Kosovo

 

Domagoj Margetić: "Operacija Durres"-Kosovo i novi balkanski poredak (6.)

 

Reinkarnacija duše i strah od zeca

 

Poznati zagrebački novinar-istraživač Domagoj Margetić, objavio je knjigu "Operacija Durres"-Kosovo i novi balkanski poredak, čiji je izdavač magazin Tabloid. Knjiga je izašla neposredno uoči besramnog "kompromisa" koji je srpsko rukovodstvo potpisalo, praktično predajući Kosovo u ruke dojučerašnjih terorista, koji su, uz pomoć Amerike i NATO pakta, nasilno uspostavili narko-državicu na delu teritorije Republike Srbije. U svojoj knjizi,  Margetić detaljno opisuje ekstremni islamizam i vehabizam među Albancima, njihove klanove i porodične zadruge, i upozorava da ratovi na Balkanu još nisu završeni i da će se Kosovo tek pretvoriti u veliki međunarodni problem, ravan onome n Bliskom istoku. Tabloid u nekoliko nastavaka objavljuje najvažnije delove ovog izuzetno važnog istraživanja, jer mnogim lažnim autoritetima u Srbiji ni danas nije jasno šta je albanski ekstremizam.

 

Domagoj Margetić

 

Na tradicionalnom Balkanu je bilo poznato da se Bektašije najlakše prepoznaju po svojem strahu od zeca. Stoga su se tradicionalno, sve do današnjih dana, naročito medu Albancima, sačuvale šale na račun Bektašija zbog ovog vjerski ukorijenjenog straha. Korijen ovome je u tome što su Bektašije iz pučkih vjerovanja Anatolije iz trinaestog stoljeća preuzeli ideju reinkarnacije duše koju ideju su razvijale razne orijentalne religije.

Premda Bektašije vjeruju u zagrobni život, te raj i pakao kako su prikazani u Kuranu, dopuštaju i mogućnost reinkarnacije duše. Stoga Bektašije vjeruju da je Yazid, inače omraženi lik u šijitskom Islamu, koji je ubio Muhamedovog unuka Huseina i njegovu obitelj, vječno reinkarniran u zeca, te svaki put kad vide zeca dopuštaju mogućnost da je baš taj zec u biti reinkarnirani Yazid! Stoga je zečevina u Bektašizmu zabranjena kao i svinjetina, a Bektašije u prilikama kada vide živu životinju zeca često pokazuju strah od te, inače sasvim bezopasne životinje.

 

Na širenje Bektašizma utjecali Janjičari

 

Otomansko carstvo je svoje elitne trupe, janjičare regrutirala iz kršćanskog stanovništva Balkana. Tako su elitne postrojbe Otomanskog carstva govorile albanski i bosanski jezik.

Kako je ovo stanovništvo pretežito regrutirano od kršćana (Albanci su do druge polovine sedamnaestog stoljeća pretežito bili kršćani), ovim konvertitima je Bektašizam bio bliži od ortodoksnog Islama, kako sunitskog (koji je bio službena religija Otomanskog carstva), tako i šijitskog. Na to je bitno utjecala i bektašijska tradicija štovanja svetaca i štovanja ikona, što Islam inače ne poznaje (ikone su u Islamu inače strogo zabranjene). Osim toga, Bektašije su u pravilu monogamni, te je uloga žena u toj sekti znacajna, za razliku od restrikcija koje Islam inace odreduje prema ženama.

Bektašije su poznati i po svojem ucenju "jedinstva bica" (Wahdat-ul-Wujood, the Unity of Being), zbog čega autori na Zapadu smatraju da je Bektašizam preuzeo antički koncept panteizma. Osim toga Bektašije vjeruju da Kur'an sadrži dva nivoa značenja, vanjsko (zahir) i unutrašnje (batin), koje je superiornije, i koje dovodi do spoznaje univerzuma i čovječanstva. I ovo učenje zapadni autori smatraju panteističkim.Osim toga, Bektašizam je poznat (i u Islamu osuđivan) zbog svojeg koncepta "Alah-Muhamed-Alija", pa tako Bektašije recitiraju ova tri imena kao jedno ime. Stoga i islamski i zapadni autori ovo tumače kao "sveto trojstvo", odnosno neislamsko učenje izravno preuzeto iz Kršćanstva.

