dosta ovo, već se diže i katolički pop-književnik Ndue Siništaj (Koji je za sebe razmenio svoju svešteničku mantiju za gaćice jedne žene!) i optužuje me da sam ja menjao žene, a ne žene mene !

Zgrčih se na dnu zatvorske ćelije od betona i ugrizah jezik zubima, da ne urličem od bola, od muke, od besa.

Zgrčih se u sebe i - ržući kao tigar za ovu moju nesreću - rekoh božjem izaslaniku:

"Dobro su ti učinili, Kaplane! Hteo si da pišeš roman!…Nisi znao, Alahov resule, da se to u "socijalističkoj" Albaniji, bez specijalne dozvole Mula Envera, ne dozvoljava?!…Dobro su ti učnili, dobro, sasvim dobro!Čami sada u bajbukAlbanci imaju pravo kad ti kažu: Ako je iko zaslužio zatvor, ili si to zaslužio ti, ili niko!Vidi, vidi ti njega! Nije mu bilo dosta da bude jugoslovenski književnik, već htede da postane i albanski!…Ćuti i čami, Anin sine!"drugog izlaza nemanemanema…"

Što mislite? Ćutao sam?!

Da sam čamio, čamio sam kao niko drugi na svetu, ali što se tiče ćutanjaeh, to je druga priča

Ovaj zatvor nije bio tako kratak, kao prethodni, tamo - u Jugoslaviji. Ma kao zatvor u Albaniji, zna se! U Jugoslaviji su mi rekli: Da uđeš u zatvor, vrata zatvora su tako velika, velika, od obale Jadranskog mora, do obale Skadarskog jezera. A da izađeš - e-e, da izađeš manja su od onog otvora majke koja te rodila.

U Albaniji mi rekoše sami policajci, na dan kad su me premesti u zatvor zvani Burelj: "Ky vend quhet Burel, që do të thotë - hyn e nuk del!" (Ovo se mesto zove Burelj, a to znači - ulaziš i - ne izlaziš).

Ljudima se i od samog imena Burelji ježila koža, kamoli i da te tamo pasaportiziraju12)! U Burelju ljudima ne samo što osede kose, već i otpadnu do posljednje dlake. Otpadaju i zubi. Trunu i kosti.

Istina je da moji zubi nisu pali. Pa gde me ostavi Mula Enver da mi otpadne i jedan jedini zub?! On mi je sve iščupao kleštima kovača! A našao je i jednog majstora za taj posao - onuda, iz Skadra, koji nam se predstavi kao zubar, iako jedan jedini dan za zubara nije učio.

Istina je da mi ni kose nije iščupao. Ali godinama i zločinima osede mi ih do korena.

Istina je da me nisu ubili, kao mnoge druge, koji sada trunu bez groba i mramora. Ali me nisu ubili jer im to nije pošlo za rukom, a ne jer im je bilo žao.

Zato su mi rebra i kosti odbrojili jedno po jedno, gore od onih njihovih kolega u zatvoru Tetova - Makedonija. Slomiše mi i ruku: onu ruku kojom sam pisao roman IZDAJA !

E pa IZDAJA se drukčije ne dokazuje, ne potvrđuje, ne potpisuje !

Pokušali su, učinili su sve kroz decenije zatvora, i mobingom i zločinima, da mi slome i srce, ali uzalud.

Eh, ovo moje srce! Ni konji Banata ne verujem da ga imaju većeg, ni jačeg, silnijeg! Moje dobro srce! Ni da sam bio sin Majke Jugovića i starog Jug Bogdana! Da samo znate kako mi je kucalo, kako me udaralo! Da samo znate kako mi kuca, kako me udara i dan danas! Baš kao generator !

Iako su mi se zakleli da ću u tom zatvoru ostaviti kosti, zahvaljujući mom srcu, ali i mozgu, pa i pomoći drugova, koji su skidali zalogaj hleba od svojih usta i krišom mi ga dodavali, evo gde izbih još jednom na svetlost dana, izađoh iz zatvora.

Eh, da znate kako gorko dođe ovo Ademu Demaćiju13) i Ismailu Kadareu! Koliko se ožalostiše profesori Univerziteta u Prištini, studenti, intelektualci. Ne samo Enverovci, već i Titoisti !

Njihovu žalost izrazili su i preko štampe, preko svih medija. Vidite, čitajte! Svugde su pisali da je najveća greška Mula Envera što nije ovog Kaplana i šejtana streljao, što mu je dozvolio da izvuče živu glavu iz zatvora. Pritekli su im u pomoć i francuski Stralinisti preko svog lista L'HUMANITE ! Pritekli su im i srpski Titoisti, pa i pravoslavni fundamentalisti, na čelo sa Ilijom Petrovićem.