 

Piramidalna organizacija Bektašija

 

Bektašije su od drugih sufijskih redova preuzeli piramidalnu strukturu organizacije, te svoje članove rangiraju u niz nivoa, od "inicijalnih" pa do vrhovnih. Nakon inicijacije (nesib) ulazi se u prvi nivo (mahip). Obični Bektašije su u pravilu u ovom prvom inicijalnom nivou. Pojedinac koji se uzdiže može dostići viši nivo derviša. Iznad nivoa derviša je nivo "baba". Baba je pripadnik bektašijskog klera i vodi tekiju (tekke), što je neka vrsta bektašijskog vjerskog centra i džamije, pa je baba zapravo u rangu imama (hodže). Iznad babe je rang "halife-baba", još znan i kao "dede", a što se usporeduje sa nivoom biskupa kod kršcanskih crkava. Na vrhu hijerarhije je "dedebaba", (ili "kryegjysh") koji je poglavar sufijskog reda.

 

 

 

 

Paralelne piramidalne strukture u Bektašizmu

 

Osim ove piramidalne strukture, postoji i paralelna struktura, koju sacinjavaju muhibi, tj. članovi reda koji su dali posebnu prisegu redu, te ašikije (ashiks), koji predstavljaju nešto kao laike uključene u rad reda. U svakom slučaju muhibe se smatra jačima od baba (imama, hodža, glavara /vjerskih centara-džamija/ tekija, a status muhiba može biti i tajan, pa je na taj način u Bektašizmu institucionalizirana tajna piramidalna struktura u sekti.

 

Počeci Bektašizma

 

Sve do početka šesnaestog stoljeća Bektašije su bili locirani isključivo u Anatoliji, te su predstavljali neorganiziranu sektu - polupagansko pučko vjerovanje - na samom rubu otomanskog društva. Ovo se promijenilo kada je Balim Sultan, drugi "pir", odnosno osnivač Bektašizma, na temelju ovog pučkog vjerovanja osnovao sufijski red sa strogim ustrojem.

Ovaj sufijski red ubrzo su prihvatile janjičarske trupe, te je do kraja šesnaestog stoljeća Bektašizam bio poluslužbena religija janjičara, a Hajji Bektash svojevrsni svetac-zaštitnik janjičara. Tako su se Bektašije do kraja šesnaestog stoljeca proširili medu janjičarima, a preko janjičarskog utjecaja i opće islamizacije Albanaca sredinom i u drugoj polovini sedamnaestog stoljeća, po cijelom Balkanu, a naročito po krajevima nastanjenim Albancima.

Ovo stanje ostalo je sve do 1826. godine, kada je sultan Mahmud drugi zabranio i uništio Janjičare, pri čemu je proveo i opširan progon i pokolj Bektašija širom Otomanskog carstva. Ovo se u današnjem Bektašizmu zove "prva tragedija Bektašija" (albanski: gjëma ë parë e Bektashizmës).

 

Bektašije nakon pokolja 1826. godine

 

Većina Bektašija preživjela je ovaj pokolj, i to na način da su svoje aktivnosti pritajili, tako da su se formalno predstavljali kao pripadnici nekog drugog sufijskog reda, ili su se jednostavno održali u planinskim i drugim izoliranim područjima, gdje ih je štitio plemenski ustroj tadašnjeg albanskog društva. Ovo je narocito važilo za jug Makedonije, gdje praktički od 1826. do danas Bektašije kontinuirano prikrivaju svoj identitet, premda je područje od Gostivara do Kičeva, Debra i Struge pretežito bektašijsko.

Za razliku od Balkana, gdje je kroz devetnaesto stoljeće bilo puno plemenskih i sektaških obračuna izmedu sunitskih i bektašijskih Albanaca, u Anatoliji se stanje smirilo ubrzo nakon ovog pokolja, te su Bektašije nastavili prakticirati svoju vjeru kao i prije.

 

Ataturkova zabrana derviša u Turskoj 1925. godine

 

Reforme koje je Mustafa Kemal Ataturk provodio u okviru modernizacije i vesternizacije Turske, dovele su godine 1925. do opće zabrane derviških redova, koje je moderna turska država energično i efikasno provela. Tako je zabranom Bektašija u Turskoj došlo do migracije nekoliko tisuća Bektašija, uglavnom vodećih ljudi u sekti iz Turske u Albaniju, čime je sekta postala gotovo isključivo albanska. Ovome je pomogla činjenica da je zadnji poglavar reda u Turskoj prije zabrane, "dedebaba" Sali Niazi Dede bio Albanac, koji je nastavio aktivnosti vjerskog centra Bektašija u izgnanstvu u Albaniji. (Sali Niazi je Tursku napustio 1931., tj. šest godina nakon službene zabrane reda, kad se pokazalo da će državna opresija biti dovoljno efikasna da eliminira svaku aktivnost sekte u Turskoj.)

U svakom slučaju, ova zabrana se u bektašijskoj tradiciji zove "druga tragedija" (gjëma) Bektašija.

Premda danas u Turskoj živi više stotina tisuća Bektašija, riječ je uglavnom o urbanim doseljenicima sa Balkana, koji su u urbanim uvjetima konvertirali mnoge druge useljenike s Balkana, ili su kroz miješane brakove kooptirali u sektu starosjedioce.

Ovo je naročito prakticirano kroz djelovanje žena u sekti, čime je relativna emancipiranost bektašijskih žena bila atraktivna u uvjetima turskog urbanog života, i sekta se širila po Turskoj u novije vrijeme. Tako da danas u Turskoj oko 1-2% populacije, odnosno blizu milijun ljudi čine Bektašije. Međutim, među njima gotovo da i nema potomaka izvornih sljedbenika ove sekte u Tuskoj, prije njene zabrane 1925. godine.

 

Osnivanje moderne albanske bektašijske sekte

 

Uspostava nove albanske države na Balkanu 1912. do 1919. institucionalizirala je albanski acionalizam kao obranu od susjednih država Jugoslavije i Grčke, ali isto tako i Italije, te od turskih pretenzija. Tako je u sukobu Bektašizma i novog turskog nacionalizma u Bektašizmu prepoznata "jedina izvorno albanska vjera", te je država počela favorizirati Bektašije. Tako je nova država sumnjičila pravoslavnu crkvu za suradnju sa grčkim vlastima, rimokatoličku crkvu za suradnju sa Talijanima, (premda je ista izrazito podržavala albanski nacionalizam), a sunitske institucije za suradnju sa Turskom, u Bektašijama se vidjelo "prave Albance" koji nisu vezani "ni za kakve strance".

Tako je pod zaštitom albanskih vlasti u tekiji u gradu Prishta u Albaniji dana 28. rujna 1929. organizirana moderna bektašijska sekta i donesen "ustav" sekte (nešto kao Kanonski zakonik kod rimokatolika). Tako je sekta organizirana u hijerarhiji: 1. kryegjysh (glavar sekte), 2. gjyshërit (dede) kao lokalni glavar (slično biskupu u Kršćana), 3. prindërit (baba) kao imam (hodža) koji vodi pojedinu bogomolju  (tekiju, tekke), 4. derviši i 5. ostali djelatnici u sekti. Kao službeni jezik sekte uzet je albanski jezik. (Ovu odluku se u Islamskom svijetu inače smatralo krivovjernom, budući da je jezik Kur'ana arapski i da je arapski službeni jezik svake "prave" muslimanske kongregacije.)