A da kako će drugo ovi "humanisti" demostrirati taj njihov humanizam?!

Albanski demokratski ambasador u Turskoj, akademik, prof. dr Skender Škupi, lično, svojim punim imenom i prezimenom, a ne kao neki što laju pseudonimima, busajući se u prsa za antienverizam izbljuvao je protiv mene čitavu stranicu lista ALBANIA, velikog formata, kao Titova BORBA, i to sitnim-sitnim slovima.14)

Upravo zato što mi bi jasno o kakvoj se to demokratiji radi u Albaniji, popeh se na avion i nebu nad oblake, preko Jadranskog mora i Italije, direktno u Švajcarsku.

U Ženevi, za koju kažu da je glavni grad sveta, mukom i samopožrtvovanjem, počeh da svijam novo gnezdo. Treće gnezdo u mom životu.

"Bez treće, nema sreće !"- šapnuh sebi.

Iako umoran, slomljenih kostiju i ostareo, izmožden od tortura i ljudske nezahvalnosti, pa i proganjam od agenata jugoslovenske UDB-e i albanskog SIGURIMI-a, onako kao što nisam držao žalost u Albaniji za prvu ženu, nisam držao žalost ni u Švajcarskoj za ovu drugu. A i kako da držim žalost, kad mi je srce još uvek kucalo, udaralo kao beba nogama u utrobi majke! Kako da držim žalost kad oko mene švajcarkinje, kao Alahove hurije, jedna lepša od druge, jedna razgolićenija od druge, viju kolo ljubavi. U zatvor nisam ni sanjao raj, a ovde se osetih kao u raju. Baš kao među rajskim hurijama !

Pa ko u Švajcarskoj može držati žalost za razvedenu ženu?!

Tako, opet se oženih.

I opet uzeh jednu nevestu mladu. Mlađu i lepšu od druge! Po godinama i ova bi mogla biti kćerka one druge. A što se tiče lepote, i mladići pomahnitaše za njom, kamoli ja starčić. Novinar Salih Kabaši, koji dođe da mi ovom prilikom učini intervju, kad je vide, zakle se javno, i preko štampe, da će dobrovoljno otići u zatvor da bi, pošto izađe iz zatvora, zaslužio i on jednu ovako mladu i lepu ženu, kao moja Etleva. Vaistinu, održao je samo drugi deo zakletve, jer - i bez zatvora - ostavi ženu sa sedmoro dece i uze jednu drugu, sigurno - mlađu i lepšu, pa i bez dece! Ali ovo pop bez mantila Ndue Siništaj ne vidi, jer su i njemu izgleda iskapile oči za mojim ženama !

Na dan venčanja odenuše me kao mladoženju. Rekao sam vam da se dva puta muškarac raduje. Ali oni koji su moje sreće, eto ti kako se raduju i po treći put. Pa recite da nisam znao da poraze u životu obrnem u pobede !

Sa pesmama i orom, po našem običaju, a ne kao u Švajcarskoj, izvedoše me iz stana, smestiše me u jedna kola i, od Meyrin-a, gde aktuelno stanujem, krenusmo za mairie, ovako nazivaju ovde na francuskom jeziku opštinu, gde se nalazi institucija, nadležni organi, pred kojima se sklapa brak.

Čitavim putem od nekoliko kilometara, za čuđenje meštana, ne samo kola u koja sam bio ja sa nevestom, već i kola koja su me pratila, trubila su ni da je gde buknula vatra. Sve zajedno, istovremeno, pa i jedna za drugom. Počeše da trube i ostala kola, u znak pozdrava i blagoslova. Jedna prava simfonija truba. Izgledalo mi je kao da se sva Ženeva digla na noge da uzme učešće na ovu moju svadbu, koja je simbolizirala i moj trijumf, ne samo nad Titom, već i nad Enver Hodžom, nad svima onima koji su me hapsili, koji su protestirali protiv mog puštanja iz zatvora, nad svima onima koji su se borili protiv mene, pa i nastavljaju da se bore.

Grabite mi vi žene, a ja je zamenjujem mlađom i lepšom !

Kvart Meyrin ima svoju mairie, ali sam ja pretstavio dokumenta za ženidbu u mairie kvarta Les-Eaux-Vives, koje znači „Žive vode", jedan od najlepših kvartova Ženeve, na desnoj strani Jezera Leman.