 

Sekta je teritorijalno organizirana u šest područja (gjyshëri ili dedelik), slično kao biskupije kod kršćana, sa sjedištima u gradovima Kruja Elbasan, Korça, Frashëri, Prishta i Gjirokastra. Ovaj proces je kod Bektašija stvorilo mit o Albaniji kao "bektašijskoj državi". Ovo su kasnije potencirali komunisti koji su 1946. priznali Bektašijama status "posebne vjerske zajednice" u Albaniji, zajedno sa Sunitima, Katolicima i Pravoslavnima.

 

Podjela Bektašija na dvije struje

 

Ovo osnivanje moderne sekte je bilo dobro prihvaćeno na samom jugu Albanije, gdje je velika većina Bektašija ušla u novoosnovanu sektu. Medutim u srednjoj Albaniji, oko Elbasana i na sjeveru su Bektašije bili još od 1826. ukorijenili funkcioniranje u ilegali, u tajnosti, te su smatrali da sekta mora i dalje ostati neprimjetna i da njeno postojanje mora ostati tajnovito. Tako je većina Bektašija u srednjoj i sjevernoj Albaniji odbila uči u sektu. Slično se dogodilo na području bivše Jugoslavije, gdje su Bektašije u Đakovici, Tetovu i još nekim krajevima simpatizirali novu sektu i kasnije se u nju učlanili, dok su Bektašije u Drenici (središnja dolina na Kosovu), te u jugozapadnoj Makedoniji odbili uključivanje u sektu.

Stoga su na Balkanu nakon ove podjele ostale dvije grupacije Bektašija: pripadnici službene nacionalističke albanske sekte i polutajne zajednice vjernika koje ne žele ni na koji način isticati svoj identitet. Tako da je danas u Albaniji oko 25% Bektašija (oko jedan milijun ljudi), od kojih je oko 15% (oko šest stotina tisuća) učlanjeno u službenu bektašijsku sektu, dok je oko 10% (oko četiri stotina tisuća) u "prikrivenim" bektašijskim kongregacijama. Službena sekta je prisutna na jugu, a prikrivene zajednice u središnjoj Albaniji oko Elbasana i raštrkane medu Sunitima na sjeveru.

 

Sukobi medu Bektašijama

 

Kad je Makedoniji 2001. godine izbio kratkotrajni rat, i pobunjenici i Albanci koji su podržali vladu u Skoplju bili su Bektašije. Pobunjenici, koji su već prije zavladali Kosovom, išli su za tim da pobune Albance, neovisno o tome jesu li Suniti ili Šijiti. To je podržala i "službena" bektašijska zajednica u suradnji sa Sunitima. No u Debru na jugu Makedonije je postojao drugi centar Bektašizma, i to "prikrivenog" Bektašizma koji nije ušao u "službenu" bektašijsku sektu, koji je, pod izlikom da će u "velikoj Albaniji" Bektašije biti manjina u sunitskoj zemlji, usmjerio Albance jugozapadne Makedonije da podrže nastojanja vlade u Skoplju, odnosno nastojanja slavenske pravoslavne većine u Makedoniji da sačuva teritorijalni integritet države.

Ovaj sukob koji je djelomično bio sukob između samih Bektašija, a djelomično između Sunita i dijela Bektašija s jedne strane sa Bektašijama s druge strane, podsjetio je na nemire u Albaniji (građanski, odnosno plemenski rat u Albaniji 1936-1937.) kada je "službena" bektašijska sekta zajedno sa Sunitima podržavala kralja Zogua u obračunu sa pobunjenicima iz središnje Albanije koji su većinom bili pripadnici "prikrivenog" dijela Bektašija.

 

Bektašije i Alaviti

 

Kao što je ranije rečeno, oko petnaest milijuna ljudi u Turskoj pripada sekti Alavita. Alaviti čine preko dva milijuna stanovnika Sirije, tj. oko 10% populacije, koja je koncentrirala svu vlast u toj zemlji, a prisutni su i na krajnjem sjeveru Libanona, gdje ih ima preko sto tisuća.  eliki broj Alavita u Turskoj sebe naziva "Bektašijama-Alavitima" (Alevi-Bektashi). Alaviti  u posebna sekta, starija od Bektašita, koja je nastaa miješanjem predislamskih religija Anatolije i Kurdistana sa Islamom. Tako su Alaviti sačuvali niz vjerovanja i obreda preuzetih iz nekadašnjeg Maniheizma, što je bila predislamska paganska religija tog područja, slična današnjoj, ranije spomenutoj sekti Yarsana (koja još više odstupa od Islama nego Alaviti).

Premda Alaviti nisu Bektašije, isti su preuzeli kult osnivača bektašijske sekte, Hajji Bektasha, pa se stoga znatan dio Alavita naziva Alavitima-Bektašijama. Međutim, ovi Alaviti-Bektašije su u osnovi Alaviti, samo što isticanjem kulta Hajji Bektasha sebe približavaju Bektašijama.

Odnosi ove dvije sekte su dobri i iste u mnogo čemu surađuju, a to se vidi i u evropskoj organizaciji uvoza, transporta i distribucije heroina, te u pranju novca od tog biznisa, a o čemu je ranije bilo više riječi. No doktrinarno i organizacijski je riječ o dvije različite sekte.

 

Bektašijske veze sa nacistima i komunistima

 

Činjenica je da su se nacisti u Drugom svjetskom ratu u svojoj okupaciji Albanije i Kosova oslanjali na Bektašije, te da je u suradnji sa sektom došlo do mobiliziranja 21. SS divizije (1. albanske SS divizije) "Skenderbey", u kojoj su, uz manji broj sunita i rimokatolika većinu činili Bektašije. Komunisti su u Jugoslaviji, nakon prvotnog proganjanja, zauzeli tolerantan stav prema sekti, te je komunistička vlast na Kosovu od kraja 1960-tih regrutirana iz redova Bektašija. Bektašijskog porijekla su bili vodeći kosovski komunisti Fadil Xoxa i Mahmut Bakalli, te šef komunističke tajne policije SDB (u javnosti znane kao "Udba") Kosova, Sellim Broshaj. Broshaj je u suradnji sa zagrebačkim centrom jugoslavenskih tajnih službi, koje je do svoje smrti u dubokoj tajnosti vodio osnivač tih službi, Stevo Krajačić, organizirao krijumčarenje droge preko notornog Beghjeta Pacollia, koji je izvorno organizirao svoje uporište u Hamburgu, i to uz pomoć dijela političke elite Njemačke, koji je bio na platnom spisku istočnih tajnih službi.

Kako se Pacolli morao povuci nakon afere "obnove Kremlja", odnosno nakon sukoba sa Rusima

krajem prošlog i početkom ovog desetljeća, na celo ove organizacije stupili su braca Osmani, te su isti energično reorganizirali narko-podzemlje, i nastavili ga uspješno voditi sve do danas. Trendovi razvoja islamske religioznosti na Balkanu te medu dijasporama muslimanskih vjernika balkanskog porijekla u zapadnoj Europi, SAD-u i Turskoj

 

Kriza tradicionalnih "islamskih vjerskih zajednica"

 

Kao što se iz ranijeg teksta vidi, današnje "islamske vjerske zajednice" na prostoru bivše Jugoslavije nastale su putem nemuslimanskih vlasti, te su zadnji put definirane od strane komunističkih vlasti. Iste su uz pomoć komunista uništile dominanti pravac Islama na Balkanu - sufijski mistični Islam. Najveći broj Sufija koji su se sačuvali na Balkanu pripada šijitskim Bektašijama, koji su u međuvremenu preuzeli kontrolu nad međunarodnom albanskom heroinskom mafijom.

 

(Nastaviće se)