Mairie beše sred kvarta, na raskrsnici mnogih ulica, koje iz centra Ženeve vode za Francusku, za Evian i za Šamoni. Oko nje klizila je reka kola svih boja, svih targi, svih modela i svih marki, koje - kad čuše trube i videše moja kola sa pantljikama svakojakih boja, izgleda da su odmah shvatili da je ovaj bračni par izuzetan, ako ne kraljevski, a ono grofovski sigurno.

I ova kola nas pozdraviše njihovim trubama i otvoriše nam prolaz.

Ovako smo najzad stigli pred mairie, jedna velika zgrada, sa gotskom kupolom, lepa da lepša ne može biti. Behu je ukrasili i zastavama, svakakvim zastavama, svih naroda i svih krajeva sveta. Potražih očima zastavu moje domovine, ali uzalud. Nju su izgleda zaboravili da je istaknu. A možda je nisu postavili upravo zato što su me pod tom zastavom proganjali i optuživali, grabili žene i decu.

U jednoj sali, sva odenuta u kao krv crveni peluš, sa zavesama od tila ili belog najlona na velikim prozorima, sa teškim draperijama, sa mnogim osvetljenjima, koja - iako dan - sva su bila upaljena, sa jednim velikim lusterom od sjajnog kristala, svetlucavog, koji je vision na sred plafona, zografisanog, sa zlatnim okvirom i gravurama od gipsa po krajevima i u sredini, sa šandanima isto tako od kristala na stranama zidova, sa dugim stolovima i stolicama, foteljama…O, bože, bože! Zastao bi vam dah i samo na fotografiji da sve to vidite, kamoli da ste i sami, lično, sred te lepote, pa i sa jednom mladom i lepom nevestom pod ruku, sred pažnje svih tih ljudi, zvanica i nezvanica, koji se behu okupili da posmatraju, da prisustvuju ovom zvaničnom, službenom činu mog venčanja.

Blicevi novinara i prijatelja kresnuli su na sve strane. Svojim bleskom su nam oduzimali očni vid, dok je jedan moj prijatelj, sa aparatom za filmiranje na rame, od kad su počeli da me oblače kao mladoženju, tamo - u mom stanu u Meyrin-u, počeo je snimanje i nije prekidao taj posao ni za trenutak.

Svečanosti mog venčanja davali su jednu tešku senku službenici ove opštine, svi odeveni u uniformi, crni kostumi, kao popovi, u belim košuljama i crnim leptir-mašnama, svi kao skamenjeni, seriozni, sasvim službeni, kao da neće da me venčaju, kao da će da mi stave na glavi gvozdenu krunu, užeglu na vatri, baš kao Matiji Gubecu u Hrvatskoj. Verujem da ni u crkvi se venčanje ne čini sa većom svečanošću i više službeno. Sigurno da se ovako svečano nije venčao sa svojom nevestom ni moj čukunded, grof  Ivan Burović, u svoje vreme guvernator  Herceg Novog i Južne Hercegovine, tamo - u crkvi "Sveti Nikola" antičkog Perasta !

Eh, kad bi mogao da ustane iz groba i da vidi ovog svog pra-praunuka, koji se borio sâm-samcat protiv dva najveća imperatora Balkana, Tita i Envera Hodže! Siguran sam da bi mi zavideo ne samo borbu i ovu nevestu, već i ovo venčanje, ovu počast !

Pesma i orao behu zanemeli još na vrata opštine. Polako, jedan za drugim, zanemeše i glasovi, pa i sašaptavanja, čim u sali uđoše pretstavnici vlasti, službenici. Prekinuše i blicevi svoj posao. Zavlada apsolutna, mrtva tišina. Ništa se živo nije čulo. Samo je snimanje nastavljao moj prijatelj i prisutni su radoznalo gledali ceremoniju, kao zaliveni.

Srsi mi prođoše kroz telo. Osetih neku neobjašnjivu hladnoću, koju nisam osetio ni pri prvom, niti pri drugom venčanju. U tom ambijentu, samo mi krilo moje košute, koja me više držala, nego što sam ja nju držao, zgrejalo telo, dušu i misli.

A misli mi se odjednom skupiše ujedno, kao na kakvom kongresu. Sam od sebe pozvah sebe da budem svestan čina u koji se angažujem, koji vršim, da se duboko razmislim šta to činim i u kakav novi put života ulazim, kuda to idem. Gde to vodim i ovu mladu devojku, koja ni sama niti njena porodica ništa mi nisu dužni?! Zašto je vučem za sobom?! Kuda? Kuda? U kakvu neizvesnost?! Svet je beskrajan, a putevi bezbrojni.

Nehotice mi misao odlete kod moje prve i druge ženidbe, u onoj uskoj i jadnoj kancelariji matičnog odseka u Tearce-Tetovo-Makedonija i u isto takvoj kancelariji matičnog otseka u Ljušnje-Albanija. U ovoj poslednjoj, iza mojih leđa, u momentu kad sam ja potpisivao venčanje, gurali su se i urlikali oni koji su mesecima čekali na red za venčanje, ili da registriraju novorođenče od pre nedelju-dve, pa i oni koji su isto tako nedeljama čekali na red da registriraju smrt svoje majke ili oca.

Službenik, mrka izgleda, koji nam pročita švajcarski zakon o braku, upita mene, a zatim i moju nevestu, slažemo li se za ovaj brak. Pošto oboje rekosmo DA, potraži nam da izmenimo burme, oznake braka. Svršismo i sa tom formalnošću, iako smo sve učinili od vremena, skoro pre godinu dana.

Zatim, na oči sveg tog sveta, koji se tu skupio da posmatra, poznati i nepoznati, na oči zvaničnih svedoka našeg venčanja, poljubismo se i…službenik nam primače registar, gde našom rukom trebaše da potpišemo sklapanje braka. Beše to jedna velika, debela i teška knjiga, sa glatkim koricama kao od lastre, premazana lustrom.

Potpisujući, glavom nad tim registrom, baš kao da sam promrmljao kakvu molitvu bogu, prišapnuh nevesti na uho:

"Slušaj ženo, ako me i ovde budu uhapsili, nemoj pogrešiti da me pričekaš dok izađem iz zatvora! Razvedi me i ti, kao one dve prethodne, jer…kad budem izašao iz zatvora, ja imam običaj da se iznova ženim jednom novom nevestom, mlađom i lepšom !"

Moja nevesta ne mogade da se pridrži. Iako se stegnu, učini muklo:

-Khi ! Khi !

I izvadi maramicu da obriše suze, koje joj od smeha vrcnuše na oči.

Glavni službenik, koji stajaše na noge pred nama, iznenadi se od ove njene neozbiljnosti. Zato je upita sasvim uljudno:

-Zašto se smejete, madame ?!

Tada joj ona objasni to na francuskom jeziku:

-Ovaj…ovaj, moj muž,- ona pokaza na mene,- ne samo u ovom trenutku radosti, već i za streljanje kad bismo ga poredili, uvek će naći i reći neku reč i prisilno bi nas učinio da se smejemo,- odgovori mu ona, izvinjavajući se.

-Pa šta vam to reče, madame?

Tada mu ona ispriča sve.

Službenik, koji je pred sobom imao dosije sa mojim dokumentima, gde piše da sam već bio dva put oženjen (Iz švajcarske štampe mi znavaše i biografiju!), reče mojoj nevesti neizmenjenom ozbiljnošću:

-Ne uznemiravajte se, madame! Neće mu se više pružiti mogućnost da se još jednom oženi, jer ovde ne hapsimo ljude za agitaciju i propagandu. Znači, od sada može pisati šta mu volja, poeme i romane, protiv koga hoće, i protiv našeg presednika. Niko ga neće uhapsiti i druge neveste, sem vas, neće više imati !

Dok joj je on to govorio svečano, istom onom svečanošću sa kojom nam očita i zakon o braku, ja se osmehnuh njemu i svima, govoreći im u sebi: "Kakva šteta?!"

Preko zavesa i prozora, sa ulice, odjeknu pesma tih dana: "O les filles/", koju su pevali neki mladići u prolazu. Oni su bili veseli, puni elana, zdrave radosti i čili. A imali su i zašto. Oni ni sanjali nisu ono što sam ja pretrpeo tamo, na onoj krvavoj ploči ljutoga Balkana, u borbi ne samo za slobodu i demoktatiju mog naroda, već i njih i njihovog naroda, te njihove pesme i njihove radosti, koja nije znala ni za Staljina, ni za Tita, pa niti za Envera Hodžu.

Uzeh pod ruku moju nevestu i izađosmo na ulici da im se pridružimo i radujemo i mi, jer smo dosta zla pretrpeli, dosta smo patili i stradali, žrtvovali za sebe i za sve druge, za Švajcarce i sve narode sveta.

 

Ženeva,

dana 22. mart 1992.

 

______________

1) Rexhai Surroi,- albanski književnik sa Kosova, bio jugoslovenski ambasador u Španiji, pa i zamenik ministra Spoljašnjih poslova.

2) BRISKU, Bahri: Kapllan Resulët kanë qenë dhe janë agjentë të UDB-së, list JEHONA, Tirana, 10 maj 1993. Vidite i njegovu knjigu-paskvilu POLEMIKË LIDHUR ME FALSIFIKIMET SHKENCORE KUNDRA SHQIPTARËVE TË Kapllan Buroviqit, Skadar-Albanija, 2011.

3) Vdite za ovo satiru Što sam tražio u Albaniji?, objavljena u mojoj knjizi satira Skenderbeg po drugi put među Srbima, Ulcinj 2013.

4) Mic Sokoli,- albanska istorijska ličnost za koga se kaže da je u borbi sa Turcima uhvatio neprijateljski top za cev i tako ga savladao.

5) Kad je umro Enver Hodža, njegova supruga Nedžmija, plačući javno, pred kamerom novinara, uskliknula je: "Gde me ostavi, Envere?!" Kad smo to čuli u zatvor Burelji, mnogi osuđenici kliknuše: "Uhapsite je za neprijateljskiu propagandu !"

6) Ramiz Alija,- posle smrti E.Hodže zamenio ga na položaj šefa Partije rada Albanije, a bio je istovremeno i presednik Republike.

7) Kadri Hazbiu,- ministar Unutrašnjih poslova Albanije, sve do dana kad ga smakao i fizički likvidirao E.Hodža, da ne bi smetao R.Aliji da dođe na vlast i da ga nasledi.

8) Hodža Mamer, od svih zvan MULA po verskom rangu, ličnost je romana IZDAJA, objavljen u Tirani 1965. godine. U koncepciji i pretstavljanju ove figure, autor Kaplan Burović je izneo pežorativnim crtama mnoge karakteristike Envera Hodže, za što ga stavio na znanje upravo Ismail Kadare, koji je svakako intrigirao protiv Burovića, što nastavlja i dan-danas. Po nazivu MULA ove ličnosti, od dana objavljivanja romana, albanski neprijatelji E.Hodže počeli su da i ovoga nazivaju tako posprdno.- REDAKTOR.

9) Fiqor Shehu,- šef otseka Unutrašnjih poslova u Skadar, koga je E.Hodža dovukao u Tiranu na položaj zamenika ministra Unutrašnjih poslova, iskoristio ga za likvidiranje Mehmeta Shehu, a zatim je i njega likvidirao.

10) Dinsuz iz Đirokastre: dinsuz - turski „neznabožac, bezbožnik". Đirokastra je grad južne Albanije, rodno mesto Envera Hodže.

11) Fitim Hoxhati,- javni tužilac na jednom insceniranom sudskom procesu, koji me optužio za neprijateljsku propagandu i za moj potpis ćirilicom. Tada je on uskliknuo: " Shihni, shihni! Ai edhe firmos me shkronja ruse! A nuk vërteton kjo gjë se ai është armik i përbetuar i sociallizmit ?!" (Vidite, vidite! On i potpisuje sa ruskim slovima! Pa zar ovo ne potvrđuje da je zakleti neprijatelj socijalizma?!"

12) Pašaportiziranje- Ne znam da postoji ova reč u našem, srpskom jeziku, mada se može upotrebiti u smislu kontrole pasoša, pasošiziranje. U Albaniji se pod pašaportiziranjem podrazumevalo registriranje osoba u jednom od njenih srezova, gradova, sela. Bez pašaportiziranja se nije nikome dozvoljavalo da ma nge stanuje u Albaniji. Ovde se upotrebljava u ironičnom smislu, jer su je tako upotrebljavali i osuđenici zatova u Burelju, pašaportizirani tu za večna vremena, do njihove smrti.

13) Adem Demaći- albanski književnik sa Kosova, izašao kao lažni svedok UDB-ine optužnice protiv Akademika Burovića i, da se to ne sazna, poželjeo je da ga Enver Hodža fizički likvidira. Zajedno sa Ismailom Kadare on je jedan od glavnih duhovnih potstrekača monstruozne demonstracije na Prištinskom univerzitetu protiv puštanja Akademika Burovića iz albanskog zatvora.- REDAKTOR.

14) SHKUPI, Skënder: Qëndrim i pështirë i një pseudoshkencëtari, list Albania, Tirana, 25 maj 1999.

 

 

 

 

podeli ovaj članak:

Natrag
Na vrh strane